Mt 19, 23-30

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«

 

Tada Petar prihvati pa upita: »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče mu Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.« »A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

 

 

 

ROBOVI SVOGA POSLA: radnik ili rob?

 

 

 

Gospodin nije kazao ove riječi kako bi se kaznili bogati, već oni koji su robovi svoga bogatstva, te kako bi svoje učenike poučio kako biti siromašan, i ne sramiti se svoga siromaštva” (Sveti Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, hom. 63,2.)

 

 

 

U Jeruzalemu je postojala jedna rupa u zidu Hrama koju su nazivali Iglenim ušima, jer je svojim oblikom podsjećala na ušice igle. Židovi su se zasigurno zabavljali s onim o čemu danas čitamo. Vjerojatno je kako su natjeravali deve da prolaze kroz Iglene uši, što je devama bilo teško. Zapinjale bi o krajeve zidova i ne bi mogle proći kroz njih.

 

 

 

Upravo tu sliku koristi Gospodin kako bi pokazao Židovima kako oni koji svoje srce vežu uz bogatstvo teško mogu ući u Kraljevstvo nebesko. Gospodin je kazao “teško će bogataš u kraljevstvo nebesko.Nije zatvorio sve mogućnosti ulaska bogataša u nebo. Naime, mnogi posjeduju dosta dobara, ali se ne odnose prema njima tako da bi ih to spriječavalo živjeti ispravno.

 

 

 

Kada bogatstvo postane prva i najvažnija stvar u životu, tada se BOGATSTVO PREVARA U BOGA kojemu čovjek služi. Razmislimo malo. Nismo mi ni bolji ni lošiji od ljudi Isusova vremena. I tada je bilo ljudi koji za Boga nisu imali vremena zbog brige oko svoga bogatstva. Danas mnogi bjesomučno rade. Žele biti najbolji u poslu i žele zaraditi toliko da mogu mirno spavati i sebi dati oduška. I ne primjećuju kako ih upravo taj posao po kojem zarađuju zapravo vezuje uz sebe i ne da im ni da se odmore, niti da misle na svoj život. Uostalom, kakav je to život u kojem ti od 365 dana u godini, uzimš sebi 10-ak dana za odmor. NISI LI SEBE UČINIO ROBOM SVOGA POSLA?

 

 

 

Mnogi će to opravdati POTREBOM DA SE RADI koja se nalazi u korijenu čovjekova bića. U redu, ali ni ta potreba nije jedina koju čovjek ima; ne možete čovjeka svesti samo na “stroj za obavljanje posla”. Čovjek ima svoje dostojanstvo koje zahtijeva jedan drugačiji odnos.

 

 

 

RAD KOJI SE OKREĆE PROTIV ČOVJEKA

 

 

 

Rad koristi čovjeku ako se RADI S MJEROM (baš kao i sve druge stvari), ali ako se NEUMJERENO RADI, sam rad se pretvrara u SILU KOJA UNIŠTAVA ČOVJEKA, koja polako mrvi njegov život. Rad sam po sebi treba čovjeka obogatiti novim spoznajama, iskustvima, vještinama, te mu u konačnici donijeti i nekakvu zaradu. Način na koji se danas radi, u kojem je naglasak samo na efikasnosti koja donosi novac, je način koji ubija sve ljudsko i božansko u radu. Pogledamo li ljude oko sebe, uočit ćemo kako zbog posla nemaju vremena ni za Boga, ni za sebe, ni za obitelj, ni za prijatelje,... Oni nemaju svoga života- njihov je život u rukama njihovih poslodavaca.

 

 

 

Kako je s radom, tako je i sa bogatstvom. Ljudi koji dobro zarađuju od svojih poslova, NE GOVORE O SVOJIM ZARADAMA, NEGO GOVORE KAKO IZVRSNO RADE- ONI I NJIHOVI LJUDI. Ne prepoznajemo li tu klice licemjerja? Tek u novije vrijeme neki od takvih prepoznaju da griješe i da im je od zarade važnije da zaposleni budu zadovoljni. No, takve treba tražiti povećalom.

 

 

 

Ovakvi ljudi su uglavnom ROBOVI VLASTITIH ZARADA- ne poslova, već zarada, a posao je samo čestita izlika kojom se prikriva želja za zaradom. Netko će tu želju opravdavati obiteljskim potrebama: trebam malome napraviti kuću, trebam kćeri platiti vjenčanje, trebam novo auto,..., trebam ovo, trebam ono! Nije riječ samo o krivom odnosu prema poslu, već O KRIVOM ODNOSU PREMA BOGATSTVU: ovakvi ljudi NE MOGU ŽIVJETI BEZ NEKIH STVARI i za to im je potrebno bogatstvo koje se pretvara u njihova boga, kojem oni služe radeći bjesomučno trošeći svoj život na ništa.

 

 

 

U Isusovo vrijeme nije bilo drugačije. Ako mislite kako su robovi u Isusovo vrijeme bili okovani i kako su ih stalno bičevali- varate se. Mnogi su, baš kao i Vi, imali svoje obitelji, svoje prijatelje, svoje zanimacije i želje, ali su, baš kao i Vi, morali ostajati CIJELI DAN KOD SVOGA GOSPODARA RADEĆI.

 

 

 

Neki od tih robova, su radili robovski (što hoće kazati stalno i neumjereno) kako bi otplatili dugove svoje ili nekoga od svoje rodbine (čitaj: kredite), drugi su pak žrtvovali svoju slobodu za članove svojih obitelji, treći se nisu snalazili drugačije, pa im je služenje u potpunoj predanosti gospodaru bio jedini životni izlaz, četvrti su bili izbjeglice i doseljenici koji su bili prisiljeni robovski raditi jer nisu imali nikakva prava, a oni na kojima je stvorena slika ropstva bili su vjerojatno najmanja grupa robova- zarobljenici i kriminalci.

 

 

 

Sada mi recite, postoji li velika razlika između robova i radnika? Naravno da postoji- rob nije bio jednakopravan sa slobodnim ljudima. Radnik je jednakopravan danas sa bogatima? Možete misliti; samo ako ima vezu nas sudu ili u politici!

 

 

 

BOGATI ROB KOJI MISLI KAKO JE ISTI KAO I BOG

 

 

 

Otišlo se daleko sa pričom. Vratimo se na bogatstvo i posao kojim se do njega dolazi. Kada je Isus kazao kako će bogataši TEŠKO ući u Kraljevstvo, htio je kazati kako NIJE PROBLEM U BOGATSTVU, VEĆ U ODNOSU LJUDI PREMA BOGATSTVU. Već smo kazali, kada se bogatstvo pretvori u životni prioritet, ono postaje poput boga.

 

 

 

U Isusovo vrijeme često se čula riječ Mammon. Tom se riječi nazivao i IDOL, odnosno jedno od onodobnih božanstava. Čak i Isus kada je govorio kako se ne može služiti Bogu i bogatstvu, koristio je ovu riječ, jer izvorno na aramejskom jeziku ona znači BOGATSTVO. “MAMMON je podrugljiv naziv za idola. A zašto se radi o idolu? Razlog je dvostruk. U prvom redu jer je idol zamjena za Boga. Radi se ili o jednom ili o drugom... U drugom redu zbog značenja. Osim novca, obične novčane jedinice, Mammon simbolizira instrument želje za moći, način posjedovanja svijeta, izraz pohlepe i zastranjenja u ljudskim odnosima. Vlast koju idol ima nad čovjekom u suprotnosti je s onim što je vlastito ljudskoj osobi, koja je stvorena na Božju sliku i priliku, te samim time u suprostnosti s njezinim odnosom prema Stvoritelju” (J.M.Lustiger, Secularidad y teologia de la Cruz, Madrid 1987., str. 155-156)

 

 

 

Ne možete služiti Bogu i Mammonu! Bog naime traži SLOBODNA ČOVJEKA, A MAMMON TRAŽI ROBA ZAROBLJENA SVOJIM ŽELJAMA ZA BOGAĆENJEM! Slobodan čovjek može također biti bogat, ali nikada neće postati robom svojega bogatstva jer ima ISPRAVAN ODNOS PREMA BOGATSTVU. U korijenu svoga ponašanja ima ispravan odnos prema Bogu. On se UMJERENO SLUŽI MATERIJALNIM DOBRIMA I ZNA DA SE BEZ NJIH MOŽE ŽIVJETI.

 

 

 

Onaj koji služi Mammonu NE MOŽE ŽIVJETI BEZ SVOJEG BOGATSTVA i NEUMJERENO ŽELI JOŠ. “Postoji razlika između imati bogatstvo i ljubiti bogatstvo. Najsigurnije je ne imati i ne ljubiti bogatstvo” (Mauro Rabano). Onaj koji se oslanja na svoje bogatstvo, NE OSLANJA SE NA BOGA. Ili, bolje je kazati oslanja se na svoga idola, svoje bezvrijedno božanstvo. “Teško je onima koji se oslanjaju na svoja bogatstva da će ući u kraljevstvo nebesko. U svoja se bogatstva pouzdaju oni koji u njih stavaljau sve svoje nade” (Remigio).

 

 

 

Čovjek koji misli kako će sve svoje životne probleme riješiti samo ako radi i zgrće lovu, teško griješi. Takav napravi sve u životu, ali onda doživi razočaranja u situacijama koje ne može riješiti novcima. Razočara se u ljude, i to iz najbliže okoline kada shvati kako ne žele njegovo bogatstvo i njegov rad.

 

 

 

ISPRAVAN ODNOS PREMA BOGATSTVU

 

 

 

Vratimo se ODNOSU PREMA BOGATSTVU: “Nije zločin posjedovati bogatstvo, nego je važno posjedovati ih s umjerenošću u odnosu spram njih” (Sveti Hilarije, in Matthaeum, 19). Valja se prema svemu odnositi s MJEROM- UMJERENO. Kako s radom, tako i s novcima i imanjem. Čovjek koji iam mejru zna kako se SVEGA MOŽDA JEDNOG DANA MORA ODREĆI ŽELI LI SPASITI DUŠU. Zna kako nije kraj svijeta da izgubi sve. Bolje je izgubiti imanje nego dušu.

 

 

 

Govoreći o ISPRAVNOM ODNOSU PREMA BOGATSTVU, lako se primjeti kako neki ljudi koji IMAJU DOSTA BOGATSTVA, imaju i ispravna odnos prema njemu. Naprotiv, primjećujemo kako su neki koji NEMAJU, SPREMNI NA SVE KAKO BI DO BOGATSTVA DOŠLI. Nemaju ispravan odnos i prvom prigodom bi ZGRABILI VIŠE NEGO ŠTO IM TREBA KADA BI TO MOGLI. Ovakvi siromašci nisu siromašni, jer u njima tinja ISTA ŽELJA ZA NEUMJERNIM BOGAĆENJEM KAO I KOD MNOGIH BOGATAŠA.

 

 

 

U konačnici i jedne i druge, koji misle kako će bogatsvom riješiti svoje probleme, vode krive prosudbe o tome. Bogatstvom se ne mogu riješiti ljubavni jadi (osim kod jadnika), ne mogu se riješiti razmirice ljudi koji drže do sebe i svog dostjanstva,..., mnoštvo stvari nije rješivo bogatstvom. Unatoč tome, neki misle drugačije, i zapravo ne shvaćaju kako time sebe stavljaju na mjesto koje im ne pripada- na mjesto Mammona, božanstva koje SVE MOŽE NOVCEM I BOGATSTVOM. Za postići takvo što, SPREMNI SU NA SVE, pa sebe porobljavaju svojim novcima, svojim bogatstvom kojem služe misleći kako time postaju bogovi. Kojeg li samozavaravanja?

 

 

 

O takvima progovara prorok Ezekijel ovim riječima: „Tvoje se srce uzoholi, ti reče: 'Ja sam bog! Na božjem prijestolju sjedim u srcu morskom.' Iako čovjek, a ne Bog, ti srce svoje izjednači s Božjim. (...) Mudrošću svojom i razborom natače bogatstva, riznicu napuni srebrom i zlatom! Mudar li bijaše trgovac, bogatstvo svoje namnoži! Al' ti se s bogatstva srce uzoholi. Stog ovako govori Gospodin Bog: Jer svoje srce s Božjim izjednači, dovest ću, evo, na te tuđince najnasilnije među narodima. Isukat će mačeve na mudrost ti divnu, i ljepotu će ti okaljati, bacit će te u jamu da umreš nasilnijom smrću od onih što umiru na pučini morskoj! Hoćeš li tada pred krvnikom reći: 'Ja sam bog' Čovjek si, a ne bog, u ruci svojih ubojica. Umrijet ćeš smrću neobrezanih od ruke tuđinske!(Ez 28,2-9). Prorok govori o jadu i propasti onih koji se uzdaju u svoje bogatsvo, a ne u Boga.

 

 

 

Otkrivamo zapravo prave razloge krivog postupanja ljudi kada je bogaćenje u pitanju. Razlog je MOĆ koja se očituje MOGUĆNOŠĆU DA IMAŠ SVE, DA DOBIJEŠ SVE. To je moć koja ti daje PRIVID SVEMOĆI- DA BUDEŠ KAO BOG! Moć koja ti to omogućava lako opija, i čovjek se lako prepusti da ga ona nosi- a nosi ga jedino u propast koja nastupa prije ili kasnije.

 

 

 

KRŠĆANSKI SMISAO STVARANJA I KORIŠTENJA DOBARA

 

 

 

Volio bih stoga da malo okrenemo pojmove. BOGAT je onaj kojemu ne treba ništa i koji može bez svega. Onaj koji stalno traži još za sebe uvijek je SIROMAŠAN, bez obzira koliko bogatstvo imao. Pravo bogatstvo leži u duši čovjeka, u njegovoj slobodi da od sebe odbije sve ono što mu nije potrebno i bez čega može. Tako i najveći siromah može biti rob vlastita bogatsva unatoč tome što nema ničega. O takvim govori Gospodin: govori o ljudima koji su robovi svojih neumjerenih želja i koji zbog toga služe bogatstvu, kojima je bogatstvo i bogaćenje jedini cilj u životu.

 

 

 

U Židovskom društvu uvriježeno je bilo mišljenje kako je bogatstvo također znak Božje milosti- blagoslov. Nakon ovog govora Isusa o bogatašima, učenici ga prestravljeni pitaju: “Tko se onda može spasiti?

 

 

 

Isusov odgovor ih upućuje na Boga i odnos s Bogom. Spasit će se oni koji imaju RED U LJUBAVI- koji Boga stavljaju na prvo mjesto u svom životu i koji radi Boga znaju žrtvovati sve što imaju: “I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” Oni kojima je JEDINO PRAVO BOGATSTVO BOG, ONI ĆE DOBITI OD BOGA NAJVEĆE BOGATSTVO: ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Kršćanin prije svega ne smije zaobraviti kako su MATERIJALNA DOBRA, SAMA PO SEBI JEDNO DOBRO, jer Bog koji je dobar i koji je sve stvorio, NE MOŽE NAPRAVITI NEŠTO ŠTO NIJE DOBRO. U tom smislu, SVE, ALI BAŠ SVE ŠTO NAS OKRUŽUJE TREBALO BI NAS POSVEĆIVATI!

 

 

 

Istinski razvoj i napredak- i onaj materijalni- jest dobar i Bogu poželjan. Gospodin nikada nije propovijedao prljavštinu i bijedu. Svi se mi, u okviru svojih mogućnosti, moramo boriti protiv siromaštva, bijede i svih situacija u kojima se degradira ljudsko biće” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-90). „Zemaljska dobra nisu zla. Izopačuju se kad ih čovjek uzvisi u idole i kad im se klanja. Oplemenjuju se kada ih- kršćanskim zalaganjem za pravednost i ljubav- pretvorimo u SREDSTVA DOBRA. Ne možemo ići za ekonomskim dobrima poput onih koji tragaju za zlatom. Naše blago (...) je Krist i na njega se moraju usredotočiti sve naše ljubavi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 35).

 

 

 

Gospodin je sam bio siromašan, ali u tom siromaštvu nikada nije hlepio na neuredan način za nečim. Premda materijalno siromašan, bio je zapravo BOGAT- NIJE MU NIŠTA TREBALO. Tako je i nama pokazao kako se ne treba brinuti za sutrašnji dan, ako marljivo radimo i vršimo revno svoje dužnosti: Bog će se pobrinuti za plodove.

 

 

 

Premda siromašan, Gospodin je u svoje društvo primao i bogate i siromašne, bez razlike. Time je htio pokazati kako bogatstvo nije mjerilo dobrote, već ODNOS PREMA BOGATSTVU oblikuje i čovjeka i njegovo bogatstvo.

 

 

 

Imitirati Gospodina značilo bi truditi se oko jednog SIROMAŠTVA DUŠE KOJA NIJE NAVEZANA NI NA ŠTO, a to ne ovisi imamo li ili nemamo materijalna dobra. Radi se o puno dubljoj stvari koja nas stavlja u ISPRAVAN ODNOS S BOGOM. ISTINSKO SIROMAŠTVO se sastoji od „poniznosti pred Bogom, od osjećaja stalne potrebe za njim, od čvrste vjere koja se manifestira u životu i kroz djela” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-91). Riječ je NENAVEZANOSTI na materijalno i SPREMNOSTI ODREĆI SE SVEGA RADI BOGA (ono što bogati mladić nije bio u stanju napraviti). Odreknuće radi Boga znači POSTUPATI U SKLADU S MILOSRĐEM, ISTINOM I PRAVEDNOŠĆU PO CIJENU DA IZGUBIM SVE ILI IZGUBIM DOBRA NA KOJA SAM RAČUNAO!

 

 

 

Ovakav nas stav dovodi do VELIKODUŠNE DAREŽLJIVOSTI, jer onaj koji ima snage odreći se svojih dobara u korist drugoga, zna preko darivanja pokazati svoju kršćansku plemenitost. Zašto je važna ova darežljivost?

 

 

 

Važna je zbog ispravnog shvaćanja dobara: DAREŽLJIVOST NAM POMAŽE RAZUMJETI KAKO NIŠTA NA OVOM SVIJETU NIJE MOJE- SVE MI JE DAROVANO. Od te točke bismo i mi trebali shvatiti kako raditi na sliku Boga i sudjelovati u njegovu prekrasnom djelu spasenja možemo samo ako smo DAREŽLJIVI i spremni DIJELITI SVOJA DOBRA S DRUGIMA.

 

 

 

To će na pomoći da NE TROŠIMO VIŠE NEGO TREBAMO, DA SVOJE HIROVE NE ZADOVOLJAVAMO POSJEDOVANJEM STVARI, DA NE GOMILAMO BOGATSTVO DOK DRUGI GLADUJU PORED NAS,... Zapravo, shvatit ću kako se vrijednost darivanja ispunja u proslavi Boga, i da pri tom nikada ne mogu biti na gubitku- jer svoju plaću zaslužujem u Boga.

 

 

 

Ovo nam pomaže za razumjeti kako „čovjek služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove, nego ih također treba smatreati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome, nego također i drugima” (II. Vatikanski Koncil, Gaudium et spes, 69). Ovdje nije riječ o socijalizmu nego o ispravnu shvaćanju socijalnog nauka Crkve, koja potiče PRAVEDNO UPRAVITI DOBRA SVIMA NA KORIST, BEZ DA BUDU OŠTEĆENI I OSIROMAŠENI POSJEDNICI.

 

 

 

Naša je zadaća i dužnost djelovati u pravcu razvoja i napretka društva, i ne ograničavati svoje djelovanje samo na vlastitu korist kako to na žalsot mnogi danas rade.Moramo se potruditi kako bi se socijalne razlike umanjivale, kako bi se uklonile nejednakosti i kako bi osobe koje se bore za svoj život svaki dan, povratile svoje dostojanstvo na način da MOGU ŽIVJETI OD SVOG RADA.

 

 

 

Upravo ta mogućnost- DA ČOVJEK MOŽE ŽIVJETI OD SVOGA RADA, ČOVJEKA STAVLJA NA POSEBNO MJESTO U OVOM SVIJETU, jer preko toga se ostvaruje ona zadaća koju je od Boga dobio čovjek: da svojim radom sudjeluje u Božejm djelu! Kada SE ČOVJEKU USKRATI RADITI NA DOSTJANSTVEN NAČIN, KADA SE ČOVJEKU USKRATI ZARAĐENA PLAĆA- ONDA SE ČINI GRIJEH KOJI VAPIJE U NEBO! Stoga, neka se zamisle nad ovim mnogi koji imaju mogućnost zaposliti ljude i dati im plaću i neka se upitaju vode li ih u postupanju MILOSRĐE, PRAVEDNOST I ISTINA! To su kriteriji ljubavi koja je uređena koja nas dovodi do toga da U SVEMU POSTUPAMO S PRAVOM MJEROM. Vodi nas do krijeposti umjerenosti!

 

 

 

KRIJEPOST UMJERENOSTI

 

 

 

Za takvo što, u srcu mora biti “sve na svom mjestu”. Treba najprije častiti Boga u svemu, a prema svoj materijlnoj stvarnosti TREBA SE ODNOSITI S MJEROM- UMJERENO. “Umjerenost je ljubav koja se čuva za Boga u svemu i posve netaknuta” (Sveti Augustin, O običajima Crkve, 1,15).

 

 

 

Umjerenost goji TRIJEZNU DUŠU, jednostavnu, razumnu; pomaže joj djelovati posve prirodno, što privlači druge, jer se vidi kako se razumski upravlja svojim ponašanjem. Umjerenost ne pretpostavlja granice, već veličinu. Postoji niz stvari koje nas uvode u neumjerenost, u kojima srce odustaje od sebe sama, kako bi služilo krivim stvarima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 84).

 

 

 

Osim toga (živeći krijepost umjerenosti) neće se samo naš život obogatiti Božjim, već će takvo ponašanje zapaliti u drugima želju za slavom Božjom” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 2 o Evanđeljima). UMJERENOST NAS VODI PREMA SKROMNOSTI, pa čovjek koji ima umjeren odnos prema svemu, uvijek SKROMNOŠĆU NEODOLJIVO PRIVLAČI druge duše.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 19, 16-22

 

I gle, pristupi Isusu netko I reče mu: “Učitelju koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” A on mu reče: “Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Upita ga: “Koje?” A Isus reče: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Kaže mu mladić: “Sve to sam čuvao! Što mi još nedostaje?” Reče mu: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

 

 

 

ŠTO JE „DOBRO” ZA BOGATOG MLADIĆA?

 

 

 

U današnjem evanđelju, Gospodinu pristupa jedan mladić pun entuzijazma za slijediti Krista. Razmišljajući o njemu, shvaćamo kako imamo nekoga tko je uložio puno truda u svoj život u vjeri kako bi vjerodostojno živio ono u što vjeruje. Kada pristupa Isusu pita ga za DOBRO KOJE TREBA ČINITI U ŽIVOTU KAKO BI ZASLUŽIO ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Isus mu odgovara na način kojim pokazuje kako POSTOJI NEŠTO ŠTO NADILAZI DOBRO KOJE MI ČINIMO U ŽIVOTU. Stoga ga najprije propitkuje o ZAPOVIJEDIMA BOŽJIM. Mladić radosno odgovrara kako ih je sve čuvao u svom životu, ali ne shvaća zašto ga Gospodin pita o zapovijedima. Naime, DOBRO U SVOM ŽIVOTU ČINE SVI. Ipak, ne čine svi na jednak način I ne usmjeravaju dobro svi na jednak način u svom životu.

 

 

 

Dobro koje činimo, možemo činiti RADI SEBE, ali I RADI DRUGIH. Oba su puta legitimna. Ipak postoji suptilna razlika u NAKANI. Naime, prirođeno je čovjeku da sve što čini- čini jer misli da ČINI DOBRO. No, kada je CILJ TAKVOG DJELOVANJA U SEBI, onda to dobro ne zadobiva iste boje kao kada je CILJ DJELOVANJA U BLIŽNJEMU.

 

 

 

Primjerice, ovaj je mladić sve zapovijedi obdržavao RADI SEBE, RADI SVOJE TAŠTINE, SVOGA DOBRA GLASA. Zasigurno su mu godile hvale koje je primao zbog svoga načina života: tako bogat, a tako privržen vjeri! Uistinu za svaku pohvalu. Čini se kako su te pohvale bile ono što je njega zadovoljavalo. Kada bi ovaj mladić ispravno shvaćao svoju vjeru, onda bi NA PRVOM MJESTU SVE DOBRO ČINIO RADI BOGA I RADI BLIŽNJIH. A onda bi se na njegovu dobrotu dodalo s Božje strane sigurno u izobilju.

 

 

 

DAREŽLJIVOST U DOBROTI

 

 

 

Kažu filozofi kako se DOBROTA ŠIRI SAMA OD SEBE. Stoga Vam postavljam pitanje kakva je to dobrota koja za CILJ IMA ONOGA KOJI ČINI DOBRO? Nije li to čudno? Ne radi li se tu o sebičnosti? DOBROTA PRETPOSTAVLJA DAREŽLJIVOST- U NARAVI DOBROTE JE DA SE DAJE, DA SE PREDAJE DRUGOME! Takva se dobrota preimenuje u LJUBAV, a takav je Bog koji sve dobro ne čini zbog sebe već zbog nas. Bog je Ljubav!

 

 

 

Ovo “činjenje dobrih djela” koje je bilo usmjereno njemu samome, njegovu dobru glasu, zapravo je razlog zbog kojeg se silno RASTUŽIO kada je čuo Isusov odgovor na svoje pitanje: “Što mi još nedostaje?” Isus mu odgovara: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Isus od čovjeka traži da mu se PREDA CIJELI- DA MU SE DARUJE POSVE. I kao pokazatelj da to I može, govori mladiću da DARUJE SVE ŠTO IMA (a bio je imućan) kako BI SRCE OSLOBODIO ZA ISUSA. Isusa se ne može slijediti u škrtosti I sebičnosti, već u darežljivosti koja ne traži ništa za sebe- koja cilj ima u dobru bližnjega.

 

 

 

Što je dakle puno više od činjenja dobra? “Potpuno se predati osobi Isusa Krista, podijeliti s njim svoj život I svoju sudbu staviti u njegove ruke, sudjelovati slobodno I s ljubavlju u poslušnosti volji oca nebeskoga.” (Sveti Ivan Pavao II, Veritatis splendor, br. 19). Ne možemo se Bogu predati ako nam nedostaje darežljivosti u životu. Jer Bog traži da mu DARUJEMO SAV SVOJ ŽIVOT, NE DJELIĆE, NE MRVICE OD SEBE- VEĆ SEBE CIJELOGA. Pa, ako nismo u stanju darovati nešto materijalnoga svojim bližnjima, teško ćemo slijediti Boga.

 

 

 

Darivanje dakako nije samo materijalno. Više od toga je potrebno nekada darovati osmjeh, utjehu, svoju strpljivost, saslušati nekoga s ti se baš I ne razgovara, odvojiti vrijeme za nenadnog gosta, napraviti uslugu čovjeku kojega I ne poznaješ,.... Više od toga je darivanje Bogu preko svoga poziva kada obavljamo svoje DUŽNOSTI, bilo u kući, bilo na poslu. Radeći sve primjereno I uzorno pretvaramo se u svjetiljke koje drugima sivjetle pu prema Bogu. Dajemo im primjer pokazujući kako se preko svakodnevnih stvari koje nam nisu uvijek po volji, dolazi do Gospodina.

 

 

 

Kada smo umorni ili nes nešto boli, možemo biti darežljivi u strpljenju- nije nam potrebno druge zamarati svojim mukama. Ne mora cijeli svijet znati kako smo umorni I kako nas boli. Niz je primjera koji očituju na djelu jesmo li, ili nismo darežljivi. Ono što je najvažnije jest da neko SVOJE DOBRO U KONKRETNOJ ŽIVOTNOJ SITUACIJI, DARUJEMO DRUGOME; da drugoga ne opterećujemo svojim slabostima, manama, lošim karakterom, nervozom.... To je jedna posve konkretna darežljivost.

 

 

 

Treba se znati darivati, izgarati pred Bogom poput svjetiljke koja se meće na svijećnjak da bi svijetlila ljudima uronjena I tamu; kao žižak svjetla koji izgara blizu oltara I koji se svijetleći, do kraja troši.” (Sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 44).

 

 

 

DARIVANJE UNOSI RADOST U DUŠU

 

 

 

Zašto govorimo o darežljivosti u svjetlu današnjeg evanđelja? DAREŽLJIVOST NAS POUČAVA KAKO SEBE IZBACITI IZ CENTRA SVIJETA; KAKO “SEBE NE VEZATI NA SEBE”, VEĆ DRUGIMA DAVATI BEZ POTRAŽIVANJA ŠTO IM TREBA; POUČAVA NAS KAKO DRUGE LJUBITI KRŠĆANSKOM LJUBAVLJU. Upravo u ljubavi je ključ za razumijevanje ponašanja ovog bogatog mladića. Kazali smo kako je činio dobra I kako je čuvao zapovijedi, ali cilj svega bio je on sam: sve je činio zbog sebe. Siguran sam kako je taj mladić puno puta darovao štošta ljudima. Ipak, pitanje je kolikoje bio RADOSTAN ZBOG TOGA.

 

 

 

Možda ga je darivanje ispunjalo ponosom jer je ON DAROVAO, A NE NETKO DRUGI. No tako danas rade mnogi- DARUJU DA BI SE ČULO ZA NJIH- DA BI ONI BILI GLAVNI, DA BI NJIMA PORASLA SLAVA MEĐU LJUDIMA. Takvi ljudi ne mogu biti radosni zbog darivanja, jer se TJESKOBNO BRINU ZA SEBE I ZA POSJED SVOGA SRCA. A posjed srca ovakvih ljudi nam je pokazao ovaj mladić- to je MATERIJALNO, TO JE PROPADLJIVO, TO JE PRAH I PEPEO. Posjed naših srdaca treba biti LJUBAV KOJA ISPUNJA SRCE DARIVATELJA.

 

 

 

LJUBAV JE ONO ŠTO NAS ČINI RADOSNIM: kada darujemo iz ljubavi onda smo sretni I radosni zato je VOLIMO ONOGA KOJEM SMO DAROVALI. Sretni smo zbog NJEGOVE SREĆE, A NE ZBOG SVOJE. Kada darujemo radi sebe, ova radost izostaje- I više ne može govoriti o darivanju (barem ne kršćanskom darivanju), već o poslovanju u kojem darovatelj očekuje NEŠTO ZAUZVRAT ZA DAR KOJEG JE DAO. To više nije dar, već ulaganje, posao- tu nema radosti.

 

 

 

To smo vidjeli I kod ovog mladića. Na Isusov zahtjev da sve proda I razdijeli potrebnima, “ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.” Vezao je svoje srce uz bogatstvo, nije bio sprman DAROVATI TO DRUGIMA I POKAZAO JE KAKO NIJE SPREMAN DAROVATI SEBE BOGU. Njegovo ponašanje komentira Bazilije Veliki: “Trgovac nije tužan kad na sajmu potroši sve što ima da bi nabavio robu, a ti si se rastužio (misli na ovog mladića) jer si trebao dati prah u zamjenu za život vječni.” (Sveti Bazilije Veliki, Catena aurea).

 

 

 

ŽALOST I TUGA UKAZUJU NA PREPREKE U DUHOVNOM ŽIVOTU

 

 

 

ŽALOST ovog mladića ŽALOST JE SVAKE OSOBE KOJA SE UDALJAVA OD KRISTA. Mladić je na Isusov prijedlog OKRENUO LEĐA KRISTU I OTIŠAO ŽALOSTAN. A mogao je biti jedna od apostola! Žalost se javlja uvijek kada nam nedostaje velikodušnosti I kada smo zatrovani jednom NEUREDNOM LJUBAVLJU PREMA SEBI- kada smo zatrovani sebičnom ljubavlju (pitanje je kolikoje to uopće ljubav). „Svi su vidjeli kako je odbio Gospodinovu ponudu punu ljubavi i otišao s tužnim izrazom na licu. Možda je mladić kasnije uspio naći lažna opravdanja za manjak velikodušnosti, opravdanja koja bi mu barem vratila izgubljenu staloženost (ali ne i mir, koji je plod predanja). (...) Koji propust! Koja neiskorištena prilika! Isusa, ili se slijedi- ili mu se gubi svaki trag!” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-83).

 

 

 

Možemo biti umorni, možemo biti žalosni, možemo trpjeti, ali ŽALOST SRCA nešto je sasvim drugačije. Kao njezin izvor uvijek nalazimo oholost I sebičnost. Ako njen uzrok nije očit, iza žalsoti se može kriti taština ili nezadovoljene ambicije. Može se skrivati buntovništvo, da jednostavno ne želimo prihvatiti Božju volju. Bol možemo osjetiti, iznova vidjevši vlastite grijehe, ne toliko jer smo uvrijedili Gospodina, nego jer smo mi sami poniženi.” (Isto, VII-84).

 

 

 

Ako Gospodinu okrenemo leđa, nemojte misliti kako će trčati za Vama i vraćati Vas na pravi put. TO BOG PREPUŠTA SVAKOM OD NAS JER POŠTUJE NAŠU SLOBODU. Kada ljudi pogriješe glede svoga stila života, kada se odbiju od vjere i upadnu u razne grijehe, obično kasnije traže niz opravdanja za svoje greške i manjak velikodušnosti spram Boga. Bog od nas traži da mu DARUJEMO SVOJ ŽIVOT: DA ŽIVIMO KAO KRŠĆANI, POPUT SINA BOŽJEG, POPUT DJECE BOŽJE. To darivanje, baš kao i svako drugo pretpostavlja da mi SLOBODNO DARUJEMO SVOJ ŽIVOT. AKO NEMA SLOBODE U DARIVANJU- KAKO ONDA MOŽEMO GOVORITI O DARIVANJU?

 

 

 

Tako i kada odsutanemo od vjere- MI SMO ODUSTALI U SVOJOJ SLOBODI I NITKO NAM NIJE KRIV ZA TO. Nije potrebno tražiti razloge u drugim ljudima za naše okretanje leđa Isusu, već se traba stalno preispitivati I propitkivati riječima bogatog mladića: “Što mi još nedostaje?

 

 

 

DAREŽLJIVOST RAĐA RADOST. Kazali smo kako darežljivošću rastemo u ljubavi, ali rastemo I u RADOSTI ŽIVOTA. To je radost koja razbija tuge I žalosti bogata mladića u nama. Žalosna je duša ostavljena na milost I nemilost napastima. Tako je niz grijeha nastalo u ljudima radi tuge koju nisu znali ili mogli odagnati od sebe. “Ako nas ponekad obuzme tuga, u molitvi se iskreno preispitajmo tražći njezin uzrok. Naći ćemo puno puta da je njen uzrok manjak velikodušnosti u odnosu prema Bogu ili prema drugima.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-86).

 

 

 

Osjetimo li tugu valja nam se preispitati u čemu to nismo bili dovoljno velikodušni? Jesam li pretjerano zabrinut za sebe, za svoje imanje, za svoj dobar glas, za budućnost, za glupe sitnice,...? “Kršćanska radost u potpunosti isključuje nezdravu I izmišljenu tugu: zavist, nezadovoljstvo, samosažaljevanje. Jedna od vrlina radosti jest da isključuje sve te muke pune otrova, iz kojih izvire smrt.” (M. Perrin, El evangelio da la alegria, Rialp, Madrid 1962, str. 59-60).

 

 

 

O ŽALOSTI UZROKOVANE GRIJEHOM I MANAMA KRŠĆANA

 

 

 

Sveti Toma Akvinski eli kako je „žalost jedan nedostatak nastao zbog neuredne ljubavi prema sebi samome, i taj nije jedan poseban nedostatak, nego je korijen mnogima koji iz njega niču” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 28, a. 4). Sveti Augustin kaže kako je „bol duše koju nazivamo žalost, zapravo jedna nelagoda zbog suprostavljenih stvari koje su nam se zbile” (Sveti Augustin, O Trojstvu, 1).

 

 

 

Žalost, slijedeći duhovne pisce uglavnom upućuje na postojanje problema u duhovnom životu. Kada to postane jedno trajno stanje, treba razmisliti postoji li neka prepreka između Boga i mene. Ipak, valja razlikovati između žalosti koja je uzrokovana vlastitim grijesima ili karakternim nedostacima, i žalosti koju bismo mogli svrstati u SUOSJEĆANJE, koja nema veze s prvim tipom žalosti.

 

 

 

O prvoj žalosti koja je vezana uz grijeh, „izvor nalazimo u LJUTNJI i BIJESU, i ona je posljedica štete koju netko jednom trpi, ili neke neuredne želje kojoj se ne opire” (Kasijan, Colaciones, 5). Tu možemo svrstati i kada se žalostimo radi neke iracionalne tjeskobe ili duhovnog pada. Jednako tako nalazimo korijene žalsoti u grijehu protiv Božjih zapovijedi, „jer takav stalno upada u grešnost požude i nikada ga ne obuzima radost” koja izvire iz zadovoljstva životom (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 100).

 

 

 

Nije rijetkost da „zavist postane teretom duši, da se žalosti zbog sreće i dobra bližjnega. Iz ovog obilja zavisti, niču redovito žalost, nevoljkost. Je plodna njiva susjeda? Njegova kuća obiluje životnim dobrima? (...). Sve je to hrana jednoj duhovnoj boleštini i uvećanju boli zbog zavisti” (Sveti Bazilije, Homilija o zavisti). Jednako tako bilo koji grijeh ili karakterna mana može lako postati teretom duši i izvorom tuge i žalosti za onoga koji u sebi ima neurednu ljubav, dezprijentiranu ljubav u mjeri u kojoj nije u stanju shvatiti što jest bitno za njegov život, što je dobro za druge i za njega samoga.

 

 

 

Što ovakva žalost može izazvati? Vidimo to po ovom mladiću: „ode mladić žalostan”!!! Ode mladić od Boga: lako se u žalosti udaljiti od Gospodina! Tako je svaki put kada se dogodi nešto neugodno čovjeku: zbog PRENAGLAŠENE TUGE moguće se osjetiti napušten, izgubljen, sam. I u takvu je stanu lako odlutati daleko od Boga! Kaže Origen kako, nakon što je počinio svoje zlo, đavao je „do te mjere PREUVELIČAO ŽALOST DA SE IZGUBIO U TOME. Nešto je slično bilo sa Judom, jer nakon što se pokajao za svoej grijehe, dopustio je da ga ŽALOST VODI U DJELOVANJU- žalsot koju je đavao naglašavao, i zbog koje se je Juda izgubio” (Origen, u Catena Aurea, vol. III, str. 346). Doista, čovjek u tuzi laka je meta za svakoga, a posebno za đavla, jer tuga čovjeka „je suhoparna, nestrpljiva, tvrda, ispunja dušu gorčinom i gađenjem, karakterizira je jedna vrst beznađa koje djeluje poput kazne. Kada se proširi po duši, takva je tuga odvaja od bilo kakva posla (...)” i stvarnosti u kojoj se živi (Kasijan, Instituciones,9).

 

 

 

Tako često stječemo dojam kako je žalostan čovjek odvojen od života, kao da živi neku svoju stvarnost. Tužan čovjek nerijetko se s drugima ophodi na loš način. Ne čudi to jer je u vlasti žalosti, i kao da gubi vlast nad sobom i svojim postupcima. „Ophodeći se zlo žalosti Duha Svetoga, koji je darivatelj radosti čovjeku. Potom, lako napravi nešto neprimjereno, jer se ne vodi poticajima Boga, niti ga više časti životom. Naprotiv, nikada se prošnje žalosna čovjeka ne penju na oltar pred Boga” (Pastir Herma, Zapovijedi, X. 3. 2,1. c. , Pp. 994-995). Prestaje se zapravo oslanjati na Boga i kao da zaboravlja kako je Bogu sve moguće i kao da ne mari za Božje milosrđe kojim Bog svima prašta sve vraćajući čovjeka na pravi put.

 

 

 

O ŽALOSTI ZBOG RANJENE LJUBAVI

 

 

 

Postoji dakako i tuga koja SUOSJEĆA S BOLIMA DRUGOG, tuga koja žali zbog ranjene ljubavi, tuga koja tuguje zbog nečije smrti,... i sve te tuge nalaze uzrok u LJUBAVI. Primjerice, žalost kada nekoga koga volimo i cijenimo povrijedimo: žalosti nas, ne više naš nedostatak, već činjenica da smo povrijedili onog kojeg volimo.

 

 

 

Takva je i žalost iskrenog kajanja, koje je „dobro i zdravo za jednu poslušnu, mirnu, poniznu, slatku, tihu i strpljivu dušu, i to u mjeri u kojoj ta žalost nalazi svoj izvor u Bogu. Tu se trpi jedna teška bol, kako tjelesna tako i duhovna, zbog koje raste duša u želji da se usavršava radi Boga. Također, raste se i u radosti koja očvrsne nadom u dobro, (...) i u konačnici se zadobiju plodovi Duha Svetoga” (Kasijan, Instituciones,9). Duša koja se žalosti jer je Boga povrijedila, i želi se Bogu vratiti (ne poput ovog mladića koji je beznadno odlutao od Boga), je duša koja NE PRETJERUJE U NAGLAŠAVANJU SVOJIH BOLI I TUGA, već zna kako je Bog taj koji ĆE VRATITI RADOST u život. „Onima koji unatoč svojim grijesima prošlih vremena, zbog kojih žale i tuguju, bace svoju dušu u ruke Boga, On sam ih ispunja radošću jedne duhovne spoznaje, koja je poput vina koje uzraduje ljudsko srce (Ps 103,15) (...). Ta pobožna tuga zasigurno je oblik suosjećanja koje se osjeća kao teret zbog mana i grijeha, ali SE ČOVJEK NA ZADRŽAVA NA NJIMA, NE ULAZI U NJIH, pa ga bol ne preuzima i ne uništava mu život” (Sveti Augustin, Govor, 2).

 

 

 

Na ovakve se mogu primjeniti riječi: „Blagoslovljeni oni koji tuguju, jer će biti utješeni. Plač ovakvih osoba nema nikakve veze sa tugom ovoga svijeta radi jedne vječne utjehe koja se obećava ovakvima. (...) Ova pobožna tuga zapravo je plač radi valstith grijeha (...)” (Sveti Lav Veliki, Govor o blaženstvima). Tuga ovakvih ljudi slična je onog dječjoj kada naprave glupost i bude im žao jer će se roditelj ljutiti ili žalostiti. Nije to tuga zbog sebe, nije to plakanje nad sobom i svojom situacijom, već žalost radi Boga i bližnjega.

 

 

 

 

 

 

VELIKA GOSPA

Uznesenja Blažene Djevice Marije

 

Lk 1, 39-56

 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

 

 

 

U TRADICIJI CRKVE

 

 

 

Danas slavimo jedan od najvažnijih blagdana Crkve: Marijino uznesenja na nebo. U tradiciji Crkve o ovom se blagdanu govorilo dosta i nije malo otaca pisalo u nastojanju da ovaj misterij približi vjernom puku. Jednako velik misterij jest ono što je puk u svom srcu osjećao, a što perom nisu mogli izraziti teolozi Crkve.

 

 

 

Tako sveti German Konstantinopolski († 733) pridodaje Isusu ove riječi kada je u pitanju uznesenje na nebo njegove presvete Majke: „Nužno je da tamo gdje sam ja, budeš i ti također, majko koja se ne odvajaš od svoga sina” (Sveti German Konstantinopolski, Homilija 3 in Dormitionem). Pseudo Meliton (V. st.) u jednom svom apokrifu zamišlja kako Krist pita Petra i apostole o tome što bi bilo prikladno kada je u pitanju Marijina sudbina, a na to dobiva odgovor: „Gospodine, odabrao si svoju službenicu kako bi postala tvoje prečisto obitavalište (...). Stoga, nakon što pobijediš smrt i zavladaš u slavi, tvojim se slugama čini prikladnim uskrsnuti svoju Majku i povesti je sa sobom, u nebesko blaženstvo” (Pseudo Meliton, De transitu V. Mariae, 16). U jednom svom drugom tekstu, sveti German poetičnim stilom pokazuje kako odnos Isusa i Marije zahtijeva da se ona sjedini sa Sinom u nebu: „Budući da jedno dijete traži i čezne za majčinom prisutnošću, i kako jedna majka želi živjeti blizu svoga sina, prikladno je da se ti, čija je majčinska ljubav spram tvoga Sina neizmjerna, vratiš svome sinu. Nije li onda prikladno da taj Bog koji te ljubio sinovskom ljubavlju, tebe uznese na nebo i postavi do sebe? (...) Stoga je nužno, i nije bilo druge nego da Majka onoga koji je Život, prebiva u stanovima Života” (Sveti German, Homilija in Dormitionem).

 

 

 

LJUBAV MAJKE I SINA KAO RAZLOG UZNESENJA

 

 

 

Gledamo li čisto teološke povode za uznesenje Blažene, razumjet ćemo kako ona koji je bila potpuno čista od grijeha, „potpuno očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (II. Vatikanski Koncil, Lumen Getium 59), nije mogla do kraja vremena ostati među ljudima na način na koji oni žive nakon smrti. Stoga, „Marija nije mogla ostati kao drugi ljudi u istom stanju smrti do kraja svijeta. Odsutnost istočnoga grijeha i njezina svetost, savršena od početka svoje egzistencije, zahtijevaju da Majka Božja bude proslavljena i u duši u i u tijelu” (Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 09-07-1997).

 

 

 

Razlog kojeg ćemo kao ljudi sigurno razumjeti, koji će nas odmaknuti od teoloških umovanja, jest onaj koji pretpostavlja LJUBAV SINA PREMA MAJCI KAO TEMELJ UZNESENJA NA NEBO! Tradicija u svojim spisima jasno pokazuje kako je materinstvo Blažene Djevice Marije temeljni razlog uznesenju na nebo. Ako je to tako, onda je razlog uznesenja čista ljubav sina prema majci.

 

 

 

Kakva je to ljubav djeteta i njegove majke? To je ljubav neizmjerne čežnje koja ne dopušta kilometrima udaljenosti da razdvoje dijete i majku. Takva ljubav zahtijeva BLIZINU i bez te blizine bol majke je neizmjerna, a ljubav djeteta nepotpuna. Doista, kada ne bismo govorili o Sinu Božjem i o Majci Božjoj, mogli bismo zamisliti jednu majku koja ostaje bez svoga djeteta koje ili ide na dalek put, ili se seli u drugu zemlju, ili umire,... Možete li zamisliti koliku će bol toj majci uzrokovati udaljenost i razdvojenost od svoga djeteta? Majka svom djetetu daje tijelo. Pustimo genetiku malo sa strane: pustimo očeve koji sigurno na svoju djecu genima prenesu dio sebe. Samo majka daje svo svoje tijelo svom djetetu. I kada joj dijete nije u blizini, kada joj NIJE DOHVATLJIVO NA TJELESAN NAČIN, čini se kako da DIO MAJKE NE POSTOJI, KAO DA JE DIO NJEZINA ŽIVOTA OTKINUT I BAČEN DALEKO.

 

 

 

Gledamo li ovako na uznesenje, razumjet ćemo lakše razloge zbog kojih je Sin uznio svoju Majku na nebo. Bilo je previše patnje i boli koju je gledao u svojoj Majci sa Križa. Pod Križem, Marija je podnosila iste boli koje su razdirale Isusa. Pa Majka i Sin su isto tijelo- zar neće ono što Sin proživljava na svom tijelu, Majka osjetiti u svojoj duši? Iste su to bile boli pod Križem. Ostati bez Sina, sada produžava tu patnju. Marija je izvršila sve što je Bog od nje zahtijevao. Začela je i rodila Sina Božjeg, odgojila ga, uputila u njegovu misiju, budno pazila na Njega cijelo vrijeme. Nakon Isusove smrti, bila je uz apostole dok se nisu utvrdili u vjeri, dok nisu primili Duha, a onda se povukla. Na koncu misije, Marija je ostala na zemlji samo čekajući ponovni susret sa svojim Sinom. Ova udaljenost Sina i Majke, zbog velike, neizmjerne ljubavi, vraćala je Mariji bol Križa u srce. A koji bi sin dopustio da se njegova majka pati? Ljubav sina i majke razlog je uznesenja u nebo.

 

 

 

ŽENA KAO PUT U NEBO

 

 

 

Marija je tako prva osoba nakon Krista koja je na nebo uznesena. Po njoj se jasnije vidi i plan Boga sa čovjekom: vječni život po uskrsnuću tijela. Marija nam rasvjetljava tajnu spasenja: ČOVJEK SE NE SPAŠAVA SAM PO SEBI, VEĆ PO DRUGOME. Kao što je Bog u početku stvorio muško i žensko kako bi njihova ljubav bila čvrsta osnovica zajedništva s Bogom, tako i sada Bog otvara novi put prema sebi: daruje nam Isusa- novog Adama, prvorođenca svih uskrslih, ali nam daruje i novu Evu- Mariju kao Majku svih koji će se pridružiti njezinu Sinu. Ovo pred nas donosi ljubav gledanu na dva različita načina. U slučaju Adama i Eve prepoznajemo ljubav muškarca i žene; a u slučaju Marije i Isusa, ljubav Majke i Sina. Današnje je društvo okaljalo onu ljubav kojojm se trebaju ljubiti žena i muškarac. Ta je ljubav trebala biti osnovicom puta u nebo za svakog čovjeka. U nastojanju da takvu ljubav oslobodi sila grijeha koji je spopadaju, Crkva je bračnu ljubav uzdigla na razinu sakramenta kako bi pokazala kako je ideal takve ljubavi ČISTA LJUBAV, ljubav koja ne ovisi o seksualnosti, već ljubav koja ČVRSTO POVEZUJE DVOJE U JEDNO.

 

 

 

Takvu čistu ljubav, ljubav koja neodoljivo poziva jedno biće drugome, ljubav koja čezne za drugim na jedan poseban- neopisiv način, izvan bračne ljubavi naći ćete samo u MAJKE! Tako nam Sveto Pismo na više mjesta otkriva ŽENU-MAJKU KAO PUT U NEBO. Izaija veli: „14 Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!(Iz 7,14). A Knjiga otkrivenja govori o Ženi koja rađa Dijete i čije se potomstvo opire Zmaju- đavlu: „1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2 Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja” (Otk 12,1-2); „5 I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu” (Otk 12,5); „17 I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).

 

 

 

MAJKA ČISTE LJUBAVI

 

 

 

Doista, ona koja je u sebi utjelovila ČISTU LJUBAV, koja je vođena čistom ljubavi pošla za svojim Sinom, nama postaje MAJKOM čija ljubav treba postati modelom postupanja u svijetu. Naspram postupanju koje modernu ženu dovodi na razinu „predmeta muške požude”, Bog stavlja Mariju kao model čiste ljubavi KOJA ZA SEBE NE TRAŽI NIŠTA. U situaciji u kojoj se ljubav svodi na razinu tjelesnosti, u kojoj se nečiji odnos uvjetuje otkrivanjem intime kojom se razara čistoća osobe i ljubavi u njoj, dolazi do jednog čudnog zaokreta onda kada se žena”otkrije”: umjesto da se cijeni njezina ljepota, osoba se pretvara u predmet, u nekoga koga treba samo iskoristiti za vlastito zadovoljstvo. Tako otkrivanjem same sebe, žena više šteti vlastitom dostojanstvu. Čini mi se ponižavajućim gledati na ženu isključivo kroz prizmu seksualnosti, priznu zadovoljenja požude.

 

 

 

Naspram ovog pogleda na ženu, čista ljubav obavijena je STIDLJIVOŠĆU kojom se brižno pazi da se ničim ne okalja ni duša ni tijelo. Na žalost, vidimo kako je stidljivost kategorija s kojom se danas svi rugaju. Stidljivost čovjeka uvijek vodi ka mjeri PRISTOJNOSTI, pa upravo stidljivost POUČAVA čovjeka o tome da ne pretjera ni u čemu (ni u otkrivanju, ni u prekrivanju), da sve radi s mjerom kada je u pitanju njegova osobnost. Stidljivost štiti čistoću ljubavi u čovjeku.

 

 

 

Upravo takva ljubav- ČISTA, vodi u nebo. Čista ljubav je ona koja je očišćena od požuda, od sebičnosti, od sebe samoga. To je doista ljubav koja za sebe ne traži ništa, ne traži nikakve ugode, već SAMO BLIZINU ONOGA KOJEG SE VOLI. Marijina djeca u sebi bi trebala imati tu ČSITU LJUBAV U SEBI. Ljubav kojom se ljubi drugoga, a ne sebe. Ljubav kojom se drugoga pazi više nego na sebe. Ljubav koja NE MOŽE BEZ DRUGOGA! To je ljubav koja vas u očima ljudi današnjeg svijeta ponižava, ali vas u očima Boga uzdiže prema nebu, iznad ovoga svijeta.

 

 

 

Nosimo li u svom srcu ljubav naše nebeske Majke, možemo očekivati kako će nas njezin Sin, Gospodin naš Isus Krist, privući k sebi. Jer on kao Sin Marijin, uvijek traži Marijinu ljubav, majčinsku ljubav- LJUBAV PREMA MAJCI. Pa kada je nađe u nama, neće čekati- postavit će nas uz sebe.

 

 

 

 

 

 

Mt 18, 21-35

 

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« »A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti'. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« »Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

 

 

 

RAZUMIJEVANJE ZA DRUGE: ne prosuđivati nikoga

 

 

 

Dokle god zlonamjerno nastavljaš tumačiti nakane svojih bližnjih, nemaš pravo zahtijevati od drugih da imaju razumijevanja za tebe” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 635).

 

 

 

Ova rečenica svetog Josemarie mogla bi biti sažetak današenjeg evanđelja. Ipak, volio bih da nama posluži kao misao koja će nas voditi kroz ovo razmišljanje. Puno puta sebe hvatamo kako TUMAČIMO LOŠE NEČIJE POSTUPKE ILI NAKANE i u sebi stvaramo jednu PREDRASUDU s kojom pristupamo čovjeku. Pokazujemo time kako baš i nismo otovreni opraštanju i stvaramo takav stav u kojem stavljamo jedan zid pred drugim.

 

 

 

Naravno kako takvo ponašanje tumačimo na svoj način. “Govorimo istinu, zar ne?” Najčešće se pravdamo istinom, istovremeno RANJAVAJUĆI LJUBAV U SEBI. Kada prosuđujemo drugog na način da kao loše tumačimo nečije nakane, obično se NE ZADRŽAVAMO NA KONSTATIRANJU ISTINE, već nastavljamo U SEBI TRAŽITI OPRAVDANJE ZA SVOJ STAV. Počinjemo OSUĐIVATI U SEBI DRUGOGA. Nama se čini kako to NE POGAĐA OSOBU KOJU SUDIMO, i moguće je da jedan takav naš nutarnji stav nikada ne dođe do te osobe. Ipak, LJUBAV U NAMA BIVA POVRIJEĐENA i moguće je da upravo ta RANA LJUBAVI PROKRVARI ONDA KADA TO NE OČEKUJEMO i tada dolazi do svađa, razmirica, rasprava koje ne vode nikud osim prekidu prijateljstva.

 

 

 

OPTUŽIVANJE KAO SAMORANJAVANJE: stvaranje krivog raspolženja u sebi- neraspoloživost za opraštanje

 

 

 

Za OPRAŠTANJE je najprije potrebno U SEBI STVARATI TAKVO RASPOLOŽENJE koje će i naše sudove odbacivati. Drugim riječima, MORAMO U SEBI, NE SAMO OPRAŠTATI, NEGO RADITI SUPROTNO OD ONOG KADA OPTUŽUJEMO: kada dakle optužujemo u sebi nekoga, stvaramo u sebi nezadovoljstvo i neprijateljstvo; suprotno od optuživanja je OBRANA drugoga čime stvaramo PRIJATELJSKO RASPOLOŽENJE U SEBI SPRAM NEKOGA.

 

 

 

Možda vam se čini nevažnim, ali ova napetost OPTUŽIVANJE- OPRAVDAVANJE (OBRANA) stalna je u svakom od nas. Svi mi stvaramo SKLONOST DA NEKOGA OPTUŽUJEMO, A NEKOGA BRANIMO. Za bolje razumijevanje potrebe da BRANIMO I OPRAVDAVAMO SVAČIJE POSTUPKE, poslužit ću se nečim što Crkva već dugo prenosi na svoje vjernike tradicijom. U tradiciji Crkve đavao, Sotona, naziva se često TUŽITELJ- onaj koji optužuje, koji prokazuje, kojičesto nalazi lažne razloge da bi nekoga ocrnio. S druge strane, DUH SVETI SE NAZIVA BRANITELJ, ADVOKAT, ZAGOVORNIK- onaj koji ljubavlju želi OPRAVDATI NEKOGA I TRAŽI RAZLOGE ZA TO.

 

 

 

Ovo ne znači da Vama upravlja sotona ako se stalno žalite, ili Duh Sveti ako nekoga opravdavate, jer kazali smo: imamo sklonost nekgoa opravdavati, a nekoga optuživati. Ovo samo znači da STVARAJUĆI RASPOLOŽENJE U SEBI ILI SKLONOST DA STALNO PRIGOVARAMO, OPTUŽUJEMO, NAPADAMO, sebe upravljamo u krivom smjeru, i vjerojanto upadamo u napast kojoj SE NE ZNAMO ILI NE MOŽEMO OPRIJETI. Protiv takve sklonosti valja se boriti stalno utječući se IZVORU LJUBAVI- BOGU I UPINJUĆI SE KAKO BI SVOJ EPONAŠANJE KORIGIRALI.

 

 

 

STVORITI U SEBI UVJETE ZA OPROST: zaborav kao uvjet; ne reagirati na svaku glupost

 

 

 

Za OPRAŠTANJE nekada nije potrebno govoriti “oprostio sam ti”, već je dovoljno U SEBI STVORITI TAKVO RASPOLOŽENJE kojim ćemo pokazati da smo već oprostili. Nekad je dovoljno nasmiješiti se, ljubazno započeti razgovor, nekom ljubaznom gestom pokazati kako smo potpuno oprostili i više ne razmišljamo o tome. I VIŠE NE RAZMIŠLJAMO O TOME! Jedan o ciljeva jest dovesti sebe u stanje “kršćanskog zaborava” koji će nam pomoći da NE RAZMIŠLJAMO o uvrijedma koje smo primili, da ne “vrtimo film” u glavi zbog čega se nešto dogodilo ili tko je kriv u svemu, već da MIRNO NASTAVIMO DALJE SA ŽIVOTOM KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.

 

 

 

Čak i ako bližnji ne shvati svoju pogrešku, ako me nastavi vrijeđati i činiti ono što mi smeta, moram se ODREĆI SVAKOG ZLOPAMĆENJA. Moje srce mora ostati zdravo i LIŠENO SVAKOG NEPRIJATELJSTVA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo vam se može učiniti kao da “zbijamo glavu u pijesak” poput nojeva, ali nije tako. Bez obzira na to što se čini da ne reagirate, jasno je kako REAGIRATE LJUBAVLJU svoga srca prema bližnjem. S druge strane, “kršćanski zaborav” ne znači kako ste toliko bedasti pa ne primjećujete da vas je netko povrijedio. Naravno kako se to primjećuje, ali to nije toliko ni bitno. Naime, često nam uvrede dolaze kao napasti kojima trebamo odoljeti: napast ide za tim da nas uvede u veće zlo i odijeli nas od Božje ljubavi. Kada “reagiramo”, zapravo najčešće upadamo u veže zlo.

 

 

 

REAGIRATI S LJUBAVLJU I NE BITI PREOSJETLJIV

 

 

 

Ovdje nije riječ da li ćemo reagirati na uvrijedu ili nećemo, već je riječ o tome da ISPRAVNO REAGIRAMO NA UVREDU- KAO KRŠĆANI. Kada vi LJUBAVLJU UZVRATITE NA UVREDU ILI NEPRAVDU, onda možda vašu reakciju NE VIDI ONAJ KOJI VAS JE POVRIJEDIO, pa Vam možda može izgledati kao da ispadate malo “glupi” spram takvih. Ipak, prije mi se čini kako su upravo takvi ljudi poput nepravedna sluge iz prispodobe: NE VIDE DOBRO KOJE STE IM UČINILI, NE VIDE OPROST KOJI STE IM UDIJELILI I NASTAVLJAJU SA SVOJIM NEPRAVEDNIM POSTUPANJEM.

 

 

 

Vi, čim ste REAGIRALI ISPRAVNO, S LJUBAVLJU- POKAZALI STE DA SHVAĆATE KAKO JE NAPRAVLJENO NEŠTO NEPRIMJERENO. Niste dakle zabili “glavu u pijesak” nego ste smjerno na zlo uzvratili dobrim, na opakost uzvratili ljubavlju.

 

 

 

Kako ne bismo upadali u zamke napasti da i sami drugima “NAPLAĆUJEMO DUGOVE” I NE OPRAŠTAMO IM, dobro je razmišljati malo o ISPODVIJEDI. Koliko smo samo puta ispovjedili grijehe koje mi sami drugima ne bismo oprostili? Koliko puta smo radosni izašli sa ispovijedi jer nam je oprošteno nešto što nam je stvaralo teret u duši? Koliko puta smo mislili kako ćemo pretpjeti velike pogrde od ispovjednika, a doživjeli smo radost utjehe? Zbrojite uostalom sve vaše grijehe koje vam je do sada Bog oprostio, i poslužite se matematikom: shvatit ćete kako se često nalazimo u ulozi nepravedna sluge. Puno je nama više oprostio Bog, nego što ćemo mi do kraja života oprostiti svim ljudima.

 

 

 

Ovo je dostatan razlog da NE BUDEMO PREOSJETLJIVI NA UVRIJEDE i na nepravde. Nastojmo NE GUBITI MIR I RADOST bilo zbog malih, bilo velikih nepravdi i uvrijeda. Moramo sebe preispitivati, a ne druge- kako se ponašamo prilikom neugodnosti koje doživljavamo. Opraštanjem najviše dobivamo mi: zadražavamo mir i radost, postajemo čvršći i otporniji na uvrijede, rastemo u RAZUMIJEVANJU drugih osoba. Kada naime stvorimo sklonost da druge “opravdavamo”, sve više i više shvaćamo dublje razloge nečijeg ponašanja. Ulazimo u dušu osobe, pa to isto polako primjenjujemo na sve situacije i osobe. Tako sami sebi pomažemo opraštanjem, više nego drugima.

 

 

 

DOBRIM SVLADATI ZLO U TIŠINI, BEZ POMPE

 

 

 

Za sve moramo imati razumijevanja, sa svima graditi suživot, sve opravdati, svima opraštati. Ne radi se o tome da nepravdu nazovemo pravdom, ili da ustvrdimo da vrijeđanje Boga nije vrijeđanje Boga, da je zlo dobro. Radi se o tome da suočeni sa zlom nećemo uzvratiti drugim zlom, nego jasnim naukom i dobrim djelom: ZLO SVLADAJ DOBRIM” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s kristom 182).

 

 

 

Kada opraštate nemojte to činiti sa pompom i teatralno: NEKA SE NE VIDI ČIN OPRAŠTANJA; NEKA ON ISTJEČE IZ VAŠEG POSTUPANJA, iz radosti, prihvaćanja osobe, razumijevanja, razgovora,... Ne smije nam se dogoditi da OPRAŠTANJEM PONIZIMO OSOBU kojoj opraštamo. U ovom se možemo vježbati NE ČEKAJUĆI VELIKE UVREDE ILI NEPRAVDE: “Mali svakodnevni događaji pružaju nam dovoljno prigoda: obiteljske prepirke zbog beznačajnih sitnica, oštre reakcije ili neprikladna gestikulacija (najčešće uzrokovana umorom) na poslu, za vrijeme prometnih gužva, u vozilima javnog prijevoza,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo će nam pomoći da se pri uvredi ponašamo tako da se i ne vidi kako smo povrijeđeni, a potom će samo naše postupanje biti lijek svemu. Ne bismo se smjeli ponašati kao umišljene veličine koje reagiraju na svaku sitnicu usmjerenu sebi i drže sebe nepogrešivim.

 

 

 

Ne postoji grijeh niti zločin drugog čovjeka kojeg ja ne bih bio kadar počiniti iz svoje slabosti; a ako ga još nisam počinio, to je zato jer me Bog u svooj milosti spriječio i sačuvao me u dobru” (Sveti Augustin, Ispovijesti, II-7).

 

 

 

Neka nam Gospodinova Majka i naša Majka bude primjerom kako se NE OBAZIRATI NA TUĐE NEDOSTATKE. U Kani se nije obazirala na pogreške svatova koji su ostali bez vina, već je ZA NJIH MOLILA SVOGA SINA- DA ON ISPRAVI NJIHOVU GREŠKU. Tim se primjerom poslužimo i mi: molimo se za one koji nas uvrijede; ne ljutite se, već molite za njih!

 

 

 

Mt 18,15-20

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima

 

 

 

UVOD

 

 

 

Ako te brat tvoj u nečemu povrijedi ili sagriješi, uzmi ga na samo I opomeni ga. Otprilike ovim riječima Gospodin upozorava na nužnost BRATSKE ISPRAVKE. Razmislimo li malo bolje o našoj svakodnevnoj komunikaciji, lako ćemo uočiti kako je prožeta situacijama koje obiluju POGREŠKAMA OSOBA. Istovremeno, današnji stil života koji tumači slobodu na jedan pojednostavljen način stvorio je u ljudi stav sukladno kojem se malo tko USUĐUJE KORIGIRATI BLIŽNJEGA.

 

 

 

Razlog tome je razmišljanje koje podrazumijeva NEPOVRIJEDIVOST LJUDSKE OSOBE. No, stječe se dojam kako se to čini na kriv način. Naime, ČOVJEK NE ŽIVI I NE RAZVIJA SE SAM, VEĆ IZ ODNOSA S DRUGIM OSOBAMA- počevši u obitelji, a onda dalje I u društvu. Budući da je čovjek OSOBA ODNOSA KOJI OD ODNOSA ŽIVI I KOJI PREKO ODNOSA SA DRUGIM OSOBAMA SAZRIJEVA, važno je shvatiti kako onda ODNOS PODRAZUMIJEVA MINIMALNO DVIJE STRANE KOJE KOMUNICIRAJU I TAKO UTJEČU JEDNA NA DRUGU.

 

 

 

U takvoj situaciji, u kojoj međusobno utječemo jedni na druge, potrebno je IMATI OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI ZA DRUGU OSOBU I SVIJEST O TOME DA SVOJIM PONAŠANJEM UTJEČEMO JEDNI NA DRUGE. Ili još bolje, potrebno je imate u sebi istinsku LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU koja će nas poticati da PAZIMO NA LJUDE OKO SEBE.

 

 

 

ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE

 

 

 

Što to znači, s kršćanskog gledišta BITI ODGOVORAN ZA BLIŽNJE? Crkva je jedan ORGANIZAM KOJI ČITAV PATI ZBOG BOLJKE SAMO JEDNOG ORGANA. Veliki razlog zbog kojeg bismo trebali paziti na bližnje jest CRKVA.

 

 

 

Ipak, pravi razlog zbog kojeg nam valja preuzeti ODGOVORNOST ZA BLIŽNJEGA JEST LJUBAV. Sjetite se: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE. Kada se odgovorno ponašamo prema drugome, na isti se način ophodimo prema sebi. Teško će me bilo tko uvjeriti da NETKO TKO SE OPHODI DOBRO PREMA DRUGOME, ČINI SEBI LOŠE I OBRNUTO; NETKO TKO SE PREMA SVOME ŽIVOTU PONAŠA ODGOVORNO, SIGURNO ĆE BITI ODGOVORAN PREMA DRUGOME.

 

 

 

Ovdje je potrebno jedno pojašnjenje. Riječ je ISPRAVNOM OPHOĐENJU PREMA SEBI; normalnom ponašanju, a ne sebičnom zauzimanju za sebe u kojem se izgubi osjećaj za bližnjega. Ovo normalno ponašanje pretpostavlja jedan princip: NE MOŽEŠ DRUGOGA VOLJETI NA PRAVI NAČIN, AKO SEBE NE CIJENIŠ KAKO TREBA. Shodno tome, ako cijeniš sebe VIŠE NEGO DRUGE, KRIVO ČINIŠ I NE PROCJENJUJEŠ SEBE ISPRAVNO. Drugim riječima, POTREBNO JE USPOSTAVITI PRAVILAN ODNOS IZMEĐU LJUDI KAKO BI SE JEDNAKO CIJENILI I ODGOVORNO PONAŠALI JEDNI PREMA DRUGIMA.

 

 

 

RES-PONDERE

 

 

 

U tome leži tajna ODGOVORNOSTI ZA BLIŽNJE: STAVITI SVE U PRAVILAN ODNOS. Sama riječ ODGOVORNOST dolazi od prijevoda sa latinskog RESPONDERE. Ova riječ u svom korijenu ne znači samo odgovoriti riječima na nešto, već DJELOVATI ODMJERENO, ispravno ocijeniti stvari, staviti stvari na svoje mjesto. Drugim riječima, REAGIRATI NA NEŠTO ILI U ODNOSU NA NEKOGA S PRAVOM MJEROM- NA PRAVI NAČIN. U situacijama u kojima je jasno da BLIŽNJI GRIJEŠI, NE treba UVIJEK REAGIRATI ISTOM MJEROM. Podsjećam Vas kako je I Gospodin govorio kako nas ne obvezuje OKO ZA OKO I ZUB ZA ZUB. To nije kršćanski. Obvezuje nas LJUBAV. Stoga se valja prisjetiti riječi svete Male Terezije koja veli kako ne vjeruje u ljubav koja ne počiva na istini, kao ni u istinu koja se ne izgovara s ljubavlju.

 

 

 

Kada ti brat pogriješi, traži način da ga UPOZORIŠ NA GREŠKU. I čini to iz LJUBAVI, iz želje da POMOGNEŠ BRATU I VRATIŠ GA NA PRAVI PUT. Ovakve stvari ne valja činiti iz ZLURADOSTI. Kada regiramo iz loše namjere, tada I najbolji savjet nije dobar. Kako onda reagirati na pravi način? Kako pokazati ljubav svojom opomenom?

 

 

 

Danas smo svjedoci dvije krajnosti: jedni ODMAH REAGIRAJU za svaku izgovorenu riječ ili za bilo koju sitnicu, dok drugi ŠUTE I PRELAZE PREKO SVEGA. Nekada je potrebno I jedno I drugo, ipak odgovor leži u PRAVOJ MJERI- valja reagirati NA PRAVI NAČIN I U PRAVO VRIJEME! Drugim riječima, valja nam mudro postupati. BURNO REAGIRANJE NIJE UVIJEK UČINKOVITO. Naprotiv, češće izazove protivne reakcije. No, često ostajemo u zabludi misleći kako je ŠUTNJA ONO ŠTO NAM TREBA. Krivo shvaćajući šutnju, puno kršćana jednostavno ČINI PREVID POPUŠTAJUĆI ZLU. U takvim situacijama ŠUTNJA NIJE ZLATO. Čini mi se kako PREŠUĆIVANJEM možemo uzrokovati jednako puno zla kao I GALAMOM.

 

 

 

BRATSKA ISPRAVKA

 

 

 

Ono što mi nazivamo BRATSKOM ISPRAVKOM podrazumijeva djelovanje iz LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM, a to jednostavno predstavlja jednu ODMJERENU REAKCIJU koja ne ide za tim da kritizira ili maltretira, već da se UPOZORI bližnjega kako NEŠTO NIJE NAPRAVIO DOBRO I DA BI MOŽDA TO TREBALO DRUGAČIJE.

 

 

 

Jednako bitno jest da se takva ispravka NE BI SMJELA VIDJETI. Poslušajmo što Isus kaže: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo”. Nije kazao uhvati ga ispred cijelog sela I ocrni ga. Ova prva pomoć treba biti učinjena u tišini ili samoći dvojice. Nitko naime ne mora znati tuđu grešku.

 

 

 

Problemi nastaju kada se s druge strane ovaj pokušaj pomoći shvati kao zla namjera što nije rijetkost. Na žalost, to je jedan od rizika kršćanskog života kojeg svi moramo prihvatiti. Ukoliko ostanemo nijemi na pogreške brata, postoji stvarna mogućnost da ta se ta osoba potpuno izgubi za Boga. Kažemo li, nije isključeno da će osoba reagirati neugodno po nas, ali kada kažemo to će ostati u nekom mračnom kutu njegove duše I jednog dana mogao bi se sjetiti korisnog savjeta.

 

 

 

PRIMITI SAVJET

 

 

 

Dobro je razmišljati I u suprotnom smjeru. Možda smo upravo mi osobe koje bismo trebali primiti savjet. Kako reagiramo na njih? Ljutimo li se? Odgovaramo li osorno? Nadmudrujemo se s drugima? Ako je tome tako, onda imamo problem, jer nismo u stanju primiti ljubav.

 

 

 

Danas ljudi RADO DIJELE SAVJETE, ALI IH TEŠKO PRIMAJU. Zapravo ih shvaćaju kao NAPAD NA SVOJU OSOBNOST. Čini mi se puno lakšim dati savjet nego ga primiti, jer čak I kada riskiramo prijateljstvo dajući savjet, ne postoji opasnost da se SLIKA KOJU IMAMO O SEBI PROMIJENI. Kada PRIMAMO savjet, moguće je da SHVATIMO VLASTITE ZABLUDE O SEBI, DA SE CIJELI SVIJET NAŠ SRUŠI. Moguće je da SE SPUSTIMO NA ZEMLJU. To prizemljivanje moga JA, može biti BOLNO I NEKI LJUDI TO NE MOGU PODNIJETI. Digli su sebe toliko VISOKO DA IM SE NEMOGUĆE ZAMISLITI MEĐU MALENIM KRŠĆANIMA.

 

 

 

Upravo tu u PRIMANJU SAVJETA OTKRIVAMO KOLIKO SMO RASPOLOŽIVI ZA LJUBAV. ČOVJEK KOJI JE SPREMAN PRIHVAITI SVOJ PROBLEM ILI KOJI JE SPREMAN PRIHVATITI TUĐE MIŠLJENJE, SPREMAN JE PRIHVATITI LJUBAV KOJA MU SE DAJE PREKO SAVJETA. Takvom čovjeku, primanje čak I KRIVOG SAVJETA NE PREDSTAVLJA PROBLEM, jer on može razmotriti sve I shvatiti što je za njega uistinu dobro. I takav se NEĆE LJUTITI ČAK I KADA JE SAVJET LOŠ. Budući da ima ljubavi u sebi, da čini sve iz ljubavi, ta ista ljubav NEĆE DOZVOLITI DA MISLI LOŠE O NEKOME.

 

 

 

DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA

 

 

 

Kada dajemo savjete želeći nekoga dobronamjerno ispraviti, tada postoji opasnost da padnemo u oholost. Stoga je poželjno da to činimo tiho, u tajnosti, ne izlažući ni sebe ni drugoga. Dati dobar savjet DAR JE DUHA SVETOGA, ali se ne očituje u sviju. Ne očituje se kod ljudi koji savjete daju iz KRIVIH RAZLOGA. Očituje se kod onih koji to ČINE IZ LJUBAVI: DUH SVETI JE LJUBAV, pa se u slučaju ovih ljudi LJUBAV OČITUJE PREKO SAVJETA I ISPRAVKE. Jednako snažan dar je I MOĆI PRIMITI ISPRAVKU. Upravo ta sposobnost da se PRIMI BRATSKA ISPRAVKA, bolji je pokazatelj koliko je čovjek spreman na izgrađivanje u ljubavi. Netko tko nije sposoban za PRIMANJE LJUBAVI TEŠKO DA JE MOŽE I DATI.

 

 

 

Na početku smo govorili o tome kako je ČOVJEK JEDNO BIĆE KOJE IZRASTA IZ ODNOSA I KOJEMU JE POTREBAN DRUGI- BLIŽNJI. Pozivam Vas da na poseban način razmišljamo o jednom odnosu koji je za nas od životnog značenja. To je naš ODNOS S BOGOM.

 

 

 

Kada o tome razmišljamo obično to činimo kroz prizmu MOLITVE. To nam je nakako najbliže. Čak I u ovakvom odnosu moramo biti spremni na dvosmejrnu komunikaciju. U odnosu BOG-ČOVJEK, čovjek moli, ali BOG UVIJEK ODGOVARA NA MOLITVE. Problem nastaje kada mi ne možemo prepoznati njegov govor. Malo je ljudi koji u svom srcu to znaju. Puno je više onih koji se vode SAVJEŠĆU: tu SIGURNO GOVORI BOG. No savjet ovisi o odgoju, stoga nije uvijek pouzdana. Stoga je potrebno PREPOZNAVATI BOŽJI GOVOR U SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Kako? BOG JE SAVRŠEN I DOBAR. Upravo po toj DOBROTI KOJU ĆEMO TRAŽITI U LJUDIMA I U SVIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA, MOŽEMO PREPOZNATI BOŽJI GOVOR. BOG UVIJEK GOVORI PO NEKOM DOBRU ZA LJUDE. Pa kada dajete DOBAR SAVJET BLIŽNJEMU IZ LJUBAVI PREMA NJEMU- BOG PROGOVARA PO VAMA NA JEDNAPOSEBAN NAČIN. Isto tako, kada Vam bližnji daju jednu bratsku ispravku koja je DOBRA ZA VAS- BOG VAMA GOVORI PREKO NJIH.

 

 

 

Valja nam SLUŠATI SVIJET OKO SEBE, A DA BI SE SLUŠALO VALJA NAM ŠUTJETI DOK DRUGI GOVORI, A NE KADA DRUGI ČINI NEŠTO NAOPAKO.

 

 

Mt 25, 1-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

 

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'« »Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

 

 

 

ISUS IDE TAMO GDJE VIDI SVJETLO

 

 

 

O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!'” Ovim riječima Isus želi upozoriti kako Bog IZNENADA može banuti u naš život I kako možemo biti NESPREMNI ZA NJEGOV DOLAZAK, baš poput onih djevica koje sa sobom nisu ponijele ulje za svijeće. One su ostale TAPKATI U MRAKU, dok su mudre djevice uljem napunile svijeće I pošle u susret zaručniku. U tradiciji Izraela, vjenčanje se odvijalo tako da je u jednom trenutku ženik pošao po zaručnicu koja ga je čekala sa svojim družicama u svojoj kući. One su morale biti spremne za njegov dolazak I ne opuštati se kako se ne bi predomislio I vratio. SPREMNOST djevojaka, bila je dobar znak LJUBAVI KOJA ČEKA NA SVOG DRAGOG. Čekanje je bilo znak ljubavi I poštovanja, a ne puki tradicijski izričaj.

 

 

 

Lako je prepoznati likove iz ove prispodobe: ZARUČNIK JE ISUS KRIST, DJEVICE PREDSTAVLJAJU CRKVU KOJA ČEKA SVOGA ZARUČNIKA. U toj Crkvi žive I spremni I nespremni na taj dolazak u kojem će se Crkva sjediniti potpuno sa svojim Zaručnikom. Djevice su zapravo VJERNICI koji sačinjavaju Crkvu. Oni koji nisu budni, koji nemaju ulja, to su oni koji NE ŽIVE JEDAN ŽIVOT U VJERI: njihova je vjera ostala SUHA KAO SVJETILJKA BEZ ULJA. Stoga njihovo ponašanje ničim ne podsjeća na ponašanje jednog vjernika. Takvi ljudi ne mogu drugima dati svoga svjetla. Sjetite se obaveze koju je Gospodin ostavio nama: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. (15) Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. (16) Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,14-16).

 

 

 

Zadatak nam je da vlastitom vjerom drugim (jednako kao I sebi) osvjetljavamo put prema Kristu. Pa I sam Zaručnik ide tamo gdje VIDI SVJETLO- On ne ide u tamu, gdje nema ni vjere ni života. Drugim riječim, milost se neće izlijevati tamo gdje nema svjetla u nekom životu. Ondje gdje se čovjek bori za sebe, za svoj ispravan put prema Bogu, kao da dolijeva stalno ulje u svijeću, koja će tada trajno gorjeti. Upravo se to očekivalo od djevica: da imaju dovoljno ulja, da ga doliju, da one učinu nešto što će Zaručniku pokazati mjesto na koje mu je doći. Kaže sveti Augustin: “Bdij sa srcem, sa vjerom, sa nadom, sa ljubavlju, sa djelima, (…); spremaj svjetiljke, čuvaj da se ne utrnu, nahrani ih NUTARNJIM ULJEM. Stalno ih dopunjaj tim uljem nutrine koje se izlijeva iz jedne ČISTE SAVJESTI; ostaj u zajedništvu sa Zaručnikom preko Ljubavi, kako bi te uveo na gozbu na kojoj se tvoja svjetiljka nikada neće ugasiti” (Sermones, 93,17).

 

 

 

SVJETILJKE- NAŠ ŽIVOT

 

Danas se možemo pitati što su to SVJETILJKE KOJE NOSE DJEVICE? SVJETILJKE su naši ŽIVOTI kojima upravljamo. U ono vrijeme, svjetiljke su trebale biti ispunjene ULJEM KAKO BI SVIJETLILE. Postoji sličnost sa našim životima. Svaki naš život, trebao bi, prije svega SVIJETLITI DRUGIMA poput svjetiljke I SVOJIM SVJETLOM POKAZIVATI PUT PREMA BOGU. Kako bismo mogli uopće svijetliti ŽIVOT MORA BITI ISPUNJEN poput svjetiljke.

 

 

 

Dvije stvari su vezane uz svjetiljke: najprije one moraju svijetliti mjesto na koje ima doći zaručnik; a s druge strane, moraju i drugima osvjetljavati put prema njemu. I jedno i drugo jako je važno pogledamo li kraj ove prispodobe. Na kraju priče lude djevice ostaju IZVAN SVEČANOSTI. Kada se vrata svadbene dvorane JEDNOM ZATVORE VIŠE SE NE OTVARAJU. „»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«” Tako je i sa našim životom nakon smrti: kada jednom umremo, ako nismo imali svjetla u sebi, Gospodin će zatvoriti putove prema sebi. Nakon jednog lošeg i nečestita života, života o kojem se nije vodilo računa, života koji je bio zapušten NIJE MOGUĆE NAPRAVITI NADOKANDU NAKON SMRTI: takvima se vrata zatvaraju. Potrebno je dakle malo truda u ovom životu, kako bi NAŠ ŽIVOT BIO ISPUNJEN SVJELTOM DOBROTE I LJUBAVI, i kako bi to Isusu sutra, nakon smrti to svjetlo pokazalo gdje smo- kako bi nas privukao k sebi.

 

 

 

ULJE

 

 

 

Postavljamo sebi pitanja: kako svijetliti I što je to čime mora biti ispunjene naš život? Što je to ulje?Kako o ovoj potrebi da se bdije nad svojim životom, u kojem ćemo paziti na savjest, na život u vjeri, govori sveti Josemaria Escriva de Balaguer: “Kršćanstvo nije stvar koja sebi dopušta komodan život: NIJE DOVOLJNO BITI U CRKVI. Prvo obraćenje, prva promjena ponašanja- to je stvarno jedini trenutak kojeg se netko sjeća- netko tko u tom trenutku shvaća što Gospodin želi od njega. To je jako važno. Ipak, važnije od toga, ali I teže, jesu ona STALNA OBRAĆENJA (stalne promjene u ponašanju koje nas vode Kristi, op. Autora). I za održati sebe u tim stalnim obraćenjima, potrebno je imati jednu dušu mladu, zazviati Gospodina, otkrivati u svom životu istinske vrijednosti, tražiti oprost,... (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 57).”

 

 

 

Drugim riječima, da bi se STALNO IMALO ULJA UZA SEBE, POTREBNO JE REZERVU DOPUNJATI: molitvom, isrpavnim životom, djelima ljubavi, velikodušćnošću,... Gospodin je jednom rekao: “Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15,14). Pvo se odnosilo na farizeje koji nisu živjeli ispravno svoju vjeru. SLIJEPAC NE VIDI SVJETLO, a SVJETLO KOJE VIDIMO-VIDIMO GA U SEBI. Dakle, potrebno je imati U SEBI NEŠTO ŠTO ĆE NAS U OVOM ŽIVOTU UPRAVLJATI BOGU. Potrebno je imati SVJETLO KOJIM ĆEMO SVIJETLITI, A ONDA ČE I DRUGI POĆI ZA NAŠIM SVJETLO.

 

 

 

Imati ulja u svići” znači IMATI VJERE U SVOM ŽIVOTU, i to imati takvu vjeru koja će nas poticati da djelujemo u svijetu tako da SVIJETLE NAŠA DJELA DOBROTOM I LJUBAVLJU. Može Vam se učiniti da nekada uzalud “trošite ulje”, ali nije tako. Nikada ne znate kada će Vaše svjetlo druge potaknuti na razmišljanje O SEBI, O BOGU, O SVIJETU- O VJERI. ŽIVOT BEZ VJERE je poput SVJETILJKE BEZ ULJA; svjetiljku možete ulaštiti, očistiti izvana I iznutra I ona će biti sjajna. Uistinu bit će zgodna za oko baš poput ljudi čija ljudskost privlači pozornost svojom čistoćom I ispravnošću. No to je ono što se vidi po danu, onda kada ima svjetla. Drugim riječima, ovakva ljudskost je jasna I vidi se kod gotovo svih ljudi onda kada sve ide kako treba. Što je sa takvom svjetiljkom kada “padne mrak”, kada dođu tegobe?

 

 

 

U nevoljama ljudi nerijetko gledaju najprije sebe. Onaj koji IMA ULJA U SVIJEĆI, on se ne obazire previše na sebe, već gleda druge- dijeli svoje svjetlo sa drugima, svoju dobrotu usmjerava drugima. Tada nije dovoljno imati savršen život gledajući izvana- potrebno je biti ISPUNJEN NEČIM IZNUTRA- nečim što te potiče na nesebičnu dobrotu koja se vidi ali koja se čini bez pretenzija da se vidi. Ne zaboravite jednu stvar: ako je Vama trenutno dobro- ne znači da je svima dobro. Možda, dok Vi živite na “svjetlu”, netko prolazi kroz MRAČNU FAZU ŽIVOTA u kojoj ga pritišću obaveze, krediti, problemi u obitelji, nerazumijevanje okoline. TAKVI LJUDI TREBAJU VAŠE SVJETLO, trebaju Vašu dobrotu, toplinu Vašega srca. Nemojte im okretati leđa I skrivat svoje svjetlo kada ih vidite. Vama se ulje (vjera) dalo kako bi VAŠE SVJETLO SVIJETLILO DRUGIMA, A NE SAMO VAMA

 

 

 

Sada možemo isto pitanje postaviti drugačije: što je to čime mora biti ispunjen naš život, naše otvoreno srce kako bismo svijetlili drugima? Moramo razmišljati o tome koji je cilj tog davanja svjetla svojim životom. Cilj je drugima pokazati gdje je Bog. U tom smislu, moramo postaviti još jedno pitanje: kako ćemo drugima pokazivati na Boga, ako nemamo pojma o Bogu ili o vlastitoj vjeri?

 

 

 

Želim kazati kako SAMA LJUDSKOST NIJE DOVOLJNA KAKO BI OSVJETLJAVALI PUT PREMA BOGU. Naime, potrebno je da naši postupci koji izlaze iz tog našeg otvorenog srca, budu takvi da druge POTIČU NA RAZMIŠLJANJE O BOGU. Rekosmo kako postoje ljudi kojima okolnosti učine da svima mogu činiti usluge I čine ih. Čine li oni dobro drugim ljudima? Čine- ipak, postoji mogućnost da njihova ljudskost ne svijetli tako da pokazuje put prema Bogu, da potiče na razmišljanje na Boga.

 

 

 

Naše postupanje mora biti potaknuto VLASTITOM VJEROM. Drugim riječima, naša svjetiljka, naš život, naše otvoreno srce, mora biti ISPUNJENO VJEROM. VJERA U BOGA mora biti razlogom naših postupaka. Kada je vjera razlog svega, onda je sigurno kako ne činimo ništa za sebe, slobodni smo od samoga sebe I sve činimo za Boga. Naravno, u postupanju uopće ne bi trebali razmišaljati o tome, jer bi to onda nazivali kalkuliranjem. Takvo postupanje PLOD JE DUGOGODIŠNJEG ODGOJA U VJERI. Ovo je jedna od razloga zbog kojih Crkva zahtijeva od svojeg puka da dolazi na svete mise nedjeljom I blagdanima. Nije razlog milostinja, već pokušaj da se ODGOJI SRCE VJERNIKA ZA OTVORENOST PREMA DRUGIMA, TE ZA JEDNO POSTUPANJE KOJE ĆE POKAZIVATI SVIMA KAKO JE BOG JEDINI RAZLOG ZBOG KOJEG SE PONAŠAMO ONAKO KAKO BI SE TREBALI PONAŠATI.

 

 

 

Mudre djevice vode računa o svom ulju- o svojoj vjeri. Njihovo postupanje ravno je postupanju onog čovjeka koji je razloge svog ponašanja, razloge davanja dobra životna primjera našao u VJERI- U BOGU, a ne u sebi. Naša VJERA OPLEMENJUJE NAŠU LJUDSKOST I ČINI DA ONA SVIJETLI KROZ NAŠE POSTUPKE. Kada ostanemo bez vjere, svijetli ljudskost neko vrijeme, ali brzo se ostane bez svjetla. Svijetli u takvoj ljudskosti samo ono što je sukladno vjeri u Boga. Pa možemo kazati da čak I tada svijetli vjera koju čovjek ne poznaje. Stoga, nužno je Bogom oplemenjivati sebe u vjeri kako bi smo svijetlili drugima I pokazivali im svojim životom put prema Nebesima.

 

 

 

USPAVANE DJEVICE: ISPRAVNO KORIŠTENJE VREMENA

 

 

 

Običaj da djevice sa upaljenim svijećama dočekuju zaručnika na vjenčanju, Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2). Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, SPAVATI znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.

 

 

 

Stoga, za vrijeme ovog života moramo ispravno koristiti svoje vrijeme, jer ovaj život „nije ništa drugo nego jedan hod prema smrti” (Sveti AUGUSTÍN, La Ciudad de Dios, 13), odnosno prema susretu s Isusom Kristom nakon smrti. Vrijeme je ovog života dragocjeno i treba ga iskoristiti u potpunosti kako bismo „imali dovoljno ulja”, kako bi naš život i poslije smrti tako zasvijetlio da ga Gospodin jasno vidi.

 

 

 

Za one koji su poput ovih ludih djevica i žive uljuljkano i bezbrižno, ne hajući za vlastiti život, sveti Grgur Veliki veli kako će se i oni pokajati nakon smrti, ali će biti kasno, jer za tim nisu marili za života. Nakon smrti stanje koje sa sobom donosimo se ne može promijeniti: ili imamo ulja ili ga nemamo. Kano je za dopunjavanje svjetiljke: (koji su poput ludih djevica) „pokajat će se tada kada umru, ali njihova pokora neće imati vrijednosti niti će dati ploda, jer ne zadobivaju oprost za pokajanje oni koji sada gube vrijeme na gluposti, vrijeme u kojem treba zadobiti oprost” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 12 o evanđeljima). „Onaj koji je obećao oproštenje onima koji se pokaju, nije to obećao grešniku koji za pokajanje ne mari ili ga odgađa” (Isto).

 

 

 

Loše korištenje vremena, koje nas vezuje uz neizvršavanje obaveza, uz gubljenje vremena na gluposti, na grešne stvari, zapravo pokazuje nedostatak spremnosti da čovek promijeni svoj život. Kao i kod grešnika koji zna da se treba pokajati, ali stalno odgađa to. Djevice, i lude i mudre su sigurno znale kako će im trebati ulja, ali one lude nisu marile za to. Mislile su o drugim stvarima. Nisu vodile brigu o svom životu, o stvarima koje su im doista važne za tranutak vjenčanja. Valja nam ovaj život stoga cijeniti, jer „svaka je sitaucija u čovjekovu životu neponovljiva, plod je jednog istog poziva da se život živi intezivno, ostvarujući sve u njemu Kristovim duhom” (Sveti Josemaria EScRIvA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 112).

 

 

 

NE RASIPATI ULJE NA GLUPOSTI I ZLO

 

 

 

Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).

 

 

 

Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa svetim Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).

 

 

 

Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).

 

 

Iv 12, 24-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«

 

 

 

SVI TREBAMO UMRIJETI

 

 

 

Čitamo kako “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”. Djeluje kao da je SMRT UVJET PLODNOSTI. Pogledamo li malo u život, u prirodu, shvatit ćemo kako to stoji u naravi života- MATERIJALNOG ŽIVOTA: jedno mora umrijeti kako bi drugo nastalo; jedno mora osigurati prostor smrću, za život drugoga. Slično je i sa KRŠĆANSKOM PLODNOSTI: NEŠTO MORA UMRIJETI U DUŠI KAKO BI SE NAPRAVIO PROSTOR ZA NOVU, BOLJU DUHOVNU STVARNOST. SMRT, gledano kršćanskim očima NIJE KRAJ, već predstavlja PROMJENU ŽIVOTNOG OBLIKA, PROMJENU NAČINA ŽIVOTA. Sa smrću je kao i sa svim stvarima u životu po kojima dolazi PROMJENA: javlja se STRAH OD NOVOGA, STRAH OD PROMJENA KOJEM SE PROTIVI TEŽNJA DA SE ZADRŽI- KONZERVIRA POSTOJEĆE STANJE.

 

 

 

Ipak, jedina stvar na ovom svijetu koja je sigurna kada je čovjek u pitanju jest smrt. Svi se ne moraju roditi, ali umrijeti moraju svi. Od smrti još nitko nije pobjegao. U tom smislu, smrt, koju nije Bog stvorio za čovjeka, koja je čovjekov život ušla s njegovim vlastitim zlom, ta smrt postaje dio našeg života. “Jednako umiru I pravedni I zli, dobri I loši, čisti I nečisti, onaj koji se žrtvuje I onaj koji to ne čini. Ista je smrt za one koji griješe I one dobre” (Sveti Jeronim, Pismo 39). Svaki dan netko umire, svaki dan su sahrane, svaki dan tuge.

 

 

 

Ljudi se možda najviše razlikuju između sebe po odnosu prema smrti. Tako jedni žive život koji djeluje kao da nikada neće umrijeti, dok drugi strahuju od smrti na razne načine.

 

 

 

U prvoj grupi ljudi nalaze se ponovo dvije grupe ljudi: jedni žive kao da nikada neće umrijeti jer žive hedonistički I žele ukrasti od života koliko je to god moguće; drugi žive kao da nikada neće umrijeti jer vjeruju u kršćansku preobrazbu života nakon smrti. Stoga, žive ovaj život punim plućima nastojeći ga iskoristiti za najbolje, za ljubav. U drugoj se grupi ljudi nalaze ljudi koji strahuju od smrti I to očituju silnim strahovima za svoj život što se vidi u pretjeranoj brizi za zdravlje, izgled,… Svaka ih sitnica u životu ugrožava, svega se boje,… Ovakav patološki strah od životnih stvari odraz je straha od umiranja. I ovdje nalazimo one koji se boje iz krivih razloga, jer ne vjeruju da iza smrti postoji nešto, nekakav drugačiji oblik života; ili se boje nečeg što ne poznaju. Mogli bismo kazati kako se ovaj strah prije ili kasnije pojavi kod ljudi, ali se neki ne znaju nositi s njim, dok drugi to mogu.

 

 

 

Jasno je da tolika neizvjesnost I nepoznanica kao smrt, plaši mnoge ljude. Plaši li se dijete pred porod? Ne znamo, ali znamo da plače nakon poroda. Očito je promjena žviotnog stanja I za to dijete veliki šok. Mijenja mu se cijeli život, I iz jedne sigurnost majčine utrobe, prelazi u jedan drugačiji život.

 

 

 

Slično možemo gledati na smrt: to je promjena životnog stanja koja je za nas nepoznanica. Ostaju nam samo svjedočanstva o Uskrslome koja nas umiruju I koja govore kako “s druge strane I nije tako strašno”.

 

 

 

ŽIVOT PROLAZI BRZO

 

 

 

Doista, jedino što možemo kada je smrt u pitanju jest gledati u Isusa Krista. Smrt nije za nas ništa drugo doli prestanak komuniciranja s nekim. No, pogledate li u Krista, prije svega ćete uočiti kako On nije u smrti ostao sam. Otac ga je uskrsnuo, što znači da postoji mogućnost da se komunikacija ne prekida. Bog ni u smrti ne napušta svoje. Jedino čovjek može napustiti Boga- jedino čovjek može napustiti Boga! I to je ono što treba naučiti od Krista- na Križu je djelovao napušten jer su ga napustili ljudi, a ne Bog. Nakon križa je bilo jasno da ga Otac nije napustio, ali ni Isus nije napustio one koje mu je Otac povjerio. Bog ne napušta nikoga, premda se to ljudima čini kada ih pogodi smrt bližnjih. I premda djeluje kako na neki način u smrti “Bog oduzima sve, nikada nas ne ostavlja bez Njega samoga, osim ako mi to sami ne želimo” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragmen 19., pogl. 1., str. 653).

 

 

 

Valja stoga život dobro iskoristiti jer ne znamo ni dana ni časa kada nas smrt može dočekati. Život brzo prolazi, jako brzo. U dječjoj dobi čini se kako vrijeme nikada ne prolazi. Ta percepcija vremena s odrastanjem se mijenja, pa u zreloj dobi uvijek nedostaje vremena. Dan prohuji poput vjetra. Treba život iskoristiti na dobro koliko je to god moguće, jer vrijeme za ostanak na ovom svijetu istječe svakome. Pored toga, treba smrt prihvatiti kao nemonovnost- ona će sigurno doći jedan dan.

 

 

 

Doći će jer stvari su se u životu nakon grijeha složile na način da čovjek mora poći s ovoga svijeta, pa “život kao da tjera I gura čovjekova leđa preko onih koji se rađaju I rastu govoreći: idemo, sada je naše vrijeme. Kao što mi vidimo kako vrijeme drugih prolazi, tako I drugi vide kako I naše ide, I svi koji dolaze tako vide stvari” (Bossuet, Govor o smrti, pogl.1-IV, str. 266.). Ovaj život kao da nam bježi iz ruku, a vrijeme nam to najbolje potvrđuje, jer kako starimo, vremena je čini se sve manje za nas.

 

 

 

PO SMRTI NAS ČEKA GOSPODIN

 

 

 

Ono što bi nas trebalo voditi u mislima kada je smrt u pitanu jest činjenica da nas “s druge strane netko čeka”. Kojeg li dostojanstva I sigurnosti, kada odlazeći s ovoga svijeta, odlazimo slavno usred ovih muka I nevolja, zatvaramo oči kojima gledamo ljude I ovaj svijet kako bismo ih otovrili u hipu I ugledali Boga!” (Sveti Ciprijan, Pismo Fortunatu, 13). Ovo je zapravo jedina sigurnost koju čovjek može imati u smrti. Sve što imamo na ovom svijetu, sve što smo stvorili na ovom svijetu- ništa je. I jedino što je valjano nakon smrti jest DA NAS ČEKA NETKO DRUGI “TAMO”. Ovo nas vodi razmišljati kako jedino vrijedno u našem životu jesu ODNOSI S BOGOM I DRUGIM LJUDIMA, jer taj “netko”, bio on Bog ili čovjek, jest OSOBA, koju volimo I koja nas voli. Stoga život treba iskoristiti za STVARANJE ODNOSA S LJUDIMA, A NE ZA RAZARANJE ISTIH- ŽIVOT TREBA ISKORISTI ZA LJUBAV!

 

 

 

Ovaj nam život djeco moja bježi iz ruku. Ne smijemo gubiti vrijeme, jer ono je kratko (…). Shvaćamo dobro onaj Pavlov uzvik korinćanima: tempus breve est,- o kako kratko traje ovaj naš prolazak zemljom. Ove riječi za jednog uvjerenog kršćanina, djeluju na onaj najintimniji dio njegova srca kao jedna pobuda pred nedostatkom velikodušnosti I kao jedan stalan poziv na vjernost. Uistinu, kratko je naše vrijeme za ljubiti, za darovati, za žrtvovati se,...” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Informativni list br. I, o procesu beatifikacije ovog Sluge Božjeg, str.. 4). Malo je vremena za ljubiti, za darivati sebe, za žrtvovati, za činiti dobro… Koliko toga se sjetimo pred kraj života, kada smo svjesni stvarnosti tog trenutka. Sjetimo se propuštenih prilika za učiniti nekome dobro, možda nas boli neka uvreda drugome,… Malo je vremena za ljubiti,...

 

 

 

Ne treba klonuti pod ovim mislima. Što s druge strane? Čeka nas Zaručnik! Sjetite se prispodobe o ludim I mudrim djevicama. Bitno je imati ulja- skupiti dovoljno dobrih djela, ljubavi,… Onda će nakon smrti naš život zasvijetliti u tom mraku I Gospodin- Zaručnik naći će put do nas, jer naša svjetiljka- naš život, bit će upaljen, svijetlit će. U prispodobi o djevicama, one koje su imale ulja u svijeći I osvijetlile put Zaručniku, zapravo su mu osvijetlile put do sebe. Kada ih je pronašao ušli su u svadbenu dovranu I zatvorili vrata. Tako I onaj koji sa upaljenom svijećom svoga života prijeđe prag života I smrti, susreće Gospodin koji ga vodi dalje sa sobom. Na gozbu! “Doći će dan, onaj posljednji dan koji nas često plaši: utvrđeni Božjom milosti, čekajmo taj trenutak, velikodušno, mirno, s ljubavlju, očekujući Gospodina sa UPALJENOM SVJETILJKOM. Jer čeka nas velika gozba u nebu!” (Isti, Prijatelji Božji, 40).

 

 

 

Svjetiljka našega života ispunja se uljem ljubavi, I cijeloga života moramo skupljati “rezervu”. Uvijek mora u nama biti višak ljubavi kako bi naš život mogao gorjeti I svijetliti I onda kada to ne očekujemo- po smrti. Ulje ljubavi je ono što daje svjetlo našem životu, I za nas je bitna ta ljubav jer ona je jedini odgovor koji naš život može dati Bogu nakon smrti. Na LJUBAV SE ODGOVARA LJUBAVLJU, pa onaj koji živi tako da LJUBI BLIŽNJE, skuplja “ulje za svoju svijeću”, skuplja ljubav za života, kako bi, kada ga Bog pronađe u tami smrti po svjetlu koje ima u sebi, mogao odgovoriti na ljubav Boga. “Ne zaboravite nikada: poslije smrti prihvatit će nas Ljubav, I u ljubavi Boga prepoznat ćete sve one čiste ljubavi koje ste sakupili na zemlji. Gospodin stoji tada na raspolaganju svakom koji prođe ovo kratko vrijeme na zemlji radeći čestito, I čineći dobro ljudima, poput njegova Jedinorođenca” (Isti, Prijatelji Božji, 221).

 

 

 

SMRT OTKRIVA KAKVI SMO ZA ŽIVOTA BILI

 

 

 

Život je poput jedne “kazališne predstave, koja kada se sve završi, I kada se glumci povuku, skidaju sa sebe odjeću I maske, pa oni koji su u predstavi glumili kraljeve ili vlasteline, sada se pojavljuju onakvi kakvi doista jesu, sa svim svojim bijedama. Tako je I kada dođe čas smrti I završi se predstava ovoga života, oslobođeni svojih msaki bogatstva I siromaštva, samo će se po djelima suditi svi, pa će se vidjeti koji su doista bili bogati, a koji bijedni; koji su dostojni, a koji su nedostojni slave” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 249).

 

 

 

Smrt skida sve maske koje stavljamo na sebe za života, I nakon nje nitko ne može skriti svoju pravu narav. Sa nas otpada sve ono što nije ljubav: samo ljubav na nama ostaje nakon smrti. I to je jedino bogatstvo koje možemo skupljati na zemlji. Iznenadit će se I bogati I siromašni jer će ostati bez svega materijalnog, a ostaje samo ono što se ne nosi u rukama već u srcu. I tko je bogat ljubavlju, bogat je I dostojan slave; a tko nema ljubavi ili mu nedostaje, bijedan je neće u slavu Božju. Može čovjek za života glumiti koliko god mu je na volju, ali predstava jednom završava I svi se otkrivaju bez likova koje su glumili- svi se otkrivaju kakvi su.

 

 

 

Samo se krijeposti pridružuju pokojnima; jedino u smrt nosimo svoju ljubav (…)” (Sveti Ambrozije, Catena Aurea, vol. Vl, str. 86), jer premda “smrt odjeljuje tijelo od duše, ono ne mijenja njezine sklonosti” (Sveti Ivan Zlatousti, Catena Aurea, vol. VI, str. 454), a sklonosti ili nagnuća pokazuju ono čemu naginjemo, čemu smo skloni. Skloni smo onom što volimo, pa te sklonosti ili nagnuća pokazuju ljubav koju skupljamo za života u sebi. Ako smo skloni dobru, činjenju dobra, onda nas ljubav upravlja Bogu I ona je bogatstvo. Ukoliko smo skloni zlu, ta izopačena ljubav postaje teretom koji nas odvlači od Boga.

 

Tko će za nas poslije smrti mariti I moliti? Samo ona nekolicina ljudi koja nas poznaje. Ali I oni će umrijeti jednog dana, a naše će kosti ostati nepoznanica mnogima koji će pored naših grobova prolaziti. Stoga, SADA TREBA SKUPLJATI POLOG ZA SMRT. Sada TREBA RADITI NA SVETOSTI, tražiti Boga u svemu, jer ne znaš kada će te smrt dostići, a onda…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

19_NED_KG_B_2021

 

Iv 6,41-51

 

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’« Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

 

 

 

JA SAM KRUH ŽIVOTA

 

 

 

Slušamo danas riječi Isusove koje nam ulijevaju sigrunost kako ovdje nismo došli napraviti jedan čin koji je u ovom svijetu prolazan, već jedan čin koji nas pripravlja za vječni život. Nakon što je kazao učenicima: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan”, I “tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao”, Isus je mogao reći “ovo su bile slike, znakovi, nemojte ovo shvatiti doslovno”. Ne, Isus je dodatno potvrdio svoje riječi govoreći: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.

 

 

 

Kako Isus može dijeliti svoje Tijelo I svoju Krv? Više puta smo podsjećali kako Isus u svakoj čestici euharistije prebiva u potpunosti. Ovaj kruh, njegova je egzistencija koja je preobražena tako da se može nama dijeliti. No, što je to što može napraviti toliku promjenu u nečijoj egzistenciji? “Učinivši sebe Kuhom I Vinom, Isus anticipira svoju smrt I preobražava je u jedan čin LJUBAVI. Izvana, ta smrt djeluje brutalna. Razapinjanje- strašna smrt. No, iznutra, taj čin se pretvara u jedan čin ljubavi u kojoj Isus potuno predaje sebe” (BenediktXVI., Homilija, Keln, 21-08-2005). Samo LJUBAV MOŽE PREOBRAZITI TOLIKO ZLO U NEŠTO DOBRO, PLEMENITO I KORISNO LJUDIMA.

 

 

 

LJUBAV KAO SILA KOJA MIJENJA SVE NA DOBRO

 

 

 

Svi ljudi na svijetu imaju istu čežnju u svom srcu: da ovaj život kojeg sada živimo bude dobar. Ovo je zapravo odraz naše čežnje za onim idealnim svijetom, za rajem, za jednim životom u kojem ćemo biti kao jedno s Bogom. Naravno, mnogi ovu čežnju pokušavaju ostvariti na razne načine. I puno puta griješe, jer puno puta rade nešto naoko dobro, ali ne uvažavajući slobodnu volju čovjeka. Tada, kada se ne uvažava slobodna volja čovjeka, a ona mu otvara prostor da nešto prihvati ili ne prihvati, upravo tada, ma koliko god bile pozitivne nečije namjere, one se mogu pretvoriti učin nasilja spram nekoga.

 

 

 

Zašto je to tako? To je stoga, jer stvari I ljude možemo IZVANA MIJENJATI KOLIKO GOD HOĆEMO, ali AKO IZOSTANE NUTARNJA PROMJENA, onda ništa ne možemo postići, I sve što se radi bit će krivo shvaćeno. Potrebno je napraviti najprije u osobi jednu NUTARNJU PROMJENU, a to može učiniti samo LJUBAV. Samo ljubav može sve naše nakane, doista ostvariti na pravi način. Samo ljubav može svo nasilje pretvoriti u u nešto dobro, jer samo Ljubav Boga I smrt može preobraziti u život. Snagu ljubavi vidimo najbolje na Isusu Kristu. Slobodnim pristankom, darivanjem svoje egzistencije, stavljanjem svoga života na raspolaganje Ocu, Isus je čin smrti preobrazio u život- u uskrsnuće. I ne samo to: preobrazio je ponovo svoju egzistenciju u jedan oblik koji je prihvatljiv nama- u pričest.

 

 

 

Ljubav tako djeluje poput nuklearne fisije u najdubljoj točki našega bića. Ona iznutra razara sve ono loše u nama. I čini to tako da NEMA GUBITKA ENERGIJE U TOM PROCESU, VEĆ SE ONO ŠTO JE VEĆ U NAMA PREOBRAŽAVA U ČISTU LJUBAV I DOBROTU. Tako preobraženi, ljubavlju I mi možemo mijenjati mržnju u ljubav, zlo u dobro, tugu u radost,… Nuklearna fizija samo je početak jednog niza reakcija u materiji. Upravo tako, ljubav pokreće niz reakcija u nutrini čovjeka, niz nutarnjih eksplozija koje čvojeka mijenjaju u duši. Tako izvana isti čovjek, ljubavlju biva potpuno preobražen iznutra.

 

 

 

LJUBAV MIJENJA SVE

 

 

 

Kakav je to proces koji se događa u čovjeku kada se pusti da ga ljubav mijenja? Doista, poput nukelarne fisije, najprije dolazi do svojevrsnog dijeljenja u čovjeka: sve ono što čovjeku vodi prema zlu se dijeli u njemu. Kao da čovjek to odbacuje u sebi. Ne želi to imati. Ipak, I to je dio našega bića, a sebe ne možemo ni duhovno amputirati. Stoga, ljubav najprije dezintegrira zlo u čovjeku, kao da preraporedi nešto u njemu tako da taj iti čovjek sada sa istim “česticama” svoga bića posve drugačije djeluje.

 

 

 

U fisiji se stvara niz lančanih reakcija. Upravo tako, ni ljubav se ne može zaustaviti samo na maloj promjeni. Ljubav traži POTPUNI PROMJENU, POTPUNU PREOBRAZBU BIĆA čovjeka. Nakon početnog udara, ljubav lančano mijenja čovjekovu dušu preobražavajući ono loše u njemu u dobro. To je kao kada idete zapaliti oganj: uzmete šibicu I zapalite drvo, nakon čega drvo gori od sebe I ne treba šibicu stalno držati na drvetu. Kazali bi kako ljubav stavlja u čovjeku svaku stvar na svoje mjesto. Kako je moguće to?

 

 

 

Čovjek je biće sazdano od Božje ljubavi I dobrote. U svakom najdubljem segmentu našega bića stoji neka “božja čestica” ljubavi. Kako čovjek ima slobodu upraviti svoju ljubav, onda je može usmjeriti krivo; prema zlu. Tada se ljubav preobražava u požudu koja čovjeka goni I dalje prema zlu. Ovaj inverzni proces preobrazbe ljubavi, svu čovjekovu ljubav pretvara u zlo, agresiju, ljutnju, srditost, jedno dovljačko postupanje koje gleda samo sebe,… Kažemo kako ovakva izopačena ljubav, upravlja čovjekom, a čovjek nad njom gubi kontrolu I nakon nekog vremena takav čovjek ne može vladati svojim postupcima, jer biva vođen zlom.

 

 

 

No, kada čovjek stalno pazi da u njemu ljubav biva ispravno usmjerena- prema dobru, kao svojem tako I bližnjih, tada se ta ljubav u čovjeku STALNO UVEĆAVA PO OVOJ LANČANOJ REAKCIJI PREOBRAŽAVANJA LJUBAVI. Doista, energija kojom ljubav preobražava mijenja sve u čovjeku I on s vremeno postupa sve mudrije I mudrije, zadobivajući mir I sklad u životu. Ovakva ljubav doista na vidjelo njegova života iznosi sve ono Božje u njemu- on postupa u skladu s Božjom voljom.

 

 

 

LJUBAV NAS VODI KROZ PROBLEME

 

 

 

Kažemo li kako u temeljima našega bića prebiva ljubav, I kako ta ljubav u nama mijenja sve, što je onda sa Euharistijom? Već smo naglasili kako je euharistija ČIN ISUSOVE LJUBAVI, pa kroz pričest primate upravo to- čistu Božju ljubav, jer Božja egzistencija je LJUBAV: BOG JE LJUBAV! Slijedom gornjeg razmišljanja o ljubavi koja mijenja biće, shvatit ćemo kako primanjem Isusove egzistencije u sebe, njegova Ljubav mijenja nas. Ona korigira našu ljubav u najintimnijim dijelovima našega bića. Netko će pitati: ako je to tako, zašto onda svi kršćani koji se pričešćuju nisu super-ljudi? Zašto onda kršćani griješe, čine zlo, rade sve naopako?

 

 

 

Zato jer je u najdubljoj intimi našega bića Bog usadio I slobodu- onu istu slobodu koja može pogriješiti. Pa kada griješimo, premda primamo tako veliku Ljubav u sebe, učinak može izostati, jer Božja ljubav poštuje u potpunosti našu slobodu. U takvim trenucima, kada nam Isus sebe daruje u pričesti, a mi mu svojim životom ne odgovaramo na darovanu ljubav, On ponovo ide na Križ u meni, ponovo umire u meni, moja egzistencija postaje Isusov grob u kojem se taloži njegovo Tijelo čekajući trenutak fisije- trenutak prihvaćanja ljubavi Boga u meni. Ljubav je strpljiva, sve podnosi, sve pokriva, ničemu se ne nada-veli Pavao u Poslanici Korinćanima.

 

 

 

Dakle, primanje Božje ljubavi u meni stvaraju se pretpostavke za jedan drugačiji hod kroz život koji se najviše očituje preko problema koji nas sapinju. Onaj u kojem djeluje ova preobražavajuća ljubav, drugačije se ponaša prema problemima koje ne može riješiti. Naime, često nismo u stanju kontrolirati svoje životne situacije. Ljudi koji bez ove Isusove ljubavi djeluju, SAMI POKUŠAVAJU RIJEŠITI SVE, ali život je mudriji od nas- ne dopušta da ga mi korntoliramo uvijek. Tada treba razmišljati o životu kao o MATEMATIČKOM PROBLEMU. Svaki PROBLEM U SEBI NOSI RJEŠENJE, I U MATEMATICI JE POTREBNO PRONAĆI PUT PREMA RJEŠENJU. Potrebno je pronaći ISPRAVAN POSTUPAK ZA RJEŠENJE PROBLEMA. Tako je I sa kršćanskim životom. Kada nas vodi Kristova ljubav, onda ona ona djeluje u nama tako DA NS MIJENJAJUĆI NAPE SKLONOSTI NAVODI NA ISPRAVAN PUT U DJELOVANJU- put koji će nas kroz život dovesti do rješenja problema. Rješenja problema ne vidimo- vidimo samo put do njih, I kada počenemo računati, I dalje ne vidimo rješenje, ali ispravan postupak polako nam otvara vrata za doći do rješenja. To se u kršćanstvu zove Providnost, koje nije moguće bez ISPRAVNA POSTUPANJA U ŽIVOTU, koje je nemoguće bez Kristove ljubavi.