Iv 12, 24-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«

 

 

 

SVI TREBAMO UMRIJETI

 

 

 

Čitamo kako “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”. Djeluje kao da je SMRT UVJET PLODNOSTI. Pogledamo li malo u život, u prirodu, shvatit ćemo kako to stoji u naravi života- MATERIJALNOG ŽIVOTA: jedno mora umrijeti kako bi drugo nastalo; jedno mora osigurati prostor smrću, za život drugoga. Slično je i sa KRŠĆANSKOM PLODNOSTI: NEŠTO MORA UMRIJETI U DUŠI KAKO BI SE NAPRAVIO PROSTOR ZA NOVU, BOLJU DUHOVNU STVARNOST. SMRT, gledano kršćanskim očima NIJE KRAJ, već predstavlja PROMJENU ŽIVOTNOG OBLIKA, PROMJENU NAČINA ŽIVOTA. Sa smrću je kao i sa svim stvarima u životu po kojima dolazi PROMJENA: javlja se STRAH OD NOVOGA, STRAH OD PROMJENA KOJEM SE PROTIVI TEŽNJA DA SE ZADRŽI- KONZERVIRA POSTOJEĆE STANJE.

 

 

 

Ipak, jedina stvar na ovom svijetu koja je sigurna kada je čovjek u pitanju jest smrt. Svi se ne moraju roditi, ali umrijeti moraju svi. Od smrti još nitko nije pobjegao. U tom smislu, smrt, koju nije Bog stvorio za čovjeka, koja je čovjekov život ušla s njegovim vlastitim zlom, ta smrt postaje dio našeg života. “Jednako umiru I pravedni I zli, dobri I loši, čisti I nečisti, onaj koji se žrtvuje I onaj koji to ne čini. Ista je smrt za one koji griješe I one dobre” (Sveti Jeronim, Pismo 39). Svaki dan netko umire, svaki dan su sahrane, svaki dan tuge.

 

 

 

Ljudi se možda najviše razlikuju između sebe po odnosu prema smrti. Tako jedni žive život koji djeluje kao da nikada neće umrijeti, dok drugi strahuju od smrti na razne načine.

 

 

 

U prvoj grupi ljudi nalaze se ponovo dvije grupe ljudi: jedni žive kao da nikada neće umrijeti jer žive hedonistički I žele ukrasti od života koliko je to god moguće; drugi žive kao da nikada neće umrijeti jer vjeruju u kršćansku preobrazbu života nakon smrti. Stoga, žive ovaj život punim plućima nastojeći ga iskoristiti za najbolje, za ljubav. U drugoj se grupi ljudi nalaze ljudi koji strahuju od smrti I to očituju silnim strahovima za svoj život što se vidi u pretjeranoj brizi za zdravlje, izgled,… Svaka ih sitnica u životu ugrožava, svega se boje,… Ovakav patološki strah od životnih stvari odraz je straha od umiranja. I ovdje nalazimo one koji se boje iz krivih razloga, jer ne vjeruju da iza smrti postoji nešto, nekakav drugačiji oblik života; ili se boje nečeg što ne poznaju. Mogli bismo kazati kako se ovaj strah prije ili kasnije pojavi kod ljudi, ali se neki ne znaju nositi s njim, dok drugi to mogu.

 

 

 

Jasno je da tolika neizvjesnost I nepoznanica kao smrt, plaši mnoge ljude. Plaši li se dijete pred porod? Ne znamo, ali znamo da plače nakon poroda. Očito je promjena žviotnog stanja I za to dijete veliki šok. Mijenja mu se cijeli život, I iz jedne sigurnost majčine utrobe, prelazi u jedan drugačiji život.

 

 

 

Slično možemo gledati na smrt: to je promjena životnog stanja koja je za nas nepoznanica. Ostaju nam samo svjedočanstva o Uskrslome koja nas umiruju I koja govore kako “s druge strane I nije tako strašno”.

 

 

 

ŽIVOT PROLAZI BRZO

 

 

 

Doista, jedino što možemo kada je smrt u pitanju jest gledati u Isusa Krista. Smrt nije za nas ništa drugo doli prestanak komuniciranja s nekim. No, pogledate li u Krista, prije svega ćete uočiti kako On nije u smrti ostao sam. Otac ga je uskrsnuo, što znači da postoji mogućnost da se komunikacija ne prekida. Bog ni u smrti ne napušta svoje. Jedino čovjek može napustiti Boga- jedino čovjek može napustiti Boga! I to je ono što treba naučiti od Krista- na Križu je djelovao napušten jer su ga napustili ljudi, a ne Bog. Nakon križa je bilo jasno da ga Otac nije napustio, ali ni Isus nije napustio one koje mu je Otac povjerio. Bog ne napušta nikoga, premda se to ljudima čini kada ih pogodi smrt bližnjih. I premda djeluje kako na neki način u smrti “Bog oduzima sve, nikada nas ne ostavlja bez Njega samoga, osim ako mi to sami ne želimo” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragmen 19., pogl. 1., str. 653).

 

 

 

Valja stoga život dobro iskoristiti jer ne znamo ni dana ni časa kada nas smrt može dočekati. Život brzo prolazi, jako brzo. U dječjoj dobi čini se kako vrijeme nikada ne prolazi. Ta percepcija vremena s odrastanjem se mijenja, pa u zreloj dobi uvijek nedostaje vremena. Dan prohuji poput vjetra. Treba život iskoristiti na dobro koliko je to god moguće, jer vrijeme za ostanak na ovom svijetu istječe svakome. Pored toga, treba smrt prihvatiti kao nemonovnost- ona će sigurno doći jedan dan.

 

 

 

Doći će jer stvari su se u životu nakon grijeha složile na način da čovjek mora poći s ovoga svijeta, pa “život kao da tjera I gura čovjekova leđa preko onih koji se rađaju I rastu govoreći: idemo, sada je naše vrijeme. Kao što mi vidimo kako vrijeme drugih prolazi, tako I drugi vide kako I naše ide, I svi koji dolaze tako vide stvari” (Bossuet, Govor o smrti, pogl.1-IV, str. 266.). Ovaj život kao da nam bježi iz ruku, a vrijeme nam to najbolje potvrđuje, jer kako starimo, vremena je čini se sve manje za nas.

 

 

 

PO SMRTI NAS ČEKA GOSPODIN

 

 

 

Ono što bi nas trebalo voditi u mislima kada je smrt u pitanu jest činjenica da nas “s druge strane netko čeka”. Kojeg li dostojanstva I sigurnosti, kada odlazeći s ovoga svijeta, odlazimo slavno usred ovih muka I nevolja, zatvaramo oči kojima gledamo ljude I ovaj svijet kako bismo ih otovrili u hipu I ugledali Boga!” (Sveti Ciprijan, Pismo Fortunatu, 13). Ovo je zapravo jedina sigurnost koju čovjek može imati u smrti. Sve što imamo na ovom svijetu, sve što smo stvorili na ovom svijetu- ništa je. I jedino što je valjano nakon smrti jest DA NAS ČEKA NETKO DRUGI “TAMO”. Ovo nas vodi razmišljati kako jedino vrijedno u našem životu jesu ODNOSI S BOGOM I DRUGIM LJUDIMA, jer taj “netko”, bio on Bog ili čovjek, jest OSOBA, koju volimo I koja nas voli. Stoga život treba iskoristiti za STVARANJE ODNOSA S LJUDIMA, A NE ZA RAZARANJE ISTIH- ŽIVOT TREBA ISKORISTI ZA LJUBAV!

 

 

 

Ovaj nam život djeco moja bježi iz ruku. Ne smijemo gubiti vrijeme, jer ono je kratko (…). Shvaćamo dobro onaj Pavlov uzvik korinćanima: tempus breve est,- o kako kratko traje ovaj naš prolazak zemljom. Ove riječi za jednog uvjerenog kršćanina, djeluju na onaj najintimniji dio njegova srca kao jedna pobuda pred nedostatkom velikodušnosti I kao jedan stalan poziv na vjernost. Uistinu, kratko je naše vrijeme za ljubiti, za darovati, za žrtvovati se,...” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Informativni list br. I, o procesu beatifikacije ovog Sluge Božjeg, str.. 4). Malo je vremena za ljubiti, za darivati sebe, za žrtvovati, za činiti dobro… Koliko toga se sjetimo pred kraj života, kada smo svjesni stvarnosti tog trenutka. Sjetimo se propuštenih prilika za učiniti nekome dobro, možda nas boli neka uvreda drugome,… Malo je vremena za ljubiti,...

 

 

 

Ne treba klonuti pod ovim mislima. Što s druge strane? Čeka nas Zaručnik! Sjetite se prispodobe o ludim I mudrim djevicama. Bitno je imati ulja- skupiti dovoljno dobrih djela, ljubavi,… Onda će nakon smrti naš život zasvijetliti u tom mraku I Gospodin- Zaručnik naći će put do nas, jer naša svjetiljka- naš život, bit će upaljen, svijetlit će. U prispodobi o djevicama, one koje su imale ulja u svijeći I osvijetlile put Zaručniku, zapravo su mu osvijetlile put do sebe. Kada ih je pronašao ušli su u svadbenu dovranu I zatvorili vrata. Tako I onaj koji sa upaljenom svijećom svoga života prijeđe prag života I smrti, susreće Gospodin koji ga vodi dalje sa sobom. Na gozbu! “Doći će dan, onaj posljednji dan koji nas često plaši: utvrđeni Božjom milosti, čekajmo taj trenutak, velikodušno, mirno, s ljubavlju, očekujući Gospodina sa UPALJENOM SVJETILJKOM. Jer čeka nas velika gozba u nebu!” (Isti, Prijatelji Božji, 40).

 

 

 

Svjetiljka našega života ispunja se uljem ljubavi, I cijeloga života moramo skupljati “rezervu”. Uvijek mora u nama biti višak ljubavi kako bi naš život mogao gorjeti I svijetliti I onda kada to ne očekujemo- po smrti. Ulje ljubavi je ono što daje svjetlo našem životu, I za nas je bitna ta ljubav jer ona je jedini odgovor koji naš život može dati Bogu nakon smrti. Na LJUBAV SE ODGOVARA LJUBAVLJU, pa onaj koji živi tako da LJUBI BLIŽNJE, skuplja “ulje za svoju svijeću”, skuplja ljubav za života, kako bi, kada ga Bog pronađe u tami smrti po svjetlu koje ima u sebi, mogao odgovoriti na ljubav Boga. “Ne zaboravite nikada: poslije smrti prihvatit će nas Ljubav, I u ljubavi Boga prepoznat ćete sve one čiste ljubavi koje ste sakupili na zemlji. Gospodin stoji tada na raspolaganju svakom koji prođe ovo kratko vrijeme na zemlji radeći čestito, I čineći dobro ljudima, poput njegova Jedinorođenca” (Isti, Prijatelji Božji, 221).

 

 

 

SMRT OTKRIVA KAKVI SMO ZA ŽIVOTA BILI

 

 

 

Život je poput jedne “kazališne predstave, koja kada se sve završi, I kada se glumci povuku, skidaju sa sebe odjeću I maske, pa oni koji su u predstavi glumili kraljeve ili vlasteline, sada se pojavljuju onakvi kakvi doista jesu, sa svim svojim bijedama. Tako je I kada dođe čas smrti I završi se predstava ovoga života, oslobođeni svojih msaki bogatstva I siromaštva, samo će se po djelima suditi svi, pa će se vidjeti koji su doista bili bogati, a koji bijedni; koji su dostojni, a koji su nedostojni slave” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 249).

 

 

 

Smrt skida sve maske koje stavljamo na sebe za života, I nakon nje nitko ne može skriti svoju pravu narav. Sa nas otpada sve ono što nije ljubav: samo ljubav na nama ostaje nakon smrti. I to je jedino bogatstvo koje možemo skupljati na zemlji. Iznenadit će se I bogati I siromašni jer će ostati bez svega materijalnog, a ostaje samo ono što se ne nosi u rukama već u srcu. I tko je bogat ljubavlju, bogat je I dostojan slave; a tko nema ljubavi ili mu nedostaje, bijedan je neće u slavu Božju. Može čovjek za života glumiti koliko god mu je na volju, ali predstava jednom završava I svi se otkrivaju bez likova koje su glumili- svi se otkrivaju kakvi su.

 

 

 

Samo se krijeposti pridružuju pokojnima; jedino u smrt nosimo svoju ljubav (…)” (Sveti Ambrozije, Catena Aurea, vol. Vl, str. 86), jer premda “smrt odjeljuje tijelo od duše, ono ne mijenja njezine sklonosti” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 454), a sklonosti ili nagnuća pokazuju ono čemu naginjemo, čemu smo skloni. Skloni smo onom što volimo, pa te sklonosti ili nagnuća pokazuju ljubav koju skupljamo za života u sebi. Ako smo skloni dobru, činjenju dobra, onda nas ljubav upravlja Bogu I ona je bogatstvo. Ukoliko smo skloni zlu, ta izopačena ljubav postaje teretom koji nas odvlači od Boga.

 

Tko će za nas poslije smrti mariti I moliti? Samo ona nekolicina ljudi koja nas poznaje. Ali I oni će umrijeti jednog dana, a naše će kosti ostati nepoznanica mnogima koji će pored naših grobova prolaziti. Stoga, SADA TREBA SKUPLJATI POLOG ZA SMRT. Sada TREBA RADITI NA SVETOSTI, tražiti Boga u svemu, jer ne znaš kada će te smrt dostići, a onda…