Lk 13, 31-35

 

U onaj dan pristupe neki farizeji i reknu Isusu: »Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.« A on će njima: »Idite i kažite toj lisici: 'Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.'« »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, nećete me vidjeti dok ne dođe čas te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«

 

 

 

JERUZALEM KAO CILJ ISUSOVA PUTA

 

 

 

Gospodin pokazuje kako se ne boji Herodovih prijetnji, kako želi dovršiti ono što je započeo. Stoga nastavlja put. Istovremeno najavljuje kako mu je ići u Jeruzalem, kako je CILJ NJEGOVA PUTA JERUZALEM I kako, sukladno Pismima, “ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema”. Gospodin NAJAVLJUJE SVOJU SMRT I podsjeća svojim riječima na starozavjetne proroke koji su naviještali kako će onaj kojeg Židovi očekuju, biit ubijen u Jeruzalemu.

 

 

 

Najavljujući svoju SMRT, nekome se može učiniti kako Isus najavljuje svoj NEUSPJEH, svoj PORAZ. Zar je pogriješio u nečem? Nipošto; vidimo kako On NASTAVLJA SVOJ POSAO UNATOČ NAJAVI VLASTITE SMRTI. “Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put.” Ovim riječima kao da baca rukavicu izazova Herodu koji ga želi ubiti, kao da mu govori: neće biti kako ti hoćeš, već kako Bog Otac hoće. Herod se ponaša kao gospodar života I smrti, ali ovim Isus pokazuje kako nijedan vladar nema stvarne vlasti nad njim. Sjetite se Isusovih riječi upućenih Pilatu. Pilat ispituje Isusa: Tada mu Pilat reče: "Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?" (11) Odgovori mu Isus: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi." (Iv 18,10-11). Isus želi da shvatimo kako je ON TAJ KOJI VLADA SITUACIJOM PA ČAK I KADA JE SMRT U PITANJU.

 

 

 

JERZUALEM: SMRT BOGA ZA NOVI ŽIVOT ČOVJEKA

 

 

 

Gledamo li na Jeruzalem iz pozicije Isusove smrti očima obična čovjeka, onda će se Isusov put činiti užasnim. To je put kojem je cilj SMRT. No, okrenemo li perspektivu i gledamo li očima vjernika, to je put kojem je cilj USKRSNUĆE, a ne smrt: smrt je jedna od nužnosti ovog života koje nas prate.

 

 

 

Shvatimo li kako ISUS JE ISUS VLADAR koji vlada ŽIVOTOM I SMRĆU, onda ćemo smrt tako i prihvaćati OSLANJAMO LI SE U VJERI NA ISUSA. Naime, Jeruzalem je u očima vjernika “okićen” Golgotom, na kojoj je razapet Bog, iz čijih se rana izlijevaju krv i voda novog života. Krv i voda novog života su IZLJEV DUHA SVETOGA. Novi silazak Boga među ljude. I dok je Isus boravio među nama, BOG JE BORAVIO U JEDNOM ČOVJEKU U POTPUNOSTI. Potrebno je da Bog uzađe na nebo, kako bi na zemlji postao dostupan SVIM LJUDIMA.

 

 

 

Ta DOSTUPNOST BOGA IDE PREKO POSINJENJA. Naime, Treća božanska osoba- Duh Sveti, čista je Ljubav, jedna OSOBNA Ljubav koja se izmjenjuje između Boga Oca i Boga Sina. U naravi ove božanske osobe jest da se IZMJENJUJE, DA KOMUNICIRA. Pa, budući da je riječ o LJUBAVI OSOBA, O LJUBAVI KOJA JE I SAMA OSOBA u čijoj je naravi da “spoji dvoje”, potrebno je bilo da SIN napusti ove naše zemaljske prostore, kako bi otvorio mogućnost da Ljubav Boga komunicira sa ljudima na jedan drugačiji način.

 

 

 

Kada je riječ o KOMUNIKACIJI BOG OTAC- BOG SIN, onda je ta komunikacija POTPUNA, SAVRŠENA: ta je komunikacija UOSOBLJENA- ONA JE OSOBA U SEBI, i to te je mjere savršena da je u punini može primiti samo ista osoba- božanska. Kada su ljudi u pitanju, onda Duha Svetoga primamo u mjeri čovjeka, na jedan nesavršen način; na način koji odgovara mogućnostima čovjeka, i na način koji odgovara zahtjevima nekog poslanja.

 

 

 

Druga je stvar SINOVSTVO. Bog dakako, može dati svoga Duha kome hoće i u kojoj god mjeri hoće, ali to ne ide tako. Od čovjeka se traži da POKAŽE DA ŽELI IMATI UDJELA U TOM DUHU, DA POKAŽE DA ŽELI DOBITI TOG DUHA. A to se pokazuje SINOVSTVOM koje se VIDI NA DJELU.

 

 

 

Bog daje svoga Duha na sakramentu krštenja, ali i u svim sakramentima, na način da se OTVARA ČOVJEKU I STOJI MU NA RASPOLAGANJU, A NA ČOVJEKU JE DA SVOJIM ŽIVOTOM OD SEBE UČINI BOŽJIM SREDSTVOM, pokazujući želju u svemu da SLUŽI BOGU. U tome je bit sinovstva: pokazati želju za Ocem, iskazati mu ljubav, PREKO JEDNOSTAVNE ŽELJE ZA NJIM. Jednostavnije je kazati kako ČOVJEK SVOJIM ŽIVOTOM MORA ODGOVORITI NA MOGUĆNOST DA DUH BOŽJI U NJEMU POSTANE DJELATAN! Ovaj Duh Sveti, jest DUH SINOVSTVA, dolazi od Oca po Sinu, i očituje se samo u onima koji na SINOVSKI NAČIN ODGOVORE OCU ŽIVOTOM.

 

 

 

SEBEDARJE BOGA ČOVJEKU

 

 

 

Kada velimo da Bog DAJE svoga Duha, mislimo kako ga DARUJE. Bog u svemu ima inicijativu, stoga je DUH SVETI DAR BOGA ČOVJEKU: to je jedna od oblika SEBEDARJA BOGA ČOVJEKU. Čovjek koji ga primi da bi od njega živio, DOBIVA NOVI ŽIVOT PO DUHU: jedan život u kojem Duh Sveti POTICAJIMA I PROVIDNOŠĆU VODI ČOVJEKA KROZ ŽIVOT. POTICAJIMA- koje treba prepoznati; PROVIDNOŠĆU- kojoj se treba prepustiti.

 

 

 

Jeruzalem, ovako gledano predstavlja mjesto smrti Boga i mjesto novog života za čovjeka- života u Kristovu Duhu, ŽIVOTA U KRISTU. Ovaj je grad izabran za božansku misiju u svemu; “to je mjesto smrti i uskrsnuća (Uništite ovaj Hram i za tri dana ću ga podići, Iv 2,19); mjesto otkupljenja. Sa Pashom u Jeruzalemu, “vrijeme Krista” se sada nastavlja na “vrijeme Crkve”: odlučujući je trenutak dan Pedesetnice(Sveti Ivan Pavao II., Opća Audijencija, 31-05-1989). Ovo VRIJEME CRKVE jest vrijeme u kojem NOVI SINOVI BOŽJI- LJUDI, vođeni istim duhom Isusa Krista, nastavljaju njegovo djelo na zemlji. To je jedan NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA koji svoj život posvema priklanja Bogu pristajući na jedno NOVO SINOVSTVO, JEDAN NOV ŽIVOT. “Taj početak kreće djelovanjem Duha Svetoga koji, u začecima Crkve, kao Duh Stvoritelj (Veni Creator Spiritus), nastavlja do kraja ono djelo stvaranja koje Božji Duh učinio dako je “lebdio nad vodama” (Post 1,2) u počecima stvaranja” (Isto). Tako je smrt Boga u Jeruzalemu postala nov život za čovjeka.

 

 

 

ODGOVOR NA DAR BOŽJI: odgovor čovjeka po sinovstvu

 

 

 

Rekosmo kako je Duh Božji zapravo DAR OD BOGA, a time i NOVI ŽIVOT U DUHU, NOVI ŽIVOT SINOVSTVA je DAR OD BOGA. Na darovano se trab ODGOVORITI ZAHALOM, a u slučaju čovjeka, jedina prava zahvala jest ŽIVOT.

 

 

 

Životom se treba pokazati kako ŽELIMO BITI PRAVI SINOVI BOŽJI. To znači dakako stalno REVNOVATI ZA BOGA I ZA SVOJU DUŠU. Stalno “nastavljati svoj put”, ići naprijed sa životom I ne osvrtati se na nikoga- baš kao što Gospodin nije mario ni za Herodove prijetnje. Naše je da RADIMO, A NE DA MISLIMO O REZULTATIMA NAŠEG RADA- O VLASTITIM USPJESIMA ILI NEUSPJESIMA.

 

 

 

Ukoliko ovako shvatimo svoje poslanje na zemlji, razumjet ćemo kako nije bitno što ljudi o nama misle kada je u pitanju uspješnost naših poduhvata. Važnije je da obavio ono na što nas Bog poziva. Često puta rezultate svoga rada vidite tek puno godina poslije. Odgajate djecu I čini Vam se kako ste stalno praćeni neuspjesima u odgoju, ali nije tako. Većini ljudi, ponavljam većini, rezultati odgoja isplivaju nakon dugo godina napornog rada.

 

 

 

Tako je I sa našim apostolatom, našim putom. On je vezan uz Vašu svakodnevicu u kojoj ste pozvani USMJERAVATI SVE SVOJE POSTUPKE PREMA DOBRU bez obzira na to kako će drugi percipirati Vas I Vaš život. Netko će Vam kazati kako ste gubitnici, kako ste neuspješni, ali uspjeh naših djela ne mjeri se tuđim mišljenjem, već DOBORTOM I LJUBAVLJU koju iskazujemo na djelu.

 

 

 

BOG DJELUJE PO NAŠOJ DOBROTI

 

 

 

Želiš li biti poput Krista? RADI DOBRO I NE MISLI O MOGUĆEM NEUSPJEHU. I Kristu su se rugali, a kako se onda ne bi našao netko tko će to I nama učiniti.

 

 

 

ČINITI DOBRO DRUGOME VELIKO JE OTAJSTVO. Naime, BOG DJELUJE PO DOBROTI, a naše je da vlastitom dobrotom odškrinemo vrata nečije duše kako bi BOG U NJOJ DJELOVAO. Čak I onda kada mi mislimo kako ništa nismo napravili- ne znamo kako će BOG RADITI U SRCU TOG ČOVJEKA kojem smo učinili nešto lijepo. U najgorem slučaju, onaj čovjek kojem radite dobro, čak I ako se ne promijeni, upitat će se prije ili kasnije “zašto ste mi činili dobro?” Odgovor on sam neće možda pronaći, ali Bog će mu polako raditi u savjesti I prije ili kasnije rezultati će doći. Možda ih mi nećemo vidjeti, ali to nije ni bitno.

 

 

 

Kada činite dobro postajete ono što sveti Pavao govori kao borci koji se OBLAČE U BOŽJU OPREMU. Ulazite u DUHOVNI BOJ u kojem se borite protiv krvi I mesa, već protiv ZLA SOTONE koji vreba na ljude I vuče ih od Boga prema zlu. Nastavlja Pavao: “(14) Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, (15) potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! (16) U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. (17) Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. (18) Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite” (Ef 6,14-18).

 

 

 

Ovo je borba u kojoj nam je potrebna Božja pomoć, a ona je uvijek vezana uz ISPRAVAN ŽIVOT I MOLITVU. U tome je temeljac I Vašeg apostolata: SVE ŠTO RADITE- ČINITE DOBRO I MOLITE, UTJEČITE SE BOGU. Neka Vas Vaša vjera u Isusa Krista brani u svemu.

 

 

 

SIN SE PREPOZNAJE PO KRIŽU: spremnost na prihvaćanje križa kao spremnost na vršenje Božje volje

 

 

 

Prva je stvar u kojoj nam Duh pomaže stvarati OTKLON OD ZLA I PRIJANJATI UZ DOBRO U SVAKOJ SITUACIJI. Duh NADAHNJUJE, POTIČE NA ISPRAVNO POSTUPANJE, SUGRERIRA, PROVOCIRA SAVJEST u mjeri u kojoj je potrebno da ČOVJEK SAM ISPRAVNO ODLUČI, jer BOG NEĆE DONOSITI ODLUKE UMJESTO ČOVJEKA.

 

 

 

Ovih poticaja NEMA BEZ MOLITVE; bez molitvena života, koji je sam po sebi KOMUNIKACIJA S BOGOM, ne može biti ostvarena prava KOMUNIKACIJA PO DUHU. Kazali smo kako je Duh Sveti- Ljubav, a ljubav počiva na KOMUNIKACIJI U KOJOJ SE OSTVARUJE ODNOS. Kako mislimo učiniti da se ta KOMUNIKACIJA S BOGOM, ta Ljubav očituje na nama, ako komuinkaciju ne obnavljamo na način koji je svojstven osobama: govorom, prošnjom, zahvalom, riječima i mislima?

 

 

 

Kada govorimo o molitvi, ne smijemo zaboraviti sudjelovanje u životu Crkve, u njenoj liturgiji, sakramentima, u svemu što Bog po Crkvi DARUJE.

 

 

 

Konačno, SINOVSTVO se najintezivnije očituje po PRIHVAĆANJU KRIŽEVA U ŽIVOTU. Tako i naš život postaje jedan “hod prema Jeruzalemu” koji je okićen križem. Tamo gdje postoji spremnost SUOČAVANJA SA SVIM NEUGODNOSTIMA SVAKIDAŠNJICE na jedan kršćanski način, bez prijanjanja uz zlo, uz opraštanje, blagost, velikodušnost u darivanju svoga vremena,...; gdje postoji spremnost da se prihvati svaki neuspjeh u životu unatoč dobrim nakanama i ispravnom postupanju; gdje postoji spremnost da se prihvate bolest, smrt, gubici, unatoč dobru i čistu životu- Bog prepoznaje spremnost na sinovsku žrtvu.

 

 

 

U spremnosti na prihvaćanje križa od strane čovjeka, Bog prepoznaje SPREMNOST DA ČOVJEK PREPUSTI SVOJ ŽIVOT BOGU, jer u konačnici, NA KRIŽU ČOVJEK NE MOŽE UČINITI NIŠTA SA SVOJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

Vjerujem kako su mnogi SPREMNI PRIHVATITI SVOJE KRIŽEVE, i kako takvu odluku nose u sebi, ali NISU U STANU PREPOZNATI KRIŽEVE! Često naime, naši osobni planovi, naše želje, naš život koji se ne podudara sa Božjim planovima, čine da postane “slijepi za križeve”. Naši nam planovi donose SMISAO U ŽIVOT, a KRIŽ donosi PROBLEM KOJEG NE RAZUMIJEMO. A ono što čovjek ne razumije, to teško prihvaća. Prava je mudrost PREPOZNATI KRIŽ. Za to je potrebno imati jedno SRCE SINA, koje kuca za OCA, a time kuca i za križ.

 

 

 

KRIŽ DONOSI NOV ŽIVOT SINU ČOVJEKOVOM

 

 

 

NA KRIŽU OTAC PREPOZNAJE SINA I DAJE MU SVE POTREBNE MILOSTI. Tako se život čovjeka krijepi po njegovim križevima. Neugodnosti ne ubijaju nikoga već očvrsnu čovjeka i otvore ga da ne razmišlja o tome što će ljudi kazati o njegovu životu, već ŠTO BOG ŽELI OD NJEGA. Ne nalazi se često odgovor na to pitanje, ali čovjek okrijepljen Duhom NASTAVLJA PUT PREMA “JERUZALEMU”, jer, premda ne zna odgovor na svoja pitanja o životu, ZNA DA BOGU TREBA JOŠ JEDAN KRIŽONOŠA PO KOJEM ĆE BOG NA DRUGE IZLITI SVOGA DUHA. Potreban je PRIMJER ŽIVOTA SINA BOŽJEG DA SE VIDI NA NAMA. Tako po svojim KRIŽEVIMA, nastavljamo u Crkvi Isusov put u Jeruzalem.

 

 

 

Križ rekosmo sinu koji ga nosi pomoć- milosti. Nemojmo zaboraviti kako to nije jedini način ilijevanja Božjih milosti, ali jest SIGURAN PUT VRŠENJA VOLJE BOŽJE. MILOSTI mijenjaju i križonošu- mijenjaju sina koji nosi križ. One ga krijepe u naporima koje ulaže kako bi se pokazao sinom, kako bi nosio svoje križeve svakodnevno.

 

 

 

JERUZALEME, JERUZALEME

 

 

 

Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!” Ovim riječima Gospodin žali nad Jeruzalemom, nad Izraleom, jer NIJE ODGOVORIO U VJERI NA DAROVE OD BOGA. Bog je narod prihvatio kao svoje dijete, ali dijete je odbacilo Oca. Bog je posalo Sina u taj narod, ali su odbacili Sina. Odbacivši Boga, odbacili su sebe, pa Isus plače nad narodom, kao što plače otac nas sinom kojeg je nepovratno izgubio.

 

 

 

Bog ŽALI KADA MU ČOVJEK NE UZVRAĆA LJUBAVLJU NA LJUBAV. Žali ako ga ne komunicira, ako NE TRAAŽI NEŠTO OD OCA. Jer Bog je sve učinio kako bi onu komunikaciju koju je nesretni Adam prekinuo, ponovo obnovio po Sinu, po Križu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Lk 13, 22-30

 

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!' Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

 

 

 

SPASENJE JE OTVORENO SVIMA, ALI NEĆE SE SVI SPASITI

 

 

 

Kada su ga upitali o broju onih koji će se spasiti (“Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?”), Gospodin ne daje izravan odgovor, već ih upućuje na borbu za sebe: “A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” Dao im je do znanja da su VRATA SVIMA OTOVRENA, ALI NEĆE SVI UĆI U KRALJEVSTVO NEBESKO! NEKI ĆE OSTATI VANI.

 

 

 

Sama činjenica da se svi neće spasiti, trebala bi nas potaknuti na razmišljanje o svom ponašanju, jer Bog nije nepravedan- ta svima daje šansu za spasenje otvarajući im svoje milosrđe preko opraštanja, ali ne bi bio pravedan ni da dopusti spasnenje onima koji to odbijaju bilo izravno, bilo pokazaujući svojim postupanjem u svakodnevici. Drugim riječima: NEĆE SE SVI SPASITI PREMDA BI TO BOG HTIO I UNATOČ NJEGOVOJ ŽELJI DA ZA TO SVIM PRUŽI ŠANSU.

 

 

 

BORBA ZA VLASTITO SPASENJE

 

 

 

Gospodin nije kazao da će se svi spasiti, ali je dao do znanja kako je važnije od svega drugoga BORITI SE ZA SVOJE SPASENJE. Ta borba je BORBA SA SOBOM PRIJE SVEGA, jer se na našem životu očituju i napasti i padovi s kojima se treba svakodnevno nositi. I nije bitan ishod borbe, jer nekada se ne uspijeva postići željena pobjeda, već je BITNO DA SE USTRAJNO BORIŠ RAČUNAJUĆI PRI TOM NA BOGA I NJEGOVU POMOĆ.

 

 

 

Dokle god traje ovo hodošaće, naš život neće biti lišen napasti, jer se naš naprekad realizira preko kušnji, i nitko ne može sebe pravo upoznati ako nije kušan, niti se može okruniti pobjedom, ako se prije toga nije borio, niti se može boriti ako nema neprijatelja ni napasti” (Sveti Augustin, Komentar o psalmu 60). Ovaj Augustinov komentar rječito govori o naravi ove borbe: ona nije uvijek plod navale neprijatelja- đavla koji “kao ričući lav obilazi kako bi koga ugrabio” (1Pt 5,8); već je često izraz potrebe da se napreduje u svom hodu prema Bogu. U tom smislu, od same savršenosti u ponašanju, koje je često velika zamka za one koji misle da jesu savršeni i da nemaju potrebe za daljnjim usavršavanjem, važnije je BITI BUDAN, PAZITI NA SVOJ ŽIVOT I BORITI SE DA SE NE PADNE U NAPAST, jer “Kraljevstvo Božje nije od onih koji su uspavani i žive ugađajući sebi, već onih koji budno stražare nad sobom u borbi protiv samih sebe” (Sveti Klement Aleksandrijski, Quis dives salvetur, 21).

 

 

 

BORITI SE PROTIV SAMA SEBE

 

 

 

Zašto govorimo kako se čovjek treba “boriti protiv sama sebe”? Zar napasti ne dolaze izvana? Nekada dolaze i izvana. Napasti, tumači sveti Toma imaju trojak izvor: đavla, svijet, čovjeka. Drugim riječima, nekada su plod demonska djelovanja, okolnosti i društva u kojem živimo, ali i nas samih. Prve dvije kategorije doista dolaze izvana, ali ne možemo živjeti izolirani u svom svijetu. Moramo živjeti tamo gdje nas je Bog stavio i PAZITI DA NE PADNEMO U NAPAST.

 

 

 

Nadalje, kakva god da bila, napast koja dolazi izvana, ULAZI U NAS- U DUŠU. Stoga je DUŠA MJESTO NAŠE BORBE, jer se U NAMA ODLUČUJE o tome hoćemo li pristati na napast ili je odbaciti. Stoga, kakva god bila izvanjska napast, kakva god da bila nevolja koja nas spopada- SAMO ODLUČUJEMO O SEBI I NITKO OSIM NAS NIJE KRIV ZA ONO ŠTO NAPRAVIMO.

 

 

 

Mnogi naime u svojoj nemogućnosti da promijene svoj život optužuju čas đavle, čas ljude za tu nemogućnost realizacije. Nikada NE OPTUŽUJU SEBE! Takvi, ma koliko god molili i ma koliko god misa tjedno pohađali- NE PROLAZE KROZ USKA VRATA, JER SE NE BORE NA PRAVOM MJESTU. Oni su poput ljudi koji su dobili poziv za poći u rat, u borbu, ali su otišli tamo gdje nema neprijatelja- gdje se nemaju s kim boriti. Zapravo su napustili bojišnicu i tumaraju prostorom bez veze hineći da se bore. ALI NEMA BORBE BEZ BOJIŠTA I BEZ NEPRIJATELJA, a onaj koji se NE BORI PROTIV SEBE, TAJ IZBJEGAVA I NEPRIJATELJA I BOJIŠTE.

 

 

 

ZAŠTO SE BORITI PROTIV SEBE?

 

 

 

Zašto se onda borimo sa sobom? Rekosmo već, prvi je razlog jer smo sami odgovorni za svoje spasenje. Drugi je razlog zbog kojeg Bog dopušta takvo stanje UTVRĐIVANJE I NAPREDOVANJE U VJERI. Nema čovjek pravu sliku o sebi bez prepreka- tek kada naiđena teškoće, otkrivaju se njegove slabe točke i ono što mu valja ispraviti u postupanju. Osim toga, RANE koje zadobivamo u tom duhovnom boju, nisu smrtne, već nakon njih ostanu OŽILJCI- USPOMENE NA VLASTITU SLABOST, koji nas podsjećaju na opasnosti kojima smo podlegli i kojih se trebamo KLONITI.

 

 

 

Ova nas borba usavršava i pomaže nam napredovati u vrlinama, ali u pouzdanju u Boga, jer shvativši vlastitu nemoć, čovjeku ne preostaje drugo nego osloniti se na Boga. Tako se UČIMO ŽIVJETI SVAKODNEVICU U BOŽJOJ PRISUTNOSTI. Ali ne samo to, već se učimo živjeti svakodnevicu RADOSNO, ne izbjegavajući ljude kako to neki čine, već DAJUĆI PRIMJER KRŠĆANSKA ŽIVOTA U SUSRETU S LJUDIMA i to bez straha od padova.

 

 

 

To je borba u svim sekundama našeg života u kojoj ne postoje nebitne stvari. Kada bi se u ratu zanemarivali mali napadi neprijatelja, lako bi obrana popustila. Tako je i u duhovnom boju: on se vodi u MALIM STVARIMA, naoko nebitnim, ali stvarima od kojih je satkana naša svakodenevica, naši odnosi sa ljudima, prema poslu, naše krijeposti, navike, sklonosti,..., jednom riječju: SVE!

 

 

 

Rekosmo kako se BOJ ZA NEBO VODI U NAMA- mi smo bojišnica. Važno je da U SEBI prepoznajemo napasti. “Postoje bitke koje kršćanin mora voditi: to su bitke protiv vlastitih požuda i lih sklonosti, a to su domaći neprijatelji koji su puno opasniji od onih što nadiru izvana” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea, vol. VI, str. 400). Naime, kada u svakodnevici dođemo u situaciju u kojoj se može sagriješiti, PREPOZNAJUĆI TO NAJPRIJE U SEBI, LAKO ĆEMO OD SEBE OTKLONITI MOGUĆNOST DA SAGRIJEŠIMO ZBOG VANJSKIH OKOLNOSTI. “Ova se borba vodi za sklonosti naše duše koje je Stvoritelj usadio u naše duše, i od velike je koristi za čovjeka. Ona zahtijeva napor, jer nas potiče, traži od nas ulaganje dodatne snage kako bismo se popeli na jedan veći i savršeniji oblik života. Prestane li ova borba, zahvatit će nas jedna uspavanost koja će nas dovesti da se svaki put predajemo u napastima” (Kasijan, Colaciones, 4). “I na kraju se čini kako smo napravile sve i kako se nemamo više s čime niti s kime boriti. O sestre moje, nemojte biti u to sigurne i nemojte se uspavati, već budite poput onih koji odlaze na počinak dobro zatvarajući vrata znajući kako lovpov uvijek vreba i želi ući u kuću” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 10,1).

 

 

 

Ova borba je borba za svoju dušu- BORBA ZA VLASTITO SPASENJE. No, nije to samo vlastito spasenje jer smo stavljeni u svijet jedni druge primjerom poticati na ispravan život- na borbu za sebe. To je borba za sve: onaj koji se u sebi bori za sebe, bori se i za ljude s kojima živi.

 

 

 

BORBA JE USPJEŠNA SAMO AKO JE BOG S NAMA

 

 

 

Bila bi to beznadna bitka da se vodi samo između nas i napasti. Ne postoji čovjek koji barem jednom nije pokleknuo u napastima. I taj jedan jedini put mogao je biti njegov konačni poraz, ali nije bio. Zašto? Bog koji je ušao u naše duše po krštenju, bodri svoga krštenika da ne poklekne. BOG JE S NAMA UVIJEK U TOJ BORBI, i tamo gdje gubimo snage, Bog pomaže kada vidi da NE ODUSTAJEMO, sa smo spremni “poginuti” u toj borbi i da se NE PREDAJEMO.

 

 

 

Jedna od stvari koju ljudi koji idu tim putem usavršavanja zaborave pa “skrenu” na put samostalne borbe u kojoj padnu, jest činjenica da IM JE BOG NA RASPOLAGANJU U BORBI I DA SE TREBAJU BORITI RAČUNAJUĆI NA NJEGA. Ova činjenica bi trebala ulijevati sigurnost i odagnati strahove, jer je Bog taj koji će spremno ZALIJEČITI SVE NAŠE RANE I OSPOSOBITI NAS DA SE BRZO VRATIMO U BITKE.

 

 

 

Onaj koji je učenicima obećao biti s njima do kraja vremena, očituje se među njima uviejk po pobjedama, i to ulijeva sigurnost da se nikada od njih neće otkloniti” (Sveti Jeronim, u Catena Aurea, vol. III, str. 433). “Milost se daje onima koji se nadaju u Bogu svemu. Viči kada te pritisne neprijatelj, traži od Boga pomoć, jer ako imaš nekog protiv sebe, znaj da imaš i nekog tko je uz tebe kao pomož u borbi; nekog tko stalno prati tvoje borbe i nađe li te da u nadi ne odustaješ od borbe, rado će ti pomoći. On je naime, Bog koji se jedino protivi oholima- onima koji misle da sve mogu sami sa svojim snagama” (Sveti Augustin, Govor 145). Stoga, “borimo se, jer naša se borba razvija u prisutnosti onoga koji nas prati u svemu i pomaže nam” (Sveti Augustin, Govor, 33).

 

 

 

Valja nam imati na pameti da BOG PRATI SVE NAŠE BORBE. Stoga, kada se borimo i klonemo, tražimo pomoć od Njega, jer bez Njega se ne možemo boriti. Osoba koja se NE BORI I RAČUNA NA POMOĆ OD BOGA, NALAZI SE U NAJVEĆOJ OD SVIH NAPASTI: ONA BOGA KUŠA, pojašanjava sveti Toma: “Osoba koja se ne trudi boriti, očekujući kako će sve primiti od Božje pomoći, KUŠA BOGA” (Sveti Toma, Teološka Suma, 2-2, q. 53, a. 4 ad 1). Neki se ne bore iz lijenosti, drugi iz straha, ali lijek za oboje jest UĆI U BORBU, STEĆI NAVIKU DA SE BORIŠ kako se ne bi ulijenio, I ZADOBITI RANE kako bi OČVRSNUO.

 

 

 

SMISAO BORBE

 

 

 

Kada jedan vojnik u borbi zadobije rane, malo se povlači i nitko pametan ne misli kako je to gijeh. Jedini zapravo koji rane ne dobiju u bitkama su oni koji se ne bore; a oni koji nasrću na neprijatelja neizostavno bivaju ranjeni” (Sveti Ivan Krizostom, Izlaganje Teodoru, 5). Ovo je borba u kojoj ćemo sigurno biti ranjeni, i nekada nećemo vidjeti konačan ishod borbe. Ponekad ćemo djelovati poraženo, ali čovjeku koji IMA SPREMNOST ZA BORBU, NIJE VAŽNO STANJE NA BOJIŠNICI. Taj će se u Boga pouzdati kako već rekosmo. Ovo je dakle borba u kojoj nekada nećemo vidjeti pobjedu kako se NE BI UZOHOLILI i pomislili kako smo bolji od drugih. No to nije nama ni važno.

 

 

 

Od same pobjede rekosmo, važiji su nam krijepost da smo uvijek spremni na otpor neprijatelju, da smo spremni napredovati i jačati u boju bez obzira na rane, ali ona najvažnija je ostala neizrečena. A to je LJUBAV PREMA BOGU. Ako smo razlog mi sami sebi u borbi, lako se može dogoditi da unatoč svim savršenstvima koje postignemo boreći se upadnemo u jednu umišljenost kako smo BOLJI OD DRUGIH. Nije to ništa drugo već oholost.

 

 

 

Dakako, valja nam se boriti ZA SEBE, ali ne da bi bili bolji od drugih, već da bi se SPASILI. No, spasnja bez Boga nema. On je taj koji nas spašava, koji nam je omogućio da se oslobodimo svih grijeha, On liječi rane u borbi, On nas pomaže i prati u svemu. Nije li to dovoljan razlog za kazati mu HVALA TI BOŽE? I više od toga; On je kao gospodar koji svojim podanicima daje sve potrebno za život, ali im osigurava i život u slobodi. Neće li zahvalni podanici poći u rat za takva gospodara iz LJUBAVI PREMA NJEMU? Ako su samo malo zahvalni na svemu što im gospodar osigurava, onda će iz LJUBAVI PREMA NJEMU RATOVATI ZA NJEGA.

 

 

 

Najveći razlog ove borbe jest LJUBAV PREMA BOGU. Kazali smo kako se događa da često gubimo bitke, ali nas Bog vraća nazad. Dakle, nije naša osobna pobjeda sigurna, ali sigurno je da će nas Bog spasiti samo ako se borimo- NIGDJE NEMA SPOMENA O ISHODU RATA. Mi smo naime pozvani u RAT KOJI SE VODI U BEZBROJ BITAKA- u nekima se pobijedi, neke se izgube, ali nijedna od tih bitaka ne mora se izjednačavati s ishodom ratovanja. Važno je samo imati na pameti da je SVAKA BITKA ZA NAS VAŽNA, a ishode pustimo Bogu- mi ratujmo.

 

 

 

Onaj koji se bori jer je to milo Bogu, čini to iz ljubavi prema Bogu, a onaj koji raste u toj ljubavi, može očekivati da će ga Gospodin milo pogledati kada prođe kroz vrata u kraljevstvo. NEĆE KROZ VRATA KRALJEVSTVA UĆI ONI KOJI NEMAJU LJUBAVI U SEBI: ljubavi za Boga i ljubavi za bližnje. Njih Bog neće prepoznati kao SVOJE BORCE. Takvi su se možda i borili u životu, ali NISU SE BORILI ZA BOGA- JER JE BOG ŽELIO DA SE BORIMO. Borili su se radi sebe, radi svoga imena, da ih drugi časte i lijepo govore o njima. Nedostajala im je ljubav prema Bogu u toj borbi, na sebe su se oslanjali i nisu ni primjetili na čijoj se strani bore. Možda su svojim bitkama ranjavali druge ljude, a da to nisu primjetili, jer su oni sami sebi bili važni. Oni koji se bore za sebe, bez Boga, “djeluju kao oni koji naoko stoje visoko, više od drugih, a zapravo su jako nisko u očima Boga” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 81).

 

 

 

I kao u svakom ratu, vojnici prije ili kasnije dođu do MIRA. “Bez borbe, nema pobjede; bez pobjede nema mira. Bez mira, ljudska radost je samo privid radosti, lažna i sterilna radost, koja ne pomaže čovjeku ni u radu, ni u ljubavi, ni u pravdi, opraštanju, milosrđu, ni u služenju Bogu” (J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 82).

 

 

 

ŠTO JA ČINIM TI SADA NE ZNAŠ, ALI SHVATIT ĆEŠ

 

 

 

Borba o kojoj pričamo često nas može dovesti u situaciju da NE RAZUMIJEMO svoje neuspjehe; da NE RAZUMIJEMO zašto nam se ponavljaju grijesi; da NE RAZUMIJEMO kako je moguće da padnem u borbi u banalnim stvarima koje sam do sada svladao tisuću puta; da NE RAZUMIJEMO zašto se uopće toliko mučimo oko svoga ispravna života kada mnogi koji se ne trude toliko prolaze „bolje” od mene u životu; da NE RAZUMIJEMO ....

 

 

 

Ova NESPOSOBNOST SHVAĆANJA VLASTITIH ŽIVOTNIH SITUACIJA, u konkretnom- nesposobnost shvaćanja poraza u borbi sa grijesima, nije poražavajuća premda je neugodna. Kada bismo SVE ZNALI, lako bismo se uzoholili i opustili u svojim borbama. Tada BISMO BILI DOVOLJNI SAMI SEBI, i lako bi se mogla dogoditi situacija u kojoj nam NITKO NIJE POTREBAN- jer sve možemo sami. Tako nam ne bi bio potreban ni Bog! U tom bi nas slučaju sve naše borbe za čistoću duše odvele ravno u pakao gdje bi se našli u društvu onih koji su svoj život proživjeli bez Boga, kojima Bog nije bio potreban, bio je nepoželjan, jer su sami sebi bili bogovi.

 

 

 

Ovo NERAZUMIJEVANJE sitaucija koje nas pogađaju dovode čovjeka u situaciju da se NE OSLANJA NA SEBE, VEĆ NA NEKOGA TKO MU JE POTREBAN U TIM SITUACIJAMA. Na Posljednjoj Večeri, kada je Petar odbijao Isusa da mu pere noge jer NIJE RAZUMIO ZBOG ČEGA ISUS TO ČINI, Isus mu je kazao: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije” (Iv 13, 7). Ovaj se trenutak Petru zasigurno urezao u sjećanje i često ga podsjećao na svoju nedostatnost u apostolatu i potrebu da se OSLANJA NA BOGA I BOŽJI PLAN U SVEMU ŠTO RADI. Petar NIJE RAZUMIO, ali je pustio Isusa da mu opere noge: POUZDAO SE U DJELO BOŽJE LJUBAVI koliko god ono njemu bilo čudno.

 

 

 

Kada nas pogodi grijeh protiv kojeg se borimo, kada nas pogodi neuspjeh u borbi sa sobom, kada nam se vraća stalno neki grijeh i ne uspijevamo ga se riješiti unatoč željama i naporima, sjetite se Petra: sigurno postoji dublji razlog za nekakav neuspjeh ili neuodnost u tim duhovnim borbama zbog kojih Gospodin dopušta da padamo. Više od svega, želi da se NAUČIMO ČAK I U TIM BORBAMA OSLANJATI NA NJEGA, A NE NA SEBE. Ne trebamo stoga sve razumjeti, već USTRAJATI U BORBAMA OSLANJAJUĆI SE NA GOSPODINOVO „PRANJE NOGU”.

 

 

 

Bog želi da shvatimo samo jedno- i samo je to bitno: „da smo u rukama Oca koji poznaje našu prošlost, sadašnjost i budućnost, i koji SVE UREĐUJE ZA NAŠE DOBRO. Međutim, to dobro ne mora biti ono što mi hoćemo ili što mi priželjkujemo, naše su želje kratkovidne” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-39). Stoga i u svojim duhovnim borbama koristite Petra i njegove riječi: „Svu svoju brigu povejrite njemu jer se brine za vas” (1Pt 5,7). Nitko se o nama ne može bolje brinuti od Boga. „Čak i naše slabosti i grijesi mogu na koncu biti za naše dobro, jer Bog podnosi apsolutno sve radi dobra svoje djece. Čak i onima koji griješe i padnu u zabludu pomaže da ustanu i napreduju u krjeposti, jer poslije budu ponizniji i iskusniji” (Sveti Augustin, De correspodentia et gratia, 30). Tako pokajanje nakon padova i neuspjeha rađa poniznu dušu koja se ispunja ljubavlju prema Onom koji je nije kaznio u grijesima, već joj pomogao da ustane iz svojih padova.

 

 

 

Ovakav stav pokajnika rađa mirom, sigurnošću i pouzdanjem u Boga. ISTINSKO POUZDANJE U BOGA podrazumijeva BORBU SA SVOJIM GRIJESIMA MA KOLIKO GOD PUTA PALI U NJIH. Bog računa s načim borbama i našim porazima kako bi nas doveo do konačne pobjede. Pasivnost, kojom se izbjegava mogućnost pada nije poželjna- ona samo pokazuje jedno krivo shvaćanje pouzdanja u Boga. „Ako imate pouzdanja u Njega i srčan duh- jer Njegovo Veličanstvo je velik prijatelj toga- nemojte se bojati da će vam išta nedostajati” (Sveta Terezija Avilska, Osnuci 27,12). „S Gospodinom ćemo pobijediti u svim bitkama, makar naizgled- u nekima doživljavali poraze” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-41).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lk 13, 18-21

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«

 

I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

 

 

 

BOŽJA LJUBAV KAO SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG

 

 

 

Kraljevstvo se nebesko uspoređuje sa MALENOM SJEMENKOM GORUŠICE koja, u pravim uvjetima izraste u golemo stablo i daje plod, te osigurava hlad i odmor pticama. To malo SJEME kraljevstva primamo u sebe po KRŠTENJU, i potreban je izvjestan trud tijekom života kako bi to SJEME NADVLADALO U NAMA SVE PROTIVŠTINE I IZRASLO U ONO ŠTO OD NJEGA OČEKUJE BOG PO NAMA, po našim životima.

 

 

 

To sjeme kraljevstva nebeskog je BOŽJA LJUBAV koju Bog utiskuje u našu dušu pri krštenju na poseban način. Čini to jer ŽELI TRAJNO PREBIVATI U NAMA KAKO BISMO I MI TRAJNO PREBIVALI U NJEMU. Želi da se ta ljubav u nama razvije do mjere da LJUBIMO BOGA I LJUDE ONOM ISTOM LJUBAVLJU KOJOM BOG LJUBI NAS. Nemoguće je postići takvu ljubav u životu kojeg živimo, a ne umrijeti. Zato je i krštenje, koje nas sakramentalno uvodi u Božju ljubav, poziv na UMIRANJE U SEBI TIJEKOM ŽIVOTA, kako bi se ČISTO LJUDSKA LJUBAV U NAMA PREOBRAŽAVALA U NEŠTO BOŽANSKO. Ljubav tako raste u nama kao sjeme i razvija se sijući u druge ono što smo sami primili od Boga.

 

 

 

Na taj način, posjedujući Božju ljubav u sebi, postajemo DIONICIMA BOŽANSKE NARAVI i slijedimo poticaje DUHA SVETOGA, onog istog Duha po kojem je Krist začet i postao Čovjekom. Postajemo DIONICIMA DUHA ISUSA KRISTA, pa se ova PROMJENA U NAMA SHVAĆA KAO NOVO ROĐENJE: rođenje koje nije od tijela, ni od požude, već od Boga- od Božjeg Duha. “Sakrament novog rođenja učinio nas je dionicima ovih čudesnih otajstava po kojima isti Duh koji je rodio Isusa, sada postaje Duh po kojem se začinje jedno novo duhovno rođenja nas samih” (Sveti Lav Veliki, Pismo 31).

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE PO SLIČNOSTI SA SINOM: posinjenje

 

 

 

Mogli bismo uočiti SLIČNOST po Duhu koji je začeo Isusa i začeo novi život u nama- život koji nam otvara mogućnost da se ponašamo poput Onoga koji je začet u tijelu Duhom Svetim. Otvara nam se mogućnost jednog POSINJENJA. Ne samo da se otvara mogućnost, već POSTAJEMO DJECA BOŽJA po KRŠTENJU, po primanju te sjemenke ljubavi Božje u naše biće. Stoga i govori Ivan u svojoj Poslanici: “Pogledajte kako nam je ljubav darovao Otac: SINOVI SE BOŽJI ZOVEMO I TO JESMO! Stoga, svijet nas ne poznaje jer ne poznaje Njega. Preljubljeni, SADA SMO DJECA BOŽJA, premda se još nije očitovalo kako bi trebalo. Znamo da, kada se očituje, bit ćemo slični Njemu, jer ćemo ga gledatai takvim kakav jest” (1Iv 3,1-2).

 

 

 

U Poslanici Rimljanima, Pavao to jasnije govori: “Svi koje pokreće Duh Božji, SINOVI SU BOŽJI” (Rim 8,14), i dodaje: “Svi ste DJECA BOŽJA PO VJERI U ISUSA KRISTA. Jer, ako ste KRŠTENI U KRISTU, onda ste se zaodjenuli u Krista” (Gal 3,26-27). “I budući da smo sinovi Božji, Bog je u naša srca poslao Duha svoga Sina koji kliče: Abba! Oče! Tako više nisi sluga, već sin, a dako si sin, onda si i BAŠTINIK BOŽJI” (Gal 4,6-7).

 

 

 

Ove riječi otvaraju novi prostor za razmišljanje o SINOVSTVU BOŽJEM. “Božansko posinjenje ne sastoji se isključivo u tome da bi Bog htio odnositi se prema nama kao otac prema svojoj djeci i da se mi odnosimo prema njemu s dječjim pouzdanjem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-33). Riječ je o posinjenju koje NADILAZI SLIČNOST SA SINOM, već je riječ o PROCESU KOJI MIJENJA BIĆE ČOVJEKA U BIĆE SINA BOŽJEG. U strogom smislu riječi, ovo sinovstvo nikada neće biti poput sinovstva Isusa Krista, ali shvatimo li kako braća u obitelji svi predstavljaju sinove jednoga oca, a nisu svi isti i ne mogu biti, možemo lakše shvatiti ovu promjenu u biću: sinovi smo, nesavršeni, nismo poput Isusa, ali smo sinovi Božji!

 

 

 

Naše je sinovstvo Božje posve naslonjeno na SINOVSTVO ISUSA KRISTA. Jer sinovi postajemo po SINU BOŽJEM PRIMANJEM ISTOGA DUHA SINOVSTVA. Tako, Božje sinovstvo po NARAVI PRIPADA KRISTU ISUSU, a naše postaje po UDIONIŠTVU U TOM SINOVSTVU. Tako, iz ovog sinovstva po naravi “mnogima se, po stanovitoj SLIČNOSTI I UDIONIŠTVU, DARIVA POSINJENJE” (Sveti Toma Akvinski, Tumačenje Ivanova evanđelja 1,8). “Sin Božji posta čovjekom, da bi ljudski sinovi, sinovi Adamovi, mogli postati sinovima Božjim (…). On je Sin Božji po naravi, a mi po milosti” (Sveti Atanizije, De Incarnatione, 8).

 

 

 

Sličnost sa Isusom Kristom prilično je jasna stvar kada je u pitanju sinovstvo Božje, ali za shvatiti puninu tog sinovstva, valja razumjeti i UDIONIŠTVO u ŽIVOTU PRESVETOG TROJSTVA. Riječ je tome da Bog ne shvaća ovo sinovstvo samo kao uvjet ulaska u kraljevstvo Božje, već DAJE U BAŠTINU TO KRALJEVSTVO i SVE ŠTO IDE S NJIM: ŽIVOT VJEČNI, ŽIVOT U BOŽJOJ BLIZINU, U GLEDANJU BOGA.

 

 

 

BITI SIN BOŽJI- BAŠTINIK NEBA

 

 

 

Prvi i najveći dar ove baštine jest BITI SIN BOŽJI. To sa sobom nosi POSEBNU PAŽNJU od Boga, ali dodatne ZAHTJEVE U ŽIVOTU: sinovima se više daje, ali se od njih i više traži. Prije svega, traži da SLIJEDE VOLJU OCA, a to od čovjeka zahtijeva STALNO NUTARNJE PREOBRAŽAVANJE LJUDSKOSTI, kako bi s vremenom postigao sličnost sa Isusom Kristom.

 

 

 

Ova je promjena PLOD UNOŠENJA BOŽJE LJUBAVI U NAS: sve naše napore REALIZIRA BOG U NAMA, jer untaoč tome što se mi upinjemo iz petnih žila živjeti ispravno i u najboljim nakanama griješimo, jer klice grijeha niču tamo gdje ne očekujemo. Stoga, bez Božje pomoći, bez Oca, teško bismo se preobrazili u SINA BOŽJEG.

 

 

 

Koji tako žive i trude se biti sinovi Božji, dobivaju pomoć od Boga u svemu na poseban način. “Koji ljube Boga, u svemu dobivaju jedno VEĆE DOBRO: Bog čini sve isključivo za njihovo dobro, tako da čak i onda kada skrenu s pravoga puta, čini da rastu u vrlinama kako bi se Njemu vratili ponizniji i s novim životnim iskustvom” (Sveti Augustin, O obraćenju i o milosti, 9,24). Bog dakle i najgore situacije SINOVIMA OKREĆE U NJIHOVU KORIST. Iz najgorih scenarija, ulijeva im milost da rastu u poniznosti i krijepostima, te žive mirno svoju svakodnevicu.Živo, samo živo kćeri moja i ne brini se za mene bez obzira na to što će me spopasti u ovom svijetu. Ništa me ne može dopasti osim onoga što Bog želi. I ono što On želi, ma kako to loše izgledalo po mene, je zapravo za mene puno bolje nego što mogu zamisliti sam u toj situaciji” (Sveti Thomas Moore, Pismo iz zatvora svojoj kćeri Margariti, 1.c). Nakon ovoga sveti Thomas je bio pogubljen, ali je njegov PRIMJER BIO OHRABRUJUĆI ZA KATOLIKE ENGLESKE koje su ubijali protestanti. Tako je mala Crkva ostala živa zahvaljujući hrabrosti svetaca koji su do kraja slijedili sličnost sa Sinom i umirali radi Oca zavrijedivši u potpunosti baštinu sinova.

 

 

 

Božansko sinovstvo valja imati na umu tijekom cijelog dana, a osobito u trenucima kada jače osjećamo težinu života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-34). “Čini ti se da je čitav svijet protiv tebe. Nigdje ne vidiš izlaza. Stvarno, ovog puta nemoguće je svladati teškoće. Ali zar si već zaboravio da je Bog tvoj Otac? On ti ne može poslati nikakvo zlo. Ovo što ti sada zadaje brigu dobro je za tebe, iako su tvoje ljudske oči sada slijepe i to ne možeš shvatiti. OMNIA IN BONUM! Gospodine, neka se sada i uvijek ispunja tvoja sveznajuća Volja” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Križni put, KS, Zagreb, 206. IX.,4). To sinovstvo jest jedno TEMELJNO ODREĐENJE DUŠE; to nije nešto što se živi sada, pa se malo ne živi. To je nešto uz što čovjek prijanja STALNO I CIJELOM SVOJOM DUŠOM.

 

 

 

Kao i kod naravnog sinovstva: nitko ne može zanijekati sinovstvo unatoč brojnim greškama sinova. Tako je i kod ovog posinjenja u Duhu: unatoč brojnim greškama koje činitmo tijekom svoga života, nitko se ne bi trebao odreći sinovstva, jer SIN BEZ OCA NE MOŽE BITI SINOM. OTAC JE TAJ KOJI SINA ČINI SINOM, I OTAC JE TAJ KOJI SINA PRIHVAĆA ma kakav god on jest. Samo mu je bitno da mu se sin vraća sa krivoga puta.

 

 

 

SJEME RASTE U PREPOROĐENIMA: po malenima i poniznima razvija se Kraljevstvo

 

 

 

Ovo posinjenje po Duhu moguće je jer Bog ima moć KOMUNICIRATI NARAV ČOVJEKA kako bi POSTALI PRAVI, A NE SAMO POSINJENI SINOVI BOŽJI. Događa se u duši proces NOVOG RAĐANJA- REGENERACIJE BIĆA. Bog UNOSI NEŠTO U NAS, ŠTO SE POLAKO RAZVIJA U NAMA, te na jedan način, razvoj unesene milosti ovisi o našem postupanju u svijetu. Sjeme novog života u Kristu, jest SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG koje se začinje u čovjeku, i raste do punine, SAMO TAMO GDJE SE ČOVJEK UMANJUJE. Sjeme Božje ljubavi RASTE U PONIZNIMA, SIROMAŠNIMA DUHOM, U MALENIMA, kako to Isus spominje. Kako postići da sjeme kraljevstva Božjeg raste u nama?

 

 

 

Današnje prispodobe govore o čudesnoj snazi kraljevstva nebeskog sagledavajući je iz pozicije naše ljudske malenosti: Milost Božja ili sjeme Kraljevstva je poput nekog malenog zrnca, koje u sebi nosi jednu silnu energiju koja je nemjerljiva i koja se može razviti U ČOVJEKU tako da se po tome čovjeku mijenja svijet.

 

 

 

U tom smislu, ljudska veličina nebitna je za rast kraljevstva nebeskog; ta Bog izabra lude ovoga svijeta da posrami mudre, odnosno one koji misle za sebe da su mudri. Stoga Isus i kliče: “ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Upravo ti MALENI, oni koji sebe smatraju neznatnim i koji su gotovo nevidljivi u ovom svijetu, zapravo su NOSITELJI SJEMENA U SVOJIM DUŠAMA. Oni, koji nose sjeme kraljevstva Božejg u sebi, sami postaju sjemenom po kojem će se kraljevstvo nebesko širiti u svijetu. “Sa prispodobom o sjemenu gorušice, Isus potiče vjeru slušatelja i daje im na znanje kako će se naviještanje Evanđelja nastaviti zauvijek. Najslabiji, najmanji među ljudima, bili su učenici Gospodinovi, ali kako su u sebi nosili veliku snagu, vjera se raširila po svijetu” (Sveti Ivan Zlatousti, In Matthaeum 46).

 

 

 

Slika kvasca u brašna jasnije daje na znanje o kakvoj je snazi riječ: “ tri mjere brašna” odgovaraju masi od 40 kilograma brašna, a količina kruha koja se od tog brašna dobije kada kvasac uskvasa i učini svoje, nemjerljiv je. Eto takva je i snaga kraljevstva Božjeg: posjeduje U SEBI MOĆ ZA MIJENJATI SVE. Pavao ovo djelovanje kraljevstva Božjeg u nama opisuje SALVOM PO KOJOJ SE BOG OČITUJE U SVIJETU: “Smatram: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rm 8, 18).

 

 

 

SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG JE NAŠA VJERA KOJU PRIMAMO U CRKVI. Kraljevstvo Božje posijano u dušu najprije treba promijeniti dušu u koju je posijano. Događa se ipak, da sjeme biva posijano, ali se ne mijenja ništa. Zašto? Sjetite se parabole o sijanju sjemena: jedno sjeme padne u trnje i trnje ga uguši, drugo padne uz put i pojedu ga ptice, treće na kamenito tlo i brzo se osuši. Jedna duša ne pušta da se kraljevstvo razvije zbog briga ovozemaljskih koje su mu važnije od Boga, druga zbog napasti kojima podlegne, treća jer je nestalna u vjeri i lako se pokoleba u nevoljama.

 

 

 

PREDUVJET RASTA SJEMENA: spremnost na mijenjanje sebe samoga

 

 

 

Neće svo sjeme uzrasti do mjere zrelosti- o nama ovisi u kojoj će mjeri rasti u nama. Premda to nekome može biti čudno, ipak je tako. Ispada kao da Bog ne može sam sve učiniti. Zaboravlja se pri tom kako nam je BOG DAO SLOBODU. To je jedna DAR KOJI SA SOBOM NOSI RIZIKE, jer kada čovjek ODLUČUJE U SLOBODI, ONDA JE JEDINO ON ODGOVORAN ZA SVOJE POSTUPKE. Upravo to Bog želi od nas: DA SE U SLOBODI ODLUČIMO ZA NJEGA. To je važno, jer samo SLOBODAN ČOVJEK MOŽE NAPRAVITI NEŠTO IZ LJUBAVI.

 

 

 

Dakle, to sjeme u nama treba NAJPRIJE MIJENJATI NAS SAME. Treba napraviti PROMJENU U NAMA, u našoj duši po kojoj ćemo napustiti neka stara uvjerenja i pristati uz ono na što nas upućuje vjera. Najčešće se to shvaća kao OBRAĆENJE. Na žalost, obraćenje se lako dovodi u vezu isključivo sa “boravkom” u crkvi, zaboravljajući pri tom moralnu dimneziju promjene u ponašanju.

 

 

 

Obraćenje ili METANOIA, prije svega označavaju jednu PROMJENU U PROCJENAMA ILI U STAVOVIMA. U tom smislu, ovo upućuje na jedno pristajanje uz vjeru” (Ceclas Spicq, Moralna teologija Novog Zavjeta, EUNSA, Pamplona, 1970, str. 55). “METANOEO,u izvorniku znači: MISLITI NAKNADNO I NA DRUGAČIJI NAČIN, PROMIŠLJATI I PROMIJENITI IDEJU ILI NAČIN RAZMIŠLJANJA. Pa kako bi PRONOIA označavalo neko razmišljanje koje PRETHODI; METANOIA označava jedno NAKNADNO RAZMIŠLJANJE koje implicira PROMJENU U PONAŠANJU I VJERSKOM USMJERENJU” (Isto, fusnota 14.).

 

 

 

Ovo obraćenje, promejna u stavovima, u mislima, koje treba rezultirati PROMJENOM U PONAŠANJU, uvijek biva popraćeno ŽALJENJEM ZA GREŠKAMA U PROŠLOSTI. To je ono što mi nazivamo POKAJANJEM. To pokajanje pogani nisu poznavali, pa je promejna u njihovim životima uvijek imala drugo usmjerenje. Ona je u sebi nosila jednu dimenziju moralne promjene, ali se uvijek zadržavala na čovjeku koji je sam svojim snagama pokušavao iznjedriti promjene.

 

 

 

Kršćanin do promjene dolazi jednim drugačijim dinamizmom koji podrazumijema prije svega SLOBODNU ODLUKU ČOVJEKA DA PRIONE UZ BOGA VJEROM I PONAŠANJEM, a takav stav BOG OPLEMENI SVOJOM POMOĆI- MILOŠĆU. Kako bi se odluka mogla shvatiti ISKRENOM, potrebno je pokajanje i žaljenje zbog propusta u prošlosti. Ovo sa strane Boga implicira OPROST GRIJEHA, odnosno UKLANJANJE SVIH ONIH PREPREKA U DUŠI KOJE BI SPRIJEČAVALE RAST sjemena kraljevstva u čovjeku. Tako, obraćenje svoju puninu dobiva u SINERGIJI BOGA I ČOVJEKA, po kojoj dolazi do jedne MORALNE I DUHOVNE TRANSFORMACIJE, odnosno do onoga što nazivamo PROMJENOM MENTALITETA.

 

 

 

Ova promjena mentaliteta u sebi nosi jedna NOVI NUTARNJI RAST čovjeka. Taj se rast vidi po ponašanju koje se karakterizira VRLINAMA. Mogli bismo povući jednu paralelu: RAST KRALJEVSTVA U ČOVJEKU UVIJEK NOSI PROMJENU MENTALITETA KOJE SE OČITUJE PO VRLINAMA U PONAŠANJU. Važno je imati na umu kako do toga nikada ne dolazi samo djelovanjem čovjeka, već uvijek u suradnji Bog- čovjek.

 

 

 

VRLINE u čovjeku čestita života se UMNAŽAJU. Rastu u čovjeku poput sjemena koje padne na plodno tlo, ili uvećavaju čovjekovu ljudskost do mjere sličnosti s Kristom. U tom smislu, SJEME- VJERA raste u čovjeku i njegovo ponašanje ne nalazi cilj u vrlinama koje stječe, već u Bogu koji je vjeru posijao u dušu. Vrline su nužne za rast sjemena, ali nisu cilj.

 

 

 

SIJANJE PO SVIJETU

 

 

 

Osim što su bitne za rast sjemena vjere u čovjekovoj dušu, VRLINE SU NUŽNE I ZA NAKNADNO SIJANJE SVOJIM ŽIVOTOM. Oni maleni u svijetu koji svojim životima siju vjeru, zapravo su ljudi PONIZNI, LJUDI KOJI U SEBI NOSE VRLINE po kojima ih prepoznaju drugi, i koje su drugma privlačne. Vrline privlače druge ljude nama (ako su normalni). Stoga, jedna od uvjeta da postanemo dobra sjemenka po kojoj će se vjera širiti jest da PAZIMO NA VLASTITI ŽIVOT, tako što ćemo sebe podvrgavati jednoj stalnoj promjeni mentaliteta žaleći i kajući se zbog svojih propusta kako bi nam Bog oprostio i pomogao svojom ljubavlju u našem sijanju.

 

 

 

Kada bi sve ostalo samo na vrlinama, lako bismo skrenuli prem jednoj “ljudskosti bez Boga”, ili moralu kojem bismo mi ljudi bili normativ. Drugim riječima, lako bismo zastranili kada bismo mi bili mjerilo stvari: ono što danas smatramo vrlinama, u nekim drugim kulturama mogu biti karakterne mane ili slabosti. To objašnjava zašto čovjek ne može biti mjera u moralu. Zbog vlastite nesavršenosti, moguće je da čovjek moral prilagodi sebi, pa se njegovo ponašanje okrene od Boga.

 

 

 

U tom smislu, Bog kao mjera u moralu, nikada ne mijenja normative. Bog je savršen, pa su i norme ponašanja koje imamo PO VJERI (od Boga) takve da nama ne dopuštaju svojevoljne promjene.

 

 

 

Dakle, ako Bog treba biti mjera svega, čovjek se ne može oslanjati samo na svoje vrline ako želi biti sijač u ovom svijetu. Osim svojih vrlina, ljudima mora donijeti i nešto Božanskoga. Vrline su samo početna točka u sijanju vjere u svijetu oko nas. Pravo sjeme vjere ne može u sebi imati samo snagu naših vrlina, jer se tada u drugom čovjeku ne bi razvilo. SJEME VJERE MORA IMATI BOŽJU SNAGU KOJOM ĆE MIJENJATI DUŠU spremnu na promjene.

 

 

 

SIJANJE RIJEČI BOŽJE

 

 

 

Što je to što ima tu Božju energiju u sebi, a što može prenositi svak? To je RIJEČ BOŽJA. Ona je izvor života; Bog je po njoj sve stvorio i po njoj svime upravlja. Ona dakle DAJE NOVI ŽIVOT.

 

 

 

Kako tu Riječ učiniti dijelom našeg života? Ona po krštenju i po sakramentalnoj milsoti JEST DIO NAŠEG ŽIVOTA, ali često puta ne dopuštamo da se U NAMA RAZVIJE. RIJEČ JE MISAO ili možemo kazati kako je MISAO zapravo RIJEČ. Ono što nas vodi u ponašanju jesu MISLI. Čovjek koji se nepromišljeno ponaša jest onaj koji NE MISLI o svojim postupcima. Naprotiv, promišljen čovjek RAZMIŠLJA I ODGAJA SEBE U MISLIMA, U DUŠI ZA ISPRAVNO POSTUPANJE.

 

 

 

Kada RIJEČ BOŽJA, po čitanju Svetoga Pisma, po vjeronauku, po sakramentima, po čemu god uđu u našu dušu, ona DJELUJE I TRAŽI ONO NAJBOLJE U NAŠOJ NARAVI DA BI U NAMA OBNOVILA SVE ONO ŠTO JE GRIJEH RAZORIO. Vođeni MISLIMA POTAKNUTIM OD RIJEČI BOŽJE, OD MILOSTI, čovjek polako surađuje u RASTU SJEMENA POSIJANOG U SEBI, pa se SJEME- VJERA počinje VIDJETI PO NJEGOVIM DJELIMA. Sjeme izraste, i drugi ga vide, i drugi imaju koristi od njega.

 

 

 

Nisu dakle, vrline ono što će druge mijenjati, već VJERA KOJA JE POTAKLA ČOVJEKA NA PROMJENE I KOJA JE POSTALA VIDLJIVA PO VRLINAMA. Kada vjera nije uzrokom ovakvih promjena, lako čovjek otpadne od svojih vrlina jer nisu utemeljene na vjeri, nego na čovjekovim procjenama.

 

 

 

Ovako, oni MALENI, POSTAJU SJEME KRALJEVSTVA U SVIJETU. Sami najprije pretpe promjene kako bi sjeme u njima raslo, a potom, kada uzraste, oni sjeme daju drugima po svojem ponašanju, po svojoj dobroti, ljubavi, velikodušnosti,...

 

 

 

 

 

 

Lk 13, 10-17

 

Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.

 

Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

 

 

 

ZGRBLJENA ŽENA

 

 

 

Gorljiv u izvanjskom obdržavnaju subote, u skladu s propisima Zakona, farizej ne uspijeva vidjeti Božju radost jer jedna njegova kći ozdravila u duši i u tijelu. Njegovo srce, hladno i zatvoreno, bez pobožnosti, ne umije prodrijeti u istinsku bit događaja: ne perpoznaje Mesiju, nazočna na tom mjestu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-25). Moglo bi se kazati kako je žena koja je došla Isusu, slika upravo takvih ljudi: ona je bila “zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti”- NIJE MOGLA SVOJ POGLED UPRAVITI U NEBO I BILA JE OD ONIH KOJA JE MOGLA VIDJETI SAMO ZEMLJU. Drugim riječima, ona je slika ljudi koji ne shvaćaju nadnaravnu, nebesku bit života, već sve promatraju samo kroz prizmu zemaljskog života, kroz materijalno. U njezinoj slici vidimo čovjeka kojeg PRITIŠĆU GRIJESI i ne daju mu da se ISPRAVI I HODA KAO ČOVJEK KROZ OVAJ ŽIVOT. Grijeh ima takvu narav da ČOVJEKA VEZUJE i vodi ga vezana kamo hoće grijeh, a ne kamo hoće čovjek.

 

 

 

Njoj su nalik oni koji svoje srce priljube za zemlju i nakon nekog vremena izgube sposobnost gledanja u Nebo, sposobnost kontemplacije, i sposobnost da u Bogu promatraju divotu svega stvorenoga” (Sveti Augustin, Tumačenje psalama 37,7). “Tko je zgrbljen, uvijek gleda u zemlju i tko traži ono nisko, ne spominje se cijene svoga otkupljenja” (Sveti Grgur Veliki, Homilije na evanđelje, 13,38).

 

 

 

Taj grijeh se u čovjeku javlja kao odjek grijeha prvog čovjeka od kojeg je u nama ostala izvejsna sklonost prema zlu. Tako ta SKLONOST PREMA ZLU JAČA GRIJESIMA- jača što se povećavaju grijesi u nama. Stoga I osjećamo u sebi ponekad mračnu I besmislenu silu koja nas pomiče da odaberemo u životu nešto što nije dobro za nas, a istodobno nam to predstavlja kao privlačno: to je POŽUDA GRIJEHA koja se probudi u nama kako klice grijeha klijaju. Grijeh nas povija pod svojim teretom do mjere da više ne možemo gledati u stvarnost tražeći u njoj nebo i Boga, već samo nalazimo pred očima ono zemaljsko, prolazno.

 

 

 

GLEDANJE U ZEMLJU

 

 

 

Što znači to “gledanje u Nebo”? Što znači kako život ima nadnaravnu vrijednost? Prije svega, živjeti ovaj život sa smislom za nadnaravno znači sve ovozemaljsko dovesti u VEZU SA BOGOM, U ODNOS SA BOGOM. Tada će svi događaji iz moga života dobiti nadnaravnu vrijednost i smisao svih događaja poprimat će drugu dimenziju.

 

 

 

Kako drugačije gledati na stvarnost? S jedne strane treba shvatiti kako kršćanin nije odvojen od zemaljske stvarnosti jer živi u njoj. No na tu stvarnost može gledati dvojako: površinski gledati na život i ne tražiti dublji smisao, te pokušavati dohvatiti ono što se nalazi “ispod površine događanja u mom životu”.

 

 

 

Prvi, površan pogled na život, danas predstavljaju često kao znanstven, ili naravan. Ako niste primjetili, kada i najškolovaniji ljudi dođu do točke suočavanja sa misterijima smrti, bolesti, nepravde, zla, ostaju bez odgovora i nije rijetkost da se počinju baviti nekim oblikom “duhovnosti” kako se to danas sve češće naziva. Zapravo, preko tog bavljenja sobom i životom, oni pokušavaju dohvatiti neki dublji smisao života, pa makar se on činio banalanim i često ih odvukao u praznovjerje. Na žalost, to je sve češći slučaj, pa se događa da su upravo ti, uglavnom školovani ili poznati ljudi, glavni promotori nekih oblika praznovjerja koja se predstavljaju u raznim oblicima New Age filozofije.

 

 

 

Takav je stav Crkvi poznat iz davnih dana, kada su takozvani “gnostici” na isti način pokušavali dohvatiti dublji smisao života kroz razne oblike vjerovanja i svi su uglavnom završavali u banalnom praznovjerju.

 

 

 

Ovaj površan pogled na život, smisao svega zapravo traži u MATERIJALNOM SVIJETU kojeg PRODUHOVLJUJE raznim objašnjenjima koja su više plod mašte ili jednom umovanja u potrazi za smislom. Produhovljenje materijalnog podrazumijeva da se MATERIJALNI SVIJET U SVOJEM POSTANKU dovede u vezu sa nekim POČELOM DOBRA ILI ZLA, te se onda smisao traži preko tih počela tako što sve događaje dovodimo u vezu s tim počelom. Obično se kao počelo predstavlja neko božanstvo.

 

 

 

Ovakvim se pristupom životu nastoji opravdati ono “ljudsko”, pa makar ono bilo i posve grešno. U tom smislu, nije rijetkost kako su u ovakve prakse uključeni razni oblici zadovoljavanja ljudi, bilo tjelesnih, bilo materijalnih. Često puta se manipulira ljudima koji će ostaviti sve nekoj sekti kako bi živjeli jednostavno, a netko će dobro iskoristiti njihovo bogatstvo za lagodan život. Takva se duhovnost u svojim pojašenjenjima života više približava nekim mitološkim pričama nego nekim istinama koje oblikuju život.

 

 

 

U svemu ovome valja ŽIVJETI svoju SVAKODNEVICU i dovoditi je posve u vezu s tim POČELOM. Primjerice, ljudi koji vjeruju u HOROSKOPE, bjesomučno pokušavaju pronaći smisao svega što im se dogodilo ili što će im se dogoditi u nekom od “konstelacija zvijezda”. I kada se nađe neko objašnjenje, onda se ne pita za to je li sve bilo DOBRO ILI ZLO, JE LI MORALNO OPRAVDANO ILI NIJE, VEĆ SE JEDNOSTAVNO PRIHVAĆAJU STVARI TAKVE KAKVE JESU!

 

 

 

Ova praznovjerja su UBLAŽAVANJA STVARNOSTI koja čovjeku stvaraju LAŽNU SLIKU O ŽIVOTU, i ulijevaju mu LAŽNE NADE kako SAM MOŽE RADITI ONO ŠTO MU ODGOVARA bez da za to TRPI POSLJEDICE. Time se čovjeka pušta da upada u GRIJEH I DA TAJ GRIJEH OPRAVDAVA svojim praznovjerjem.

 

 

 

GRIJEH KAO SILA KOJA SAVIJA NAŠ ŽIVOT

 

 

 

Čim spomenemo GRIJEH, shvaćamo kako se nalazi opravdanje za “grešnu ljudskost” i kako se ta grešnost želi ublažiti pravdajući se “ljudskim potrebama”. No, za činiti zlo koje je moralno nedopustivo, nikakva ljudskost niti praznovjerje ne može biti opravdanje. Grijeh menavodi na ZLO, a ZLO je jedna NERAZUMNA SILA KOJA NAS ODJELJUE OD BOGA, koja želi CIJELI SVIJET UVUĆI U NAS i hoće da JA BUDEM POČELO SVEMU. Stoga čini da me PRIVLAČE STVARI KOJE ĆE ME ODVUĆI OD STVARNOG ŽIVOGA I ZATVORITI MOJ ŽIVOT U JEDNA SVIJET ODIJELJEN OD OSTATKA SVIJETA I BOGA: SVIJET U KOJEM SAM JE BOG, u kojem JA ODLUČUJEM. Zlo je jedna mračna I nedohvatljiva SILA POŽUDE koja me pogoni da ŽUDIM ZA ONIM ŠTO JA ŽELIM A NE BOG; da se vrši moja volja a ne Božja. OVO JE SILA KOJA LOMI I RAZARA NAŠE VEZE SA SVIJETOM I BOGOM. U sebi je takva da čovjeka razara iznutra I odvaja ga od bližnjih. Kako su NERAZUMNE, ove sile razaraju i lome svaku vezu ljubavi među ljudima. Tako nastaju “jazovi” između ljudi koji se više ne vezuju međusobno ljubavlju.

 

 

 

Kazali smo kako je grijeh u sebi jedna sila zla koja je posve nerazumna i za ljubav razarajuća. Stoga se može pobijediti samo OBRAĆANJEM ONOME KOJI SVOJIM RAZUMOM I LJUBAVLJU MOŽE POBIJEDITI ONO ŠTO ČOVJEKA ODJELJUJE OD SVIJETA. Valja NAM SE OBRAĆATI BOGU!

 

 

 

Kada je riječ o bogu, onda treba voditi računa da je to SAVRŠENO BIĆE. A ako je savršeno biće, onda to znači kako je SVO DOBRO OVOG SVIJETA I ŽIVOTA U NJEMU. On, KOJI JE MENE STVORIO SVOJOM DOBROTOM, sigurno ne želi da MANJAK TE DOBROTE- ILI ZLO KOJE ME POGAĐA po vlastitim slabostima- uništi moj život.

 

 

 

Naspram Boga, đavao je biće u kojem se očituje potpuni nedostak dobra. Kako je više griješio tako je kopnilo svo ono dobro koje je po stvaranju dobio od Boga. Kada nas uvodi u napast, kada sije klice svoga zla u našu dušu, želi u nama probuditi POŽUDU- ŽUDNJU ZA PRIVLAČNIM ZLOM čime će postići isti učinak u nama: dobro će polako nestajati iz nas u mjeri u kojoj prijanjamo uza zlo i uz grijeh. U čovjeku koji prione uz grijeh, koji pristane učiniti neko zlo, MALO PO MALO, CIJELI SE ŽIVOT PRETVARA U JEDNO STANJE GRIJEHA- stanje grešna života. Zapravo CIJELI ŽIVOT SE USMJERAVA GRIJEHU od kojeg se ne odustaje.

 

 

 

Čovjek više ne može razmišljati obrascima dobra, već mu je sve usmjereno grijehu i postaje NORMALNO POČINITI GRIJEH I ne očekivati za to nikakvu kaznu. Takav čovjek nužno postaje NEPRAVEDAN PREMA DRUGIMA, A PREMA SEBI NE VIDI GRANICU U ZADOVOLJENJU SVOJIH POTREBA.

 

 

 

Zapravo, najčešće ovakvi ljudi koji trajno žive jednu grešnu situaciju, ne vide ili ne žele vidjeti kako ih ta situacija uvjetuje u ponašanju. ONI POSTAJU POPUT LJUDI KOJI SU PRITISNUTI TERETOM KOJEG SE NE MOGU OSLOBODITI NITI GA MOGU ZBACITI S LEĐA. S vremenon, POSTAJU ZGRBLJENI poput žene iz evanđelja koja se osamnaest godina nije mogla ispraviti. Oni žive s teretom grijeha na leđima koji im ne daje da žive uspravno: da idu PRAVI KROZ OVAJ ŽIVOT. Potrebna im je pomoć da se ISPRAVE.

 

 

 

U njima se javlja problem NEIZMJERNOSTI DUŠE koja u svemu teži prema VJEČNOSTI, pa tako i u svom djelovanju. Čovjek je stvoren za VJEČNOST, stvoren je za BESKRAJNOST ILI NEIZMJERNOST, koja se u čovjekovu ponašanju može očitovati bilo u DOBROTI, bilo u ZLU . Kada je čovjek u grijehu od kojeg ne odustaje ili ne može odustati, tada se njegovo stanje UVEĆAVA PO DJELIMA. Tada SNAGA BESKRAJNOSTI DUŠE NE NALAZI VIŠE GRANICA U SEBI I NASTOJI SE NASITITI TUĐIM DOBRIMA, a POTREBE (ili požude) za ZLOM POSTAJU NEIZMJERNO VELIKE- NEIZMJERNE. I kada ih ne može zadovoljiti, čovjek postaje NERVOZAN I FRUSTRIRAN, a to ga polako dovodi do očajavnja. Ljudi koji žive u grijehu, u trajnom stanju grijeha, bez kajanja i nez traženja puta prema Bogu, u pravilu su nesretni ljudi kojima je osmjeh na licu samo maska.

 

 

 

POŽUDA ČOVJEKA OKREĆE PREMA “ZEMLJI”: da bude zgrbljen, bez mogućnosti ga gleda u nebo

 

 

 

Zlo djeluje tako da se čovjek okreće sam sebi i uvjerava ga da je on sam sebi svrha u ovom svijetu, i tako svrće njegov pogled na “zemlju”. Potiče čovjeka da OPRAVDA SVOJE POŽUDE KOJE GA GURAJU PREMA “ZEMLJI”- PREMA ZADOVOLJAVANJU SVEGA ONOGA ŠTO SE ČOVJEKU ČINI UGODNIM. I voće u Edenskom vrtu bilo je privlačno, poželjno, činilo se dobim, jestivim. No Bog je već tada upozorio čovjeka kako ne možemo sve ono što je poželjno i ugodno, shvatiti kao dobro za nas. U tim situacijama, sam spomen grijeha boli, pa se koriste svi mogući izrazi samo da se ne kaže da je nešto grešno. Uglavnom se neko grešno stanje prikazuje korisnim ili blagotvornim.

 

 

 

Čovjek koji se okrene “zemlji” uglavnom NE TRAŽI PREVIŠE SMISAO SVOGA POSTOJANJA, već pokušava ZADOVOLJITI SVOJE POTREBE, koje su uglavnom tjelesne, pa makar to bilo i na grešan način. Tako, prije ili kasnije počinje na svijet gledati “očima požude” i vodi ga u njegovu postupanju sve samo ne želja da učini nešto dobor i ispravno. Vodi ga trostruka požuda: TIJELA, OČIJU i bića koju nazivamo OHOLOST ŽIVOTA.

 

 

 

Požuda tijela onemogućuje gledanje Boga, jer će samo “čisti srcem Boga gledati” (Mt 5,8). Ako nam srce žudi za nekim tjelesnim zadovoljstvom, nije uz Boga, već tu ugodu predstavlja kao CILJ KOJEM SE TEŽI. “Ova se zla sklonost, POŽUDA TIJELA, ne svodi isključivo na neurednu putenost; ona uključuje i traženje udobnosti i izostanak životnog poleta, što dovodi do toga da biramo lakši, ugodniji ili naizgled kraći put i onda kada to uključuje popuštanje u vjernosti Bogu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 56). Požuda je tijela puno širi pojam od onog kojim se najčešće tumači: to je sveukupno stanje osobe koja u svemu traži ugodu i udobnost, pa ne bira načine i sredstva kako bi do njih i došao. Ovakvo stanje SLABI ČOVJEKA i dovodi ga da u semvu ugađa sebi, postajući tako MLAK KADA JE GRIJEH U PITANJU.

 

 

 

Mlak se ne postaje zbog izoliranih slučajeva kada čovjek pogriješi ne želeći to. Mlakost je jedno stanje koje se karakterizira u NEOZBILJNOM SHVAĆANJU LAKIH GRIJEHA, to je jedno stanje bez ikakve želje u volji za nečim ispravnim u susretu s grijehom. Nije riječ o suhoći duše, o nedostatku utjehe u duši, ili o osjećaju odbijanja božjeg ili nečeg vjerskog (…). Niti je mlakost često upadati u lake grijehe čak i sa željom da ih se ispravi i bori protiv njih. Mlakost je stanje SVJESNOG NEDOSTATKA ŽELJE, TO JE JEDAN OBLIK TVRDOGLAVE NEMARNOSTI ILI OSREDNJOSTI U POBOŽNOSTI, koji je utemeljen na krivim idejama koje podrazumijevaju kako nije potrebno biti precizan i temeljit u vjeri, kako je Bog prevelik da bi bio prezahtjevan u tako malim stvarima, kako i drugi tako postupaju, te slične druge izlike kojim se opravdava mediokritet” (B. BAUR, Česta ispovijed, str. 103).

 

 

 

Drugi je neprijatelj POŽUDA OČIJU, kao ponor duboka požuda po kojoj cijenimo samo ono što možemo opipati. Oči su one koje se lijepe za zemaljsko i koje upravo zato nisu kadre otkriti nadnaravno. Zbog toga nam je moguće i riječi Svetoga Pisma svesti na pohlepu za materijalnim dobrima i još dalje, na onu iskrivljenu spoznaju po kojoj sve što nas okružuje- druge ljude, naš život i naše vrijeme- gledamo čisto ljudski. Zamagljuju nam se oči duše, razum se osjeća kadrim da sve sam shvati, ne osvrćući se na Boga” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 56). Požuda očiju ne odnosi se na ono što oko vidi, već se tiče vjere i prepoznavanja nadnaravnog u svakodnevnom životu. Ova požuda dovodi sve što proživljavamo u VEZU SA MATERIJALNOM STVARNOŠĆU, a za nas je bitno suprotno: dovesti sve u vezu sa Bogom.

 

 

 

(…) Na tom putu možemo pasti u ruke trećeg neprijatelja: SUPERBIA VITAE- OHOLOSTI ŽIVOTA. Tu se ne radi samo o prolaznim mislima častohleplja ili samoljublja: to je sveobuhvatna nadutost. Ne zavarajmo se, to je najveće zlo i početak svih zabluda” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 56). “Što je oholost nego jedna neuredna sklonost prema iskrivljenoj veličini? Ta lažna veličina sastoji se u napuštanju počela s kojim duša treba biti sjedinjena, čineći sebe tako počelom. Ovo nastaje kada duh hvali sam sebe, i to se dogođa kada se odmiče od onog nepromjenjivog dobra koji jedini mora primiti hvalu” (Sveti Augustin, O Državi Božjoj, 14,13). Sveti Toma Akvisnki dopunja kako je oholost života jedna “neuredna skolonost prema vlastitoj izvrsnosti” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 162, a. 2).

 

 

 

Možda bismo mogli primjetiti kako se današnje školovanje djece upravlja prema IZVRSNOSTI, ali se pri tom zaboravlja na LJUBAV I PONIZNOST. Tako oni najizvrsniji često nisu i najbolji ljudi.

 

 

 

Vidimo kako čovjek kroz ove tri požude SEBE POSTAVLJA KAO CILJ SVEGA, bilo da je riječ o ugodnostima, matrijalnim koristima ili umišljenim veličinama. Bilo kako bilo, preko ovih požuda on SVE DOVODI U VEZU SA SOBOM postajući tako centrom svemira. Tako ostaje “zgrbljen”, pogleda upravljena u zemaljsko. Kako dakle izbjeći zamke ovakva života? Kako drugačije gledati na život?

 

 

 

GLEDANJE U NEBO: nadnaravan smisao života

 

 

 

Potrebno je napraviti ZAOKRET U ODNOSIMA: NE DOVODITI SVE U VEZU SA SOBOM i tako postati cilj svega; već SEBE I SVE DOVESTI U ODNOS S BOGOM stavljajući tako Boga u središte svega. Početak toga jest ZAHVALJIVANJE U MOLITVI. “Kršćanin razvija posebnu velikodušnost kada stekne NAVIKU DA SVE DOGAĐAJE IZ SVOJE SVAKODNEVICE, I VELIKE I MALE, DOVODI U VEZU S BOGOM. Kada te događaje koristi kao prigodu za zahvaljivanje, da se pomoli za pomoć ili prikaže Bogu svoj rad, da zatraži za oproštenje za svoje grijehe,... Kad, naposljetku ne zaboravlja da je dijete Božje u svko doba dana i u svim okolnostima, i kada ne dopsuti da ga događaji, poslovi i problemi kojie se pojavljuju, tako obuzmu da zaboravi na onu veliku istinu koja daje smisao svemu- nadnaravnu vrijednost života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-30).

 

 

 

Bilo bi dobro o zahvalnosti razmišljati preko PROVIDNOSTI BOŽJE. Naime, često Providnost svodimo samo na neki izravnu korist koju primjetimo. Postavljam pitanje o tome je li Providnost samo to? Ili Providnost pretpostavlja BOŽJU BRIGU O SVAKOJ SEKUNDI ŽIVOTA SVIH LJUDI NA ZEMLJI? Shvatimo li tako stvari onda ćemo razumjeti kako jedemo kruh koji je netko napravio; i taj koji je napravio taj kruh učinio je nešto odlično ZA NAS- jer kruh jedemo mi. Radeći taj kruh nadišao je niz problema i neugodnosti, ostao sabran i napravio kruh. On je brašno morao kupiti u nekoga tko je samljeo žito, a život je proizveo neki seljak sa svojom obitelji i pomagačima. Pogledajte samo koliko je ljudi uključeno u naš život preko samo jednog kruha? A netko se usuđuje o Božjoj Providnosti razmišljati samo preko nekih događaja koji nam idu kratkotrajno u prilog.

 

 

 

Shvatimo li svoju vezu sa svijetom ozbiljno, razumjet ćemo kako nas ŽIVOT POVEZUJE SA SVAKIM ČOVJEKOM NA SVIJETU I KAKO BOGU TREBA ZAHVALITI ZA TU VEZU, jer previše se stvari dogodi od trenutka sijanja pšenice do trenutka u kojem mi kupimo jedan kruh. Dogodi se previše stvari, previše riječi se kaže, previše ljudi tako prođe kroz naš život samo preko jednog komada kruha. Može li to sve skupa biti slučajno? Teško; rekao bih kako je to nemoguće. Providnost je preširok pojam za naš uski um, pa nam omogućava samo shvatiti kako smo svi mi zajedno povezani, ali nijednom nisam cilj sam sebi, jer Bog jednako brine o onom koji je pšenicu posijao, kao i o onom koji je kruh kupio. Jer, da ne postoji netko tko sije, ja ne bih imao kruha. Moramo bih na drugi način doći do hrane i ne bih se mogao baviti čim se bavim.

 

 

 

Treba shvatiti kako MI NISMO CILJ SVEGA, već se nalazimo U CILJU na neki način. Život kojeg živimo izvire iz Boga i U NJEMU ŽIVIMO istovremeno. Ne možemo govoriti kako smo U NJEMU NA NEKI MATERIJALAN NAČIN, već se U NJEMU NALAZIMO PO NJEGOVOJ MUDROSTI, PROMISLI KOJOM UPRAVLJA ŽIVOTOM NA KORIST SVIJU. No kada čovjek sebe stavi kao cilj- odbacuje tu korist od Boga.

 

 

 

MOLITVA: zahvaljivanje, zazivanje i predanje života Bogu

 

 

 

Ovo razmišljanje o Providnosti želi nas dovesti do toga da BOGA POVEŽEMO SA SVIME U SVOM ŽIVOTU. I da mu se na SVEMU ZAHVALIMO- na svemu što imamo i proživljavamo. Nemoguće je da je život jedna velika “slučajnost”. Previše je poveznica u njemu. Mora stoga biti PROMIŠLJEN OD NEKOGA tko VIDI PUNO DALJE OD NAS. Promišljen je od Boga i to tako da mi možemo živjeti ne razmišljajući o tim vezama sa ljudima cijeloga svijeta- možemo živjeti spontano. Valja nam promisliti kako NI MI NISMO SLUČAJNO NA ZEMLJI, ODNOSNO DA JE NETKO ŽELIO DA ŽIVIMO U NEKOJ OBITELJI, U NEKOM KRAJU. Drugim riječima, NETKO NAS JE ŽELIO. A ako smo ŽELJENI, ONDA SMO I VOLJENI. I ima li ljepšeg razloga za zahvaljivanje od zahvaljivanja nekome što nas voli? Onome koji nas voli, od nas ne treba ništa, ali svijest da smo voljeni, NAS POTIČE NA ZAHVALJIVANJE! Jer, ovaj svijet bi i bez nas postaojao i savršeno funkcionirao!

 

 

 

ZAHVALJIVATI BOGU NA SVEMU početak je upravljanja “pogleda u Nebo”- početak je nadnaravnog života- to je početak DOVOĐENJA SVEGA U ŽIVOTU U VEZU SA BOGOM. Tako će se, po ovoj vezi sa Bogom, smisao svega otkrivati u onoj dimenziji koja nadilazi površno gledanje stvari.

 

 

 

Slično je i sa molitvom u kojoj Boga ZAZIVAMO ZA POMOĆ. Primjerice, pri započinjanju nekog posla, dovodimo posao u vezu s Bogom dajući mu tako nadnaravni smisao. Bog će se tako rado poslužiti i plodovima našeg rada kako bi nekom koji je tih plodova potreban udijelio korist. Tako je i sa svime što radimo u danu. Molitva i zahvaljivanje Bogu stavljaju sve što radimo u odnos s Bogom podižući tako naš “pogled u nebo”- i otvarajući tako našu dušu dubljem razumijevanju stvarnosti koje NE DOLAZI OD ČOVJEKOVA UMOVANJA, VEĆ OD BOGA S KOJIM U VEZU DOVODIMO SVE.

 

 

 

Ovo zazivanje Boga za pomoć, ne bi trebalo postati bjesomučno “petljanje” glede svojih potreba, već bi nas trebalo dovesti do MIRNA ŽIVOTA KOJI SE OSLANJA NA BOGA I NJEGOVU DOBROTU. Taj mir može imati samo ona duša koja VJERUJE KAKO BOG SVE IZVODI NA DOBRO. Stoga je spremna u molitvi SVE PREDATI BOGU U RUKE: neka bude kako Bog želi, jer važnije je takvom čovjeku BOŽJA VOLJA OD NJEGOVE. Zapravo, tim oslanjanjem na Boga, čovjek pokazuje kako mu vjeruje.

 

 

 

PREISPITIVANJE SAMOGA SEBE: požude ili ljubav u duši

 

 

 

Ovakav život ne ide bez preispitivanja samoga sebe. Čovjek koji živi život “gledajući u nebo” često zapne za “prepreke” na zemlji. Često se spotakne i padne u grijeh. Potrebno je stoga BITI NA OPREZU, BITI BUDAN, i voditi računa o čistoći svoje duše. U tom “dtražarenju nad sobom” pomaže svakodnevno preispitivanje svojih postupaka.

 

 

 

Koji želi imati koristi od ovog puta prema Bogu, neka pogleda u svoju nutrinu i vanjštinu svaki dan, i neka vidi raste li? Kako pati zbog nepravda prema drugima? Kako se nosi sa svojim slabostima? Kako prilazi u pomoć bližnjem u potrebi? Sažalijeva li druge u nevolji? Zna li pronaći Boga i u nevoljama i patnjama? Kako pazi na jezik? Čuva li srce od zla? Vodi li računa da se ne prepušta požudama i osjetilnosti? Zna li ispravno postupati kako u uspjesima, tako i u neuspjesima? Kako se ispravlja, te u svim situacijama traži samo dobro sa ozbiljnošću i diskrecijom? I, više od svega,neka se preispita je u njem umrla žudnja za častima, slavi, svijetu. Pa nek se po tom prosuđuje o koristima u svojoj duši, i ljubi li ili ne ljubi Boga” (Sveti Petar Alkantarski, O molitvi i meditaciji, II,5).

 

 

 

Drugim riječima, neka se preispita i pronađe u sebi ŽUDI LI ZA ZEMALJSKOM PLAĆOM, ŠTO VOLI VIŠE OD SVEGA, vode li ga POŽUDE, ili LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJEMU. “Svaki je od nas ono što je u njemu njegova ljubav... Ljubiš li zemlju? Postat ćeš zemlja? Ljubiš li Boga? Bit ćeš Bog!” (Sveti Augustin, O Evanđelju po Ivanu, 2). Augustin dodaje: “Kraljuje požuda tijela ondje gdje ne postoji ljubav” (Isto, Enquiridio,117).

 

 

 

Ovo preispitivanje svoje nutrine, ima cilj u ispravnom postupanju- u vanjštini. Ne smijemo zaboraviti kako smo dio svijeta i kako smo pozvani izgrađivati ga i usavršavati. Tako, za Ivana Krstitelja, sveti Grgur Veliki veli kako je “osluškivao u svojoj nutrini glas istine kako bi očitovao na vanjštini ono pto bi čuo” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o evanđeljima). Vjera bez djela je mrtva, zar ne? Tako i mi djelima moramo pokazati svoju VJERU, odnosno LJUBAV KOJU NOSIMO U SEBI.

 

 

 

Ne smijemo zanemarivati svoj ŽIVOT U KRISTU- sakramentalan život i suživot u Crkvi. Nikako ne smijemo biti površni u izvršavanju svojih dužnosti, i u svaku poru našeg postupanja valjanam ugraditi spremnost da se žrtvujemo za druge, kako bismo svoje svakodnevne žrtve sjedinili s Kristovom i tako Bogu predali u ruke svoje djelovanje. Prema svima dobrohotni, blagi, ali uvijek čvrsto prijanjajući uz istinu o tome što jest, a što nije dobro.

 

 

 

Zapravo, traži se da budeš BOŽJI ČOVJEK, čovjek sa nutarnjim životom, čovjek molitve i žrtve. Tvoj apostolat bi trebao postati jedno izobilje tvog života usmjerenog tvojoj nutrini” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 961). Nadnaravn pogled podrazumijeva jedan život molitve sjedinjen s Kristom po svojoj svakodnevici. Ono što je zanimljivo kako taj život koji “gleda u nebo”, nije moguć bez “gledanja u svoju nutrinu”.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 22,34-44 

 

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

 

 

 

RADOST ZALJUBLJENIH

 

 

 

Čitamo u drugom čitaju kako Pavao poručuje vjericima u Solunu: Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji.Ulazna antifona mise također naglašava RADOST kršćana: „Neka se raduje srce onih koji traže Gospodina”! Gospodin koji nas je stvorio za SREĆU, ne želi da budemo žalosni u ovom svijetu, već RADOSNI, jer ga zanima da mu budemo bliže i bliže, te u konačnici dođemo k Njemu u vječnost.

 

 

 

Sreću se ne može tražiti u žalosti, nije ju moguće naći u pretjeranoj zabrinutosti za život, pretjeranom radu i aktivizmu, niti u lagodnom životu. SREĆA SE MOŽE SAMO PRONAĆI U ZALJUBLJENOSTI, u zanesenosti srca nekim ili nečim. „Ono što je potrebno za postizanje sreće nije lagodan život, nego zaljubljeno srce” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 795). ZALJUBLJENO SRCE STALNO TRAŽI ONOG KOJEG VOLI, stalno pokušava naći tragove svoje ljubavi u životu oko sebe.

 

 

 

Tako i ovo misno evanđelje poziva na RADOST, jer pred nas stavlja ZAHTJEV ZALJUBLJENA ČOVJEKA: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim (...). Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga”. Zapovijedi ljubavi zapravo su poziv na radost, jer sve mogu za onu osobu koju volim. Ljubav čini i naveće prepreke neznatnim, i LJUBAV SVE PRETVARA U RADOST!

 

 

 

LJUBITI BOGA SVIM SRCEM SVOJIM, SVOM DUŠOM SVOJOM I SVIM UMOM SVOJIM

 

 

 

Od nas se očekuje da Boga volimo cijelim bićem. „Zapovijeda ti se da Boga ljubiš svim srcem svojim, kako bi ti On bio stalno u tvojim mislima; sa cijelom dušom, kako bi to uspio napraviti u svom životu; sa svim umom svojim kako bi svoje umovanje posvetio Onom od kojeg si sve i primio. Ne ostavljaj nijedan dio svoje egzistencije takav da se osjeti besposličarenje ili da umjesto toga radiš nešto drugo. Stoga, svaka stvar koju volimo treba biti vođena prema točki kojoj je usmjerena sva naša ljubav. Jedan čovjek, jako je dobar kada sav svoj život tako usmjerava prema nepromjenjivom Dobru” (Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. lll, str. 89).

 

 

 

Svaka stvar naše egzistencije treba biti vođena prema točki u kojoj je usmjerena sva naša ljubav. Ako je ta „točka” Bog, onda je jasno kako ga volimo cijelim svojim bićem. „Ljubiti znači PUTOVATI, HITATI PREMA ONOM KOJEG LJUBIŠ. Kaže se u Nasljedovanju Krista: onaj koji ljubi - currit, volat, laetatur- trči, leti, hita (III,5,4). Tako i ljubiti Boga je putaovnje srca prema Bogu. Jedno prekrasno putovanje.” (Papa Ivan Pavao I, Opća Audijencija, 27-9-1978). Ljubiti nekoga znači putovati prema njemu, PRIBLIŽAVATI MU SE.

 

 

 

No, ako se trošimo na stvari koje nas od Boga udaljavaju, ako svoje vrijeme i snage crpimo na drugim stvarima koje okupiraju veći dio našega dana, onda se treba malo zaustaviti i upitati gdje je Bog u mom životu? Nisam li na Njega zaboravio? „Diliges Dominum Deum ex toto corde tuo, et in tota anima tua, et in tota mente tua: Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svim umom svojim! Ma koliko ti onda mjesta ostaje u srcu za ljubiti samoga sebe? Što je s tvojom dušom? Što je s tvojim umom? SVIME, kaže, SVIM. Sve od tebe traži Onaj koji ti je sve dao!” (Sveti Augustin, Govor 34).

 

 

 

LJUBITI BOGA IZNAD SVEGA I VIŠE OD SVEGA

 

 

 

Ljubav teži POSJEDOVANJU ONOG KOJEG VOLIŠ! Ovo možemo kazati na drugačiji način: kada ljubite nekoga, onda ŽELITE IMATI ŽIVOT TE OSOBE U SEBI, BITI SLJUBLJENI POTPUNO S NEKIM, BITI SJEDINJENI. O takvoj je ljubavi riječ. Zašto je važno IMATI U SEBI VOLJENU OSOBU? Ljubiti nekoga potiče vas SJEDINITI SE POTPUNO SA ONIM KOGA VOLITE, kako više ne biste bili dvoje nego JEDNO: tako ljubav teži jedinstvu, spajanju, povezivanju,... Osobu koju volite ne možete imati uvijek pored sebe, ALI JE MOŽETE IMATI U SEBI, PREKO LJUBAVI. I to što NOSITE U SEBI, DAJE VAM SIGURNOST, POLET, RADOST, POSTAJE OSLONAC U SVEMU ŠTO RADITE!

 

 

 

Ljubav tako unosi nečije biće u nas, mijenja nas i SUOBLIČAVA ONOM KOJEG VOLIMO. Postajemo SLIČNI LJUBLJENOJ OSOBI! Ljubav prema Bogu UNOSI I BOŽJI ŽIVOT U NAS: u sebe primamo riječi, misli, postupke onog kojeg volimo- ta osoba počinje živjeti u nama! Na takv se način i mi SUOBLIČAVAMO BOGU preko ljubavi i sakramenata koji nam na materijalan način pomažu ljubiti Boga više i više, te SE BOG UPRISUTNJUJE U NAMA, U NAŠEM ŽIVOTU. U tom smislu pričest je vrhunac očitovanja ljubav Boga prema čovjeku, jer se Bog toliko ponizio da je sebe unio u komad kruha kako bi se SJEDINIO S NAMA- kako bi mogao nama otvoriti put jedinstva sa sobom.

 

 

 

Sve što nam daje sada, Bog nam daje kako bismo UPOZNALI KOLIKO ON VOLI NAS, I KAKO BISMO ONDA MI VOLJELI NJEGA BEZ MJERE! „Mjera za ljubiti Boga jest LJUBITI GA BEZ MJERE” (Sveti Bernard, Govor 6, O ljubavi prema Bogu). „Čovjek nikada ne može ljubiti Boga kao što bi se Bog trebao ljubiti, kako to zaslužuje” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 6, a. 4 e). Onaj koji ljubi silno, koliko više ljubi, toliko više traži te ljubavi. Tako je „glad za Bogom” pokazatelj naše ljubavi prema njemu. „Koliko više ljubim, više se osjećam dužnim ljubiti ga više svaki dan” (Sveti Augustin, Poslanica, 192). Stoga je Bog JEDINA MJERA U NAŠOJ LJUBAVI PREMA NJEMU.

 

 

 

LJUBI BLIŽNJEGA

 

 

 

Ovu RADOST i onaj MIR koji uvijek prate zaljubljeno srce, mi bismo trebali donijeti ljudma oko sebe. Mi preko toga DONOSIMO DRUGIMA KRISTA U ŽIVOT. Ne donosimo ga preko nervoze, živčanih ludovanja, preko opterećivanja bližnjih nepotrebnim stvarima, preko tjeranja „maka na konac”, ili pak preko bilo kakvih nepodopština ili nemorala. Donosimo ga preko RADOSTI I MIRA ČOVJEKA ZALJUBLJENA U BOGA. Preko toga donosimo Onoga kojeg volimo, kojeg NOSIMO U SVOM SRCU! Trebamo donijeti ovu radost i veselje u sve segmente našeg života, SVIM LJUDMA BEZ RAZLIKE, da upoznaju stvarno kršćanstvo- ne ono mračno, žalosno, zabrinuto,...- već da RADOSNU VIJEST UPOZNAJU PREKO RADOSNE DUŠE!

 

 

 

Prihvaćajmo svoje obveze i dužnosti ispunjeni RADOŠĆU, kako bismo drugima donijeli Boga u pravom kršćanskom svjetlu, preko radosti prihvaćanja i dobrih i loših trenutaka kroz koje u životu prolazimo.

 

 

 

 

 

OBAVIJEST O VJERONAUKU

 

Dragi moji župljani,

vjerujem kako znate koliku radost, kako meni, tako i Vašoj djeci pričinjaju naša druženja subotom na vjeronauku. Unatoč tome što ponekad to Vama roditeljima i djeci stvara problem glede organiziranja vremena u jednom životu koji je ispunjen nizom obaveza, zahvalan sam Bogu što mi Vas je dao jer niste štedjeli sebe u trudu za dovesti djecu na vjeronauk.

Od srca Vam zahvaljujem na toj radosti koju ste mi priuštili. Siguran sam kako ćemo i dalje nastaviti naša druženja, ali sada na žalost moramo to prekinuti na neko vrijeme.

Bilo bi posve neodgovorno ponašati se kao da se ne događa ništa. Znate kako postoji vjerojatnost da se netko od djece zarazi kako na drugim oblicima nastave, tako i na vjeronauku. Stoga, slijedeći naputke našeg Nadbiskupa, NEĆEMO ODRŽAVATI VJERONAUK neko vrijeme dok se situacija sa zarazom ne stabilizira.

O tome kada ćemo nastaviti s druženjima bit ćete pravovremeno obaviješteni.

Od srca Vam zahvaljujem

 

Vaš župnik

OBAVIJEST O NEDJELJNOM ODRŽAVANJU MISA

 

Dragi moji župljani,

vjerujem kako ste već pročitali poruku Nadbiskupa Marina o održavnju misa i novim mjerama glede toga.

Stoga mi se čini prikladnim UVESTI PRIVREMENO JOŠ JEDNU MISU NA LOKVI NEDJELJOM POSLIJEPODNE.

Ovo je samo PRIVREMENA MJERA, koja stupa na snagu 25.10.2020.

Misa bi se, pored one jutarnje u 10:30, slavila nedjeljom u 19:00.

Molio bih da se JAVITE UNAPRIJED kako se ne bi dogodio nesporazum i došlo previše ljudi navečer, a ujutro nitko (ili obrnuto).

Bio bi lijepo imati obzira prema STARIJIM ŽUPLJANIMA KOJI SU SE GODINAMA NAVIKLI DOLAZITI NA MISU KROZ JUTRO i prepustiti im prednost u dolascima na jutranje mise.

Napominjem kako ćemo učiniti sve da SVATKO IMA PRISTUP MISI I SVETIM SAKRAMENTIMA. Stoga ovo shvatite molim Vas, kao pokušaj da nitko ne bude uskraćen za sveta otajstva, a nipošto kao nekakvo ograničenje.

 

Od srca Vam zahvaljujem

 Vaš župnik

 

Lk 12, 54-59

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: 'Kiša će!' I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: 'Bit će vrućine!' I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?«

 

»Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

 

 

 

ZNAKOVI KRISTOVE PRISUTNOSTI

 

 

 

Gospodin kritizira ljude kako NE PREPOZNAJU ZNAKOVE PRISUTNOSTI BOŽJE među njima. Oni SLUŠAJU Riječ Božju, ali NE SHVAĆAJU kako je to Riječ Božja. Oni VIDE BOGA PRED SOBOM U ISUSU, ali SU SLIJEPI ZA NJEGOVO BOŽANSTVO, već vide samo čovjeka- zanatliju iz Nazareta. Oni shvaćaju kako je ovdje nešto više od uobičajenog, ali NE MOGU PRIHVATITI ONO ŠTO NASLUĆUJU U SEBI- da im se približilo Kraljevstvo Nebesko- da je taj susret s Isusom zapravo jedan KAIROS, SRETAN TRENUTAK KOJEG MORAJU ISKORISTITI ZA SVOJE DUHOVNO DOBRO.

 

 

 

Isus nas I danas pohodi, I danas ostavla ZNAKOVE SVOJE PRISUTNOSTI MEĐU NAMA, ali nerijetko I mi, poput pravovjernih Židova nismo u stanju prepoznati te ZNAKOVE. Ne želim kazati kako bi se naš život sada trebao pretvoriti u bjesomučnu potragu za znakovima Božje prisutnosti, već kako bismo trebali biti osjetljivi na Božje djelovanje u našem životu I na Njegov poziv reagirati poput mladog Samuela, koji je čuvši da ga Gospodin poziva u srcu, odmah kazao: Evo me Gospodine, reci, sluga tvoj sluša.

 

 

 

Krist je prisutan u bolesti I nevoljama, koje uz prihvaćanje Božje volje mogu poslužiti našem pročišćenju. Nazočan je I u našim suradnicima, u onima koji trebaju našu pomoć, u članovima obitelji, u poznanstvima iz svakodnevnog života,... Isus je iza svih dobrih vijesti. Očekuje našu zahvalnost I spreman je obasuti nas još većim milostima. Ne nesreću, puno puta ne uspijevamo mu zahvaliti jer nismo prepoznali Njegovo djelovanje I prisutnost među nama. Bivamo pretjerano ZAOKUPLJENI SOBOM, nekada do te mjere da ne bi bili u stanju BOGA PREPOZNATI NI DA NAM DOĐE I OBZANI NAM SE U SVOJ SVOJOJ VELIČINI.

 

 

 

Kakav bi nam samo život bio kada bismo mogli prepoznavati Isusovu prisutnost u njemu?! Puno toga lošeg bi nestalo jer bismo imali sigurnost da je Bog pored nas i da će sve riješiti na dobro. Stoga smo pozvani ŽIVJETI TU PRISUTNOST S VIŠE SIGURNOSTI, ČEŠĆE TRAŽITI BOGA PORED SEBE, ZAZIVATI GA: “Budemo li živjeli s više povjerenja u božansku providnost, sigurni- s ispravnom vjerom- u ovu svakodnevnu zaštitu, koja nikada ne izostaje, kolike ćemo zabrinutosti i uznemirenosti izbjeći. Nestat će brojne tjeskobne brige koje su svojstvene, kako se to Isus izrazio, POGANIMA OVOGA SVIJETA, onima koji nemaju nadnaravni smisao” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 116).

 

 

 

USMJERENOST NA SEBE KAO PROGLEM ZA PREPOZNAVANJE KRISTA

 

 

 

Život je takav, da često vidimo samo onaj mikrosvijet kojim smo okruženi. Taj je svijet ISPUNJEN NAMA SAMIMA I U NJEMU SMO MI GOSPODARI. Taj svijet ispunjamo svojim radostima I tugama, brigama I razdraganostima, svime što nas se tiče. Jasno, ukoliko ispunimo sav taj prostor- NEĆE OSTATI MJESTA ZA NIKOGA VIŠE U TOM SVIJETU.

 

 

 

To se često događa, a da to I ne opazimo. Koliko puta zanemarimo bližnje bez kojih bi nam život bio nezamisliv? Oni su PRISUTNI STALNO U TOM NAŠEM SVIJETU, ALI IH ČESTO NE VIDIMO JER SMO ZAOKUPLJENI SAMO SOBOM. Kada nam postane važno nešto do te mjere da zaobravimo na druge, treba zastati I prekinuti sa tim što nas zaokuplja. Tada smo ispunili sav sovj svijst sobom I drugome ne dopuštamo da živi u našem svijetu.

 

 

 

U životu čovjeka koji je “svoj svijet ispunio sobom” svi drugi su marginalci- mogu I ne moraju postojati. I možda izgleda presmjelo, to se odnosi I na najbliže članove rodbine. Neke primjetimo tek kada umru. Tek nečija smrt svrati našu pozornost na postojanje ŽIVOTA OKO NAS, ali mi I to krivo shvatimo, pa nakon malo žalosti, sve vraćamo u prijašnje stanje. Ne prepoznajemo znakove života oko nas, premda ne živimo na Marsu već među ljudima.

 

 

 

Ovakav čovjek, koji ne prepoznaje ljubav bližnjih, koji je vječito zaokupljen samim sobom, takav ne može prepoznati ni BOŽJE ZNAKOVE U SVOM ŽIVOTU, jer Bog najčešće svoje djelovanje usmjerava prema nama preko drugih ljudi. Pa, ako smo izoliran otok u svijetu- ostat ćemo otok I kada je Bog u pitanju.

 

 

 

Naš je život stalno “gledanje u svijet”, ali znate kako mnogi gledaju u iste stvari, ali različito vide i različito shvaćaju stvarnost. Tako može biti i s nama ako ŽIVOT SVEDEMO NA NAŠE OSKUDNE POJMOVE, AKO SUZIMO VIDOKRUG NAŠEG GLEDANJA NA ŽIVOT, NA LJUDE, NA BOGA. Čovjek ne može Boga reducirati na svoj život, već se treba OTVORITI ŽIVOTU PREKO LJUBAVI SPRAM BLIŽNJIH, PREKO ČITANJA RIJEČI BOŽJE, PREKO MOLITVE I SAKRAMENATA, kako bi u tom istom životu, tamo gdje drugi vide sasvim obične stvari, obične radosti, tuge, neugodnosti, privatne uspjehe, čovjek PREPOZNAO BOŽJE DJELOVANJE. Taj nadnaravni pogled na život mora biti utemeljen na jednoj odluci: “ne željeti da se Božja veličina svede na naše oskudne pojmove, na naša ljudska tumačenja” (Isto, Susret s Kristom, 13).

 

 

 

ČISTOĆA SRCA KAO PROBLEM ZA PREPOZNAVANJE KRISTA

 

 

 

U tom prepoznavanju ZNAKOVA BOŽJE PRISUTNOSTI među nama, spriječava nas naša usmjerenost na same sebe, jednako kao I ČISTOĆA SRCA. Kaže Isus danas: “Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu.” Svi mi idemo cestom koja vodi prema sudu. Stoga nam valja OČISTITI SRCE OD SITNIH GLUPOSTI, MALIH OPTUŽBI, NERASPOLOŽENJA, OSOBNE BIJEDE I SITNIČAVOSTI. U protivnom, naš će pogled biti zamagljen svojim problemima. Upravo navedene stvari čine da se ZAOKUPLJAMO SAMI SOBOM I DA MISLIMO KAKO NE POSTOJE VEĆI PROBLEMI U SVIJETU OD NAŠIH. Tada je završena stvar: vidjet ćemo samo sebe, a polako zaboravljati druge I posta slijepi za ZNAKOVE BOŽJE PRISUTNOSTI U SVIJETU.

 

 

 

Ta ČISTOĆA SRCA, zapravo govori o MORALNOM STANJU nas samih, o našoj PONIZNOSTI, O ISPRAVNOSIT NAKANE koji su jako važni za prijateljstvo s Bogom. Stoga je važno PROČIŠĆAVATI SVOJE SRCE U REDOVITOM ODNOSU S BOGOM, u molitvi, u pristupanju sakramentima, u djelima ljubavi, kako bismo ČISTILI “OČI SVOJE DUŠE” I mogli prepoznati Boga u svom životu. Sveti Augustin o ovoj potrebi moralne čistoće progovara perko svog osobnog iskustva prije obraćenja: “Jer u meni je vladala glad iznutra. Nedostajala mi je ta nutarnja hrana, koja si ti Bože moj. Ali po toj gladi nisam gladovao, nego bijah bez teka za nepokvarljivom hranom- ne zato jer sma bio ispunjen njome, nego što sam bio prazniji, manje mi se prala” (Ispovijesti, 3,1,1).

 

 

 

ODLUKA O PROMJENI

 

 

 

Ovo nam otvara pitanje VOLJE ILI RASPOLOŽENJA VOLJE ZA PROMJENOM. Često se događa da, premdo govorimo kako želimo neku promjenu, istinski nismo spremni na nju. Nismo spremni očisiti sebe od svoje moralne neurednosti, jer u njoj nalazimo izvjesnu satisfakciju ili užitak. U tom smislu, naša VJERA JAČA ILI SLABI OVISNO O RASPOLOŽIVOSTI NAŠE VOLJE DA SE MIJENJAMO USKLAĐUJUĆI SVOJE POSTUPANJE SA VJEROM.

 

 

 

Kada se nismo u stanu očistiti od naših loših sklonosti, teško da možemo prijanjati uz Božju volju čak i kada je prepoznajemo po očitim znakovima. Nije dovoljno prepoznati znakove Božje prisutnosti, već PRISTATI DA TA PRISUTNOST POSTANE STVARNOST KOJU ĆU ŽIVJETI, a to je moguće samo ako imam u sebi ČVRSTU ODLUKU DA SE MIJENJAM SVAKODNEVNO, i dopustim Bogu da to čini preko moje svakodnevice, preko križeva, preko žrtava,...

 

 

 

Čovjek naime, bilo zato što se vodi predrasudama, bilo zato što je potican strastima i zlom voljom, ne samo da može zanijekati očiglednost izvanjskih znakova nego se čak može oprijeti nadahnućima koje Bog ulijeva u naše duše” (Papa Pio XII, Enciklika Humani generis, 15. kolovoza 1950., 4).

 

 

 

Bog se daje onima koji ga mogu vidjeti. To je zato jer su oči njihova duha otvorene. Svatko ima oči, ali neki ljudi ih čuvaju zaštićene od sunčeva svjetla. Oni uopće ne mogu vidjeti Sunce. Međutim, premda slijepci ne vide Sunce, ono sja i dalje. Stoga ljudi koji ne mogu vidjeti, trebaju kriviti svoju nesposobnost gledanja, jer im je vid manjkav” (Sveti Teofil Antiohijski, Autoliku, 1,2,7).

 

 

 

Ako nedostaje dobre volje, ako osoba nije istinski usmjerena prema Bogu, duh će naići na bezbrojne prepreke na putu vjere, poslušnosti i predanosti Gospodinu”(J. Pieper, La fe hoy, Palabra, Madrid, 1968,. str. 107- 117).

 

 

 

KRIVE SLIKE BOGA

 

 

 

Često slušamo Riječi Božje u Evanđelju, ali I po osobama koje nam žele dobro. Takvi nemaju pojma kako ih Bog nekada šalje nama, ali na žalost ni mi to najčešće ne uočavamo. Naprotiv, postoje ljudi koji nam žele dobro, i takvi znaju kako nije dobro UGAĐAJTI NAM UVIJEK I U SVAKOJ PRILICI. Ako smo zatvoreni u svoj svijet nerijetko odbijamo slušati ono što nam ne odgovara. U takvim prilikama važno je imati srce spremno prepoznati Božji glas u GOVORU DOBRA, LJUBAVI I ISTINE onoga koji I nema pojma što ti govori.

 

 

 

S druge strane, molim Vas kao svećenik, ne slušajte one koji Vam govore riječima koje počinju: BOG ŽELI DA TI..., BOG TI KAŽE..., DUH SVETI HOĆE ZA TEBE..., DUH SVETI JE NAPRAVIO OVO ILI ONO... Bog se redovito služi tihim ljudima koji NEĆE IME BOŽJE IZGOVARATI UZALUD. Ta tko je taj koji sa tolikom sigurnošću može kazati “BOG GOVORI PO MENI”? Velim Vam, klonite ga se! Taj ne zna što govori.

 

 

 

Za oslikati bolje ovo što pišem poslužit ću se Svetim Ocem papom. Jeste li ikada čuli Papu da govori kako BOG PROGOVARA PREKO NJEGA? Nikada! Njega sluša cijeli svijet, on ima autoritet od Boga za kazati bilo što, ali nikada ne govori fraze tipa BOG TI PORUČUJE ili štogod slična. Zato budite MUDRI I ne uzimajte sve “zdravo za gotovo”, već gledajte život oog koji Vam govori- život će Vam kazati sve o njemu (Ne mislim pri tom da gledate u nečiju prošlost, već SADAŠNJOST). Bog se naime uvijek služi malenima I poniznima koji nikada neće sebi dati za pravo da govore u ime Boga, kako druge ne bi ponizili, te kako sebe ne bi stavili na mjesto koje im ne pripada- na mjesto Gospodinovo.

 

 

 

Ne slušajte one koji VAM UGAĐAJU U SVEMU I ODOBRAVAJU SVE BEZ RAZLIKE ne dajući Vam jedno zdravo objašnjenje za to. Mnogi su naime zatvorili Boga u neku svoju sliku koja je nastala samo temeljem životnog iskustva u kojem Bog nije djelovao. Stoga, često u usta uzimaju ime Božje bez razloga, bilo da blagoslivlju, bilo da govore o prokletstvima. Onaj za kojeg se takvi bore “nije pravi Bog, nego lažna ideja o Bogu koju su stvorili: Bog koji štiti bogate, koji samo traži i zahtjeva, koji zavidi našem napredovanju u blagostanju, koji neprestano odozgor promatra naše grijehe da bi uživao kažnjavajući nas!... Bog nije takav, nego je odjdnom DOBAR I PRAVEDAN, OTAC JE I RASIPNIM SINOVIMA, NE ŽELI SIROMAŠTVO I JAD, NEGO DA BUDEMO PREKRASNI, SLOBODNI, KOVAČI VLASTITE SUDBINE. Naš Bog daleko je od suparništva. On želi čovjeka kao svoga prijatelja, poziva ga da ima udjela u njegovoj naravi i njegovoj vlastitoj sreći dovijeka. Nije istina da je prezahtjevan; naprotiv, zadovoljava s es malim, jer dobro zna da nemamo mnogo,... Ovaj Bog će postati sve poznatiji i sve omiljeniji, zavoljet će ga i oni koji ga danas odbijaju ne zbog svoje zloće (mogu biti bolji od nas) nego jer Ga PROMATRAJU IZ POGREŠNA KUTA! Nastavljaju li ne vjerovati u njega? Tada im odgovara: Ja vjerujem u vas” (Albino Luciani, Pisma Illustrissimi, str. 17-18).