VELIKI PETAK

 

SINOVSTVO BOŽJE

 

Židovi su se radovali tome što su se mogli zvati SINOVIMA ABRAHAMOVIM, ali u stvarnosti oni su bili samo njegovo POTOMSTVO PO TIJELU, jer su se promijenili, nisu slijedili NJEGOVU VJERU I tako su postali različiti od onih koji su Abrahamova stvarna djeca po vjeri, veli sveti Augustin. Kaže sveti Pavao da su oni koji žive od vjere prava djeca Abrahamova (Ga 3,7-9).

 

Biti dio naroda Božjeg značilo je zapravo biti DIJETE BOŽJE I to je također bilo na ponos Židovima. Ipak, njihovo sinovstvo nije bilo pravo. Oni su svoje sinovstvo I svoju pripadnost Bogu temeljili na RODOSLOVLJIMA, NA KRVNOJ POVEZANOSTI S PRECIMA I S ABRAHAMOM. Isus to kritizira želeći upraviti razmišljanje Židova u drugom smjeru.

 

 

 

SLIČNOST S OCEM DAJE PREPOZNATI SINA

 

BITI SIN znači BITI SLIČAN OCU. U ničemu Židovi nisu bili slični svom pretku Abarhamu. SLIČNOST o kojoj govorimo jest DUHOVNA I odnosi se na PONAŠANJE. Kako u riječima sinova prepoznajemo očeve, u gestama kćeri prepoznajemo majke, tako bismo u riječima I gestama kršćana trebali prepoznati Onoga koji nas je učinio DJECOM BOŽJOM.

 

 

 

Isus Krist nas je učinio SINOVIMA BOGA SVEVIŠNJEGA. On je otvorio mogućnost da Bog nas prihvati kao i Njega- kao svoju djecu ljubljenu. Ako smo po Kristu postali dio Božje obitelji (prije svega krštenjem u Crkvi- Božjem marodu), postavlja se pitanje kako će ljudi u nama prepoznati Njega- Isusa Krista, po kojem se zapravo prepoznaje sličnost s Ocem?

 

 

 

Nije potrebno mučiti se oko čuda koje je Isus radio; taj dio ponašanja spada na Boga, ali možemo u svemu IMITIRATI NJEGOVU LJUDSKOST. BLAGOŠĆU, OSMJEHOM, STRPLJIVOŠĆU, UTJEHOM, VESELJEM, RAZUMIJEVANJEM, SPREMNOŠĆU DA POMOGNEM NEKOME,...., sve su to one ljudske kvalitete koje druge OSVAJAJU, a nas ČINE SLIČNIMA ISUSU. LJUDSKOST ISUSA KRISTA jest ono što valja IMITIRATI kako bi postali NASLJEDOVATELJI- oni koji će U SEBI PONIJETI DUHOVNO NASLIJEĐE ISUSA KRISTA. A ako smo duhovni nasljedovatelji, ili ako smo duhvni baštinici, onda SE I PO BAŠTINI MOŽEMO SMATRATI I DJECOM BOŽJOM.

 

 

 

DIJETE SE PREPOZNAJE PO OBITELJSKOM IMENU: ime je veza s Ocem

 

Kada se nekoga poziva po imenu, onda se podrazumijeva kako to IME pojašnjava i PORIJEKLO. Ime i prezime je govorilo ne samo o čovjeku koji ga nosi, već i o njegovim precima, obitelji, pripadnosti nekom klanu, plemenu. Tako je i sa KRŠĆANINOM: onaj koji sebe naziva kršćaninom, nosi ime svoje velike obitelji- Kristove obitelji.

 

 

 

U prvom čitanju, Abram, koji je svoje ime dobio od svojeg oca Teraha, PRIMA NOVO IME OD BOGA. Sama imena ABRAM I ABRAHAM dva su dijalektalna oblika istog imena, ali u drugačijem suzvučju koje se oslanja na AB, ime Abraham mijenja značenje. Tako ABRAM, što prijevodimo kao “ON JE VELIK POPUT SVOG OCA, ILI, ON JE PLEMENITA RODA”, sada preko ABRAHAMA postaje “OTAC MNOŠTVA” (od korijena AB HAMON). Novo Abrahamovo ime više odražava u sebi OBEĆANJE KOJE JE PRIMIO OD BOGA, NEGO NJEGOVO PORIJEKLO. Tako je sada i patrijarh PROMJENOM IMENA POVEZANO S BOGOM KOJI MU OBEĆAVA POTOMSTVO BROJNO POPUT ZVIJEZDA NA NEBU: od čovjeka koji je se ponašao plemenito kao i njegov Stvoritelj, postao je ocem mnoštva koje je dobio kao nagradu od svoga nebeskog Oca.

 

 

 

Taj čin davanja imena ravan je NOVOM RAĐANJU, jer onaj koji daje ime jest RODITELJ: tako se sada kao istinski roditelj Abrahamov priznaje BOG. I kako je život djeteta u svemu ovisio o njegovu odnosu sa roditeljima, sada Abrahamov život u svemu ovisi o njegovu odnosu sa Bogom. Taj novi odnos s Bogom koji se ne vidi, pokušava se utvrditi na jedan SHVATLJIV ILI VIDLJIV NAČIN. SAVEZ koji sklapaju Bog i Abraham shvatljiv je za ljude preko Božjeg obećanja danog Abrahamu, te preko odgovora u vjernosti života od strane Abrahama, a vidljiv postaje po ŽRTVAMA koje će Bogu prinositi.

 

 

 

Prisjetimo se sada scene u kojoj Abraham pristaje žrtvovati svoga teško dobivenog sina Izaka. S velikom mukom odlazi sa sinom na brdo Moriju. SIN NOSI DRVA ZA POTPALU ŽRTVE, baš kao što Isus nosi drvo Križa; SIN JE ISTOVREMENO I ŽRTVA- baš kao što je i Isus žrtvovan na Križu; a OTAC ABRAHAM JE ONAJ KOJI SPREMNO ŽRTVUJE ONO ŠTO MU JE NAJDRAŽE- baš kao i Otac naš nebeski koji će žrtvovati svoga Sina Jedinorođenca radi nas i radi našega spasenja.

 

 

 

U tom ODNOSU OTAC- SIN, odnosno NAŠEM SINOVSTVU SPRAM BOGA, ključnu ulogu ima ŽRTVA i ŽRTVOVANJE DJETETA. Onaj koji hoće biti SIN BOŽJI, DIJETE BOŽJE, treba biti spreman na vlastitu žrtvu!

 

 

 

ŽRTVA SINA KAO TEMELJ SPASENJA LJUDSKOGA RODA

 

U staroj židovskoj tradiciji postojala je predaja kako je Bog pokazao unaprijed DAN SPASENJA. Taj dan je dan u kojem će se sve okrenuti Isusu Kristu, u kojem će se pokazati Jaganjac Božji, Spasitelj naš i Otkupitelj. ISUS KRIST CENTRALNA JE FIGURA TOGA DANA. Stoga, kada govori o Abrahamu, Isus podsjeća židove kako je u taj DAN SPASENJA, kojeg je Bog pokazao Abrahamu, taj isti Abraham zapravo vidio ISUSA KRIST: “Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (…) Rekoše mu nato Židovi: Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?- Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!” Ovo je naravno, razbjesnilo Židove jer je tim činom Isus sebe stavi ona položaj koji pripada Bogu, Mesiji. Rekavši im: JA JESAM, kao da im je kazao: JA SAM KOJI JESAM- JAHVE!

 

Razmišljajući o tom u svjetlu današnjeg evanđelja, usudili bi se kazati kako je Abraham Isusa vidio preko NJEGOVE ŽRTVE, kao JAGANJCA BOŽJEG koji se ŽRTVOVAO za spas svijeta. Stoga i nije čudno što je preko ŽRTVE NA VIDLJIV NAČIN IZRAŽAVAO SVOJU ODANOST I PREDANOST BOGU.

 

 

 

Nama je Gospodin SEBE OSTAVIO U SVETOJ MISNOJ ŽRTVI kako bismo na VIDLJIV NAČIN PRISTUPALI JAGANJCU BOŽJEM. Velik je to dar, velika je čast i šteta je što neki ljudi prilaze Gospodinu na nedostojan način, bez priprave, u grijesima. Prilaze mu kao da nemaju svijest kako prilaze Bogu.

 

 

 

Možemo postaviti pitanje: kako mi prilazimo Kristovoj misnoj žrtvi? Činimo li to na način koji je dostojan SINOVSTVA BOŽJEG?

 

 

 

MUKA I PUT KRIŽA

 

Sinovstvo Božje nas uvijek vodi prema KRIŽU, a do križa se dolazi PUTEM KOJI DO NJEGA VODI- KRIŽNIM PUTEM! Put Križa, jest put velike MUKE I BOLI koju je trpio Gospodin naš Isus Krist. To je put TRPLJENJA I STRPLJENJA. Kada je Izak natovario breme drva na kojem je trebao biti žrtvovan, Abraham, njegov otac zasigurno je umirao u sebi od boli za sinom kojeg ima žrtvovati. Slično je proživljavao i Sin Božji na svom putu prema Križu; slično je proživljavao i Otac nebeski gledajući svoga Sina koji se žrtvovao.

 

 

 

Ovo Isusovo putovanje od podnožja Kalvarije do njezina Vrha, nije bilo trenutačno: bio je to put od nekoliko sati mučnoga hoda. To je bio put boli, put užasa. “To je put koji se ne prolazi u žurbi, jer bi nam mogla pomaknuti bitna činjenica: nećemo moći sudjleovati u uskrsnuću Gospodijnovu ukoliko se ne ujedinimo s njim u njegovoj muci i smrti. Želimo li se pridružiti Kristu u njegovoj slavi na kraju Velikog tjedna, najprije moramo proći njegovu muku i biti usitinu s njime na Kalvariji” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 95). Ove nas riječi potiču razmišljati u molitvama i meditacijama scene s križnoga puta našega Gospodina, te sve ono što je morao osjećati i što mu je moglo prolaziti pred očima u tim gorkim trenucima.

 

 

 

Čitajući o Njegovoj Muci, shvatit ćemo u kakvu je položaju bio Isus, i počet ćemo PREPOZNAVATI I SVOJE KRIŽNE PUTOVE. Više od toga počet ćemo razumijevati POSTUPAMO LI U TIM TRENUCIMA POPUT ISUSA ILI SE PONAŠAMO DRUGAČIJE? Možda prepoznamo u sebi sljedbenike Isusove koji su nestali kada je bilo najgore? Moguće je da se vidimo u dvorani Posljednje večere, ali nakon toga nas nema nigdje? Možda smo poput vjernika koji su na misama stalno, ali kada trebaju biti uz čovjeka, ne postoje za ovaj svijet? Možda primamo Tijelo Kristovo stalno, ali se ne vidimo uz nevoljnika kojeg je svijet odbacio poput Isusa? Možda smo poptu trojice s Isusom u Getsemaniju, ali spavamo i ne molimo? Možda smo stalno “u vjeri” ali zapravo sve ostaje na našon vanjštini, a iznutra naša vjera spava i ne vrijedi ništa?

 

 

 

Možda smo poput Barabe kojeg nije briga ni za koga, već prihvaća slamku spasa ne odustajući od svojih zločina, ne kajući se ni za što, premda mu je oprošteno? Ili smo poput svjetine koja često traži da se razapne nekoga; koja sudjeluje u javnom linču čovjeka ili se pridružuje tome ogovorom, klevetom,...?

 

 

 

Možda smo poput Pilata koji nepravedno osuđuje pravednika, premda zna da je pravedan, a nakon toga pere ruke od svega i sakriva se iza zakona, svoga društvenog položaja? Ili pronađemo u sebi okrutne vojnike koji drugome nanose bol bez nekog posebnog razloga? Dovoljno je da vidimo kako su drugi slabiji od nas; kako imamo moć nad njima?

 

 

 

Možda nađemo sebe kako se poput svećenika rugamo nemoćniku koji je raspet, i smijemo mu se jer je nastradao pravedna i jer je činio ispravno? Možda mu stavljamo soli na ranu podsjećajući ga kako bi, da se služio zlim sredstvima bolje prošao u životu? Možda smo poput Kajfe koji je radije žrtvovao pravedna čovjeka nego da mu propadne posao? Možda smo poput Kajfe koji bi žrtvovao prijatelja zbog svoje koristi?

 

 

 

Možda ćemo prepoznati i one trenutke kada su nam poput Šimuna Cirenca stavili tuđi križ na naša leđa? Kako smo onda postupili? Nismo li često odbacivali ono što nam je Bog stavljao na put kako bi pomogli drugome (a možda više sebi nego drugome)? Koliko smo puta okretali glavu od tuđih križeva, od siutacija u kojima je drugim bila potrebna pomoć?

 

 

 

Možda ćemo prepoznati u sebi i Veroniku- osobu koja je pronašla put do Isusa kroz svjetinu, kroz kaos, kroz jedno ludilo svijeta, kroz jednu senzaciju za mnoge u kojoj nitko ne mari za čovjeka ranjena i bačena u prašinu? Možda ćemo sebe prepoznati u nekome tko je pronašao “otisak Isusova lica u svom životu”?

 

 

 

Možda ćemo se pronaći među onima koji su hodali do vrha Klavarije i tamo SE SUŽIVILI s bolima koje je proživljavao Isus? Moguće je da TRPIMO BOL ZBOG ISUSOVE BOLI zajedno s Marijom, sa ženama, s Ivanom pod križem? Možda ćemo pronaći kako smo spremni TRPJETI, IZDRŽATI u nevoljama poput Isusa? Možda ćemo pronaći SUOSJEĆANJE ZA NEČIJU SITUACIJU, ili ćemo tu istu situaciju proživjeti u sebi? Možda ćemo razumjeti kako je TRPLJENJE VRH SVEGA LJUDSKOG POSTUPANJA- ono je na VRHU KRALVARIJE, iznad svega.

 

 

 

Razmišljanje o Muci Isusovoj, odvodi nas uvijek na dva mjesta: jedno je stvarnost Kalvarije, a drugo je naša stvarnost. Naime, to razmatranje PRELISKAVA STVARNOST KALVARIJE NA NAŠE ŽIVOTNE SIUTACIJE, na način da, Božjom pomoći BOLJE RAZUMIJEMO TE SITUACIJE IZ PERSPEKTIVE RASPETOGA: DA NA STVARI KOJE NALAZITE U SVOM ŽIVOTU GLEDATE SA VRHA KALVARIJE- ISUSOVIM OČIMA! Kristova muka je dovoljan uzor i vodič kroz život(Sveti Toma Akvinski, O Vjerovanju, 6). “Dok razmišljamo muku Kristovu, ona izlazi iz hladnoga poviejsnog okvira, prestaje biti puko pobožno razmišljanje i pojavljuje se pred našim očima strašna, mučna, okrutna, krvava,... pa ipak puna ljubavi(Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 993).

 

 

 

BITI POPUT ISUSA: Biti sličan Sinu isto je što i biti sličan Ocu

 

Za shvatiti koliko se ponašamo kao SINOVI BOŽJI, kao DJECA BOŽJA, potrebno je razmišljati o Onome koji nam je to omogućio- o Isusu Kristu. Njegova Muka, Smrt i Uskrsnuće otkrili su njegovo istinsko biće: bio je pravi Čovjek, i pravi Bog. I taj veza Bogoljudskosti u jednoj osobi, potiče misliti o onome dijelu Njegova života koji je tu vezu posve razotkrio.

 

 

 

Njegova Muka i Križni put nisu se ostvarili u hipu- to je TRAJALO. Trebalo je proći nekoliko sati kako bi se došlo do vrha Klavarije. Sve je to bilo gorko i mučno proživljavanje mnoštva neugodnosti koje nisu prestajale, već su se javljale iznova i još više opterećivale ionako tešku situaciju za Isusa.

 

 

 

Prvo pitanje koje sebi možemo postaviti odnosi se na to KOLIKO SMO STPLJIVI S DRUGIMA? Jesmo li spremni TRPJETI, shvaćajući da trpljenje ne prolazi u hipu, da ono uvijek traje i da trepćem treba VREMENA i vremena provesti u trpljenju do uskrsnuća?

 

 

 

Jesmo li spremni PODNOSITI poniženja, udarce, vrijeđanje ismijavanje, pljuvanje, ogovaranje, klevetu? Jesmo li spremni podnijeti to da drugi sebe drže boljim (iz bilo kojeg razloga) i odnose se prema nama kao prema ljudskom otapdu?

 

 

 

Mogu li istrpjeti da ljudi u koje sam vjerovao pobjegnu kada su mi najviše potrebni? I jesam li us tanju pristupiti im ponovo, opraštajući im shvaćajući njihove strahove?

 

 

 

Znam li cijeniti geste nepoznatih ljudi koji su s mlao pažnje olakšali moje boli? One koji su iznenada ušli u moj život, pomogli mi i nestali iz mog života kao da nikada nisu ni bili u njemu? Prepoznajem li ljude koji se nisu tiskali oko mena kada je sve bilo super u mom životu, ali kada su mi svi okrenuli leđa oni su spremno došli i podmetnuli svoja leđa da preuzmeu moje križve, da mi vrate osjećaj dostojanstva, ljudskosti, da me podsjete kako sam voljen i cijenjen?

 

 

 

Možeš li na sebi osjetiti udarce biča po Isusu i shvatiti kako su to tuđe boli- ne samo tvoje- i znaš li ih prepoznati na drugima? Jesi li us tanu prepoznati bližnjega koji nosi križ i pohititi mu u pomoć? Ili drugi to nose pored tebe, a ti ni makac?

 

 

 

KRIŽ MIJENJA ŽIVOT

 

Jednu je stvar lako uočiti u ovim razmišljanjima: svo razmatranje Križnog puta vodi nas tome da postanemo OSJETLJIVI NA TUĐU BOL, NA GRIJEH I NEPRAVDU, A ISTOVREMENO DA POSTANEMO STRPLJIVI U PODNOŠENJU KADA NAS POGODI ISTO.

 

 

 

Promatrajući Križni put uvidjet ćemo kako nijedna stvar u našem životu nije beznačajna i kako sve ima svoj smisao, i ne prolazi pored nas bez razloga. Bolje ćemo razumjeti nepravdu i grijeh i nećemo ostati ravnodušni pred njima. “Uvidjet ćemo da se grijeh ne može promatrati poput beznačjane pogreške. Grijeh znači razapeti Sina Božjeg, svezati mu ruke i noge i probosti ih čavlima, slomiti mu srce(Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 993). Bolje ćemo razumjeti svoj i tuđi život i sagledavati ga u svjetlu Kristova života i njegovih postupaka.

 

 

 

Više od svega, gledano čisto ljudski, Križni put nas poučava o STRPLJENJU I RAZUMIJEVANJU. Strpljenju, po kojem se učimo trpjeti i po kojem imamo strpljenja s ljudima koji nam nanose nepravdu; razmijevanju, po kojem se učimo opravdavati i shvatiti tuđe pogreške bez da ih osuđujemo, onako kako je to činio Isus Krist.

 

 

 

Ovakvo strpljenje i razumijevanje, siguran je izraz da u sebi NOSITE SINOVSKU LJUBAV- ljubav Djece Božje- ljubav Isusa Krista. Nemojte samo jedno zaboraviti: onaj koji je tu ljubav nosio, unatoč velikom strpljenju i razumijevanju, bio je na kraju razapet. Ni vas onda ne bi trebao zaobići križ. Nemojte ga odbaciti. Prihvatite ga, neće vas ubiti. Dovest će vas do vrha Kalvarije, do uskrsnuća.

 

 

 

 

 

VELIKI ČETVRTAK

 

Iv 13, 1-15

 

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

 

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«

 

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

 

 

 

O BLAGDANU PASHE

 

Kada su židovi pobjegli iz Egipta, Gospodin je naredio da čuvaju u sjećanju taj događaj, ne kako bi slavili po nekim svojim nahođenjima već kako bi evocirali uspomenu na jedan DOGAĐAJ IZ PROŠLOSTI u kojem je Bog INTERVENIRAO U NJIHOVOM ŽIVOTU, te kako bi ih podsjetio da ON I DALJE ŽELI BITI S NJIMA. Taj je događaj nazvan Pasha- PROLAZ, PROLAZAK, i Židovi su ga slavili posebnim obredom u obitelji.

 

 

 

Obred-sedar pashalne večere ima četrnaest činova. Počinje posvetom prve čaše, molitvom i zahvalom; slijedi prvo pranje ruku i zatim se na stol stavljaju tri velika beskvasna kruha, jedan iznad drugoga, tvrdo kuhano jaje (inače je jaje simbol života, ali tvrdo kuhano znak je ropstva), celer, salata i umak-haroset (od jabuka, oraha, cimeta i vina), proljetni plodovi, sol, ocat ili sol i limun, znak suza hebrejskih majki radi ubijene djece. Najmlađi sin postavlja pet pitanja, a domaćin mu odgovara, odnosno navodi razloge ovog slavlja i što pojedino jelo označava. Blagoslivlja drugu čašu i dijeli kruh "patnje", blaguje se gorko zelje koje se umače u umak. Nakon toga ruke se peru ponovno, blaguju se beskvasni kruh i gorko zelje i počinje prava večera: blagovanje vazmenog janjeta kao u vremenima dok je postojao Hram. Nakon razorenja Hrama (70. godine poslije Krista), janje se zamjenjuje drugim čistim mesom. Blagoslivlja se treća čaša. Slijedi blagoslov, četvrta čaša i veliki Halel, pobjednička pjesma (Ps 113-118). Sve završava molitvom i željom: "Do godine u Jeruzalem!"

 

 

 

GLAD I ŽEĐ ZA BOGOM

 

U središtu pashalnog slavlja jest BLAGOVANJE HRANE I PIĆA. Ta GLAD i ŽEĐ zapravo nam pred oči duše donose SIROMAHE koje Isus naziva blagoslovljenima (Lk 6,21). S jedne strane to su oni koji svoj život nisu vezali za zemaljsko blago, već samo GLADUJU I ŽEĐAJU ZA BOGOM. Tu glad i žeđ samo Isus može utažiti, i ČINI TO SOBOM (Iv 4,13-15 Iv 6,5 Iv 6,35 Iv 7,37).

 

 

 

Istovremeno se sjećamo ISUSOVE ŽEĐI NA KRIŽU (Iv 19,28) u kojoj nalazimo sliku ISUSOVE ŽELJE ZA UZVRATOM U NAŠOJ LJUBAVI: u ljubavi se uvijek daruje i prima, pa kako Isus utažuje našu žeđ za Bogom, tako moli da i mi sobom u Njemu UTAŽIMO ŽEĐ ZA LJUBAVLJU ČOVJEKA.

 

 

 

Za Pashu se trebalo pripraviti. O toj ćemo pripravi nastaviti u slikama. Priprava je podrazumijevala da se janje pripravi 4 dana prije Pashe, a onda odnese u Hram na klanje. JANJE PODSJEĆA NA EGIPATSKU ŽRTVU JAGANJCA BEZ MANE po kojoj je Bog izveo svoj narod iz ropstva. SMRT JAGANJCA koji ničim nije kriv za ono što se dogodilo, podsjeća nas na ISUSA koji ZAUZIMA MJESTO TOG JAGANJCA ulazeći ČETIRI DANA PRIJE PASHE U JERUZALEM- po Isusu se oslobađamo ropstva grijehu.

 

 

 

VODA ZA PRANJE simbolizira ČIŠĆENJE DUŠE I TIJELA, cijelog čovjekova bića pred Bogom, dok GORKO ZELJE simbolizira GORČINU ROPSTVA iz kojeg su izvučeni Izraelci. BESKVASNI KRUH donosi spomen na one koji su morali PREKINUTI SA UOBIČAJENOM PRIPRAVOM KRUHA kako bi pobjegli iznenada iz Egipta- na potrebu brzog bijega od grijeha, od zla. VINO koje simbolizira SLAVU podsjećajući na BANKET na kojem se PROSLAVLJA BOG KOJI JE IZBAVIO NAROD SVOJ IZ ROPSTVA. Ono istovremeno podsjeća na jedan POSEBAN ŽIVOT- BOŽANSKI ŽIVOT (jedna omamaljenost koja nas izvodi iz svakodenvice), te na PROLIJEVANJE KRVI što nas upućuje na SMRT kao potrebu da se DO BOGA I DOĐE.

 

 

 

KUŠANJE HRANE I PIĆA tako se pretvara u jedan ČIN SJEDINJENJA S BOŽANSKIM ŽIVOTOM preko MEMORIJE NA ONO ŠTO JE BOG UČINIO U IZRAELU. Blagovanje hrane i pića u ovom slavlju zapravo je KUŠANJE BOŽANSKOG ŽIVOTA U JEDNOM OBREDU. Samo SLAVLJE počinje zalaskom sunca i simbolizira SUDJELOVANJE U ISTOM ONOM ČINU KOJEG JE BOG UČINIO IZRAELCIMA U EGIPTU! Na ovaj su način Izraelci shvaćali PASHU kao spomen dan na ČIN BOGA kojim je izveo narod iz egipatskog ropstva.

 

 

 

RASPARČAVANJE SAMOGA SEBE: smrt kao nužnost

 

Kao esencijalni dio obreda jest KUŠANJE HRANE I PIĆA preko kojeg se ulazilo u ZAJEDNIŠTVO TRENUTKA U KOJEM JE DJELOVAO BOG. KUŠANJE i BLAGOVANJE ima i jednu drugačiju dimenziju: U KUŠANJU SE HRANA MRVI, ŽVAČE I NESTAJE U ČOVJEKU. Tako nas ovaj čin podsjeća na SMRT, koja postaje onaj ključni element slavlja.

 

 

 

U današnjem slavlju još je nekoliko elemenata koji dolaze do izražaja: PRANJE NOGU I LOMLJENJE KRUHA (kako su nekada Euharistiju nazivali). U oba čina shvaćamo kako je riječ o jednom PADANJU I RAZARANJU SVOJE OSOBNOSTI. Isus pada na koljena poput sluge, ponižava se do kraja (što ćemo u potpunosti vidjeti na Križu) i kao da poništava vlastitu egzistenciju kako bi NAM DAO PRIMJER KAKO POSTUPATI JEDNI PREMA DRUGIMA.

 

 

 

U LOMLJENJU KRUHA nalazimo sliku DIJELJENJA JEDNE RAZORENE I SLOMLJENE EGZISTENCIJE. Isusov ŽIVOT, NJEGOVO BIĆE SE RASPARČAVA i DIJELI SVIMA koji ga žele primiti nakon njegove smrti i uskrsnuća.

 

 

 

Oba ova čina podsjećaju nas na potrebu UMIRANJA U SEBI- to je PREDUVJET DA SE PLOD LJUBAVI POSIJAN U DUŠAMA LJUDI UMNOŽI. Isus u znacim pokazuje ono što želi da mi živimo: želi da se RAZDIJELIMO- DA DIJELIMO SEBE PREKO DARIVANJA U LJUBAVI. SMRT se tako pretvara u ključ razumijevanja SPASENJSKOG DJELOVANJA BOGA: O smrti gdje ti je sada žalac tvoj?! Sada smrt prestaje biti ono što je čovjeka poništavalo, već se pretvara u sredstvo PRIBLIŽAVANJA BOGU!

 

 

 

PRANJE NOGU UČENICIMA

 

Prvi način RASPRAČAVANJE SVOJE EGZISTENCIJE Isus nam ostavlja prilikom PRANJA NOGU APSOTOLIMA. Time što BOG PERE NOGE ČOVJEKU, ŠTO BOG SLUŽI, objavljuje se do u srž svojeg Božanstva I pokazuje svoju konačnu slavu: “Ustade od večere, skide svoju gornju haljinu, uze ručnik i njime se opasa. Tada uli vodu u umivaonik i poče prati noge učenicima i otirati ručnikom kojim je bio opasan (Iv 13,4)”. Do ovog trenutka apostoli su se nerijetko prepirali u svom nerazumijevanju TKO JE VEĆI, tko ima bolju poziciju do Boga, TKO JE BLIŽI BOGU. Na te dileme Isus im odgovara ovim činom pranja nogu u kojem On PADA NA KOLJENA, POKAZUJUĆI IM PUT UMIRANJA U SVOJOJ EGIZSTENCIJI PREKO SLUŽENJA DRUGIMA, PREKO PONIŽAVANJA: “Kraljevi neznabožačkih naroda njihovi su gospodari, i njihovi vladaoci nazivaju se dobrotvori. Vi ne postupajte tako: Nego tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, starješina kao sluga. Jer tko je veći: Koji sjedi za stolom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za stolom? A ja sam među vama kao sluga (Lk 22,25-27).

 

 

 

Ovim je činom pokazao svoju PRIVRŽENOST NJIMA- pokazao im je neizmjernu LJUBAV. Dao im je i primjer izražavanja kršćanske ljubavi koja je spremna UČINITI SVE, PA I PONIZITI SE DO KRAJA ZA ONOGA KOJEG SE VOLI! Upravo to je pokazao Gospodin- padanje na koljena je znak ljubavi do kraja i u toj slici PADA NA KOLJENA htio ih je podsjetiti kako je SMRT NJEGOVA NA KRIŽU ono što oslobađa i spašava. PAD nosi sliku SMRTI: to pad u smrt, u podzemlje iz kojeg će Isusa izvući Otac u čiju se čast slavi Pasha.

 

 

 

To je novi element Pashe: to je SLAVLJE ZA OCA KOJI ĆE USKRISITI SINA, KOJI ĆE GA PODIĆI. Koji će podići ne samo Sina, već i svakoga koji po Sinu dođe k Ocu. Padanje na koljena slika je padanja u smrt i to je preduvjet PODIZANJA, koje će učiniti Otac.

 

 

 

Ova PRIVRŽENOST koju je izrazio PADANJEM NA KOLJENA I PRANJEM NOGU, podsjeća na trenutak kada netko iz kuće odlazi na dalek put, pa se i ukućani i putnik svesrdno trude nebili TE POSLJEDNJE TRENUTKE UREZALI U SJEĆANJE- jer treba proći neko vrijeme do ponovnog susreta, a do tada treba živjeti od SJEĆANJA, od SPOMENA.

 

 

 

Učenici su ostali zbunjeni ovim činom u kojem ISUS BOG NIČIM NE ŠTEDI SEBE kako to opisuje Pavao: “Dok je bio u Božjem obličju, nije se grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek. Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu (Fil 2,6-8).” Čuđenje je učenika bilo toliko da je Petar čak odbio da mu Isus opere noge: “Petar mu reče: „Gospodine, zar ti da mi pereš noge? (Iv 3,6).” Nije razumio tu SLIKU. Isus je prao noge VODOM ONIMA KOJI SU UŠLI U ZAJEDNIŠTVO S ISUSOM PO OBREDU. VODA je bila slika ČIŠĆENJA OD GRIJEHA. Shodno tome, Isus je želio da apostoli kasnije shvate kako On ŽELI DA ONI PERU OD GRIJEHA U ISUSOVO IME SVE ONE KOJI SUDJELUJU PO OVIM SLAVLJIMA, PO OVIM BANKETIMA, PO OVOJ EUHARISTIJSKOJ GOZBI U BOŽANSKOM ŽIVOTU.

 

 

 

I tražio je ne samo to čine u obredima, već u ŽIVOTU, jer temelj ovog obreda je SMRT- RASPARČAVANJE SVOGA ŽIVOTA DRUGIMA. Tako smo i mi pozvani padati na koljena, često biti poniženi samo kako bi drugima pomogli da do Boga dođu. To zahtijeva da često prešutimo i pretrpimo nepravde, da podnesemo, da UMREMO U SEBI- u svojim željama i planovima samo kako bi se OSTVARILI BOŽJI PLANOVI NA NAMA. Ovo od nas zahtijeva jednu PONIZNOST.

 

 

 

Učenici nisu razumjeli ovo, stoga je Isus i rekao Petru: “Što ja činim, ti ne znaš sada; ali ćeš poslije razumjeti (Iv 3,6).” Sve su shvatili puno kasnije, nakon što je Isus umro na križu gdje se POTPUNO PONIZIO, GDJE JE PAO POSVE NA KOLJENA. Isus je učinio ovo pranje unatoč prosvjedu Petra. Učinio je to poput MAJKE KOJA UMIVA LICE SVOM DJETETU PREMDA SE ONO BUNI, jer roditelj zna ono što dijete ne zna- zna da je to dobro za dijete.

 

 

 

Petar protestira: “Nikad mi ti nećeš oprati noge! Isus mu odgovori; „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom" (Iv 13,8).” Isus podsjeća Petra kako mu je PONOS POKOPATI, kako se bez ponizna PRIHVAĆANJA ŽIVOTNIH SITUACIJA (u ovom slučaju pranja nogu) NE MOŽE SLUŽITI. Isus je čak i JUDI OPRAO NOGE- toliko se ponizio da je i svom izdajivi oprao noge, a kao Bog sigurno je ZNAO DA GA JE JUDA IZDAO,.

 

 

 

USTANOVA EUHARISTIJE

 

Kazali smo kako se u ovom obredu KUŠANJE HRANE I PIĆA pretvara u jedan ČIN SJEDINJENJA S BOŽANSKIM ŽIVOTOM preko MEMORIJE NA ONO ŠTO JE BOG UČINIO U IZRAELU. Blagovanje hrane i pića u ovom slavlju zapravo je KUŠANJE BOŽANSKOG ŽIVOTA U JEDNOM OBREDU. Isus tako želi da se DUBOKO UREŽE U MEMORIJU UČENIKA OVA VEČER preko koje će polako formirati SLAVLJE U KOJEM ĆEMO SE PREKO BLAGOVANJA SJEDINJAVATI S BOGOM.

 

 

 

U večeri u kojoj je Bog KRVLJU JAGANJCA USTANOVIO SAVEZ SA NARODOM, Isus ustanovljuje NOVI SAVEZ PO SVOJOJ KRVI, PRINOSI I ŽRTVUJE SAMOGA SEBE. U Posljednjoj Večeri čini to u SLIKAMA, ZNAKOVIMA, a kasnije na Križu te slike POSTAJU STVARNOST. Tako i mi, gledamo U SLIKE, ZNAKOVE koje nalazimo u KRUHU I VINU iza kojih se KRIJE DRUGAČIJA STVARNOST: STVARNOST KRIŽA.

 

 

 

Umjesto životinjske krvi kojom su se opravdavali grijesi, KRIST IZLAŽE SAMOGA SEBE- U TIJELU I U KRVI. Zauzimajući mjesto žrtve, ne daje se izravno na posljednjoj večeri, već sebe UNOSI U SJEĆANJE APOSTOLA kako bi nakon časa proslave, bili svjesni NJEGOVE STVARNE PRISUTNOSTI U KRUHU I VINU SVAKI PUT KADA TO BUDU ČINILI NJEMU NA SPOMEN. KRIST OZNAČAVA SAMOGA SEBE KAO ŽRTVU I time jasno daje do znanja da će nas po TIJELU I KRVI zastupati pred Ocem. On postaje DJELOTVORNO PRISUTAN U KRUHU I VINU koje se preobražavaju u TIJELO I KRV.

 

 

 

Dok je dijelio kruh Isus nije rekao “Ovo simbolizira moje Tijelo”, nego je rekao: “Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas (Lk 22,19)”. Jednako je kazao i za vino koju je povezao sa SVOJOM KRVI KOJA SE PROLIJEVA ZA NAS I ZA MNOGE. Tako je preko lomljenja kruha i preko vina koje simbolizira kruh POVEZAO BLAGOVANJE EUHARISTIJE SA SVOJOM SMRTI NA KRIŽU. Njegova smrt, koja će se dogoditi sutra popodne, pred njima je bila nazočna na simboličan ili nekrvan način. Posvetio je i kruh i vino, jer je predao u smrt cijelo svoje biće: i ljudskost i božanstvo; i tijelo i dušu! Nakon smrti i uskrsnuća, ta ćeprisutnost postati STVARNOST.

 

 

 

Zašto je koristio KRUH I VINO? Za KRUH je potrebno samljeti mnoštvo zrna pšenice, a za vino mnoštvo grozdova. To MRVLJENJE nosi sliku TRPLJENJA, i RAZARANJA JEDNE EGZISTENCIJE DA BI SE PO SMRTI PRETVORILA U DRUGAČIJU: od pšenice nastaje kruh, a od grožđa vino. Tako oni naznačuju Kristovu muku i patnje i uvjet spasenja, jer je naš Gospodin rekao da ne možemo živjeti u njemu ako sebi ne umremo: ne može nas podići On, ako prije toga ne padnemo. Osim toga, ove dvije stvari bile sudijelom su dijelom SVAKODNEVICE, pa nas upućuju na potrebu PREOBRAŽAVANJA U SVAKODNEVICI preko patnje, trpljenja.

 

 

 

Kada im je dao da blaguju KRUH I VINO, onda im je zapravo dao SEBE, jer je RIJEČIMA tu hranu POISTOVJETIO SA SOBOM. Tako su PRIMALI NJEGOV ŽIVOT U SEBE i SJEDINJAVALI SE S NJIME PO BLAGOVANJU sudjelujući po Kristu u božanskom životu.

 

 

 

OVO ČINITE MENI NA SPOMEN

 

Gospodin je dao NOVE ZAPOVIJEDI. Prva je bila LJUBITE JEDNI DRUGE KAO ŠTO SAM JA VAS LJUBIO, i tu je ljubav pokazao PRANJEM NOGU- ljubavlju koja je spremna sebe poniziti i žrtvovati radi drugoga. Druga je bila: OVO ČINITE MENI NA SPOMEN. Ova se zapovijed odnosi na Euharistiju i razumije se kao zapovijed: žrtvuje se i sudjelujte u mojoj žrtvi!

 

 

 

Isus ne traži da mu činimo na spomen nekakva čuda već da SUDJELUJEMO U NJEGOVOJ ŽRTVI, ŽRTVUJEMO SEBE ZA NJEGA I ZA DRUGE, te LJUBIMO JEDNI DRUGE U SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA i tako se PREKO NAŠIH ŽRTAVA KOJE ĆEMO U MOLITVI SJEDINITI S ISUSOVOM ŽRTVOM NA KRIŽU U EUHARISTIJI, SUDJELUJEMO U BOŽANSKOM ŽIVOTU.

 

 

 

 

 

 

VELIKA SRIJEDA

 

Mt 26, 14-25

 

U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice, zvani Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnika. Otada je tražio priliku da ga preda. Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: 'Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.'« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.

 

Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«

 

 

 

JUDA IŠKARIOSTSKI: odbacujući sebe, odbacuje Boga

 

Na prvi dan svečanosti Beskvasnih kruhova, pripravlja se pashalni jaganjac za blagovanje. Pobožni, zapravo svi židovi okupljaju se na blagovanje koje ih ima podsjetiti na oslobođejne iz egipatskog ropstva. Prilika je to da Gospodin skupi svoje učenike u dvoranu Posljednje večere i s njima blaguje toliko želejnu večeru.

 

 

 

Nešto ranije, Juda, jedan od Dvanaestorice, izdaje Isusa svećenicima i prodaje svoju ljubav za trideset srebrenjaka. To ga ne spriječava sjesti za stol sa svima, pustiti Isusu da mu opere noge i blagovati s Gospodinom. Premda je U SRCU VEĆ OTPAO OD GOSPODINA, nastavlja s njim družiti se.

 

 

 

Ime Juda naslanja se na tradiciju Izrela i uzeto je od rodonačelnika jednog od dvanaest Izraelovih plemena, sinova Jakova praoca naroda. "Samo ime Juda među kršćanima izaziva jednu sponatanu reakciju koja evocira izdaju i kaznu. Sam nadimak IŠKARIOSTSKI ima više pojašnjenja: najčešće se tiče mjesta iz kojeg dolazi i označava "ČOVJEKA IZ KARIOTA", mjesta smještena blizu Hebrona i dvaput spomenuto u Svetom Pismu (Još 15,25 i Am 2,2). Drugi pak taj nadimak interpretiraju kao varijaciju na SIKAR, aludirajući pri tom na jedno udaračko oružje, latinskog naziva SICA. Konačno, neki pojednostavljuju ovaj nadimak doslovno prijevodeći jedan hebrejsko- aramejski korijen riječi koji ima značenje: ONAJ KOJI ĆE GA PREDATI" (Benedikt XVI, Opća audijencija, 18-10-2006).

 

 

 

Gospodin naprotiv, ZNA DA ĆE GA JUDA IZDATI. Premda zna svoga izdajicu, Gospodin ga NE PROKAZUJE- Isus NE OPTUŽUJE JUDU. Govori mu doduše „što činiš, čini brzo“, ali Gospodin NE ZATVARA SVOJE SRCE Judi- On i dalje čeka Judu u želji da se Juda POKAJE. To nam jasno pokazuje s Petrom, kojeg je čekao do posljednjeg časa i kada se pokajao, Petar je znao u srcu da mu je oprošteno i da ga Gospodin nije odbacio.

 

 

 

"Podsjetio bih na dvije stvari. Prva: ISUS POŠTUJE NAŠU SLOBODU. Druga: ISUS ČEKA DA SE PROMIJENIMO I OBRATIMO; bogat je milosrđem i oprostom. Razmišljajući o negativnoj ulozi Jude u ovom događaju, moramo najprije imati na umu uzvišeni naum Boga koji upravlja svime. Judina izdaja donijela je smrt Isusu, koji je preobrazio svoju patnju u jednu spasonosnu ljubav darujući sebe Ocu (Usp Gal 2,20; Ef 5,2; Ef 5,25). Riječ IZDATI zapravo je jedna od oblika grčke reijči koja znači PREDATI. Ponekad je subjekt te "PREDAJE" sam Bog: ta Bog je svoga sina Isusa PREDAO IZ LJUBAVI PREMA NAMA (Rim 8,32). U svom otajstvenom planu spasenja, Bog zapravo uzima i Judinu gestu kao prigodu za potpuno predanje Sina za otkupljenje svijeta" (Isto).

 

 

 

Slijedeći riječi pape Benedikta, i Juda je imao prigodu za spasenje, jer premda je napravio veliku ludost, Bog ga nije odbacio. JUDA JE ODBACIO SAMOGA SEBE, a odbacujući sebe, ODBACIO JE I BOGA, jer, vidjet ćemo poslije Muke, odbija svaku pomisao da se OBRATI I ZATRAŽI OPROST. Naprotiv, upada u OČAJ, njegov grijeh postao je NJEGOV GOSPODAR- Juda, premda vraća srebrenjake farizejima, NE VRAĆA SRCE BOGU! Juda SE NE KAJE- on ŽALI, ali NE NAMJERAVA TRAŽITI OPROST OD BOGA.

 

 

 

"Vrijedi podsjetiti se kako se i Petar opro Isusovim riječima o onome što ga ima spopasti u Jeruzalemu, ali je dobio snažan ukor u riječima: Tvoje misli nisu od Boga, nego od svijeta (Mk 8,33). Nakon svoga pada, Petar se kajao, i zadobio oprost i milost. Juda se također pokajao, ali njegovo pokajanje ga je odvelo uočaj i preobrazolo se u samouništenje. Soga, neka nam pred očima uvijek budu riječi svetog Benedikta na kraju V. polgavlja svojih Pravila: NIKADA NE OČAJAVATI PREM MILOSRĐEM BOŽJIM. Jer doista, BOG JE VEĆI OD NAŠE SAVJESTI" (Isto).

 

 

 

KRŠĆANSKA NADA

 

Koga zapravo Juda žali? Isusa? Čisto sumnjam! Vjerujem (ovo je moja opaska) kako JUDA ŽALI SEBE! On od SEBE ŽELI NAPRAVITI ŽRTVU! Što li mu je samo prolazilo glavom kada je shvatio da je IZDAO NEVINA? Najprije, NIJE SHVATIO DA JE ZGRIJEŠIO PROTIV BOGA, već je promišljao što li će govoriti o njemu zbog te izdaje nevina čovjeka. Juda zapravo razmišlja O SEBI, o šteti koju je sebi nanio i ta mu se šteta čini PREVELIKOM. On je čovjek ZATVOREN U SEBE, SEBELJUBAN, bez ljubavi prema bližnjem: za njega, cijeli svijet počinje i završava s Judom.

 

 

 

Razlog je to zbog kojeg Juda NEMA NADE: NE NADA SE OPROŠTENJU, NE NADA SE SPASU, NE NADA SE DA ĆE MU BOG ISKAZATI LJUBAV. On sam ne iskazuje ljubav, zatvara ljubav u sebe, PA NE OČEKUJE DA ĆE MU TU LJUBAV ITKO ISKAZATI . NE NADA SE MILOSRĐU. U onome koji NEMA LJUBAVI, NEMA NI NADE. Gdje nema nade GUBI SE SAV ŽIVOTNI SMISAO, GUBI SE IZ VIDA CILJ ZBOG KOJEG NETKO ŽIVI takav čovjek gubi iz vida Boga i plan koji Bog ima za njega.

 

 

 

ČOVJEK SE LJUBI LJUBAVLJU KOJOM LJUBI DRUGE! Kada to prevedmo na Judin slučaj, onda razumijemo kako je Juda predvidio za sebe ono što bi vjerojatno napravio drugima. PREMDA SE RASKAJAO, SEBI NIJE MOGAO OPROSTITI, jer drugima ne bi oprostio. Kako nije bio spreman DARIVATI MILOSRĐE, NIJE MISLIO KAKO GA MOŽE OČEKIVATI OD BOGA. Drugim riječima, njegova ljubav nije bila od Boga, niti je volio, niti se osjećao voljeni. Jer da je imao u sebi ljubavo o kojoj je Isus poučavao, shvatio bi kao Petar koliko je voljen od Boga. A kada znate da vas netko voli, MOŽETE SE NADATI I RAZUMIJEVANJU I POMOĆI I OPROSTU I MILOSRĐU od onog koji te voli.

 

 

 

Kršćanska nada NIJE STATIČNA KATEGORIJA. Usko je vezana uz ljubav prema Bogu, a time i prema bližnjemu. S jedne strane, NADA RASVLJETLJAVA PRAVU LJUBAV: onaj koji ljubi ON DAJE SVOJU LJUBAV DRUGOME, on iskazuje ljubav na različite načine u svom životu. Čini to pažnjom, lijepom riječju, djelima milosrđa, karitativnom pomoći, možda samo blagim pogledom ili nekom jednostavnom toplom ljudskom utjehom. I čini to ne da bi zadobio od toga neku korist, nego to radi zbog dobra druge osobe. Tek tada, on se MOŽE NADATI DA ĆE MU LJUBAV BITI UZVRAĆENA. Nada je u prvom redu jedno OČEKIVANJE LJUBAVI; očekivanje da ćemo i mi primiti ljubav.

 

 

 

No, svjedoci smo kako u životu I NIJE BAŠ TAKO: često čineći dobro ostajemo neugodno iznenađeni kada nam se uzvraća na nepriličan način. Pogledajmo Isusa. Koliku je ljubav iskazivao Judi već time što ga je pozvao među Dvanaestoricu, s kojom ga je pažnjom uvodio u tajne Božje dobrote i ljubavi, a za to mu je Juda uzvratio izdajom. Ipak, Gospodin NE OPTUŽUJE, STRPLJIVO ČEKA JUDINO OBRAĆENJE- OPET MU ISKAZUJE LJUBAV TIME.

 

 

 

To je i naš put: činiti dobro, ne očekivati ništa od ljudi za to, naprotiv, biti spreman ISTRPJETI POGRDE UNATOČ UČINJENU DOBRU, TE STRPLJIVO ČEKATI POMOĆ BOŽJU I NADATI SE NJEGOVU MILOSRĐU. "Sva je moja nada stavljena samo u tvoje veliko milosrđe" (Sveti Augustin, Ispovijesti, 10). O tome govori Izaija koji zapravo opisuje Slugu Gospodnjega u kojem vidimo sliku Isusa. On govori i o nama: "Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti."

 

 

 

Nije mi namjera kazati kako mi trebamo tražiti da nas drugi pogrđuju! Bože sačuvaj! To je ruganje s našom vjerom! Samo treba biti svjestan kako svakidašnjica kršćana nije lišena tegoba, a naše je da NE KLONEMO, DA NE GUBIMO NADU POPUT JUDE, VEĆ DA SVJESNO ISTRPIMO SVE OČEKUJUĆU- NADAJUĆI SE PRIMANJU MILOSRĐA GOSPODNJEG.

 

 

 

Kršćanska nada NIJE USMJERENA SAMO LJUDSKOJ LJUBAVI, VEĆ U PRVOM REDU BOŽJOJ: naša NADA JE USMJERENA BOGU. NADATI se SPASENJU, znači vjerovati kako ćemo primiti Milosrđe, Ljubav od Boga; znači OČEKIVATI BEZ SUMNJE DA ĆE ME BOG POHODITI SVOJOM LJUBAVLJU.

 

 

 

"Ljudska nada i nada svijeta, perspektiva neke bolje budućnsoti, ljudksije, ovise o ISPOVIJEDAM SE, i o GOSPODINE SMILUJ SE: ovise o mnogim, mnogim obraćenjima ljudi koji su sposobni preobraziti ne samo svoj vlastiti ljudski život, već i život ambijenta u kojem žive i život cjelokupnog društva" (Sveti Ivan Pavao II., Homilija, 31-XII-1980). Ovakva promjena ne ide sa ljudima koji stalno žale sebe, očajavju zbog grešaka. Ovo je moguće samo sa ljudima koji imaju optimističan stav položen na milosrđe Božje, čije nade nisu ljudske, već se oslanjaju na očekivanja Božjoj pomoći.

 

 

 

Vraćam se na Judu. On je čovjek koji SVRHU i SMISAO svog života nalazi U SEBI SAMOME. Kada njegovi PLANOVI KRAHIRAJU, ruši se njegov svijet. Svjedoci smo kako mnogi ljudi i danas slijede Judin obrazac: isključuju Boga iz svog života, izdaju ga zbog nekih svojih planova, projekata, ideala, ali kada svi njihovi planovi propadnu, oni NE ZNAJU ŠTO BI SA SOBOM. Njihov život GUBI SAV SMISAO, jer ONI OD NIKOGA NISU OČEKIVALI NIŠTA- oni su bili LJUDI BEZ NADE.

 

 

 

Čovjek BEZ NADE, POSTAJE ŽRTVA SAM SEBI. Moram usporediti dvije smrti: Judinu i Isusovu. Juda juri u smrt JER JE UPAO U BEZNAĐE. Isus prihvaća smrt kako BI OTVORIO SVIMA NOVU NADU. Juda nije žrtva, on ne iskazuje ljubav, on se ne žrtvuje. Juda je JEDNA VELIKA ŽIVOTNA PRAZNINA. Jedna ŽIVOTNA RUPA U KOJU UPADA NJEZIN TVORAC. Njegova smrt JE PORAZ. Juda je PRODAO SVOJU NADU ZA TRIDESET SREBRENJAKA.

 

 

 

Krist naprotiv POBJEĐUJE SMRT. On je POBJEDNIK koji DAJE NADU svakom koji u NJEGA VJERUJE. Naša, kršćanska NADA USMJERAVA NAS PRAVOM CILJU- BOGU. Po njoj smo sposobni gledati u VJEČNOST I OČEKIVATI SPAS U GLEDANJU BOGA. Čovjek bez nade, Boga NE MOŽE VIDJETI NI DA MU ISPRED NJEGA UČINI TISUĆU ČUDA. Baš takav je bio i Juda, koji u Isusu NIJE PREPOZNAO BOGA, za njegovu vjeru nedostajali su mu ljubav i nada.č

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iv 13, 21-33.36-38

 

U ono vrijeme: Isus, sjedeći sa svojim učenicima za stolom, potresen u duhu posvjedoči: »Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!«

 

Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori. A jedan od njegovih učenika — onaj kojega je Isus ljubio — bijaše za stolom Isusu do krila. Šimun Petar dade mu znak i reče: »Pitaj tko je taj o kome govori.« Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita: »Gospodine, tko je taj?«

 

Isus odgovori: »Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj.« Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi, Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona.

 

Nato mu Isus reče: »Što činiš, učini brzo!« Nijedan od sustolnika nije razumio zašto mu je to rekao. Budući da je Juda imao kesu, neki su mislili da mu je Isus rekao: »Kupi što nam treba za blagdan!« — ili neka poda nešto siromasima. On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć.

 

Pošto Juda iziđe, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći.«

 

Kaže mu Šimun Petar: »Gospodine, kamo to odlaziš?« Isus mu odgovori: »Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.« Nato će mu Petar: »Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe!« Odgovori Isus: »Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš.«

 

 

 

Pred nama je intimn scena druženja Isusa i Apostola na Posljednjoj Večeri. Sve upućuje na veliku ljubav među njima. Riječi kojima Isus najavljuje kako će ga jedan od izdati, probadaju srce svakog od apostola i međusobno se propitkivaju o kome to Isus govori. Isus sa puno pažnje ne govori o izdajici, čuvajući njegov dobar glas. Sve dok je Juda s njim vodi računa da ne bi postao predmetom napada svojih prijatelja.

 

 

 

Nakon što dadne KRUH UMOČEN U VINO Judi, IZDAJICA SE OTKRIVA pred Bogom. Ipak, i dalje ostaje skriven pred ljudima. Kada je Isus dao zalogaj umočen u vino Judi, nitko nije razumio Isusove riječi: “Što činiš, učini brzo! Nijedan od sustolnika nije razumio zašto mu je to rekao. Budući da je Juda imao kesu, neki su mislili da mu je Isus rekao: »Kupi što nam treba za blagdan!« — ili neka poda nešto siromasima”. Zamislimo se nad ovom scenom. Ako pažljivo promislimo o ovome shvatit ćemo kako je ovdje na neki način riječ O PRVOJ PRIČESTI ČOVJEKA, te da je Juda bio PRVI ČOVJEK KOJEG JE GOSPODIN PRIČESTIO- dao mu je kruh i vino, upravo ono po čemu se danas Isus nama daje u pričesti. PRVI ČOVJEK KOJI SE PRIČEŠĆUJE JE IZDAJICA ISUSOV!

 

 

 

Juda uzme zalogaj i ode. Scena je to koja se ponavlja svakodenvno u svim crkvama svijeta! Napetos ove scene se nastavlja: “Nakon zalogaja uđe u nj Sotona.” Juda je nakon “zalogaja” otišao u noć. Sotona nije u njega upao po zalogaju, već je SOTONA U JUDU UŠAO PO NJEGVOU GRIJEHU. “Uđe Sotona u Judu, ne nasilno, nego našavši vrata širom otvorena; ušao je preko njegove škrtosti” (TITO BOSTRENSE, Catena Aurea, vol. Vl, p. 426).

 

 

 

GRIJEH OTVARA VRATA DUŠE ZA DJELOVANJE ZLA I ĐAVLA U NAMA. I ne treba se varati pri tom i optuživati demone za “ovo ili ono”- oni samo SIJU ZLO, A MI GA ZALIJEVAMO I ČINIMO DA RASTE. Pa kako smo mi “vlasnici” svoje “njive”- kako smo slobodni ljudi odgovorni za svoje živote- na nama je KRIVNJA ako dopustimo da u nama uzraste zlo- slobodni smo ga “uzgajati”u sebi- slobodni smo ga “iščupati” iz sebe.

 

 

 

Problem nastaje kada se GRIJEH UKORIJENI U NAMA: kada pusti duboke korijene. Tada se grijeh pretvara u biljku koju je teško iščupati iz duše. Tada je najlakše otpuživati druge za svoje nemoći i govoriti kako je “netko” ili kako je demon “ove ili one napasti” kriv za moje grijehe. To nije točno! ZA SVE SVOJE GRIJEHE KRIV SAM SAM! Problem je kada se BILJKA ŽELI IŠČUŠPATI BEZ PUNO TRUDA, ILI KADA SE SAMO POSIJEČE ONAJ VIDLJIVI DIO BILJKE (GRIJEHA), A U DUŠI OSTANE KORIJEN IZ KOJEG NARASTE JOŠ JAČA BILJKA.

 

 

 

Ovo nije teško za razumjeti: kada pustimo da grijeh ovlada u nama, teško ga se osloboditi. Srećom Gospodin nam uvijek prilazi u sakramentu ispovijedi. Ipak, to nije dovoljno. Potrebno se BORITI SA SVOJIM SLABOSTIMA u nastojanjima da se GRIJEH ISKORIJENI IZ DUŠE. To znači UČINITI SVE što je u mojoj moći da se to i dogodi i REDOVITO PRISTUPATI SAKRAMENTIMA kako bismo dobili pomož s neba u toj borbi. Ako se NE TRUDIMO, ili ako stvari radimo “kozmetički” pa se ispovijedamo samo da ispunimo formu i zakonske minimume za ispovijed i pričest; ili se ispovijedamo i pričešćujemo često, ali nas nije briga poslije kako ćemo živjeti- onda se grijeh UKORIJENJUJE U NAMA i tako ga se nikada nećemo riješiti.

 

 

 

Ovo POVRŠNO ŽIVLJENJE VJERE, poseban je problem jer nekada izaziva salbazan za ljude, ali oni koji tako pristupaju sakramentima nisu svjesni da se stavljaju u položaj Jude. Ove riječi su malo neugodne, zar ne? Ta neugodnost neće nas spriječiti kazati kako to jest tako. Svaki koji na neprimjern način prima pričest, sebe stavlja u poziciju izdajice, Jude.

 

 

 

O ovakvom pričešćivanju piše sveti Augustin: “Juda, suprotno od onoga što smatraju oni koji čitaju Pismo s malo pažnje, nije primio Tijelo Kristovo, jer, razumije se kako je Gospodin svima podijelio pričest na Posljednjoj Večeri- sakrament svoga tijela i krvi, a među njima bio je i Juda. Na kraju te večeri se dolazi do točke u kojoj se prema Ivanu, izdajica Gospodinov očituje po komadiću kruha umočenog u vino koje mu je sam Gospodin dao. Tako, po tom umakanju kruha u vino, obilježava se Judino izdajstvo. Jer kao što se po umakanju neke stvari čiste, druge se prljaju. I ako umakanje kruha obilježava neko dobro, onda se ne drži bez razloga kako nagrditi taj trenutak označava nagrđivanje toga dobra. (…) Kako je to moguće? Kruh koji je Krist dao sa svoga stola, poslužio je da Sotona uđe u čovjeka? Na ovo odgovaramo tako da se shvati kako treba IZBJEGAVATI PRIMANJE NEKOG DOBRA NA NEPRIMJEREN NAČIN. Jer ako se ne spašava onaj koji ne cijeni tijelo Gospodinovo (koji ga ne razlikuje od ostala jela), koliko će se kazniti onaj koji se Gospdoinovu stolu približi hineći prijateljstvo?” (SVETI AUGUSTIN, In Ioannem tract., 62.) Sveti Augustin jasno govori kako je PRIČEST JUDINA NEVALJALA: on se pričestio, ali nije primio ono što i ostali apostoli na toj večeri. Tako se događa sa mnogima: pričešćuju se na neprimjeren način i upitno je koliko koristi imaju od takve pričesti. Čini se ispravnim kazati kako im je to više na šetu, nego na korist. Pogledajte uostalom Judu.

 

 

 

Krivo smatraju mnogi, kada došavši na misu misle kako je sve to djelo čovjeka. NIJE ČOVJEK- SVEĆENIK TAJ KOJI PRETVARA KRUH U TIJELO I VINO U KRV. “To čini Krist za nas. Svećenik, je figura Kristova koji izgovara njegove riječi, ali snaga riječi i čina ne dolazi od svećenika koji ih izgovara, već od Onoga od kojeg su potekle- od Boga. Ovo je moje tijelo, govori. I riječ preobražava obične stvari” (SVETI IVAN ZLATOUSTI, Homilja o Judinoj izdaji, 1). Jednako tako, NIJE U ČOVJEKOVOJ MOĆI DA ODREDI KOLIKE ĆE BLAGODATI IMATI OD PRIMLJENE PRIČESTI- to spada na Onoga koji sebe daruje- na Boga. Stoga, svaki koji misli kako će sve biti dobro nakon što na neprimjeren način primi svetu pričest- vara se- NE MIJENJA ČOVJEK STVARI PO NJOJ, VEĆ BOG. Čovjek pripravlja sebe za djelovanje Boga- čovjek mora učiniti nešto sa svojim životom, kako bi ono što Bog posije uzraslo i donijelo rod po sakramentima. To znači kako čovjek treba ŽIVJETI ČESTITO I STALNO SE TRUDITI ISPRAVLJATI VLASTITE POGREŠKE- čistiti svoj život od ukorijenjivanja grijeha, i onda može računati s blagoslovom Boga.

 

 

 

U protivnom, dogodit će nam se da ćemo se pričešćivati poput Jude: NEISKRENO, HINEĆI PRIJATELJSTVO S BOGOM, a u sebi ćemo iamti svoje planove za sve i nećemo mariti za Isusove.

 

Izdajstvo Jude u Getsemankom vrtu dobiva jednu posebnu težinu. Kao što je pričest izraz velike ljubavi Boga prema čovjeku u kojoj se Bog daje posve, tako je i POLJUBAC jedan od INTIMNIH NAČINA IZRAŽAVANJA LJUBAVI. Čovjek je opet izdao Gospodina preko znaka ljubavi. Opet laž, opet licemjerje, opet neiskrenost!

 

 

 

Ovakvo ponašanje Jude često je skriveno u našim životima. “Gospodin je trpio od pogana i od židova, od muškaraca i od žena, i kako se vidi, od sluškinja koje su optuživale Petra. Trpio je od vladara, od njihovih ministara, od naroda. (…) Trpio je od svoje rodbine i poznanika, trpio zbog Jude koji ga je izdao, i od Petra koji ga je zanijekao. Patioje kao što pati svaki čovjek. Krist je patio zbo prijatelja koji su ga napustili, zbog loša glasa koji ga je pratio, zbog kleveta izrečenih protiv njega, trpio je zbog tuđe časti i zbog čašćenja; trpio je u duši, zbog tuge, muke i straha; u tijelu zbog rana i udaraca bičem” (SVETI TOMA, Teološka Suma ,3, q. 4b, a. 5).

 

 

 

Osvrnete li se na ove riječi svetoga Tome Akvinskoga shvatit ćemo kako se u ovim riječima svi možemo pronaći. Svojim grijesima izdajemo Isusa, boli ga i trpi zbog toga, a mi nekada izvanjskim ponašanjem to ne pokazujemo, ali iznutra, NAKANAMA, NEISKRENIM ŽIVLJENJEM VJERE, POVRŠNIM PRISTUPOM VLASTITOJ GREŠNOSTI udaljavamo se poput Jude u noći od Gospodina. I kada ga izdamo, znamo mu se i vratiti, naoko ga počastiti poljupcem i opet nestati.

 

 

 

Nerijetko se ponašamo tako neiskreno u vjeri da smo ljudima sablazan. I mislimo samo kako ljudi ne primjećuju našu neiskrenost. Važnije od mišljenja ljudi jest to što to vidi i Bog. Zapravo čovjek koji se brine da ga ljudi ne vide, a stalno živi i radi naopako, zapravo pokazuje da ne razumije puno o vjeri. Bogu se ne može sakriti ništa; pa čak i naše najskivenije tajne. Stoga neka Vam ovo promišljanje o Judi bude poticaj na ISKREN ODNOS PREMA BOGU i na to da uložite još više truda u borbu sa samim sobom, sa svojim slabostima.

 

 

 

 

 

 

 

 

Iv 12, 1-11

 

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!« Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

 

 

 

PRIPRAVA ZA ULAZAK U JERUZALEM

 

Prije nego je ušao u Jeruzalem kada se ispunilo vrijeme njegove proslave na križu, Isus je otišao u Betaniju kod svojih prijatelja: Marije, Marte I Lazara kojeg je uskrisio. Tu su mu priredili veliku gozbu kako je to bio običaj prije Pashe.

 

Zakon je nalagao da je jaganjac za žrtvu ima unijeti ČETIRI DANA PRIJE ŽRTVOVANJA. Sada se nalazimo u sceni koja se odvija ŠEST dana prije Velikog Petka u kojem su Isusa ubili. Tog dana, Židovi uobičavaše činiti “velike gozbe, čime bi označavli početak blagdanskih dana, i zbog toga su Isusa i pozvali u Betaniju na večeru (...). Scenom u kojoj Marta služi oko stola, evanđelista daje raspozanti o čijoj se kuži radi u koju je Isus pozvan. S jedne strane promatra vjernost žene, koja ne prestaje sa svojom službom posluživanja, a s druge strane, u želji da u središte razmatranja stavi Lazarevo uskrsnuće, dodaje kako Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika" (Teofilakt, u Catena Aurea).

 

Dva dana poslije ove zgode Isus će ući u Jeruzalem, onako kako je to Zakon nalagao za žrtvenog jaganjca. U Knjizi Izlaska nalazimo stihove koji to pojašnjavaju: "3Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. 4Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. 5Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. 6Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton" (Izl 12, 3-6). Deseti dan odnosi se na deseti dan mjeseca nissana, a četrnaesti dan tog mjeseca slijedilo je žrtvovanje jaganjca i blagovanje u spomen Pashe. U tom svjetlu, ovaj dolazak u Betaniju svhaćamo kao PRIPRAVU ISUSOVU ZA ULAZAK U JERUZALEM.

 

POMAZANJE U BETANIJI

 

Smisao svega otkriva nam POMAZANJE koje je Marija izvršila na ovoj gozbi. "Odlomak evanđelja unosi nas intezivno u pashalno otajstvo koje meditiramo: večera u Betaniji je predgovor Isusovoj smrti, pa ovo pomazanje Marijino shvaćamo kao počast koja se iskazuje Učitelju, koju On unaprijed prihvaća kao pomazanje za svoju smrt koja ga čeka. (Usp. Iv 12,7). Ujedno je riječ i o najavi vlastita uskrsnuća preko prisutnosti Lazara kojeg je uskrisio koji je na rječit način svojom prisutnošću govorio o Kristovoj moći nad smrti" (Benedikt XVI, Homija, misa za Ivana Pavla II., 02-04-2007).

 

Ova večera u sebi znakovito skriva ono što Krist jest: On je identičan Bogu Stvoritelju koji šest dana radi, a sedmi je ostavio za počinak. Mistično gledano na ovaj tekst razumjet ćemo kako poručuje da je Isus pravi Bog. On dolazi šest dana prije svoje smrti u Betaniju. Tih ŠEST DANA slika su onih dana STVARANJA U POČECIMA SVIJETA. Na vrhuncu stvaranja šestoga dana, BOG STVORI ČOVJEKA, i to pronalazimo u USKRSNUĆU ISUSOVU. Uskrsnuće je poput STVARANJA NOVOG ČOVJEKA, a ono ima početi ŠESTI DAN NAKON OVE VEČERE: počet će s jednom drugom večerom koju nazivamo Posljednjom, a zbit će se u smrti Isusovoj šestoga dana nakon ovog događaja, u šestom satu izmjena rimskih stražara. Ovaj događaj predznak je budućeg Božjeg djelovanja u Pashi koja slijedi za nekoliko dana. Predznak je NOVOG STVARANJA KOJE DOLAZI PO ISUSU, novog čovjeka kojeg naviještaju uskrsli Lazar i Isus koji će tek uskrsnuti.

 

STARI ČOVJEK: koristoljublje u svemu

 

Ovaj tekst koji nas uvodi u STVARANJE NOVOG ČOVJEKA U PASHI, evocira najprije PROMJENU HEBREJA U PUSTINJI: nakon prva Pashe oni više nisu bili robovi, a nakon ustanove slavlja Pashe, oni su pretali biti lutalice, nomadi, i postali su NAROD. Postali su NAROD BOŽJI, Božja svojina, jedan NOV I DRUGAČIJI NAROD od onog koji su bili. Otvara se tako jedan dinamizam STARI ČOVJEK- NOVI ČOVJEK, kojeg prepoznajemo u ovom tekstu. Sva lika nam se suprostavljaju u tome: Juda i Marija.

 

JUDA je slika starog čovjeka čiji je život USMJEREN SMRTI, a ne vječnosti; koji je svoj život vezao za zemaljske stvari, i premda je svjestan božje prisutnosti, malo za nju mari jer je zaokupiran socijalnim problemima, materijalnim stvarima, brine za svoj život, ili za živote drugih. Često je takav stav zapravo odraz jednog NEZDRAVOG MATERIJALIZMA KOJI NE RAZUMIJE KAKO JE OD MATERIJALNE I SOCIJALNE SIGURNOSTI VAŽNIJI BOG, koji sve spašava, uzdržava, brine o svakome.

 

Shvaćamo iz drugih evanđelja kako Juda nije bio usamljen u prigovaranju zbog prosipanja skupocjene pomasti. I dok Matej, Marko i Luka govore o apostolima, Ivan navodi samo Judu kao sliku sviju, sliku mentaliteta svoga vremena. "Sveti Ivan imenuje samo Judu, gledajući u njemu sliku sviju, koristeći jedninu za izraziti množinu. Moguće je kako su apostoli sjedili uokolo i razgovarali o svemu međusobono, ali je samo Juda progovorio ime svih, pa sveti Marko i Matej tim riječima izražavaju volu svih apostola. Razlika je u tome što Juda govori jer razmišlja kao lopov, dok drugi govore jer se solidariziraju sa siromašnima. Sveti Ivan tu razliku pojašnjava kako Juda to ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo" (Sveti Augustin, De cons. Evang., 2,79). "Njegova služba bila je nositi kesu, ali njegov prekršaj bio je potkradanje" (Alkuin, en Catena Aurea).

 

U Judi dakle nalazimo staroga čovjeka koji Boga ne slijedi srcem, već svojim POTREBAMA, OBIČAJIMA, NEKOM SVOJOM PRIVATNOM VJEROM, KORISTOLJUBLJEM,... sve samo ne srcem. I danas se mnogi nalaze u Crkvi koji POTKRADAJU NJEZINU VJERU, koristeći se Crkvom ili kiteći se imenom kršćana jer im to na neki način odgovara. Kada im ne bude odgovarati, udaljit će se od Crkve. Drugi pak potkradaju Crkvu u onom Božjem daru- u milostima. Donose nam jedan drugačiji oblik KORISTOLJUBLJA: KORISTE SE SAKRAMENTIMA misleći kako će samo primanje sakramenata sve napraviti što njima odgovara u životu. Možda ovo djeluje prestrogo, ali nije rijetkost da upravo u mnogima nalazimo jedno VJERSKO KORISTOLJUBLJE unutar kojeg pokušavaju POMIRITI MENTALITET SVIJETA SA ŽIVOTOM U VJERI.

 

Slično je bilo sa Judom. On je slijedio Isusa, zar ne? Unatoč svemu što je vidio, NIJE ODUSTAO OD SVOJIH STAVOVA; nije promijenio srce koje mu je bilo vezano uz svijet i razmišljanje svijeta, uz materijalno. NIJE PROMIJENIO SEBE! Premda je bio uz Isusa, OSTAO JE STARI ČOVJEK.

 

Mnogima su puna usta Crkve i danas. Mijenjali bi biskupe, pape, mijenjali bi župnike koji su pokvareni i kradu vam novac i samo se debljaju, mijenjali bi svoje susjede koji su licemjerni, koji ne idu u crkvu, koji nisu dobri vjernici, koji ne primaju sakramente, mijenjali bi SVE I SVAKOGA, SAMO NE BI SEBE MIJENJALI! To je Juda- stari čovjek, oko kojeg se širi miris smrti. "Ovim je stihovima Apostol (Pavao) osvijetlio gornji tekst: 16jednima miris iz smrti za smrt, drugima miris iz života za život (2Kor 2,16). Konačno, vidjet ćeš kako je ovaj balzam nekima donio skupocjeni miris koji daje život, a drugima miris propadanja u smrti" (Sveti Augustin, In Ioannem tract., 50).

 

Stari čovjek je onaj koji NEMA VELIKODUŠNOSTI ZA BOGA U SVOM ŽIVOTU. Koji KORISTI SVE ZA SEBE, PA ČAK I KADA SE MOLI I KADA PRIMA SAKRAMENTE. Netko će dodati kako je to i smisao svega. Krivo razmišlja! Smisao svega jest PRONAĆI U SEBI LJUBAV ZA GOSPODINA, I SHVATITI KOLIKO ME BOG VOLI, kako bi na krilima te ljubavi živio u ovom svijetu. A u ljubavi ne može biti koristoljublja, jer ono je odraz jedne SEBIČNOSTI, života za sebe. LJUBAV NAPROTIV STAVLJA DRUGOGA ISPRED VLASTITE KORISTI. Tako dolazimo do NOVOG ČOVJEKA!

 

NOVI ČOVJEK: velikodušnost u svemu

 

Pogledamo li malo u evanđelje lako ćemo shvatiti što je uznemirilo Judu Iškariostskoga. Vidjevši Mariju da uzima "libru prave dragocjene narodne pomasti" i njome pomazuje Isusa, Juda je upitao: "Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" Ovo pitanje ne otkriva njegovu socijalnu osjetljivost, već zabrinutost zbog mogućeg vlastitog gubitka. On je također mogao imati koristi od ove posmasti.

 

Judina LOGIKA SVIJETA, LOGIKA STROG ČOVJEKA KOJI U SVEMU NALAZI EKONOMSKU KORIST, suprostavljena je LOGICI MARIJE, logici NOVOG ČOVJEKA KOJI SE NE USKRAĆUJE BOGU U NEIČMU, VEĆ VELIKODUŠNO DARUJE SVE OD SEBE BOGU. Logika Marije je LOGIKA LJUBAVI!

 

 

 

U vrijeme Isusovo, DNEVNA PLAĆA jednog radnika najamnika iznosila je JEDAN DENAR. Marija donosi pomasti u vrijednosti JEDNE LIBRE, a ta libra odgovara vrijednosti CIJELE GODIŠNJE PLAĆE jednog najamnika.

 

LOGIKA NOVOG ČOVJEKA- LOGIKA LJUBAVI u temelju ima VELIKODUŠNOST. Marijina velikodušnost, primjer je za nas kako odgovoriti na neizmjernu ljubav Božju. Marija nije štedjela novaca za odgovoriti na sva dobra koja joj je Isus učinio. Valja na ispravan način shvatiti Isusove riječi: On ne kudi velikodušnost prema siromasima, koja je bez sumnje dobra I potrebna,već hvali Marijinu gestu. Ona je mogla sve prodati za trista denara, nešto razdijeliti siromasima I još bi joj preteklo. No NIJE ŠTEDJELA KADA JE GOSPODIN BIO U PITANJU. To je bio za nju trenutak kojeg će poslije teško dočekati- trenutak u kojem je NARDOV MIRIS zapravo bio MIRIS NJEZINE DUŠE- ispunio je cijelu kuću.

 

 

 

"Kuća se napunila mirisom, a svijet se napunio dobrim čovjekom. Dobar miris, glas je dobra čovjeka. (...) Po dobrim kršćanima, ime Gospodinovo se uzvisuje" (Sveti Augustin, In Ioannes tr., 50, 7). Ova dobrota se prije svega očituje OTVARANJEM DUŠE DRUGIM LJUDIMA, a to podrazumijeva VELIKODUŠNOST u DARIVANJU SEBE. Nije riječ samo o velikodušnom darivanju u materijalnim stvarima kako to odmah netko može pomisliti. Riječ je o DUHOVNOJ VELIKODUŠNOSTI koja počinje time da NAĐEŠ VREMENA ZA SVAKOGA, da saslušaš svakoga, da svakome daš šansu.

 

 

 

Kada je KUPOVALA NARDOVU POMAST, onda Marija TO NIJE ČINILA NOVCIMA VEĆ SVOJOM DUŠOM. Činila je to IZ LJUBAVI PREMA ISUSU. Učinila je DOBRO DJELO. To nam mora biti putokaz- DOBRA DJELA SU NEŠTO ŠTO SE ČINI IZ DUŠE, A NE S NOVCIMA. Stoga su poput ove pomasti kojom je Marija pomazala Gospodina.

 

 

 

VELIKODUŠNOST PREMA BOGU: ne ide bez velikodušnosti prema ČOVJEKU

 

 

 

Prema Gospodinu valja biti velikodušan, jer nam nitko nije dao više od Njega. On nam je podario život, stvorio nas je, bez Njega ne bismo postojali. Osim toga, SVOJ JE ŽIVOT PREDAO ZA NAS kako bi se oslobodili grijeha I mogli neopterećeno živjeti- neopterećeni vlastitim greškama koje Isus preuzima na sebe. "Nitko Gospodina ne može pobijediti u velikodušnosti" (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 40), jer "Bog uvijek daje više nego što mi sami tražimo" (Svet Terezija Avilska, Put savršenstva, 37,4).

 

 

 

U prispodobi o sijaču u kojoj u slici Sijača prepoznajemo Boga, Isus nam doznačuje kako je BOG VELIKODUŠAN, kako nas miluje svojom velikodušnom ljubavlju: "Jer kao što radnik ne pravi razlike na zemlji koju gazi svojim nogama, već baca po njoj sjeme bez razlike, tako ni Gospodin ne razlikuje bogata od siromašna, mudra od neznalice, mlakonju od gorljivoga, hrabroga od kukavice" (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 44). Gospodin je SVIMA SPREMAN DATI NAJBOLJE OD SEBE, bez obzira na naše stanje. Jedino što ga zanima jest da MU SE OBRATIMO, DA MU PRIKLONIMO SVOJE SRCE, DA MU ISKAŽEMO LJUBAV.

 

 

 

Jednako tako želi da učimo od Njega i da ga u velikodušnosti oponašamo. Prije svega, da prema Njemu budemo velikodušni u zahvaljivanju. Ipak, to zahvaljivanje ne ide samo po riječima, jer LJUBAV KOJA OSTANE NA RIJEČIMA SUŠI SE. Ona traži DJELA.

 

 

 

Tako nas velikodušnost stavlja u poziciju MOLITELJA s jedne, i ČOVJEKA KOJI DJELUJE s druge strane. Molitva i osobni odnos s Bogom početak je VELIKODUŠNOG DARIVANJA SEBE BOGU. Rezervirati svoje vrijeme za Boga, NE USKRATITI GA ZBOG "socijalnih ili materijalnih stvari", početak je ove priče o velikodušnosti. Gospodin NE traži od nas da TROŠIMO NA NJEGA, VEĆ DA MU SE NE USKRAĆUJEMO TOKOM DANA, DA ŠTO ČEŠĆE MISLIMO NA NJEGA- onda kada nam treba, ali I kada nam ne treba.

 

 

 

"Jedini razlog zbog koje Bog želi da mu služimo svojom dobrotom i milosrđem, leži u činjenici da ćemo se JEDINO MI SAMI OKORISTITI SVOJOM SLUŽBOM. Jer Bog ne treba nikoga, a čovjek naprotiv, treba zajedništvo s Bogom. U tome se pronalazi slava čovjekova: da ustraje u službi Božjoj" (Sveti Irinej, Protiv krivovjerja, 4,13). Pravi i jedini razlog zašto biti velikodušan s Bogom, darivati mu svoje vrijeme, srce, život, jesmo mi sami, jer čak "i u ovom životu plaća Njegovo Veličanstvo na svoj način, a onaj čiji je sav žitak u Bogu razumije te putove" (Sveta Tereza, Život, 4,2).

 

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg bismo trebali u službu Boga STAVITI SVE IZ SVOGA ŽIVOTA: "stavimo u službu Gospodinovu sva naša dobra, dajući mu svoju slobodu i radost, i od Njega očekujmo više od svega drugoga povrat; stavimo u Boga svu našu sigurnost, oponašajući onu jadnu udovicu iz Evanđelja" (Sveti Irinej, Protiv Krivovjerja, 4,18) koja je zadnje novčiće koje je imala ubacila kao milodar.

 

 

 

S druge strane, bezbrojne su situacije u životu u kojima vapijemo Gospodinu za pomoć, a kada nam se situacija riješi- zaboravljamo na Njega. Nije rijetkost da nam BOG SLUŽI za naše dnevne potrebe. Mislimo na Njega SAMO U POTREBI, a U OSTATKU DANA SEBE USKRAĆUJEMO GOSPODINU ponašajući se kao da I ne postoji. Ako je tako i sa nama onda smo PRORAČUNATI, a za takvo ponašanje nemamo isprike. Riječ je o koristoljublju.

 

 

 

Takvo ponašanje nije velikodušno. Mnogi ne shvaćaju kako NIJE POTREBNO POTROŠITI CIJELU GODIŠNJU PLAĆU DA BI POKAZALI KAKO GOSPODINA VOLIMO. Potrebno je BITI POMAST OVOGA SVIJETA- ISPUNITI SVIJET SVOJOM DOBROTOM I LJUBAVLJU- od nje dolazi onaj “ugodan miris” kojima ćemo ispunjati prostor oko nas.

 

 

 

Gospodin vjerujem, ne očekuje od svakoga da mu stalno zahvaljuje u molitvama kao što bi to trebale činiti redovnice i redovnici, svećenici. Od mnogih se očekuje da mu VELIKODUŠNO POSLUŽE tako što će darivati DRUGIM LJUDIMA SVOJU DOBROTU I LJUBAV. Tako se Gospodinu u djelima pokazuje koliko Njega volimo: preko bližnjih koje pazimo I prema kojima se ponašamo kako spada. "Bog u ovom svijetu trpi hladnoću i glad u osoba koje su u potrebi, kako je jednom već kazao: svaki put kada učiniste to jednom od onih najmanjih, kao da ste učinili meni. Bog koji se daruje s neba, ŽELI PRIMITI VEĆ NA ZEMLJI" (Sveti Cezarije od Arla, Govor, 25,1). Tako, "našim imanjem, našim znojem i trudom, trebamo pomoći potrebitima" (Kasijan, Instituciones,10,18) i to je jedan od najljepših načina za biti velikodušan Bogu u slavljnju i zahvaljivanju, u darivanju samoga sebe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

II_OTVORITE VRATA KRISTU

 

 

 

 

 

Otvorite vrata, podignite nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne da uniđe kralj slave

 

 

 

 

 

1_PROBOSTI SVOJE SRCE NA KRIŽU

 

 

 

Prethodno poglavlje dovelo nas je u Jeruzalem, ali ne samo u Hram, već je pošlo jedan korak dalje od Hrama. Slijediti Krista na ovom putu, znači doći do Križa. Križ djeluje strašno. Na njemu kao da nema života, već samo tijela koja su ŽIVOT IZGUBILA. Upravo to podsjeća na riječi kojima Isus potiče da ga se slijedi na ovom hodočašću u Jeruazlem: "25Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. 26Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac" (Iv 12,25-26). U ovim riječima Isus povezuje LJUBAV I ŽIVOT VJEČNI. Onaj koji ga slijedi mora imati posebnu ljubav: LJUBAV ZA KRIŽ, a to je jedina ljubav slična Isusovoj. Zato i podsjeća: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. 38Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. 39Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10,37-39). Slijediti Krista, uvijek znači IZGUBITI SVOJ ŽIVOT. Ipak, taj gubitak nije gubitak kako ga ljudi vide, jer onaj koji IZGUBI SVOJ ŽIVOT- DOBIVA BOŽJI ŽIVOT U SEBI- DOBIVA VJEČNI ŽIVOT! To je prava nagrada križa!

 

 

 

Najveća ljubav i sloboda: dopustiti da ti srce bude probodeno

 

Tamo na Križu naći ćemo Isusa kojem je bilo PROBODENO SRCE. To probodeno srce slika je SRCA KOJE DOPUŠTA DA BUDE PROBODENO ZBOG LJUBAVI: nemojmo se varati, nije ni grijeh, ni zlo, ni ljudska glupost ono što čovjeka boli. I grijeh, i ljudska glupost, i sve zlo ovoga svijeta UDARAJU U LJUBAV U ČOVJEKU, a ta ljubav, primivši udarce, TRPI BOLI. Sve zlo ovoga svijeta NAŠLO SE U KOPLJU ONOG RIMSKOG VOJNIKA KOJI JE PROBO SRCE ISUSOVO.

 

 

 

Isus nas želi oblikovati tako da DOPUSTIMO DA BUDEMO PROBODENI. DOPUSTITI nešto, znači učiniti nešto u slobodi i ne biti prisiljen na to. Križ nas uči najvećoj mogućoj slobodi, u kojoj je čovjek GOSPODAR SAMOGA SEBE do mjere da SE SVJESNO ŽRTVUJE ZA BLIŽNJEGA I ZA BOGA. Ta je sloboda plod LJUBAVI KOJU NAĐEMO NA KRIŽU, u sebi. To je NAJVEĆA LJUBAV I NAJVEĆA SLOBODA, jer "13veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13).

 

 

 

Ova ljubav OBLIKUJE NAŠ ŽIVOT NA KRIŽU: ljubav koja dopušta da je probodu, jer silno voli. I kada slijedimo Krista, kada se ponašamo tako radi Njega, onda ova ljubav više nije naša ljubav, već ljubav Raspetoga, ljubav Isusova. To je doista Isusova ljubav jer se na nama onda ostvaruju riječi Isusove zapovijedi: "12Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" (Iv 15,12).

 

 

 

Otvorite srce Bogu: da djeluje u meni i po meni

 

Krist je ujahao na magarčiću kako bi SE DJELO SPASENJA DOVRŠILO. Ovaj Veliki Tjedan slika je POČETKA KRAJA NAŠEGA SPASENJA, i sve dobro koje je Isus napravio, učinjeno je RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. On je svojim primjerom pokazao kako ga se unosi u svoj život, ponizno i uporno kao magarčić, trpeći iz ljubavi poput samoga Gospodina.

 

 

 

Onaj koji razumije razlog Isusova dolaska neće oklijevati OTVORITI MU SRCE I PUSTITI GA U SVOJ ŽIVOT. Znat će kako imati udjela u Bogu i kako Bog djeluje po meni. Stoga: “Otvorite širom vrata Kristu. Čega se bojite? Imajte pouzdanja u Njega. Riskirajte i slijedite ga. To zahtijeva da iziđete iz vas samih, iz vaših razmišljanja, vaše mudrosti, vaše ravnodušnosti, vaše samodostatnosti, vaših nekršćanskih običaja koje se možda prihvatili. Da, ovo zahtjeva jedno odbacivanje sebe, jedno obraćenje, kako biste najprije poželjeli Isusa, te ga tražili u molitvi i počeli prakticirati vjeru. Pustite neka Krist bude za vas put, istina i život. Pustite mu da bude vaše spasenje i vaše sreća. Pustite mu da obuzme cijli vaš život kako biste s Njim dohvatili Njega u svemu i potpuno, kako bi sve vaše veze, osjećaji, bili integrirani u njega ili kako biste bili “kristificirani”. Želim vam da prepoznate Krista u Bogu kao početak i kraj vaše egzistencije” (Ivan Pavao II, Na Montmartru, 1 -VI- 1 980).

 

 

 

Otvoriti srce Bogu znači dopustiti Mu da djeluje U MENI, ALI I PO MENI. Neki doživljavaju kršćanstvo na jedan sebičan način: nastoje isključivo mijenjati sebe, ali USKRAĆUJU SEBE BOGU KADA JE RIJEČ O SVAKODNEVNOM ŽIVOTU. Ne dozovljavaju da Bog "ujaši" na mojim leđima u život. Ovakvi ljudi zanemaruju apostolsku komponentu života, bilo da se Bogu uskraćuju u onom temeljnom pozivu (brak, posvećen život), bilo da je riječ o nekim karakternim manama koje ne želimo ispraviti, bilo da je riječ o grijesima s kojima se ne borimo. Bog ne gradi svoje kraljevstvo na grijehu, na lijenosti, na životu koji se ne bori i ne trudi, koji nije do kraja otvorio srce Bogu, koji mu je uskratio jedan dio svoga života.

 

 

 

Njihov je problem u njihovu srcu: ne dopuštaju da im srce bude probodeno. I tu griješe, jer kada se srce probode zbog božanske ljubavi kojom ljubi sve, tada se iz njega razlijeva KRV ŽRTVE: naime, Židosvki je propis Pashe nalagao da se jaganjcu koji se žrtvuje PROBODE SRCE, i da su se tom KRVLJU NATAPALI NADVRATNICI U EGITPU. To je bila KRV PROBODENA SRCA, koja je za one koji su njome oškropili nadvratnike svojih vrata, značila OSLOBOĐENJE IZ ROPSTVA I SPASENJE.

 

 

 

 

 

2_OPHOD: slika hodočašća od zemlje do ulaska u Nebeski Jeruzalem

 

 

 

Kada je ulazio u Jeruzalem, Isus je dolazio iz Betanije što znači KUĆA SIROMAHA ili to možemo prevesti sa KUĆA POSLUŠNOSTI. Mi danas radimo ophode sa maslinovim grančicama kako bi se prisjetili Isusova ulaska u Jeruzalem. Jeruzalem znači DVOSTRUKI MIR ili POSJED VELIKOG MIRA, a zapravo nas upućuje na nebesku stvarnost. Jeuzalem na zemlji nikada nije u stanju iscrpsti ono što njegovo ime donosi: samo NEBO ispunja značenje imena Jeruzalem. Stoga, ove procesije i nas stavljaju u položaj PUTNIKA ZA NEBO: nebo je cilj našeg života i ništa manje od toga.

 

 

 

Na ulasku u Jeruzalem, narod je klicao: "Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama" (Mt 21,9). Često su klicali i druge usklike poput onog koji sliči pjesmi anđela u Betlehemu: "Mir na nebu i slava u visini!" Pjevaju to jer znaju kako ne zemlji mira nema dokle je god zla. MIR POSTOJI SAMO TAMO GDJE JE BOG- NA NEBESIMA! Stoga su i poklici Isusu zapravo vapaj ljudi da Gospodin donese na zemlju taj BOŽANSKI MIR, da uspostavi jednu stalnu PRISUTNOST NEBA NA ZEMLJI. Stoga mu i kliču kao kralju koji u Jeruzalem donosi mir s neba!

 

 

 

Sada možemo opisati jasnije ovaj ophod Cvjetnice na put od BETANIJE- SIROMAŠKE KUĆE, DO NEBESKOG JERUZALEMA- MJESTA VELIKOG MIRA. U ovom prepoznajemo put od ovog ZEMALJSKOG ŽIVOTA prema NEBU. Taj se život na zemlji prema nebu čini kao siromašna kuća, kao nešto beznačajno. Ako je to tako, zašto se onda mnogi upinju svim silama u ovom životu na zemlju uzdići sebe i svoj život? Prepoznamo li nebo kao cilj, što nas toliko VEŽE UZ ZEMLJU DA ČESTO NA CILJ ZABORAVIMO I USREDOTOČIMO SE SAMO NA SIROMAŠKU KUĆU- na zemaljsko?

 

 

 

Oslobođenje za Boga: nenavezanost na svijet zahtijeva borbu za svoju dušu

 

Ime Betanije, Siromaška Kuća, priziva u sjećanje Isusov govor na Gori: BLAGO SIROMASIMA DUHOM, NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO! Ovo siromašto u duhu zapravo je poziv da se NI ZA ŠTO NE VEŽEMO NA ZEMLJI- da budemo slobodni i svoji, te istovremeno budemo KRŠĆANI- BOŽJI, SVETI.

 

 

 

Naš bi se život trebao naći među onima koji su nosili maslinove grančice ili bacali palmine grane pod noge Gospodina slaveći ga u sav glas HOSANA SINU DAVIDOVU! SLAVA BOGU NA VISINI! BLAGOSLOVLJEN KOJI DOLAZI U IME GOSPODNJE! HOSANA! Na žalost, često nas je lakše pronaći među ruljom koja je vikala: RASPNI GA! RASPNI! U čemu je razlika? Oba smo puta dio mase!

 

 

 

Danas lako podliježemo MENTALITETU I KULTURI KOJA NEMA NIČEG NADNARAVNOG U SEBI. Često ispred sebe imamo ponude kojekakvih duhovnih sadržaja koji ničim ne upravljaju čovjeka Bogu. Jedini je cilj ovakvih stvari da se čovjek bolje osjeća ovdje na zemlji. Tamo gdje postoji neki tračak nadnaravnog, čovjeka uglavnom takva duhovnost pretvara u ništa pod krinkom nutarnjeg mira ili nekog drugog stanja koje je za čovjeka blagotvorno.

 

 

 

Zbog nedostatka nadnaravnog uvida, zbog praktične nevjere, ponekad čovjek ne želi shvatiti da je život na zemlji vojna služba. Lukavo se upozorava na to da postoji opasnost, ako se smatramo MILITES CHRISTI, da zloupotrijebimo našu vjeru za zemaljske svrhe, nasilje i sektaštvo. Iz te prejednostavne i slabe logike takvih misli krije se često ništa drugo nego kukavičluk i lijenost” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, str. 118). Doista, netko će kazati kako to nema veze sa životom, ali KUKAVIČLUK I LIJENOST DA KRŠĆANSKI PRIMIMO ŽIVOT OBJERUČKE jesu pravi i istinski razlozi zbog kojih danas često komentiramo nečije kršćanstvo koje to po ničemu nije.

 

 

 

Kukavičluk i lijenost razlozi su zbog kojih postajemo dijelom mase koja veli kako ima samo JEDNOGA CARA, koja NE PRIZNAJE BOGA. Za svoje kršćanstvo se valja BORITI, SUOČAVATI SA SOBOM I SA ŽIVOTOM- ne s drugim ljudima! Na žalost, mi često PRILAGOĐAVAMO SVOJU VJERU OKOLNOSTIMA U KOJIMA ŽIVIMO, VREMENU U KOJEM ŽIVIMO. Ne želim kazati kako određen stupanj prilagodbe mora postojati, ali ne smijemo dopustiti da se prilagođavanjem VJERA DEFORMIRA I OKRENEMO LEĐA BOGU.

 

 

 

BORBA: oslobođenje od robovskog mentaliteta

 

Ovo suočavanje sa životom i sa sobom podrazumijeva da učinimo jedan napor i opremo se lagodnostima koje bismo rado dijelili s ostatkom mase. Život kršćanina zahtijeva žestoku BORBU.

 

 

 

Danas je Isus ulazio u Jeruzalem na magarčiću. Cijelu scenu možemo gledati spontano. Dobio je magare na kojem su nekada KRALJEVI ŽIDOVSKI ULAZILI (nisu koristili konja), nastavio svoj put kao HODOČASNIK, A DOČEKAN JE SPONTANO KAO KRALJ. Židovska su djeca, kao što je bio običaj u te dane nosli MASLINOVE GRANČICE, a one su ZNAK MIRA. Svaki je mir u pravilu posljedica nekog RATA, JEDNE BORBE ZA SLOBODU. MIR DOLAZI SA SLOBODOM, A NE SA ROPSTVOM.

 

 

 

Tako i ove masline koje danas blagoslivljamo podsjećaju na MIR U DUŠI ZA KOJEG SE TREBA BORITI. Za kršćanina, ova borba za svoju slobodu, nije ništa drugo već BORBA ZA SPAS SVOJE DUŠE, BORBA PROTIV GRIJEHA- JEDNA BORBA KOJA NAS IZDVAJA IZ MASE, KOJA OBLIKUJE NAŠE STAVOVE, NAŠ “KRŠĆANSKI JA”. Te su grančice znak naše slobode: u miru mogu živjeti samo SLOBODNI LJUDI, a mi bismo trebali biti SLOBODNI OD GRIJEHA, opirati se tom ropstvu grijeha koje nam oduzima mir i slobodu.

 

 

 

Veće grupe hodočasnike su redovito dočekivali s PALMINIM GRANAMA, a one su bile znak poštovanje, znak pobjede u nekoj borbi. Sveti Augustin o tome piše: “Palmine grančice su znak poštovanja, jer su znak pobjede. Gospodin je umirući na križu stajao pred pobjedom. U znaku križa svladao je đavla, kneza smrti” (Sveti Augustin, In Ioannis Evangelium tratactus, 51,2)

 

 

 

Za nas ta pobjeda predstavlja ne samo oslobođenje od grijeha, već i od jednog mentaliteta mase koja brzo MIJENJA SVOJE MIŠLJENJE PO POTREBI; danas kliče kralju, a sutra viče da ga se raspne. Sigurno ste i vi barem jednom osjetili kako su Vam OKRENULI LEĐA PRIJATELJI, kako su vas razočarali oni u koje ste vjerovali, kako nisu podržali vašu pravednost, već su malodušno stali na stranu OPĆEG MIŠLJENJA koje vas je optuživalo jer ste bili malo drugačiji, jer ste tražili ispravno.

 

 

 

Od toga se moramo osloboditi, jednako kao i od STRAHA I BRIGE O TOME ŠTO ĆE TKO KAZATI O NAMA, HOĆE LI NAM SE RUGATI JER SMO KRŠĆANI, HOĆE LI NAS OPTUŽITI, OGOVARATI, KLEVETATI. Budemo li se brinuli o tim stvarima u životu- IZGUBIT ĆEMO RAT, IZGUBIT ĆEMO SVOJ NUTARNJI MIR i počet ćemo postupati drugačije negoli to Isus traći od nas.

 

 

 

Mentalitet mase želi PROMIJENITI NAŠE SRCE- da lako pristaje uz grijeh, uz nepravdu, da opravdava nečije zlo, da skriva vlastito zlo, da koristi sva ZEMALJSKA SREDSTVA samo da bi čovjek postigao “nešto” u ovom životu. Zbog kukavičluka i lijenosti naše se kršćansko srce može deformirati ako ovako izgubi mir, i postat će lako srce iz kojeg izlaze “zle misli, ubojstva preljubi, krađe, lažna svjedoačnstva, psovke” (Mt 15,19). Mi trebamo imati drugačije srce.

 

 

 

 

 

3_SIROMAŠKA NENAVEZANOST

 

 

 

U današnjoj liturgiji poziva nas se da “podignemo vrata, otvorimo nadvratnike svoje da uniđe kralj slave”- poziva nas se da OSLOBODIMO SVOJE SRCE OD MENTALITETA SVIJETA- da u njemu očistimo sav prostor za Krista.

 

 

 

Ovo oslobođenje podsjeća nas na evanđeosko siromaštvo koje daje kraljevstvo nebesko onima koji NISU NIČIM VEZANI UZ ZEMALJSKO, koji žive za nebo, ne pridajući previše važnosti onome što je mentalitetu rulje bitno. Njih zanima samo NEBO I NIŠTA MANJE OD TOGA. U tom smislu, ODVEZATI SRCE od svojih planova, od tuđih govora, od svojih primjećivanja svega i svačega, od davanja primjedbi, od stalnog ispravljanja drugih, predstavlja veliku pobjedu nas sobom.

 

 

 

S druge strane, valja paziti na OHOLOST I MAŠTU. Naime, u svakoj borbi, pa tako i u duhovnoj uvijek su prisutne i POBJEDE I PORAZI. Kod obje stvari vreba oholost koja će učiniti da mislimo kako smo posebni jer se lijepo ponašamo i nismo poput drugih i to je redovit pratitelj onih koji uspijevaju pobijediti sebe. Kada su porazi u pitanju stvarat će u nama grizodušje kako smo mogli bolje, kako nismo dovoljno dobri, kako bi bilo najbolje odustati od svega.

 

 

 

U ove dvije stvari se očituje naša snaga preko SPREMNOSTI DA ODBIJEMO OVAKVE NAPASTI od sebe. Najprije se ne smije navezati na sebe, već nutarnjom borbom u kojoj ćemo stalno imati na umu kako nam je Otac pri ruci i kako nikada ne gubimo u toj borbi osim ako se ne prestanemo boriti, TREBA NADVLADAVATI SEBE i oblikovati SRCE SLOBODNO OD SVEGA- JEDNO SRCE ZA BOGA

 

I_BOG ULAZI U NAŠ SVIJET

 

 

 

S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist

 

 

 

 

 

1_GOSPODIN IDE PREMA HRAMU

 

 

 

Slijediti Krista znači uspinjati se prema Jeruzalemu

 

Isus je na današnji dan ulazio u Jeruzalem. U Crkvi sjećanjem na taj ulazak započinje Veliki Tjedan. U svetom Luki nalazimo kako je Isus nastavio put "uzlazeći u Jeruzalem" (Lk 19,28). Na tom su ga putu SLIJEDILI učenici i mnoštvo. Ove dvije stvari jasno govore o naravi Cvjetnice. Ona je zapravo jedno USPINANJE ZA KRISTOM U JERUZALEM.

 

 

 

O kakvom je usponu riječ? Isus se uspinjao sa Jerhonske strane u Jeruzalem. Jerihon je početna točka za posljednji dio hodočašća koji završva USPONOM U JERUZALEM. Razlika u visini je velika: Jerihon se nalazi na oko 250 m ispod razine mora, a Jeruzalem na oko 740-780 m iznad razine mora. To je uspon od blizu 1000 m.

 

 

 

Uzdizanje ljudosti u usponu za Kristom

 

Ta razlika u visini zapravo pojašnjava karakter Cvjetnice: ona je USPON, koji nije nimalo lagan,u kojem se nalazi slika UZDIZANJA NAŠE LJUDSKOSTI iz ponora onoga što smatramo običnim i grijehu sklonim, do ljudskosti koja s nadnaravne visine gleda na život.

 

 

 

Čovjek ovim životom može ići putem KOMODITETA, ali tim se putem njegova ljudskost ne može uzdići; takav ostaje uvijek "ispod razine mora", takav ostaje u Jerihonu.

 

 

 

Naprotiv, slijediti Krista znači dvije stvari: raditi naporno na sebi kako bi se postigla jedna ljudskost koja će podsjećatio na Kristovu ljudskost; i shvaćati polako kako na tom usponu Krist IDE ISPRED NAS, kako nas On polako vodi.

 

 

 

Isus nas vodi prema nečem velikom, čistom. "Vodi nas prema čistom zraku kojeg imamo na visinama, prema životu koji se živi sukladno istini; prema hrabrosti po kojoj se ne napušta pravi život vjere zbog glupsoti ili mentaliteta u kojem se živi; vodi prema strpljivosti koja podržava i trpi sve i svakoga. Vodi nas prema spremnosti da priteknemo upomoć onima koji trpe, koji su napušteni, prema vjernosti u teškim trenucima. Vodi nas prema otvorenosti za pomoći svakome, prema dobroti koju ne može odvratiti od djelovanja nikakva nezahvalnost. Vodi nas prema ljubavi, vodi nas prema Bogu" (Benedikt XVI, Trg Svetoga Petra, Homilija na Cvjetnicu, 28-03-2010).

 

 

 

Cilj hodočašća jest Hram: postati hramom Božjim

 

Gospodin ulazi svečano u Jeruzalem. Ulazi jašući na magarčiću, mladetu magaričinu. Prorok Zaharija prorokovao je nekoliko stoljeća ranije ovakav ulazak Mesije u Jeruzalem. Ljudi su ga dočekali kao kralja kličući Hosana sinu Davidovu.

 

 

 

On uzlazi polako u Jeruzalem. Shvaćamo li dobro riječi proroka iz Svetoga Pisma, riječi Knjige Otkrivenja, razumjet ćemo kako njegov cilj nije samo Jeruzalem onoga trenutka. Ovo je hodočašće koje traje i danas, i trajat će do kraja vremena, jer cilj mu je SVETI GRAD, VJEČNI GRAD JERUZALEM. Cilj Isusova puta u tom gradu jest HRAM. To je mjesto koje nadilazi prostor i vrijeme. To je mjesto SUSRETA S BOGOM.

 

 

 

To mjesto susreta s Bogom, nalazilo se usred svijeta. Prenesemo li ovo na riječnik proroka koji govore o VJEČNOM GRADU, onda se taj HRAM mora i danas nalaziti "negdje". Doista, slijedeći riječi svetoga Pavla apostola, razumjet ćemo kako smo CILJ OVOG USPONA U JERUZALEM zapravo MI. Bog želi izići IZVAN ZIDINA, i od NAS STVORITI JEDAN HRAM DOSTOJAN SVOGA PREBIVANJA: "16Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. 17Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1Kor 3,16).

 

 

 

Gospodin zapravo želi smjestiti Jeruzalem U NAS. U ovom ulasku nalazimo predokus onoga što Gospodin i Kralj, Bog i Čovjek svojim ulaskom u Jeruzalem želi: ON ŽELI DA MI POSTANEMO JERUZALEM- SVETI GRAD koji će Njemu OTVORITI VRATA SVOGA ŽIVOTA. To je razlog zbog kojeg pjevamo OTVORITE VRATA, NADVRATNIKE SVOJE, DIŽITE SE DVERI VJEČNI DA UNIĐE KRALJ SLAVE!

 

 

 

Gospodin želi da svatko od nas postane SVET poput Jeruzalema u kojem je bio Hram. To mjesto, slika je SUSRETA BOGA I ČOVJEKA, a nas je Pavao podsjetio kako upravo to moramo biti mi: mjesto trajnog susreta BOGA I ČOVJEKA. U NAMA BI SVATKO MORAO PRONAĆI BOGA, I BOG BI SE PO NAMA TREBAO IZNIJETI U OVAJ SVIJET.

 

 

 

 

 

2_BOG PREBIVA U NAMA I MI GA IZNOSIMO U SVIJET

 

 

 

Netko će dodati: kako? Kako Bog može prebivati u nama? I kako Boga mi iznosimo u svijet? Čini mi se to najljepše opisano riječima svetoga Bazilija: “Kažeš: Kako je svjetlo došlo svima po samo jednoj osobi? Na koji način stoji božanstvo u tijelu? Stoji kao i VATRA U ŽELJEZU: vatra se ne premješta, već komunicira željezo. Dakle, vatra se NE PREMJEŠTA U ŽELJEZO, nego, ZADRŽAVAJUĆI SVOJE MJESTO, PREDAJE ŽELJEZU VLASTITU SNAGU. Na taj način, vatra se NE UMANJUJE, već U POTPUNOSTI ULAZI U ŽELJEZO kojemu se komunicira (predaje). Na isti način, Bog, Riječ Božja, koji se NASTANIO MEĐU NAMA (Iv, 1,14), NIJE IZIŠAO IZ SEBE NAPUŠTAJUĆI SVOJE BOŽANSTVO: “RIJEČ JE TIJELOM POSTALA” NIJE DOŽIVJELA NIKAKVU PROMJENU- nebo se nije osjetilo uskraćenim za Onoga koji je u njem boravio, a zemlja je primila u svoju utrobu onoga koji boravi na nebesima” (Sveti Bazilije, Homilija o Kristovu rođenju, 2,6).

 

 

 

Sveti Augustin približava nam boravak Boga u nama, i naše iznošenje Boga u svijet ovim riječima: “U Bogu smo po dobrim mislima, a po našem svetom životu Bog živi u nama. Imajući udjela u njegovoj milosti i osvijetljeni njegovim svjetlom, stojimo U BOGU i BOG U NAMA.” (Sveti Agustín, in Ioanem tract 48). Ono što živi u nama mi na isti način PRENOSIMO U SVIJET BEZ DA IŠTA IZGUBIMO. Naša djela DONOSE BOGA LJUDIMA, i mi postajemo poput magračića na kojem je Isus dojahao u Jeruzalem.

 

 

 

Magarčić je životinja koja je istvremeno i PONIZNA I TVRDOGLAVA. Tvrdoglava jer uporno radi svoje, a ponizna je PODNOSI VELIKE TERETE. Upravo to moraju biti naše karakteristike želimo li biti DONOSITELJI BOGA U SVIJET: UPORNO ŽIVJETI SVOJE KRŠĆANSTVO DO KRAJA, TE PODNOSITI KOLIKO GOD TO NAŠE SNAGE DOPUŠTAJU, ne dozvoljavajući da nas zlo obuzme.

 

 

 

Bog nas komunicira

 

Sveti Bazilije koristi jednu riječ koja nas može zbuniti: vatra KOMUNICIRA željezo, Otac KOMUNICIRA Sina! Ta riječ “komunikacija” zapravo pojašnjava kako je moguće da BOG ŽIVI U ČOVJEKU. Kada mi KOMUNICIRAMO s nekim, misli se kako s nekim uspostavljamo ODNOS u kojem drugoj osobi NEŠTO PREDAJEMO BEZ DA SAMI TO IZGUBIMO. Primjer je najobičniji razgovor: ono što pričate PRELAZI U DRUGU OSOBU I ISTODOBNO OSTAJE U VAMA. Ne gubite ništa, ali druga osoba dobiva puno. Ovo je razlog zbog kojeg sveti Augustin govori kako MI ŽIVIMO U BOGU PO DOBRIM MISLIMA- jer postoji komunikacija po kojoj U BOGA ULAZIMO MOLITVOM, RAZMIŠLJANJEM, KONTEMPLACIJOM. S druge strane BOG ŽIVI U NAMA PO DOBRIM DJELIMA, PO NAŠEM SVETOM ŽIVOTU. Dakle, svako dobro koje učinimo bilo kome i bilo gdje, uvijek je jedno DJELO PO KOJEM NE KOMUNICIRAMO DRUGU OSOBU SAMO MI, VEĆ I BOG PO NAMA.

 

 

 

U konačnici, ova komunikacija, koja dakako pretpostavlja jedan ODNOS, ZAPRAVO PREDSTAVLJA JEDNO ZAJEDNIŠTVO ONIH KOJI SUDJELUJU U KOMUNIKACIJI. ZAJEDNIŠTO znači uvijek imati udjela u nekome, u nečijem djelu, u nečijem životu: za nas ovo znači IMATI DIJELA U BOGU I ŽIVOTU U KRISTU.

 

 

 

Ovo je ZAJEDNIŠTVO UZDIGNUTO NA RAZINU SAKRAMENATA po kojima stalno BOG KOMUNICIRA NAS, I OTVARA NAM SE KAKO BISMO ULAZILI U NJEGOV ŽIVOT NA JEDAN OTAJSTVEN NAČIN. Za ulaženje u žviot Boga po sakramentima, potrebno je pokazati kako ŽELIMO DA BOG UĐE U NAŠ ŽIVOT I UPRISUTNI SE U NJEM, a to je moguće jedino ČESTITIM ŽIVOTOM.

 

 

 

Bog želi da ga po tom zajedništvu UNESEMO U SVIJET NA SVOJIM LEĐIMA poput magarčića na Cvjetnu nedjelju. Naš život bi trebala postati leđa na kojima će Gospodin polako ulaziti u stvarnost koju živimo, i u kojoj će se uprisutniti. Moramo dakle BITI-S-BOGOM; biti s Njim u zajedništvu. Naš život ima postati JEDNO S BOGOM, i to ne samo po pobožnostima ili isključivo sakramentalno, već PO CJELOKUPNOM ŽIVOTU.

 

 

 

Boga se u život može unijeti samo ako postoji JEDINSTVO IZMEĐU ŽIVOTA U VJERI I ŽIVOTA SVKODNEVICE. Samo tamo gdje je očito JEDINSTVO U DJELA I POBOŽNOSTI, odnosno tamo gdje čovjek s jedne strane pobožno živi svoju vjeru, a s druge strane to potvrđuje ODNOSOM PREMA BLIŽNJIMA, samo tu postoji JEDINSTVO U ŽIVOTU ČOVJEKA KOJI JE PODMETNUO LEĐA BOGU kako bi Boga unio u ovaj svijet.

 

 

 

PRIČEST- komunikacija Boga i čovjeka

 

Bog nas komunicira u SAKRAMENTIMA. U sakramentima nama predaje sebe, svoju ljubav i dobrotu, svoje misli, svu svoju pomoć, i pri tom ne postaje osiromašen. Za USPJEŠNO KOMUNICIRANJE POTREBNA JE DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA: mi moramo ODGOVORITI NA BOŽJI POTICAJ, na ono što primamo u sakramentima, i to moramo učiniti svojim životom, djelima ljubavi.

 

 

 

Na takav način, odnos između nas i Boga neće postati "gluhi telefon" već trajan dijalog Boga i čovjeka preko duše i djela koja čovjek radi. Za ZAJEDNIŠTVO U KOJE NAS JEDNA KOMUNIKACIJA UVODI POTREBNO JE DA SE UVIJEK ODGOVORI NA POTICAJ.

 

 

 

Naš najbolji odgovor je DJELIMA. Isus, braneći se od Židova, poziva se na DJELA koja je činio. Sve što je On učinio bilo je DOBRO- rekli u SAVRŠENO DOBRO. Ove dvije riječi zapravo sadržavaju jedna drugu: kada se kaže DOBRO, vrijedi da je nešto SAVRŠENO do mjere u kojoj više nema poboljšanja. Djela koja je Isus činio bila su SAVRŠENA- a tako je mogao samo Bog djelovati. “Prošao je zemljom čineći dobro (Dj 10,38). Sve svoje dane na zemlji, od svoga rođenja do svoje smrti, Isus je proeo ovako: pertransit benefaciendo- PROŠAO JE ČINEĆI DOBRO. I na drugom mjestu stoji u Svetom Pismu: bene omnia fecit (Mk 7,37)- SVE JE UČINIO DOBRO. Isus zapravo drugo nije činio na zemlji doli dobra” (Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 16).

 

 

 

Ovo je nama poziv da djelujemo ovdje na zemlji na isti način: da radimo čineći dobro; da ono u čemu smo već dobro potkovani usavršavamo, a ono u čemu smo slabi poboljšavamo postajući sve bolji i bolji. Ovo je poziva da u svemu tražimo DOBRO, da ljude gledamo tako da u njima pronalazimo ono pozitivno (bez da zatvaramo oči pred nečijim zlom), i da za svakoga imamo razumijevanja.

 

 

 

Na ovaj način ulazimo u ZAJEDNIŠTVO S BOGOM PO DJELIMA, PO ŽIVOTU, a upravo se u tome ispunja ono što nazivamo PRIČEST: BITI U ZAJEDNIŠTVU, SJEDINJEN PO NEKOJ OSNOVI. U sakramentalnoj pričesti riječ je o tjelesnom sjedinjenju, dok u životu nalazimo sjedinjenje po djelima, po postupanju.

 

 

 

Upravo to JEDINSTOVO S BOGOM U POSTUPANJU, odnosno postupanje po kojem će netko shvatiti kako djelujemo kršćanski, kako djelujemo zbog Boga, unijet će Boga u svijetu u kojem živimo. Tada vrijedi ono što Pavao govori: "5Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa" (2Kor 4,5), i dodaje: "19Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. 20Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2,19-20).

 

 

 

 

 

3_SLIJEDITI KRISTA: biti u zajedništvu s Njim i poći do Križa

 

 

 

Promislimo li malo bolje shvatit ćemo kako cilj ovog hodočašća Isusa Krista NIJE BIO HRAM, već KRIŽ. Križ je zapravo predstavljao RAZORENJE STAROGA HRAMA I STVARANJE NOVOGA HRAMA U DUHU SVETOME, u kojem se sve temelji na JEDNOJ ŽRTVI ISUSA KRISTA NA KRIŽU.

 

 

 

Gledano očima vjernika, cilj SLIJEĐENJA ISUSA KRISTA jest uspeti se za Njim na konačnu točku i cilj uspona, a to je KRIŽ, kako bismo počeli gledati na život OČIMA ISUSA KRISTA. Sa mjesta na koje se uspinjao Isus Krista, posve je drugačiji pogled na dolinu pod Jeruzalemom. Sa križa kojeg netko prihvati na kraju ovog uspona, dobije je obžanska perspektiva gledanja na ljude i svijet oko sebe.

 

 

 

Ovako gledati na ovaj uspon, daje za shvatiti kako je Isus dolazi slaviti PASHU, memorijal onog OSLOBOĐENJA Hebreja iz egipatskog ropstva. U središtu ovog blagdana bila je ŽRTVA JAGANJCA čijom su krvlju bili OBILJEŽENI NADVRATNICI VRATA HEBREJSKIH KUĆA.

 

 

 

Na križu On zauzima mjesto tog jaganjca, ali ide i dalje od toga. On se žrtvovao kako ne bi trebalo to ponavljati u Hramu, već kako bi se ta ŽRTVA PRENIJELA U SRCA VJERNIKA, i kako bi oni postali "MJESTO" ŠTOVANJA BOGA. Srca vjernika bi trebali postati NADVRATNICI OBILJEŽENI KRVLJU JAGANJČEVOM: obilježeni ŽRTVOM PRIČESNICOM!

 

 

 

Tako, nedugo nakon smrti, postojeći Hram se ruši, a novi se Hram gradi oko TIJELA KRISTOVA: to je HRAM IZGAĐEN U SRCIMA ONIH KOJI TEŽE ZAJEDNIŠTVU S KRISTOM, koji teže da se u svemu s Kristom sjedine.

 

 

 

Stoga, oni koji slijede Krista u svemu, zapravo se nalaze u ZAJEDNIŠTVU S NJIM. Cilj svega je zapravo ŽIVJETI S KRISTOM tako da On doista bude BOG-S-NAMA. To jest prava pričest: Bog u meni i ja u Bogu!

 

 

 

Na križu Bog oblikuje moj život

 

I kada se tako živi život s Kristom, život u Kristu, onda taj Bog postaje onaj koji OBLIKUJE MOJ ŽIVOT, kako bi mogao NJEGOVIM OČIMA GLEDATI NA SVE, a to uvijek zahtijeva uspinjanje na Križ, jedno razapinjanje u životu. Za raspetoga, za onoga koji slijedi Krista do kraja, ovo razapinjanje nije smrt, kako to vide oni koji ne poznaju Boga; to je korak koji prethodi USKRSNUĆU; to je pravo OSLOBOĐENJE od svega što bi me moglo udaljiti od zajedništva s Bogom, od života u Bogu. Isitna je, to uvijek sa sobom nosi poniženje (jednako kao i svaki križ), ali na to se s križa gleda potpuno drugačije. Čovjek oslobođen "od sebe", od svijeta, jest čovjek koji nema problema sa svojim "ja". Njemu je važnije BITI-S-BOGOM, nego sve ostalo. Njemu je stalo do Boga više nego do samoga sebe. Njemu je stalo do bližnjega kao do samoga sebe. I takvome nikakav križ ne može biti poniženje, jer onome kojem je stalo do drugih do mjere žrtvovanja samoga sebe- taj sve radi iz ljubavi, a onda mu ništa nije teško.

 

 

 

Tko dođe do križa, naći će na njemu sve ono što je u životu kojeg je živio izgubio: život koji se OBLIKUJE MENTALITETOM SVOGA VREMENA, MENTALITETOM SVIJETA, jest jedan život u kojem se lako izgubi ljubav i poštovanje kako za sebe, tako i za druge, za Boga, za bližnjega. Na križu se ponovo pronalazi jedna LJUBAV KOJA NIJE IMALA NEKIH POSEBNIH RAZLOGA ZA ŽRTVOVATI SEBE RADI DRUGIH: "7Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. 8A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. 9Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?" (Rim 5,7-9)

 

 

 

Na križu se pronalazi ČISTA LJUBAV- ona koja je najsličnija Božjoj. Ljubav koja nema nikakvog razloga za žrtvovati se, osim osobe, osim ljubavi. Ljubav koja se potpuno daje i koja odgovara svemu onom o čemu Pavao piše: "4Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; 5nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 6ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; 7sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. 8Ljubav nikad ne prestaje. (...) 13A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav" (1 Kor 13,4-13). Svijet nam često "zamagljuje pogled duše" pa nismo u stanju vidjeti pravu ljubav u životu oko sebe. No križ uvijek otkriva tu ljubav- to Božju ljubav svijetu.

 

 

Iv 8, 51-59

 

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: 'Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.' Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«

 

Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«

 

Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE

 

Židovi su se radovali tome što su se mogli zvati SINOVIMA ABRAHAMOVIM, ali u stvarnosti oni su bili samo njegovo POTOMSTVO PO TIJELU, jer su se promijenili, nisu slijedili NJEGOVU VJERU I tako su postali različiti od onih koji su Abrahamova stvarna djeca po vjeri, veli sveti Augustin. Kaže sveti Pavao da su oni koji žive od vjere prava djeca Abrahamova (Ga 3,7-9).

 

Biti dio naroda Božjeg značilo je zapravo biti DIJETE BOŽJE I to je također bilo na ponos Židovima. Ipak, njihovo sinovstvo nije bilo pravo. Oni su svoje sinovstvo I svoju pripadnost Bogu temeljili na RODOSLOVLJIMA, NA KRVNOJ POVEZANOSTI S PRECIMA I S ABRAHAMOM. Isus to kritizira želeći upraviti razmišljanje Židova u drugom smjeru.

 

 

 

SLIČNOST S OCEM DAJE PREPOZNATI SINA

 

BITI SIN znači BITI SLIČAN OCU. U ničemu Židovi nisu bili slični svom pretku Abarhamu. SLIČNOST o kojoj govorimo jest DUHOVNA I odnosi se na PONAŠANJE. Kako u riječima sinova prepoznajemo očeve, u gestama kćeri prepoznajemo majke, tako bismo u riječima I gestama kršćana trebali prepoznati Onoga koji nas je učinio DJECOM BOŽJOM.

 

 

 

Isus Krist nas je učinio SINOVIMA BOGA SVEVIŠNJEGA. On je otvorio mogućnost da Bog nas prihvati kao i Njega- kao svoju djecu ljubljenu. Ako smo po Kristu postali dio Božje obitelji (prije svega krštenjem u Crkvi- Božjem marodu), postavlja se pitanje kako će ljudi u nama prepoznati Njega- Isusa Krista, po kojem se zapravo prepoznaje sličnost s Ocem?

 

 

 

Nije potrebno mučiti se oko čuda koje je Isus radio; taj dio ponašanja spada na Boga, ali možemo u svemu IMITIRATI NJEGOVU LJUDSKOST. BLAGOŠĆU, OSMJEHOM, STRPLJIVOŠĆU, UTJEHOM, VESELJEM, RAZUMIJEVANJEM, SPREMNOŠĆU DA POMOGNEM NEKOME,...., sve su to one ljudske kvalitete koje druge OSVAJAJU, a nas ČINE SLIČNIMA ISUSU. LJUDSKOST ISUSA KRISTA jest ono što valja IMITIRATI kako bi postali NASLJEDOVATELJI- oni koji će U SEBI PONIJETI DUHOVNO NASLIJEĐE ISUSA KRISTA. A ako smo duhovni nasljedovatelji, ili ako smo duhvni baštinici, onda SE I PO BAŠTINI MOŽEMO SMATRATI I DJECOM BOŽJOM.

 

 

 

DIJETE SE PREPOZNAJE PO OBITELJSKOM IMENU: ime je veza s Ocem

 

Kada se nekoga poziva po imenu, onda se podrazumijeva kako to IME pojašnjava i PORIJEKLO. Ime i prezime je govorilo ne samo o čovjeku koji ga nosi, već i o njegovim precima, obitelji, pripadnosti nekom klanu, plemenu. Tako je i sa KRŠĆANINOM: onaj koji sebe naziva kršćaninom, nosi ime svoje velike obitelji- Kristove obitelji.

 

 

 

U prvom čitanju, Abram, koji je svoje ime dobio od svojeg oca Teraha, PRIMA NOVO IME OD BOGA. Sama imena ABRAM I ABRAHAM dva su dijalektalna oblika istog imena, ali u drugačijem suzvučju koje se oslanja na AB, ime Abraham mijenja značenje. Tako ABRAM, što prijevodimo kao “ON JE VELIK POPUT SVOG OCA, ILI, ON JE PLEMENITA RODA”, sada preko ABRAHAMA postaje “OTAC MNOŠTVA” (od korijena AB HAMON). Novo Abrahamovo ime više odražava u sebi OBEĆANJE KOJE JE PRIMIO OD BOGA, NEGO NJEGOVO PORIJEKLO. Tako je sada i patrijarh PROMJENOM IMENA POVEZANO S BOGOM KOJI MU OBEĆAVA POTOMSTVO BROJNO POPUT ZVIJEZDA NA NEBU: od čovjeka koji je se ponašao plemenito kao i njegov Stvoritelj, postao je ocem mnoštva koje je dobio kao nagradu od svoga nebeskog Oca.

 

 

 

Taj čin davanja imena ravan je NOVOM RAĐANJU, jer onaj koji daje ime jest RODITELJ: tako se sada kao istinski roditelj Abrahamov priznaje BOG. I kako je život djeteta u svemu ovisio o njegovu odnosu sa roditeljima, sada Abrahamov život u svemu ovisi o njegovu odnosu sa Bogom. Taj novi odnos s Bogom koji se ne vidi, pokušava se utvrditi na jedan SHVATLJIV ILI VIDLJIV NAČIN. SAVEZ koji sklapaju Bog i Abraham shvatljiv je za ljude preko Božjeg obećanja danog Abrahamu, te preko odgovora u vjernosti života od strane Abrahama, a vidljiv postaje po ŽRTVAMA koje će Bogu prinositi.

 

 

 

Prisjetimo se sada scene u kojoj Abraham pristaje žrtvovati svoga teško dobivenog sina Izaka. S velikom mukom odlazi sa sinom na brdo Moriju. SIN NOSI DRVA ZA POTPALU ŽRTVE, baš kao što Isus nosi drvo Križa; SIN JE ISTOVREMENO I ŽRTVA- baš kao što je i Isus žrtvovan na Križu; a OTAC ABRAHAM JE ONAJ KOJI SPREMNO ŽRTVUJE ONO ŠTO MU JE NAJDRAŽE- baš kao i Otac naš nebeski koji će žrtvovati svoga Sina Jedinorođenca radi nas i radi našega spasenja.

 

 

 

U tom ODNOSU OTAC- SIN, odnosno NAŠEM SINOVSTVU SPRAM BOGA, ključnu ulogu ima ŽRTVA i ŽRTVOVANJE DJETETA. Onaj koji hoće biti SIN BOŽJI, DIJETE BOŽJE, treba biti spreman na vlastitu žrtvu!

 

 

 

ŽRTVA SINA KAO TEMELJ SPASENJA LJUDSKOGA RODA

 

U staroj židovskoj tradiciji postojala je predaja kako je Bog pokazao unaprijed DAN SPASENJA. Taj dan je dan u kojem će se sve okrenuti Isusu Kristu, u kojem će se pokazati Jaganjac Božji, Spasitelj naš i Otkupitelj. ISUS KRIST CENTRALNA JE FIGURA TOGA DANA. Stoga, kada govori o Abrahamu, Isus podsjeća židove kako je u taj DAN SPASENJA, kojeg je Bog pokazao Abrahamu, taj isti Abraham zapravo vidio ISUSA KRIST: “Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (…) Rekoše mu nato Židovi: Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?- Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!” Ovo je naravno, razbjesnilo Židove jer je tim činom Isus sebe stavi ona položaj koji pripada Bogu, Mesiji. Rekavši im: JA JESAM, kao da im je kazao: JA SAM KOJI JESAM- JAHVE!

 

 

 

Razmišljajući o tom u svjetlu današnjeg evanđelja, usudili bi se kazati kako je Abraham Isusa vidio preko NJEGOVE ŽRTVE, kao JAGANJCA BOŽJEG koji se ŽRTVOVAO za spas svijeta. Stoga i nije čudno što je preko ŽRTVE NA VIDLJIV NAČIN IZRAŽAVAO SVOJU ODANOST I PREDANOST BOGU.

 

 

 

Nama je Gospodin SEBE OSTAVIO U SVETOJ MISNOJ ŽRTVI kako bismo na VIDLJIV NAČIN PRISTUPALI JAGANJCU BOŽJEM. Velik je to dar, velika je čast i šteta je što neki ljudi prilaze Gospodinu na nedostojan način, bez priprave, u grijesima. Prilaze mu kao da nemaju svijest kako prilaze Bogu.

 

 

 

Možemo postaviti pitanje: kako mi prilazimo Kristovoj misnoj žrtvi? Činimo li to na način koji je dostojan SINOVSTVA BOŽJEG?

 

 

 

MUKA I PUT KRIŽA

 

Sinovstvo Božje nas uvijek vodi prema KRIŽU, a do križa se dolazi PUTEM KOJI DO NJEGA VODI- KRIŽNIM PUTEM! Put Križa, jest put velike MUKE I BOLI koju je trpio Gospodin naš Isus Krist. To je put TRPLJENJA I STRPLJENJA. Kada je Izak natovario breme drva na kojem je trebao biti žrtvovan, Abraham, njegov otac zasigurno je umirao u sebi od boli za sinom kojeg ima žrtvovati. Slično je proživljavao i Sin Božji na svom putu prema Križu; slično je proživljavao i Otac nebeski gledajući svoga Sina koji se žrtvovao.

 

 

 

Ovo Isusovo putovanje od podnožja Kalvarije do njezina Vrha, nije bilo trenutačno: bio je to put od nekoliko sati mučnoga hoda. To je bio put boli, put užasa. “To je put koji se ne prolazi u žurbi, jer bi nam mogla pomaknuti bitna činjenica: nećemo moći sudjleovati u uskrsnuću Gospodijnovu ukoliko se ne ujedinimo s njim u njegovoj muci i smrti. Želimo li se pridružiti Kristu u njegovoj slavi na kraju Velikog tjedna, najprije moramo proći njegovu muku i biti usitinu s njime na Kalvariji” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 95). Ove nas riječi potiču razmišljati u molitvama i meditacijama scene s križnoga puta našega Gospodina, te sve ono što je morao osjećati i što mu je moglo prolaziti pred očima u tim gorkim trenucima.

 

 

 

Čitajući o Njegovoj Muci, shvatit ćemo u kakvu je položaju bio Isus, i počet ćemo PREPOZNAVATI I SVOJE KRIŽNE PUTOVE. Više od toga počet ćemo razumijevati POSTUPAMO LI U TIM TRENUCIMA POPUT ISUSA ILI SE PONAŠAMO DRUGAČIJE? Možda prepoznamo u sebi sljedbenike Isusove koji su nestali kada je bilo najgore? Moguće je da se vidimo u dvorani Posljednje večere, ali nakon toga nas nema nigdje? Možda smo poput vjernika koji su na misama stalno, ali kada trebaju biti uz čovjeka, ne postoje za ovaj svijet? Možda primamo Tijelo Kristovo stalno, ali se ne vidimo uz nevoljnika kojeg je svijet odbacio poput Isusa? Možda smo poptu trojice s Isusom u Getsemaniju, ali spavamo i ne molimo? Možda smo stalno “u vjeri” ali zapravo sve ostaje na našon vanjštini, a iznutra naša vjera spava i ne vrijedi ništa?

 

 

 

Možda smo poput Barabe kojeg nije briga ni za koga, već prihvaća slamku spasa ne odustajući od svojih zločina, ne kajući se ni za što, premda mu je oprošteno? Ili smo poput svjetine koja često traži da se razapne nekoga; koja sudjeluje u javnom linču čovjeka ili se pridružuje tome ogovorom, klevetom,...?

 

 

 

Možda smo poput Pilata koji nepravedno osuđuje pravednika, premda zna da je pravedan, a nakon toga pere ruke od svega i sakriva se iza zakona, svoga društvenog položaja? Ili pronađemo u sebi okrutne vojnike koji drugome nanose bol bez nekog posebnog razloga? Dovoljno je da vidimo kako su drugi slabiji od nas; kako imamo moć nad njima?

 

 

 

Možda nađemo sebe kako se poput svećenika rugamo nemoćniku koji je raspet, i smijemo mu se jer je nastradao pravedna i jer je činio ispravno? Možda mu stavljamo soli na ranu podsjećajući ga kako bi, da se služio zlim sredstvima bolje prošao u životu? Možda smo poput Kajfe koji je radije žrtvovao pravedna čovjeka nego da mu propadne posao? Možda smo poput Kajfe koji bi žrtvovao prijatelja zbog svoje koristi?

 

 

 

Možda ćemo prepoznati i one trenutke kada su nam poput Šimuna Cirenca stavili tuđi križ na naša leđa? Kako smo onda postupili? Nismo li često odbacivali ono što nam je Bog stavljao na put kako bi pomogli drugome (a možda više sebi nego drugome)? Koliko smo puta okretali glavu od tuđih križeva, od siutacija u kojima je drugim bila potrebna pomoć?

 

 

 

Možda ćemo prepoznati u sebi i Veroniku- osobu koja je pronašla put do Isusa kroz svjetinu, kroz kaos, kroz jedno ludilo svijeta, kroz jednu senzaciju za mnoge u kojoj nitko ne mari za čovjeka ranjena i bačena u prašinu? Možda ćemo sebe prepoznati u nekome tko je pronašao “otisak Isusova lica u svom životu”?

 

 

 

Možda ćemo se pronaći među onima koji su hodali do vrha Klavarije i tamo SE SUŽIVILI s bolima koje je proživljavao Isus? Moguće je da TRPIMO BOL ZBOG ISUSOVE BOLI zajedno s Marijom, sa ženama, s Ivanom pod križem? Možda ćemo pronaći kako smo spremni TRPJETI, IZDRŽATI u nevoljama poput Isusa? Možda ćemo pronaći SUOSJEĆANJE ZA NEČIJU SITUACIJU, ili ćemo tu istu situaciju proživjeti u sebi? Možda ćemo razumjeti kako je TRPLJENJE VRH SVEGA LJUDSKOG POSTUPANJA- ono je na VRHU KRALVARIJE, iznad svega.

 

 

 

Razmišljanje o Muci Isusovoj, odvodi nas uvijek na dva mjesta: jedno je stvarnost Kalvarije, a drugo je naša stvarnost. Naime, to razmatranje PRELISKAVA STVARNOST KALVARIJE NA NAŠE ŽIVOTNE SIUTACIJE, na način da, Božjom pomoći BOLJE RAZUMIJEMO TE SITUACIJE IZ PERSPEKTIVE RASPETOGA: DA NA STVARI KOJE NALAZITE U SVOM ŽIVOTU GLEDATE SA VRHA KALVARIJE- ISUSOVIM OČIMA! Kristova muka je dovoljan uzor i vodič kroz život” (Sveti Toma Akvinski, O Vjerovanju, 6). “Dok razmišljamo muku Kristovu, ona izlazi iz hladnoga poviejsnog okvira, prestaje biti puko pobožno razmišljanje i pojavljuje se pred našim očima strašna, mučna, okrutna, krvava,... pa ipak puna ljubavi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 993).

 

 

 

BITI POPUT ISUSA: Biti sličan Sinu isto je što i biti sličan Ocu

 

Za shvatiti koliko se ponašamo kao SINOVI BOŽJI, kao DJECA BOŽJA, potrebno je razmišljati o Onome koji nam je to omogućio- o Isusu Kristu. Njegova Muka, Smrt i Uskrsnuće otkrili su njegovo istinsko biće: bio je pravi Čovjek, i pravi Bog. I taj veza Bogoljudskosti u jednoj osobi, potiče misliti o onome dijelu Njegova života koji je tu vezu posve razotkrio.

 

 

 

Njegova Muka i Križni put nisu se ostvarili u hipu- to je TRAJALO. Trebalo je proći nekoliko sati kako bi se došlo do vrha Klavarije. Sve je to bilo gorko i mučno proživljavanje mnoštva neugodnosti koje nisu prestajale, već su se javljale iznova i još više opterećivale ionako tešku situaciju za Isusa.

 

 

 

Prvo pitanje koje sebi možemo postaviti odnosi se na to KOLIKO SMO STPLJIVI S DRUGIMA? Jesmo li spremni TRPJETI, shvaćajući da trpljenje ne prolazi u hipu, da ono uvijek traje i da trepćem treba VREMENA i vremena provesti u trpljenju do uskrsnuća?

 

 

 

Jesmo li spremni PODNOSITI poniženja, udarce, vrijeđanje ismijavanje, pljuvanje, ogovaranje, klevetu? Jesmo li spremni podnijeti to da drugi sebe drže boljim (iz bilo kojeg razloga) i odnose se prema nama kao prema ljudskom otapdu?

 

 

 

Mogu li istrpjeti da ljudi u koje sam vjerovao pobjegnu kada su mi najviše potrebni? I jesam li us tanju pristupiti im ponovo, opraštajući im shvaćajući njihove strahove?

 

 

 

Znam li cijeniti geste nepoznatih ljudi koji su s mlao pažnje olakšali moje boli? One koji su iznenada ušli u moj život, pomogli mi i nestali iz mog života kao da nikada nisu ni bili u njemu? Prepoznajem li ljude koji se nisu tiskali oko mena kada je sve bilo super u mom životu, ali kada su mi svi okrenuli leđa oni su spremno došli i podmetnuli svoja leđa da preuzmeu moje križve, da mi vrate osjećaj dostojanstva, ljudskosti, da me podsjete kako sam voljen i cijenjen?

 

 

 

Možeš li na sebi osjetiti udarce biča po Isusu i shvatiti kako su to tuđe boli- ne samo tvoje- i znaš li ih prepoznati na drugima? Jesi li us tanu prepoznati bližnjega koji nosi križ i pohititi mu u pomoć? Ili drugi to nose pored tebe, a ti ni makac?

 

 

 

KRIŽ MIJENJA ŽIVOT

 

Jednu je stvar lako uočiti u ovim razmišljanjima: svo razmatranje Križnog puta vodi nas tome da postanemo OSJETLJIVI NA TUĐU BOL, NA GRIJEH I NEPRAVDU, A ISTOVREMENO DA POSTANEMO STRPLJIVI U PODNOŠENJU KADA NAS POGODI ISTO.

 

 

 

Promatrajući Križni put uvidjet ćemo kako nijedna stvar u našem životu nije beznačajna i kako sve ima svoj smisao, i ne prolazi pored nas bez razloga. Bolje ćemo razumjeti nepravdu i grijeh i nećemo ostati ravnodušni pred njima. “Uvidjet ćemo da se grijeh ne može promatrati poput beznačjane pogreške. Grijeh znači razapeti Sina Božjeg, svezati mu ruke i noge i probosti ih čavlima, slomiti mu srce(Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 993). Bolje ćemo razumjeti svoj i tuđi život i sagledavati ga u svjetlu Kristova života i njegovih postupaka.

 

 

 

Više od svega, gledano čisto ljudski, Križni put nas poučava o STRPLJENJU I RAZUMIJEVANJU. Strpljenju, po kojem se učimo trpjeti i po kojem imamo strpljenja s ljudima koji nam nanose nepravdu; razmijevanju, po kojem se učimo opravdavati i shvatiti tuđe pogreške bez da ih osuđujemo, onako kako je to činio Isus Krist.

 

 

 

Ovakvo strpljenje i razumijevanje, siguran je izraz da u sebi NOSITE SINOVSKU LJUBAV- ljubav Djece Božje- ljubav Isusa Krista. Nemojte samo jedno zaboraviti: onaj koji je tu ljubav nosio, unatoč velikom strpljenju i razumijevanju, bio je na kraju razapet. Ni vas onda ne bi trebao zaobići križ. Nemojte ga odbaciti. Prihvatite ga, neće vas ubiti. Dovest će vas do vrha Kalvarije, do uskrsnuća.