Iv 15,1-8

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

 

 

 

U ČEMU JE NAŠ ŽIVOT UKORIJENJEN?

 

 

 

Pitanje ukorijenjenosti našeg života, jest temeljno životno pitanje, jer ono pretpostavlja propitivanje o VLASTITOM IDENTITETU. Kada ramišljamo o UKORIJENJENOSTI NAŠEG ŽIVOTA, razmišljamo zapravo o TEMELJNIM VRIJEDNOSTIMA ZA KOJE VEZUJEMO SVOJ ŽIVOT. Upravo te vrijednosti OTKRIVAJU TKO SMO I KAKVI SMO, jer ako su naše temeljne životne vrijednosti KRŠĆANSKE, mi smo kršćani bez obzira na to koliko griješaka počinimo u životu.

 

 

 

Valja malo pojasniti ovo. Pogledajmo U BILJKE: ono što u biljaka vidimo jest stabljika, lišće, cvjetovi, plodovi; ono što ne vidimo u biljaka jest KORIJENJE. Događa se da neka biljka naizgled bude lijepa, ali njezini PLODOVI BUDU JADNI. Stabljika, list, cvijet budu prekrasni, ali ono što dođe na rod bude žalosno. Zašto? Najčešće problem ležu u KORIJENJU I U ZEMLJI OD KOJE SE BILJKA HRANI. Iz loše zemlje I iz slaba korijena ne može izniknuti dobar plod.

 

 

 

Preslikajmo ovo na čovjeka. Ono što se kod ljudi vidi jest PONAŠANJE. Nas nekada privlači uglađenost, finoća, ili pak neko veselo ponašanje, dobra priča. Na prvi pogled, takav je čovjek izvaredan. Ipak, događa se da NEOBAVEZNO PONAŠANJE NEMA VEZE SA STVARNOŠĆU OSOBE. Nije rijetkost da osobe koje se izvana lijepo ponašaju, sve čine kako bi došli do nekog NEPOŠTENA CILJA. Često puta se ovakvo ponašanje otkriva u LOŠIM POSTUPCIMA PREMA BLIŽNJIMA. Sjećate li se možda Gospodinovih riječi: STABLO SE PO PLODOVIMA PREPOZNAJE! Sada to možemo prevesti: LJUDI SE PREPOZNAJU PO SVOJEM ODNOSU PREMA BLIŽNJIMA. Neke prepoznajemo da su LOŠI, premda je njihovo ponašanje uglađeno; dok su drugi DOBRI, premda njihovo ponašanje ne osvaja na prvu. Zašto je to tako?

 

 

 

Kao što PLODOVI neke biljke većma ovise o KORIJENJU I ZEMLJI, dakle o nečemo što se ne vidi, što je ISPOD ZEMLJE, tako I ljudsko ponašanje ovisi o nečemu što se nalazi ISPOD POVRŠINE LJUDSKOSTI KOJU PRIMJEĆUJEMO. LJUDSKOST OVISI O TOME NA ČEMU JE UKORIJENJENA DUŠA- ČIME SE ONA HRANI: dobirm ili zlom!? Ili što je to što dušu vodi nekom ponašanju? Na čemu je ukorijenjen naš život?

 

 

 

KRIST KAO ČOKOT ČIJI SU KORIJENI U NEBU

 

 

 

Kažemo li da je nečiji život ukorijenjen na nekoj ideologiji, tada to znači da se duša HRANI IDEOLOGIJOM, te ideologija pokreće I usmjerava naše ponašanje. Premda kršćanstvo nije ideologija, obrazac je sličan: za nas konkretno znači da NAŠE PONAŠANJE, želimo li da bude kršćansko, mora biti UKORIJENJENO U KRISTU, mora se HRANITI KRISTOVIM NAUKOM, RIJEČJU, kako bi ta Kristova Riječ usmjeravala naš život.

 

 

 

Kako se jedna kršćanin ukorijenjuje u kršćanstvo, u Krista? Najprije KRŠTENJEM! Prvi su kršćani one koji su se KRSTILI U USKRSNOJ NOĆI nazivali NEOFITI, što u prijevodu znači PRESAĐENI ili NOVO USAĐENI. Time se naglašavalo upravo to da ŽIVOT NAKON KRŠTENJA mora biti UKORIJENJEN U KRISTU, A NE U SVIJETU. No, je li krštenje dovoljno samo za sebe? Tvrdim da NIJE. U KRŠTENJU primamo sakrament koji se sastoji od dvije stvari: POLIJEVANJA VODOM I RIJEČI KOJIMA IZRIČEMO KRŠTENJE. Maknemo li riječi, ostaje voda, ali NEMA KRŠTENJA. Takvo polijevanje vodom koje nije praćeno riječima jest samo polijevanje I ništa više. Dakle, SNAGA VODE U KRŠTENJU ne dolazi od vode već od RIJEČI KOJIMA TA VODA DOBIVA POTPUNO DRUGAČIJU SVRHU.

 

 

 

Što je sa našim životima? Ako maknemo KRŠĆANSKI NAUK, to jest RIJEČ BOŽJU iz naših života; što ostaje? Ostaje jedna ljudskost koju ne možemo nazvati kršćanskom, jer nije utemeljena- ukorijenjena- vođena Kristovim naukom. Takav čovjek može biti odličan, ali razlozi zbog kojih se ponaša tako dobro nisu u Bogu. Teško je da će cijeli svoj život biti sličan nekom kršćaninu osim ako nije vođen nekom osobom dobra kršćanska života. Nužno je SLUŠATI RIJEČ BOŽJU I VRŠITI JE U SVOM ŽIVOTU kako bi cijeli naš život bio vođen tom riječju. Zapravo tada bismo bili vođeni VJEROM. Želiš li biti kršćaninom, onda SOKOVI KRISTOVA ČOKOTA- TRSA MORAJU UĆI U TVOJE KAPILARE. Tobom mora proteći RIJEČ KRISTOVA, baš kao što sokovi iz KORIJENA KREĆU PREKO TRSA U MLADICE, U GRANE. Bez tih sokova, bez hrane koju mladica dobiva, ne može biti ploda. Bez SLUŠANJA RIJEČI BOŽJE NITKO SE NE MOŽE PONAŠATI KRŠĆANSKI, osim ako nije tako odgojen u obitelji. Izostane li s vremenom to slušanje Riječi Božje iz života, onda čovjek počinje slušati DRUGE RIJEČI, počinju ga voditi drugačije norme koje mijenjaju njegovo ponašanje I on s vremenom prestaje biti kršćaninom. Tada se PRILAGOĐAVAMO SITUACIJI, ALI NE KAO KRŠĆANI- VEĆ KAO LJUDI KOJI TRAŽE IZGOVOR ZA SVOJE KRŠĆANSTVO. Kao da se sramimo svog kršćanstva I olako odustajemo od temeljnih principa svog života- od svojih korijena! Čupamo same sebe iz zemlje u koju smo srasli svojim životom.

 

 

 

Ne smije se svakodnevica odvojiti od kršćanstva. To bi značilo da naš život NIJE UKORIJENJEN U KRISTU, već da KRŠĆANSTVO SHVAĆAMO KAO ZABAVU- kao nešto neozbiljno. Kada jedan kršćanin svoje kršćanstvo svede samo na neke izolirane trenutke svog života ODVOJENE OD POSLA, PRIJATELJA, RODBINE, OBITELJI, tada mu kršćanstvo postaje HOBI koji s vremenom dosadi. Konačno, prestane se biti kršćaninom. Što znači to da netko samo povremeno postaje kršćaninom bez želje da to kršćnstvo unese u svoju svakodnevicu? To znači da ono što mu je važno za život I ponašanje ne nalazi u kršćanstvu, već u nečem drugome. ODVOJITI SVAKODNEVICU O VJERE ZNAČI OTPASTI OD VJERE, znači živjeti život koji NIJE UKORIJENJEN U KRISTU.

 

 

 

OSTATI U KRISTU- BITI ČIŠĆEN

 

 

 

Biti ukorijenjen u Kristu znači biti ČVRSTO VEZAN UZ KRISTA, stalno svoj životni pravac KORIGIRATI sukladno kršćanskom nauku. To podrazumijeva I PODNOŠENJE ŽRTVAVA I TEGOBE U SVAKODNEVICI. Naime, upravo te tegobe I podnošenje žrtava, zajedno sa našom osobnim ispravljanjem krivih putova, predstavljaju ono ČIŠĆENJE O KOJEM GOVORI ISUS.

 

 

 

Jedan trs čisti se od suvišnih grana kako bi one koje trebaju donijeti plod, mogle taj plod I iznijeti. Slično je I sa našim životima. Često prolazimo kroz TEGOBE I NEVOLJE. One predstavljaju ČIŠĆENJE koje moramo proći kako bi iz naših života OTPALO SVE ONO ŠTO NAS PRIJEČI BITI UKORIJENJENIMA U KRISTU. Bog pripušta nevolje ne kao prokletstvo na nekoga, već kao odgojnu mjeru PROČIŠĆAVANJA svoga života. Upravo u tim trenucima, kada ostane bez tla pod nogama, čovjek mora ostati potojanim u svojim kršćanskim uvjerenjima.

 

 

 

KADA TE SPOPADNE ZLO, NE UZVRAĆAJ ZLIM, VEĆ MOLI ZA PROGONITELJE. KADA OSTANEŠ BEZ NOVCA, NE KRADI. KADA TE PROKLINJU, NE PROKLINJI VEĆ BLAGOSLIVLJAJ KOJI TE PROKLINJU. KADA TE POGODI BOLEST, UZMI JE I NE OKREĆI LEĐA BOGU- TA MNOGI SE MOGU OBRATITI VIDEĆI TVOJU HRABROST I RADOST U BOLESTI I U NEVOLJI. KADA TE OPTUŽUJU, NE BRINI SE SE OBRANU AKO SI PRAVEDAN- SAMO RECI ISTINU I NE BOJ SE I NEMOJ OPTUŽIVATI NIKOGA. AKO LAŽU O TEBI ILI TE OGOVARAJU- BUDI MIRAN, NE POVODI SE TAKVIM PRIMJEROM I NASTAVI ŽIVJETI KAO DA SE NIŠTE NIJE DOGODILO- TA RIJEČI TI NE MOGU UČINITI ZLA, AKO GA SAM NE UČINIŠ.

 

 

 

Na ovaj način se živi svakodnevica. Mi kršćani NE SMIJEMO SE PRILAGOĐAVATI TRENUTKU I mijenjati svoje ponašanje na gore, već moramo TRENUTKE SVOGA ŽIVOTA PRILAGOĐAVATI KRISTU I MIJENJATI SVOJ ŽIVOT I CIJELI SVIJET NA BOLJE, a to je moguće samo čineći dobro, blagoslivljajući, moleći...Nije dovoljno pripadati Crkvi, već treba ŽIVJETI JEDAN ŽIVOT UKORIJENJEN U KRISTU, živjeti svakodnevicu takva kakva jest BEZ DA IZGUBIMO SVOJ KRŠĆANSKI IDENTITET. Tako će naše životne vrijednosti nadilaziti čisto ljudske perspektive, jer ćemo ići korak dalje- biti ćemo LJUDI NEBA, KRISTOVI, KRŠĆANI koji svkodnevicu ne odvajaju od trsa I od korijena koji nas hrane. TRS JE KRIST, NJEGOVI SU KORIJENU U NEBU, I NEBO JE ONA ZEMLJA KOJA NAS HRANI.

 

 

 

 

Iv 14, 27-31a

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama'. Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac.«

 

 

 

MIR KAO DAR S NEBA

 

 

 

Uobičajeni židovski pozdrav bio je ŠALOM kojim se nekome zaželio MIR. I danas slušamo riječi koje su bile prva Isusova ostavština svojim učenicima: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.” Ove riječi podsjećaju nas na prvo poslanje apostola, kada se posalo sedamdesetdvojicu; dvoje po dvoje i uputio ih riječima: “5U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.” (Lk 10,5-6). Mir je dakle više od dobre želje- to je prvi zahtjev apostolata.

 

 

 

Mir se u Starom Zavjetu shvaćao kao djelo pravednosti koje je plod reda u životu, jednog istinski ispravnog života. U Izaiji nalazimo stih koji to opisuje: “Mir će biti djelo pravednosti; plod pravde, bit će mir i sigurnost na vijeke” (Iz 32,17). U psalmima nalazimo redak: “Velik mir počiva nad onima koji ljube tvoj Zakon, nikadaoni neće propasti” (Ps 118,165). Mir se tako dovodi u vezu sa vršenjem Zakona koji je od Boga dan ljudima, i svaki koji se ponaša sukladno Mojsijevu zakonu, kao plod takva postupanja dobit će MIR U DUŠI; jedan mir podržavan od Boga.

 

 

 

U svetoj liturgiji nekoliko se puta ponavlja usklik „MIR S VAMA” ne samo kao pozdrav, već i kao podsjetnik kako je potrebno pogledati u svoje srce: NALAZI LI SE U NJEMU MIR OD SVIJETA ILI MIR OD BOGA. Je li naše srce ispunjeno apostolskim mirom koji se hrani jednim ispravnim životom, ili smo opterećeni životnim problemima koje sami ne možemo riješiti, a na Boga se ne oslanjamo u njihovu rješavanju?

 

 

 

Jedan od darova koji su apostoli primili od Gospodina jest MIR: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.” Kada im daje savjete onda uvijek to čini poukom koja se odnosi na Stari Zavjet: rečeno je u Pismima (…), a ja ti kažem (…). Sada nema takve pouke koja bi se odnosila na Židovsku tradiciju. Ta je tradicija uobličila ponašanje svih vjernika Staroga Zavjeta, pa je Gospodin kao polazićčnu točku uvijek I uzimao tradiciju Židova.

 

 

 

No, sada, pred svoj odlazak Ocu u nebo, apostole ŠALJE U SVIJET. Oni postaju VOJNICI KRALJA SVEGA STVORENOGA I po njima će se ispuniti proročanstvo proroka Izaije: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. (6) Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti” (Iz 9,5). Isus će postati Knez mironosni onda kada apostoli IZAĐU U SVIJET NAVIJEŠTATI RIJEČ BOŽJU.

 

 

 

MIR KOJI DAJE SVIJET

 

 

 

No, svijet ne daje onaj mir koji se zadobiva kod Gospodina: “Dajem vam ga (mir), ali ne kao što svijet daje.” Vidimo u prvom čitanju u Djelima apostolskim kako Pavao u Antiohiji biva mučen do smrti premda je naviještao mir ljudima I ništa više. Vidimo kasnije u svim njegovim Poslanicama kako ih počinje prenošenjem MIRA NA LJUDE kojima piše, I to onog mira kojeg je sa apostolima primio od Isusa Krista. Taj se mir ne ograničava samo na kršćane, jer tada se ne bi ispunilo ono univerzalno poslanje kršćana koji SVIMA BEZ RAZLIKE TREBAJU DONOSITI MIR U ŽIVOTE. Stoga Pavao I piše u Poslanici Rimljanima: “slava, čast i mir svakomu koji čini dobro, Židovu najprije, pa Grku! (11) Ta u Boga nema pristranosti.” (Rm 2,10). O tome govori I prorok Izaija: “(2) Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, (3) nagrnut će mnoga plemena i reći: "Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina." (4) On će biti sudac narodima, mnogim će sudit' plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat' mača protiv naroda nit' se više učit' ratovanju. (5) Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo svjetlosti!” (Iz 2,2-5).

 

 

 

MIR koji daje SVIJET jest mir zadovoljštine sa onim za čime žudi čovjek, a to najčešće MATERIJALNA SIGURNOST I ZDRAVLJE. Te dvije stvari same po sebi nisu loše, no “knez svijeta” (Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa.) pokušava na sve načine UNIJETI RAZDOR IZMEĐU ČOVJEKA I BOGA na jedna suptilan način. Preko grešne čovjekove naravi, nastoji POREMETITI PRIORITETE U ČOVJEKU. Pa Bog, koji bi trebao biti na prvom mjestu, pada na ljestvici prioriteta kada čovjek počne tražiti SIGURNOST U SEBI SAMOME.

 

 

 

Jedna od velikih varki jest da čovjek može sve sam. “Sve sam” uvijek znači “BEZ Boga”. U takvoj situaciji, za čovjeka koji SVE U ŽIVOTU ŽELI POSTIĆI SAM mijenjaju se prioriteti. ZDRAVLJE I MATERIJALNA SIGURNOST POSTAJU KLJUČNI ZA DOBRO FUNKCIONIRANJE TAKVA ČOVJEKA. Bez te dvije stvari takav je čovjek izgubljen- NEMA MIRA.

 

 

 

Gospodin jasno upozorava učenike kako MIR SVIJETA NIJE UVIJEK I MIR OD BOGA kojeg Isus želi donijeti njima: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). Taj je mir svijeta varav jer ne počiva na ODNOSU S BOGOM KOJI JE IZVOR SVEGA NAŠEG MIRA. Na ovo upozorava I sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, kada poučava kako mi ŽIVIMO OD BOGA I ZA BOGA, te onaj koji živi za Boga ŽIVI PO DUHU SVETOME KOJI MU UNOSI MIR U ŽIVOT. Nasuprot tome stoji ŽIVOT PO TIJELU kako ga Pavao naziva, odnosno život koji se temelji na MATERIJALNOJ SIGURNOSTI I NA ZDRAVLJU: “oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: (6) težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. (7) Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. (8) Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. (9) A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama.” (Rm 8,5-9). Ako u nama prebiva Duh Božji, onda bismo I mi trebali biti BAŠTINICI MIRA. Zato Isus I govori apostolima kako ono što svijet I “knez svijeta” unose u čovjeka NE MOŽE NIŠTA PROTIV ISUSOVA MIRA: “Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa.

 

 

 

Ono ljudi koji se oslanjaju na materijalno, na bogatstvo I očekivano zdravlje, mir ne mogu imati na jednak način kao I onaj koji je svoj život staio u ruke Boga. Naime, čovjek “svijeta” uvijek će živjeti u strahu od strepnje da ne izgubi ono što mu je potrebno za ovaj jadni život. Kršćanin zna kako je sve na ovom svijetu PROLAZNO I KAKO JE SVE SAMO JEDNO SREDSTVO KOJE NAS TRBA DOVETI BOGU KAKO BISMO UŽIVALI U POTPUNOTI ONAJ MIR U BLAŽENOM GLEDANJU LICA GOSPODNJEGA.

 

 

 

Stoga se onaj “mir svijeta” pretvori lako u NEMIR I NESKLAD, pa se po tome lako prepozna njegov korijen koji NIJE U BOGU. Pavao kaže u Poslanici Korinćanima kako se KORIJEN MIRA PREPOZNAJE PO TOM SKLADU ILI NEKSLADU U DUŠI: “Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira.” (1Kor 14,33)

 

 

 

MESIJANSKI MIR KAO PLOD SVETOSTI

 

Istinski mir jedan je od mesijanskih darova. Sjetite se Isusova poslanja apostola: “U koju god kuću uđete, najprije recite MIR KUĆI OVOJ” (lK 10,5). Mir je dakle naše poslanje I mi bismo trebali biti MIRONOSCI koji MIR POSJEDUJU I MIR DONOSE DRUGIMA.

 

 

 

Za posjedovati mir potrebno je imati izgrađen odnos s Bogom, a taj odnos ne može biti utemeljen na grijehu ili nekom našem zlu. Stoga, MIR IZRASTA KAO PLOD SVETOSTI jednog života koji svoju ljubav prema Bogu pokazuje jednom borbom za čistoću svoje duše. Na ovaj način se pokazuje kako je BOG NA PRVOM MJESTU U MOM ŽIVOTU, jer ono što je Bogu važno jest naše SPASENJE, a ono podrazumijeva ovu borbu za sebe.

 

 

 

BEZRAZLOŽNA ZABRINUTOST

 

Tek kada uspijemo zadobiti mir u sebi moći ćemo taj mir prenijeti na druge. NE MOŽE SE DATI ONO ŠTO SE NE POSJEDUJE. Tako je I sa mirom; nemamo li ga u sebi, ne možemo ga ni predati drugima. Sjetite se nekih osoba čija Vas prisutnost uznemirava bez da te osobe išta kažu ili naprave. Obično je riječ o ljudima koji nose teške terete vlastitih zabrinutosti za egzistenciju I ma koliko god se trudili ne mogu naći mira u ničemu. Stalno im nešto nedostaje, stalno im se čini kako su negdje pogriješili, stalno strepe od nekoga ili od nečega,... Ta ZABIRNUTOST JE ČESTO BEZRAZLOŽNA kada se shvati da se njome ništa ne dobiva. Ona često otkriva dušu koja se OSLANJA SAMO NA SEBE, a kako sama nema sigurnosti za postići ono što želi- nema ni mira u sebi.

 

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg je Isus svojedobno govorio učenicima: “(22)Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. (23) Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. (24) Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! (25) A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? (26) Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti? (27) Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. (28) Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!" (29) "Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! (30) Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. (31) Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!” (Lk 12,22-31)

 

 

 

Čovjek koji nema mira u sebi, ne može ga predati nekome. Kršćanin bez mira u duši ne ispunja svoje apostolsko poslanje. Mi naime moramo paziti I NA MIR U SREDINI U KOJOJ ŽIVIMO. Gospodin želi da se naš mir proširi I na poredak društva u kojem živimo. ISTINSKI MIR uvijek znači I MIR U PORETKU, MIR IZMEĐU NAS I DRUGIH LJUDI. Kada nismo zabrinuti za život, kada imamo mir u sebi I oslanjamo se na Boga koji će naše egzistencijalne napore oploditi svojom milošću, moći ćemo zauzimati takav stav koji će činiti da nesloge I razdori nestaju, da ljutnje uminu, da se stvori jedno ozračje poštivanja I razumijevanja.

 

 

 

ŠIRENJE MIRA KAO NARAVNI DIO APOSTOLATA

 

Kada govorimo o širenju mira u poretku, najprije se misli na vlastitu obitelj, jer mir pretpostavlja “skladno sudjelovanje u zajedničkim planovima I interesima. Istinskim mirom dijelimo brige drugih, njihove interese I napore” (F.F. Carvajal, Razgovarat s Bogom, 207). Ovo nije nigdje tako izraženo kao u obitelji. To se dakako dalje valja prenostiti na širu zajednicu. Kada netko u toj zajednici GLEDA SAMO NA SEBE I SVOJE INTERESE, KADA SVOJE INTERESE PRAVDA NOVIM RADNIM MJESTIMA, BOLJITKOM ZAJEDNICE, a to u stvarnosti I nije tako, onda se često sve izrodi u nešto što nije kako treba. Takva osoba NE DIJELI ZAJEDNIČKE INTERESE, NEMA OSJEĆAJA ZA POTREBE DRUGIH I NE ZANIMA SE ZA MIR U PORETKU. Zanimaju ga samo VLASTITI INTERESI.

 

 

 

U našem društvu, bez obzira gledamo li ga kroz prizmu malih zajednica ili cijele države, ovakav je stav izražen. Na žalost, mnogi koji sebe predstavljaju kršćanima, zauzimanjem za vlastite interese UNOSE SILAN NEMIR I NESIGURNOST U ŽIVOTE LJUDI. Istina je kako otvaraju radna mjesta, ali pri tom čine sve kako bi ljude koje zaposle učinili ovisnima o sebi I poslu kojeg obavljaju. S vremenom unesu STRAH OD GUBITKA RADNOG MJESTA, TE NESIGURNOST U DUŠU OSOBE KOJA SE NE ZNA ODUPRIJETI TAKVOM ZLU, pa postaje spreman učiniti sve samo da zadrži svoj posao.

 

 

 

Niz je primjera kako se UNOSI NEMIR MEĐU LJUDE I U POREDAK. To je znak da nema pravog odnosa s Bogom koji takvo što unosi u društvo. Takva osoba, koja drugima u život unosi nemir, strah I nesigurnost, čovjeka je koji NIJE U MIRU S BOGOM.

 

 

 

Mi kršćani moramo biti donositelji mira I radosti u srca ljudi. To se gradi uvijek na odnosu s Bogom koji će u naša srca staviti ISKRENU ŽELJU ZA MIROM što će nas potaknuti da izbjegavamo sve što uzrokuje razdor I nemir: negativni sudovi o drugima, ogovaranja, kritike, samosažaljenja,...(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 209). Tako ćemo moći održavati normalne, prijateljske odnose s ljudma I to će nam biti poticaj da se borimo protiv mogućih antipatija nastalih zbog nekih nedostataka na osobama; protiv naravnih grubosti koje uništavaju mir u okolini I ukazuju na nedostatak samosvladavanja. (Na nav. mj. 209)

 

 

 

Ako velimo kako je mir jedan dar od Boga, čovjek je dužan stalno tražiti ga u svemu što radi, jednako kao što je dužan ulagati stalne napore da se taj mir održi. (...) Božja providnost, po svojoj ljubavi prema čovjeku, nikada ga ne napušta u borbama za mir, već ga potiče i vodi na tajanstven način prema miru, čak i najtamnijim razdobljima ljudske povijesti. Teškoće, problemi, tragedije prošlih i sadašnjih vremena služe kako bi čovjek izvukao pouku koja bi mu pomogla u traganju za novim putovima mira, za novim razumnijim i hrabrijim rješenjima koja za cilj imaju uspostavu mira” (Sveti Ivan Pavao II, Poruka mira, Za upostaviti i poučiti se o miru, 405).

 

 

 

Blažena Djevica Marija je KRALJICA MIRA kako joj tepamo u litanijama. Molim je da nam pomogne da nikada ne izgubimo radost I mir, da vedrina prati naše putove kako bi ljudima donosili Kristov mir, Kristovo svjetlo u njihove živote.

 

 

 

 

 

Iv 14, 21-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

 

 

 

LJUBAV SE BOŽJA OČITUJE PO NAMA

 

 

 

Danas Gospodin svojim riječima poučava kako će apostolima poslati TREĆU BOŽANSKU OSOBU koja će im pomagati u svemu. “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” Onaj koji Iusove zapovijedi čuva jest osoba koja ih VRŠI U SVOM ŽIVOTU, PRIMJENJUJE IH NA SEBI. Time na djelatan način pokazuje svoju ljubav prema Bogu. Prava ljubav se očituje DJELIMA. Kaže o tome Sveti Ivan Zlatousti: “Ovo je istina o pravoj ljubavi: SLUŠATI I VJEROVATI ONOME KOJEGA LJUBIŠ” (In Ioannem 74).

 

 

 

Isus, dajući nam zapovijedi ljubavi zapravo želi da MI SHVATIMO BOŽJU LJUBAV PREMA NAMA; želi da se Božja ljubav OČITUJE NAMA (i njemu se očitovati) po našoj ljubavi prema Bogu koja će se vidjeti po našim postupcima. No mi se često osjećamo napušteni od Boga premda nas On nikada ne napušta. Taj osjećaj napuštenosti nije stvar Boga već stvar nas samih. BOG ČOVJEKA NIKADA NE NAPUŠTA, VEĆ SE ČOVJEK OD BOGA UDALJAVA SVOJIH GREŠNIM ŽIVOTOM. U tom smislu Bog se U NAMA, U NAŠOJ DUŠI uvijek ponaša kao “DRAGI GOST” koji neće protiv želja domaćina, koji neće govoriti ako domaćin buči, koji neće učiniti ništa ako to nije po volji domaćina.

 

 

 

BOŽJA PRISUTNOST U ŽIVOTU ČOVJEKA

 

 

 

Ova BOŽJA PRISUTNOST U ŽIVOTU ČOVJEKA za Židove je bila jedna novost. Učenici je nisu razumjeli, jer su Židovi držali kako će se Bog preko Mesije objaviti CIJELOM SVIJETU KAO KRALJ I SPASITELJ. Apostoli sada Isusa shvaćaju drugačije; čini im se kako su ove riječi upućene samo njima, samo onima koji Isusa ljube I poznaju: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?” u Starom Zavjetu Bog se objavljivao na razne načine. Uvijek je obećavao kako će ŽIVJETI MEĐU SVOJIM NARODOM. To obećanje ispunjao je na razne načine. No Židovi su svoj dio saveza loše ispunjali; zapovijedi nisu čuvali, I Bog je polako za njih postao “nedohvatljiv”. Kao da je zašutio.

 

 

 

Sada Isus najavljuje NOVU BOŽJU PRISUTNOST U SVAKOM ČOVJEKU KOJI BOGA LJUBI I KOJA JE U MILOSTI. Tu MILOST primamo krštenjem kada u dušu ulazi Presveto Trojstvo, a prisutnost Trojstva u duši nama je razumljiva po LJUBAVI. Sveti Ivan od Križa objašnjava: “Što više od ovoga želiš dušo? I što više tražiš izvan sebe kada u sebi imaš svoje bogatstvo, svoje uživanje, svoje zadovoljstvo (…), to jest Ljubljenoga koga želiš I žudiš? Uživaj I veseli se s Njime u unutarnjoj sabranosti jer ga imaš tako blizu” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, kitica 1).

 

 

 

Ova prisutnost Boga u duši očituje se po DUHU SVETOM, Trećoj božanskoj osobi, koju nazivamo I LJUBAV. Duh Sveti je LJUBAV BOGA OCA I SINA koja se izlijeva na nas po milosti. Njega Gospodin danas naziva BRANITELJ: “To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovaj naziv BRANITELJ prijevod je grčke riječi PARAKLETOS. U originalu ova riječ znači POZVAN JEDNOME (pozvan u zajedništvo, biti zajedno s nekim) s ciljem da toga UTJEŠI, BRANI, ZAŠTITI,... Odatle dolaze ostali nazivi koji se primjenjuju na Duha Svetoga: BRANITELJ, TJEŠITELJ, ZAGOVARATELJ, ODVJETNIK,.... Dakle, Duh Sveti doći će Apostolima kada Gospodin ode na Nebo.

 

 

 

Ova pristunost Boga preko Branitelja zapravo predstavlja jednu novu teofaniju, objavu Boga po kojoj se BOG DA UPOZNATI ONOME KOJI LJUBI I ČUVA ISUSOVE ZAPOVIJEDI, KOJI SLUŠA NJEGOVU RIJEČ, A TA JE RIJEČ JEDNAKO RIJEČ BOGA OCA, KOJI TU RIJEČ VRŠI U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

INHABITACIJA

 

 

 

Ovdje je riječ o jednom novom prisustvu Bog U DUŠI ČOVJEKA, što u teologiji nazivamo INHABITACIJA: STANOVANJE PRESVETOG TROJSTVA U DUŠI koju prepoznajemo po djelovanju DUHA SVETOGA. Tako zapravo postajemo HRAM DUHA SVETOGA kako kaže Pavao, jer On u nama prebiva. Bog nam šalje sebe ponovo u nas kako bi nas na poseban način pomagao u životu. On je INSPIRATOR, onaj koji NADAHNJUJE DA ČINIMO DOBRE I ISPRAVNE STVARI, DA LJUBIMO VIŠE BLIŽNJE I ČVRTVO PRIJANJAMO UZ RIJEČ BOŽJU U SVEMU. Stoga ga nigdje I ne možemo naći nego U SEBI. Blažena Elizabeta od Trojstav ovo prebivanje Boga u nama doživljava ovako: “To je jedan san koji prosvjetljuje cijeli moj život pretvarajući ga u raj nebeski kojeg očekujemo” (Epistula 1906).

 

 

 

Za shvatiti Isusove riječi o djelovanju Duha Svetoga prisjetimo se ovog stiha evanđelja: “poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh”. Ovdje Gospodin govori kako ćemo njegove riječi pronalazi u sebi pomoću Duha Branitelja. On će nas POUČAVATI, USMEJRAVATI U ODLUKAMA. Dakle, morat ćemo ga pronalaziti u MISLIMA. Isto vrijedi za drugi dio rečenice u kojoj se kaže kako će nam DOZIVATI U PAMET sve što je Isus govorio. Ovaj izraz “dozivati u pamet” u Neovulgati nalazimo kao SUGGERET, što bi u slobodnom prijevodu bilo SUGERIRATI, SAVJETOVATI, DATI NEKU UPUTU, OBRATITI POZORNOST NA NEŠTO ŠTO NE PRIMJEĆUJEMO,... Drugim riječima, Duh Sveti prije svega vodi čovjeka u svakodnevici do BOLJEG SHVAĆANJA VLASTITIH POSTUPAKA U SVJETLU ISUSOVIH RIJEČI. U tom smislu On će stalno dozivati u pamet ono “Isusovo” što naše djelovanje uskladiti s Gospodinovim zapovijedima ili riječima. S druge strane PODSJEĆAT će nas na Isusov primjer I POUČAVATI kako da taj primjer slijedimo.

 

 

 

Rekosmo kako Duh Sveti prije svega upire u naše misli. Dakle U MISLIMA TREBA RAZABRATI ŠTO JE OD BOGA, ŠTO JE OD DUHA SVETOGA. Naša je duša puna svakojakih misli od kojih su mnoge takve da nas RASTRESAJU ILI UZNEMIRUJU tako da ne možemo funkcionirati često onako kako bismo htjeli. Stoga, za RAZABIRANJE BOŽJIH POTICAJA U SEBI, potrebno je najprije SABRATI SE.

 

 

 

SABRANOST

 

 

 

Sveti Grgur Veliki poučava: “Ako se naš razum rasipa u sjetilnim slikama, nikada neće biti sposoban razmatrati sebe, niti narav duše, jer je zaslijepljen tolikim zaprijekama koliko je misli što ga privlače I vode. Stoga je prvi stupanj da bi duša razmatrala nevidljivu Božju narav- SABRATI SE U SAMOME SEBI” (Homilije o proroku Ezekijelu).

 

 

 

Za postići ovu sabranost duše neki ljudi bježe iz svijeta, povlače se u osamu. Ipak, od VEĆINE LJUDI BOG TO NE ZAHTIJEVA. Od očeva I majki, mladića I djevojaka, radnika I studenata, traži se da BOGA SUSRETNU U SVOJIM POSLOVIMA. Za takav susret potrebna je sabranost koja se potiže mali dnevnim MRTVLJENJIMA. MRTVIMO MISLI ILI MAŠTU oslobađajući je uzaludnih misli koje nam pozornost skreću od Boga I od važni stvari; MRTVIMO PAMĆENJE odbacujući sve štonas navodi na grijeh udaljavajući nas od Boga; MRTVIMO VOLJU radeći dužnosti koje su nam povjerene, pa makar I malene, izvršavajući I zdušno.

 

 

 

SABRATI SE znači UJEDINITI RASTAVLJENO, ponovo uspostaviti unutarnji izgubljeni red, izbječi rasipanje osjetila I moći čak I u stvarima koje su po sebi dobre ili neutralne, staviti Boa kao cilj nakane u onoe što činimo ili namjeravamo”(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).

 

 

 

Suprotno unutarnjoj sabranosti su RASTRESENOST I LAKOMISLENOST. Osjetila I moći zasutavljaju se da se napoje u svakoj lokvi na putu, a kao posljedica toga, osoba korača bez čvrstoće, pažnja se rastresa, volja je pospana, a požuda budna” (Sveti Josemaria Escriva, Put, 375).

 

 

 

U mjeri u kojoj očistimo svoje srce I svoj pogled, u mjeri u kojoj uz Božju pomoć postignemo sabranost koja znači bogatstvo I unutarnju puninu, naša će duša žudjeti za Bogom – kao što košuta žudi za izvor vodom (Ps 42,2)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 200).

 

 

 

 

 

5_NED_VAZ_B_2021

 

Iv 15,1-8

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

 

 

 

BEZ KRISTA NE MOŽEMO NIŠTA

 

 

 

U evanđelju Isus veli: “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.” Želi naglasiti kako mi možemo donijeti dobre plodove sami po sebi, odnosno BITI DOBRI SAMO PO SVOJIM SNAGAMA, ali ti se plodovi lako pretvore u nešto “kiselo”.

 

 

 

Često puta SAMO SVOJIM NAPORIMA- kada su naša ljudskost i krijeposti u pitanju, ne uspijevamo postići nešto, i zaboravljamo kako Gospodin vidi “dalje” od nas i kako bismo se trebali na njega osloniti u svojem djelovanju. Često naime NE VIDIMO ONE DALJE POSLJEDICE SVOJIH “DOBRIH DJELA”, pa Gospodin stavlja prepreke na naš put da ne padnemo. Shvativši da je potrebno svoje NAPORE NAJPRIJE PREDATI BOGU U RUKE i kako je potrebno računati s Bogom u svemu, Bog nas polako vodi do rješenja koje je usitinu dobro i za nas i za druge ljude.

 

 

 

Ovo evanđelje nas suočava s jednim novim pogledom na život. Rečenica “Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore”- podsjeća nas kako u životu imamo dvije mogućnosti: BITI S KRISTOM ILI NE BITI S KRISTOM! Radikalno, zar ne? Loza koja ne daje ploda BACA SE, A ONA KOJA DAJE PLOD OSTAJE NA LOZI I OD NJE SE SVE DALJE RAZVIJA! Tako je i sa kršćanskim životom: oni koji daju ploda u ljubavi ostaju u Bogu.

 

 

 

Najčešće ovo krivo razumijemo, jer na život gledamo samo preko ovozemaljskog života, a ne preko konačnog cilja: VJEČNOG ŽIVOTA. ONI KOJI ŽIVE PLODNI DOBROM U KRISTU, OSTAJU ZA ŽIVOT VJEČNI! Sveti Augustin komentira ovo: “Lozje može postojati samo na jednom od ova dva mjesta: ili na trsu ili goreći u vatri ako nije na trsu. Nastojte biti vezani čvsrto uz trs kako bi se oslobodili vatre” (Sveti Augustin, In Ioan. Ev. Tract., 81, 3). Lako je shvatiti što čeka onoga koji NE ŽIVI U KRISTU- KOJI ŽIVI JEDAN GREŠAN ŽIVOT VEZAN UZ BILO KOJI OBLIK ZLA.

 

 

 

Nas dakako muči jedna druga stvar. Svi mi na ovaj ili onaj način upadamo u grijeh. Znači li to da nas čeka “vatra”? Samo ako tvrdoglavo ustrajemo u svojim grijesima, ako se tako vežemo uza zlo da ne dajemo nikakva ploda u dobroti. Druga stvar bitna je za nas: ovaj ŽIVOT U KRISTU, ova ucijepljenost u Boga, uvijek sa sobom povlači pitanje našeg ZAJEDNIŠTVA S BOGOM KOJE IDE PREKO CRKVE. To je zajedništvo protkano SAKRAMENTALNIM ŽIVOTOM, a u sakrametnima KRIST JE ONAJ KOJI DJELUJE! Zato Isus govori: “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa”.

 

 

 

OSTATI U KRISTU

 

 

 

To je i razlog zbog kojeg Isus govori: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda”. Što znači „OSTATI U KRISTU”? Kada netko ŽIVI ISTINSKO ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM (što ne znači da se stalno pričešćuje, jer ima onih koji su redoviti na pričesti, ali ih nikakvo zajedništvo ne veže s Kristom- nakalemljeni su na sebe same) onda POTICAJI ZA NJEGOVO POSTUPANJE DOLAZE PREKO KRISTA. A ono što preko Krista dolazi nisu ljudski poticaji već Božji.

 

 

 

Kada je jedna mladica loze nakalemi (navrne) na trs, tada se ta mladica na jedan posve prirodan način hrani preko trsa. Tako i oni koji se nakaleme na Krista, koji se UCIJEPE U NJEGOV ŽIVOT DO POTPUNOG ZAJEDNIŠTVA, duhovnu hranu, odnosno POTICAJE ZA SVOJE POSTUPANJE DOBIVAJU OD KRISTA. Samo oni koji OSTANU U KRISTU I ON U NJIMA, donose dobar plod u svom životu.

 

 

 

ŽIVOTOM SJEDINJENI S KRISTOM

 

 

 

Mi se s Kristom SJEDINJUJEMO PO CRKVI preko SAKRAMENATA, preko RIJEČI BOŽJE, SVETE MISE,... Crkva od Boga donosi niz SREDSTAVA KOJI NAM POMAŽU DA NAŠ ŽIVOT OSTANE U ZAJEDNIŠTVU S KRISTOM.

 

 

 

Što znači biti ŽIVOTOM SJEDINJEN S ISUSOM KRISTOM? Što je to što nas VEZUJE ILI SLJUBLJUJE S KRISTOM? Hoće li Vas uz Krista vezati laž, ogovor, preljub, krađa, psovka, bogohuljenje? Hoće li Vas povezati licemjerno življenje dvostruka života- kršćanina I poganina u isto vrijeme? Hoće li Vas povezati trka za novcem, posao u kojem malteritrate sebe, druge, svoju obitelj? Hoće li Vas povezivati čudaštvo u vjerskim pitanjima? Neće!

 

 

 

Vezat će vas NEHINJENA LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA po kojoj ćete pokazati kako Vam je itekako stalo da se OVO SJEDINJENJE S KRISTOM OČITUJE PO VAŠEM PONAŠANJU. Promislite, što je to u Vašem životu što bi Vas moglo čvršće vezati uz Isusa Krista? U nekoliko odlomaka iz Poslanice Rimljanima pokušat ćemo Vas podsjetiti preko prvih kršćana kako su oni tražili u životu ono što će ih VEZIVATI, UCJEPLJIVATI U KRISTA: “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! (...) U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! (...) Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! (...) Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. (...) Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! (...) Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo (Rm 12,9-20). Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo. Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje. Ta ni Krist nije sebi ugađao, (...)” (Rm 15,1-6).

 

 

 

OTAC JE VINOGRADAR

 

 

 

Isus Krist je taj koji nas u sakrametnima povezuje sa Presvetim Trojstvom, sa Bogo Ocem izvorem svake milosti. Stoga velimo kako PREKO CRKVE DOLAZIMO SINU, A PREKO SINA DOLAZIMO OCU: “Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar.”. Bog Otac želi iz nas istrgnuti srce kameno i umjesto njega učiniti nas ljudima SRCA OD LJUBAVI, DOBROTE, MIRA, RADOSTI. On želi nahraniti nas SVOJIM ŽIVOTOM KAKO BISMO SADA ŽIVJELI DRUGAČIJE OD DRUGIH, ALI MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Zašto Isus ovim riječima opisuje Oca vinogradara: „Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese”? Mislim kako je jasno kako svaka loza koja se osuši, ne suši se zbog vinogradara, već zbog nečeg u sebi- jer vinogradar brižno njeguje svaku lozu. Stoga, vinogradar takve loze odstranjuje iz vonograda, a one koje donose plod ČISTI kako bi donijele više ploda.

 

 

 

Ovo čišćenje je redovito BOLNO, jer riječnikom vinogradara kazano, podrazumijeva REZANJE, PLJEVLJENJE ILI OTKIDANJE ZAPERAKA, SKIDANJE VIŠKA GROŽĐA,... Od loze se očekuje da MALO TRPI U SVOM ŽIVOTU kojeg prepusti Vinogradaru- Bogu. Često preko tog trpljenja kojim svima oko sebe iskazujemo ljubav napredujemo u onim krijepostima koje bismo na neki drugi način teško stekli. Mislim tu prije svega na trpljenje u odnosima.

 

 

 

U zajedništvu s trsom- Kristom, vinogradar- Bog Otac reže i čisti vinograd i loze kako bi bile plodnije. Ono što jedna loza- čovjek, nakalemljena na trs- Krista izgubi u toj obradi vinograda, NADOKAĐUJE MU KRIST KOJI GA HRANI SVOJOM LJUBAVLJU I ZACJELJUJE SVE ONO ŠTO IZGUBI REZANJEM- TRPLJENJEM KROZ SVOJ ŽIVOT. Tako Otac pazi da odbaci sve loše i zlo iz našega života, a Sin sve naše rane zacjeljuje svojom milosrdnom ljubavlju.

 

 

 

 

 

Iv 14, 6-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus Tomi: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«

 

 

 

IMITIRANJE ISUSA

 

 

 

Gospodin se Tomi obraća riječima: “Ja sam Put i Istina i Život”. Ove riječi svoj cilj imaju u Bogu kojemu se dolazi SAMO PO ISUSU: “nitko ne dolazi Ocu osim po meni.Stoga naš ŽIVOTNI PUT, treba biti put kojim ćemo IMITIRATI PONAŠANJE ISUSA KRISTA U SVOJIM SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Za imitirati nekoga, potrebno je POZNAVATI GA, ili barem imati neku minimalnu spoznaju o toj osobi. IMITATORI obično dugo pripremaju imitacije svojih likova PROUČAVAJUĆI IH. Proučavaju njihovo ponašanje, njihove navike,..., sve dakle što že im pomoći da što vjernije oslikaju imitacijom osobu koju imitiraju. Kako dakle imitirati Isusa u svakodnevici koja je tako bogata trenucima u kojima različito postupamo i sva naša postupanja nisu odvojena od našeg karaktera? Kako dakle učiniti da se u nama prepozna Isus?

 

 

 

Najbolje je poći od Isusove rečenice koju je uputio Filipu kada ga je ovaj upitao da im POKAŽE BOGA OCA: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?” Isus je SIN BOŽJI, a OTAC Njegov i naš BOG JE KOJI JE U SEBI DOBROTA, ISTINA, LJUBAV, I LJEPOTA. Ove četiri riječi (Dobro, Istinito, Ljubav, Lijepo) zapravo govre jedna o drugoj i između nijh se može staviti znak jednakosti: DOBRO JE LIJEPO, DOBRO JE UVIJEK ISTINITO, DOBRO JE UVIJEK ONO ŠTO SE VOLI. ISTINA je dobra, istina je lijepa, istina uvijek odražava ljubav. LJUBAV je dobra, uvijek je istinska, i neizmjerno je lijepa. LJEPOTA je dobra, uvijek je odraz neke istine koja sjaji u duši, i najbolje se vidi u ljubavi.

 

 

 

Stavimo li znak jednakosti između ovih riječi nećemo pogriješiti, baš kada izjednačimo ove riječi s Bogom. Za naše razmišljanje odabrat ćemo samo jednu od njih: LJUBAV- kako bismo se približili Onom kojeg želimo imitirati. Naime, ŽELIMO LI IMITIRATI NEKOGA, TREBA GA UPOZNATI, A OVO UPOZNAVANJE UVIJEK NAS VODI DO VEĆE LJUBAVI PREMA ONOM KOJEG UPOZNAJEMO, kojeg ŽELIMO (pretpostavka je da želimo imitirati nekoga tko nam je drag i tko je dobar).

 

 

 

LJUBAV IZJEDNAČAVA ONE KOJI SE VOLE

 

 

 

Bog je Ljubav, kaže papa Benedikt XVI u svojoj enciklici DEUS CARITAS EST. Ta LJUBAV ide uvijek za tim da IZJEDNAČAVA ONE KOJI SE VOLE. Tako, želimo li u sebe vraćati onu sliku kojom je Bog stvorio čovjeka na SVOJU SLIKU I PRILIKU, onda to možemo samo LJUBAVLJU, djelima ljubavi, imitirajući onoga kojeg volimo. “Marija naziva blaženim one koji žele IMITIRATI ISUSOV ŽIVOT. Sada me slušajte: blaženi su oni koji slijede moje putove (Mud 8,32). Onaj koji voli čini sebe sličnim onom kojeg voli ili se trudi poistovjetiti s voljenom osobom, kako to vež kaže izreka: LJUBAV JE TA KOJA PRONALAZI ZALJUBLJENE ILI IH ČINI JEDNAKIMA” (Sveti Alfons Marija Liguori, O vrlinama presvete Marije, 1. c. , str. 554-545).

 

 

 

Ako nas LJUBAV IZJEDNAČAVA S ONIM KOJEG VOLIMO, onda bi LJUBAV PREMA BOGU trebala biti PRVA STVAR U MOJEM ŽIVOTU. Ništa od toga ne bi smjelo biti važnije: “Ljubav spram Boga je uzvišena ljubav, To je, kako rekosmo, jedna ljubav BEZ VLASTITOG INTERESA; sve što ta ljubav želi jest VIDJETI I LJUBITI onog kojeg voli kako bi se obogatila nebeskim dobrima(Sveta TEREZA, Put savršenstva 7, I). “Nema veće ljubavi od Ljubavi!” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 417).

 

 

 

LJUBAV TRAŽI GLEDATI ONOG KOJI SE VOLI

 

 

 

Ljubav prema Bogu, koja je iznad svega, zapravo je POČETAK PUTA o kojem danas slušamo. Ovaj PUT, jest uvijek PUT SVETOSTI koji se razvija kako više UPOZNAJEMO BOGA i kako ga VIŠE LJUBIMO. Ljubav nas čini SLIČNIMA Bogu (ljubav teži izjednačavanju onih koji se vole).

 

 

 

Nastavak puta savršenstva, puta svetosti, zahtijeva od nas DUBLJE UPOZNAVANJE ISUSA KRISTA (jer On je onaj kojeg imamo imitirati). Rekosmo kako je LJUBAV PREMA BOGU POČETAK OVOG PUTA. Ta ljubav zahtijeva da se VIDI LICE ONOGA KOJEG SE VOLI: Ljubav ne miruje dokle god ne VIDI ONOG KOJEG VOLI; stoga su sveci držali malo do bilo kakve utjehe osim one koje će dobiti GLEDANJEM BOGA. Stoga, ljubav koja ŽUDI VIDJETI LICE BOGA, shvaća se kao ljubav potaknuta više od svega drugog, željom da se SUSRETNE S BOGOM. Mojsije se stoga usudio kazati: Ako bi mi htio učiniti uslugu: POKAŽI MI SVOJE LICE (Izl 33,13) [. . . ]. Stoga se opet na drugom mejstu govori: POKAŽI MI LICE SVOJE (Ps 79,4). Čak su i pogani, u želji da pres sobom imaju lice Boga, radili idole premda im je to bila veliki grijeh” (Sveti PETAR KRIZOLOG, Govor 1477).

 

 

 

Oni koji se vole traže gledati jedno drugoga. Zaljubljeni imaju oči samo za svoju ljubav. Nije li to logično? Ljudsko srce ispunjeno je ovim imperativima. Lagao bih negirajući kako me potiče na sve želja da kontempliram Isusov lice: Vultumátaum, Domine, requiram- tražit ću Gospodine tvoje lice. Uživam zatvoriti oči i misliti na trenutak, onaj koji to Bog odredi, u kojem ću moći vidjeti Boga, ne kao u ogledalu i u nejasnim slikama,... već LICEM U LICE. Da djeco, moj srce ispunja se Bogom, Bogom živim. O kada žu doći i lice Božje gledati?” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Informativni list br. 1. njegova procesa beatifikacije, str. 1).

 

 

 

ZAŠTO GLEDATI I TRAŽITI LICE BOGA? SPASENJE SE SASTOJI U BLAŽENOM GLEDANJU ZALJUBLJENIH: ČOVJEKA I BOGA. I Bog onom koji ga voli PROVIĐA SVE ŠTO MU JE POTREBNO ZA VJEČNOST. “ Obećao je spas vječni, blažni život, i društvo anđela zauvjek, baštinu nepropadljivu, slavu vječnu, slatko gledanje njegova lica, njegov sveti hram na nebu, i kao posljedicu uskrsnuća, potpunu odsutnost straha od smrti” (Sveti AUGUSTIN, Komentar o psalmu 109).

 

 

 

LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA

 

 

 

Naš je život bremenit situacijama koje zahtijevaju DJELOVANJE. Ostanemo li negdje zatvoreni razmišljajući samo o tome kakvo je lice Isusovo, može nam se dogoditi da naš život ostane besplodna grana loze. Naime, SAMO NEKI LJUDI POZVANI SU NA OVAKAV ŽIVOT KONTEMPLACIJE I OSLANJANJA NA BOGA U SVEMU, A VEĆINA JE POZVANA NA DJELATNO ISKAZIVANJE LJUBAVI SUDJELOVANJEM U BOŽJEM DJELU PREKO ŽIVOTA U VLASTITOJ OBITELJI. O obitelji treba skrbiti, a za to treba RADITI, otići među ljude, biti s njima. To je razlog zbog kojeg se LJUBAV PREMA BOGU UVJETUJE LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA. Ono iskazivanje ljubavi prema Bogu dužni smo POKAZATI DJELIMA KOJA ČINIMO BLIŽNJIMA.

 

 

 

LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA: “Ljubav se bolje vidi preko djela nego preko riječi” (Sveti župnik Arški, Govor o Isusu Kristu). “Govorim ti o jednoj duši koja je u molitvi govorila Isusu: ISUSE VOLIM TE; ali je pri tom čula odgovor s neba: DJELA SU LJUBAV, A NE LIJEPE MISLI” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 933).

 

 

 

O toj potrebi iskazivanja ljubavi djelima u svakodnevici, na poslu, u obiteljima, s prijatlejima progovara i II Vatikanski Koncil: “Oni koji žive predani svom poslu, koji je nerijetko težak, trebali bi razmišljati kako se po tom istom poslu USAVRŠAVAJU POMAŽUĆI SVOJIM SUGRAĐANIMA, težeći poboljšanju društav u cjelini kao i djela stvaranja. Štoviše, neka nastoje IMITIRATI PO DJELATNOJ LJUBAVI ISUSA KRISTA koji je svojim rukama radio i usavršavao se u svom poslu, i koji NASTAVLJA RADITI ZAUVIJEK NA SPASENJU SVIH LJUDI KAKO BI IH SJEDINIO S OCEM. Valja imitirati Krista u radosti nade, pomažući jedno drugima NOSITI TERETE SVAKODNEVICE I SLUŽEĆI SE DNEVNIM RADOM KAKO BI POSTIGLI SVETOST, čak i onu apostolsku” (II. Vatikanski Koncil, Konstitucija Lumen gentium,41).”

 

 

 

PRIHVAĆANJE DOBRA I ZLA: početak imitiranja Krista

 

 

 

Prva stvar u imitiranju Krista u svojoj svakodneivici jest PRIHVAĆANJE SITAUCIJE TAKVA KAKVA JEST: “5642 Neka Vaša uzvišenost bude strpljiva. Gospodin joj je dao takvu želju za trpljenjem koja bi Vas trebala radovati, a meni se čini kako to nije mala stvar. Kada bismo po zemlji išli radeći samo ono što želimo ostavljajući druge za sobom, ne bi to bilo imitirati našeg Zaručnika, koji je pateći u molitvi u Vrtu svoje Muke stalno ponavljao: Fiat voluntas tua (Budi volja tvoja)” (Sveta TEREZA Avilska, Pismo 287. Majci Mariji od svetoga Josipa). To je naš mali Getsemani u kojem se ponekad znojimo i mučimo premda se još ništa nije dogodilo, a sve zbog toga što trebamo PRIHVATITI NEKU NEUGODNOST KOJA NAS ČEKA. Čovjek razumije situacije u kojima se nalazi i temeljm te procjene djeluje. No, nekada BOG ŽELI DA BUDEMO U TAKVIM SITUACIJAMA, DA NE BJEŽIMO OD NJIH, VEĆ DA SVOJIM STAVOM DONESEMO KRISTOVO LICE MEĐU LJUDE: mirnoćom, trpljenjem, osmjehom, jednostavnošću,...

 

 

 

Takve nas situacije dovode do MUKE, tako da je slijedeća stvar IMITIRATI MUKU STRPLJIVIM PODNOŠENJEM: “Možete li piti iz kaleža iz kojeg ja pijem? Gospodin pita učenike to premda zna da mogu piti iz istog kaleža: zna da ga učenici mogu IMITIRATI U NJEGOVOJ MUCI. Unatoč tome ih pita kako bi svi mi čuli da je nemoguće vladati sa Kristom, ako nisi u stanu imitirati njegovu muku u svom životu. To je stoga jer se stvari koje puno vrijede, mogu dobiti samo uz veliku cijenu” (Sveti Ivan ZLATOUSTI, Homilija o svetom Mateju, 35).

 

 

 

Zašto dolazimo do muke, patnje Isusove i potrebe da se na sličan način ponašamo u svom životu, prihvaćajući neugodnosti bez mrmljanja i negodovanja, nastojeći sve što radimo učiniti na najbolji mogući način? PATNJA UVIJEK SKRIVA U SEBI LJUBAV, pa tako LICE ISUSA PATNIKA OTKRIVA LICE BOGA KOJI NAS VOLI TOLIKO DA JE SVOGA SINA PREDAO U SMRT RADI NAS. Bog ne želi da patimo kao neki ljudi koji bolesno traže takve situacije u kojima će patiti, već da prihvaćajući dnevne protivštine koje nas snađu, RASTEMO U LJUBAVI PREKO TRPLJENJA.

 

 

 

Imitirajući Krista u PODNOŠENJU, TRPLJENJU, STRPLJIVOSTI, radeći sve tako da drugima donosimo mir u dušu ne uznemiravajući se bespotrebno, zapravo činimo jedno DJELO LJUBAVI ONIMA KOJE PODNOSIMO ILI ZBOG KOJIH PODNOSIMO. To trpljenje bze prigovaranja, u sebi donosi LIK TRPEĆEG ISUSA. Prije ili kasnije ljudi shvate razloge naše ljubaznosti i podnošenja: SHVATE DA IH LJUBIMO JER LJUBIMO BOGA VIŠE OD SVEGA, TE DA ISKAZUJUĆI TAKVU LJUBAV NJIMA, ZAPRAVO POKAZUJEMO KOLIKO VOLIMO BOGA.

 

 

 

TRPLJENJE SKRIVA LJUBAV U ŽRTVI

 

 

 

Ljubav je lako iskazivati kada sve ide kako treba ići. Ali tamo gdje stvari ne stoje na svom mjestu, gdje postoje problemi, gdje imamo neprijatelje, ljude koji imaju drugačije mišljenje o svemu, ljude koji ne vjeruju u Boga i pljuju po njemu, upravo tamo TRPLJENJEM TREBA UNIJETI BOGA U TU SREDINU. Isus je trpio ponižavanja, bio je pljuvan, udaran, vrijeđan, i takva slika Isusa bi stalno trebala biti s nama: trpeći Isus bi nas trebao pratiti u želji da ga imitiramo.

 

 

 

Rekosmo, trpljenje skriva ljubav, pa onaj koji trpi iz ljubavi prema Bogu, može olekivati svamo dvije stvari: DA ĆE MU BOG UZVRATITI LJUBAV NA LJUBAV; MILOST NA MILOST; te da će on sam RASTI ULJUBAVI. “Plaća na ovakvu ljubav jest u primanju još veće ljubavi koja je nas umiriti. Jer, LJUBAV SE SAMO LJUBAVLJU PLAĆA” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 9,7).

 

 

 

SVE dakle ČINITE S LJUBAVLJU: “Ovu malu zapovijed ti dajem jednom zauvijek: LJUBI I RADI ŠTO ŽELIŠ: AKO UŠUTIŠ- UŠUTI ZBOG LJUBAVI; AKO GOVORIŠ- GOVORI S LJUBALVJU; AKO ISPRAVLJAŠ NEKOGA- ISPRAVLJAJ S LJUBAVLJU; AKO OPRAŠTAT- OPROSTI ZBOG LJUBAVI; IMAJ KORIJEN LJUBAVI U DNU SVOGA SRCA: iz tog korijena može narasti jedino nešto što je dobro” (Sveti AUGUSTIN, Komentar o 1. Ivanovoj poslanici, 7).

 

 

 

Ove Augustinove riječi nerijetko ljudi koriste naopako iskrivljavajući svečeve riječi. Augustin je mislio ovim kazati kako se ne treba brinuti za svoja djela ako su ona POTAKNUTA LJUBAVLJU. Na žalost, neki “nesretnici” neukošću ovo objašnjavaju preko apsolutne slobode u djelovanju, pa čak i one koja ti dopušta činiti zlo. Ovakvo objašnjenje je pogrešno i kosi se s kršćanskim naukom. Ono što jest ispravno DJELOVATI S ISPRAVNOM NAKANOM, A TO UVIJEK PODRAZUMIJEVA ČINITI SVE S LJUBAVLJU.

 

 

 

KAKO DALJE IMITIRATI? Ne želimo da pomislite kako je kršćanski život jedan dug put tuge i žalosti zbog trpljenja kojima smo izloženi. Naprotiv, ovo trpljenje se pretvara u izvor radosti za onoga koji voli i trpi jer voli. Stoga bi imitiranje Krista bilo nepotupno ako bi radost iščezla: to bi bio znak nedostatka ljubavi. “Put Božji jest put odricanja, nijekanja samoga sebe, mrtvljenja, predanja, ali to NIJE PUT TUGE I ŽALOSTI” (J. ESCRIVA LE BALAGUER, Prijatelji Božji, 128).

 

 

 

 

 

Mt 11, 25-30

 

U ono vrijeme reče Isus:

 

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

 

 

 

OSOBNE ŽRTVE

 

 

 

U životu, osobito kršćanskom, često se naglašavaju osobne žrtve ljudi. Znali smo često spomenuti kako ljudi sami to čine, jer shvaćaju kako je osobna žrtva nešto snažno, ali se nerijetko pretvori u negodnost I muku. Stoga, takve žrtve izazivaju gorčine I prijepore. Rade s naime iz krivih razloga- ne zbog drugoga, već zbog sebe, a od nakon takvih žrtava čovjek očekuje priznanje. Kada izostane ispunjavanje vlastitih očekivanja- žrtva razara čovjeka iznutra stvarajući u njemu odbojnost prema bližnjemu za kojeg je žrtva podnesena.

 

 

 

Postoje ipak ljudi koji žrtve rade BEZ NEKIH OČEKIVANJA ZA SEBE shvaćajući kako to nije nikakava žrtva, već jedna oblik trgovine. Takiv ljudi podnose RADI DRUGIH I LJUBAV I POŠTOVANJE PREMA BLIŽNJIMA ILI PREMA BOGU, glavni su pokretači ovakvih ljudi u tranucima žrtvovanja.

 

 

 

No I ove žrtve su neugodne jer od onoga koji sebe žrtvuje za drugoga zahtijevaju osobni gubitak: vremena, novca, prigode za dobar posao, prijateljstva,... Ipak, ljudi koji imaju “srce za drugoga” ne odustaju od žrtava, a one im crpe snagu umarajući, čineći im život teškim, nepodnošljivim ponekad. Kako onda činiti žrtve za druge kada te iste žrtve uništavaju naš život?

 

 

 

ŽRTVA S KRISTOM

 

 

 

Kaže danas Gospodin: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim”. Poziva nas da dođemo k njemu I da UČIMO OD NJEGA. Što to, u odnosu na bližnje možemo naučiti od našega Gospodina Isusa Krista? Kaže sveti Grgur Veliki kako je Gospodin “posvuda ostavio tragove svoga milosrđa. Oživljava mrtve, vraća vid slijepima, ozdravlja gubavce, gluhonijeme, oslobađa opsejdnute,... Katkad ni ne čeka da mu bolesnike donesu već ide k njima I kaže- ja ću doći izliječiti ih” (Homilije na evanđelja 25,6).

 

 

 

MILOSRĐE JE POKRETAČ SVEGA BOŽJEG DJELOVANJA koji je “krotka i ponizna srca”, PA BI I NAŠE ŽRTVE TREBALE BITI POTAKNUTE MILOSRĐEM, ODNOSNO LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJEMU. A ljubav je takva da se ne hvasta I ne taži ništa za sebe, kaže Pavao, pa se žrtvuje slično Kristu samo tamo gdje čovjek SEBE IZBRIŠE KADA ŽRTVUJE I GDJE NIŠTA NE TRAŽI ZA SEBE vođen Isusovim riječima: Sluga sam beskoristan, učinih samo ono što sam trebao.

 

 

 

Kada čovjek ovako pristupa bližnjemu, onda se odlučuje za jednu žrtvu u kojoj može očekivati SVAŠTA OD LJUDI I SVE OD BOGA. Od ljudi lako može dobiti razočaranja, ali zato će Bog donijeti takvom žrtvovatelju veliku utjehu I pomoć. Naime, kada ovako pristupate drugima, ČINITE ISTO ŠTO I KRIST, I na neki način RADITE BOŽJI POSAO ISPUNJAVAJUĆI NJEGOVU VOLJU U OVOM SVIJETU. BOG NE ŽELI DA NIJEDAN ČOVJEK NE PROPADNE, VEĆ DA SVI IMAJU ŽIVOT, DA GA IMAJU U IZOBILJU- DA SVI BUDU SPAŠENI. I u tom spasenjskom naumu, NAS JE POSTAVIO UZ BOK BLIŽNJIH DA IM OLAKŠAMO TERETE NA TOM PUTU SPASENJA.

 

 

 

Drugim riječima, Bog želi da BLIŽNJIMA POMOGNEMO TOČNO ONAKO KAKO BI ON SAM TO UČINIO. Mi moramo nasljedovati Krista ne samo izbjegavanjem problema I pasivinm pažnjom da drugome ne zagorčamo život. To je dakako pohvalno, ali od nas se traži da na jedan aktivan način pomažemo drugima PREUZIMAJUĆI NJIHOVE TERETE. Ti “tereti” zapravo I nisu njihovi, već Božji, jer svaki je čovjek Božji miljenik, stoga preuzimajući terete drugih UZIMAMO NA SEBE ISUSOVE TERETE. Tako se na nama ostvaruju riječi Gospodinove: “Uzmite jaram moj na sebe”.

 

 

 

OLAKŠATI TERETE DRUGIMA

 

 

 

Isus je TERET NAŠIH GRIJEHA PONIO NA SVOJIM LEĐIMA. GRIJEH je ČOVJEKOVA NAJVEĆA NEDAĆA. Stoga bismo I mi, imitirajući Krista trebali tuđe NEDAĆE PREUZIMATI NA SEBE I POMAGATI DRUGIMA U PODNOŠENJU. Milosrđe nas treba pokretati u našim djelima kako bismo POKAZALI BRIGU ZA BLIŽNJE. Jedno srce koje je SAŽALJIVO, KROTKO I PONIZNO, koje NE TRAŽI NIŠTA ZA SEBE, VEĆ PRIJE SEBE VIDI POTREBE DRUGIH, takvo srce može RAZUMJETI ŠTO NEKOME TREBA.

 

 

 

Takvo srce je SRCE ISUSOVO koje će učiniti da nikakva žrtva za druge ne bude teška I da ne kalkuliramo oko toga. MI zapravo nikada ne možemo nekome riješiti sve probleme, ali dio njihova križa, popt Cirenaca možemo ponijeti I donijeti malo sreće u živote tih ljudi. Katkad će to značiti da nakon obavljanja svoga posla pomažemo drugima, drugi put ćemo morati ostaviti svoje obaveze na kratko kako bi nekome priskočili, nekada je dovoljna neka sitna usluga, riječ utjehe I ohrabrenja koja će drugoga osokoliti da nastavi sa životom hrabro hodeći kroz nevolje.

 

 

 

MOJ BLIŽNJI- MOJ PUT PREMA SREĆI

 

 

 

Za slijediti Krista nema boljeg puta od olakšavanja tereta jedni drugima. To je ujedno put VLASTITE SREĆE, jer prava sreća može se zadobiti samo ondje gdje se ČINI DOBRO BEZ IKAKVA INTERESA. Sreća nema cijene, a kada napravimo nešto dobro iz vlastita interesa- plaću smo primili u interesu I sreća izostaje. Možda ćutimo radost, ali samo za kratko, jer srce nastavlja potragu za srećom koju se ne može kupiti. Učiniti dobro drugome, uvijek znači učiniti nekoga SRETNIJIM. I zapravo ta SREĆA BLIŽNJEGA ČINI I MENE SRETNIM- NE DOBITAK, VEĆ SREĆA BLIŽNJEGA. Sretan čovjek je samo onaj koji VOLI LJUDE I KOJEG SRETNIM ČINI TUĐA SREĆA. Sreća se pronalazi samo u susretu LJUBAVI S NEKIM, a kada nekome učinite nešto iz ljubavi, a on Vam je zahvalan iz ljubavi jer ste ga usrećili- I Vi ćete biti sretni. Velimo kako se sreća u potpunosti dobiva samo u susretu s Bogom koji je čista Ljubav.

 

 

 

Ovo olakšavanje tereta jedni drugima istinski je put prema BOGU- prema SREĆI. Bog je tako postavio stvari u životu da nitko nije savršen, nitko nije bez mane, svi imaju neki problem kojeg ne mogu riješiti I za koji im je potreban bližnji koji će im olakšati terete I pomoći im.

 

 

 

JARAM ŽIVOTA

 

 

 

Što kada nam nošenje ovakvih tereta postane tegobom? Kada sami ne možemo? Kaže Gospodin: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”. Isus nas uvijek poziva k sebi kako bi ON PREUZEMO DIO NAŠIH TERETA. Bog će u svojoj Providnosti pomoći onome koji trpi I koji drugome olakšava terete. No ovaj život je takav da nekada na leđa čovjeka donosi terete koji ga pritišću do te mjere da ga dovode do očaja ne dajući mu nikakve izglede da riješi svoje situacije, već samo otvarjau vrata propasti. Nameti, porezi, ovrhe, nepravedni krediti, nesretni poslodavci koji svoje djelatnike stavljaju u ropski odnos, niz nepravednih zakona koji ne poštuju čovjekov život, dugogodišnji rad, njegove trude u težnjama da unaprijedi život u svojoj okolini, niz ljudi koji na nepošten način otimaju od malog čovjeka ne prezajući od toga da ga unište, advokati koji zavlače klijente samo da bi više zaradili,... Niz je situacija koje danas pritišću maloga čovjeka. Kako to podnositi- teret je taj težak, nesnosan.

 

 

 

Dođite k meni” govori Isus u želji da mu upravimo srce kako bi ga ispunio svojom ljubavlju I milosrđem. “Uzmite jaram moj na sebe” znači PRIMJENITI KRITERIJE ISUSOVA MILOSRĐA NA SVE SITUACIJE SVOGA ŽIVOTA. “JARAM” je bila riječ koju su Židovi koristili za MOJSIJEV ZAKON čije su ih odredbe nepodnošljivo pritiskale, baš poput današnjih zakona I životnih situacija. Isus je ponudio SEBE, SVOJE SRCE KAO JARAM KOJIM SE TREBAMO NABACITI. Kada postupamo popuut Isusa koji je “krotka i ponizna srca” LAKO ĆEMO NOSITI I SVOJE I TUĐE TERETE.

 

 

 

Zapravo, NE NOSIMO MI, jer često zaboravljamo na MILOST- onome koji SVE RADI NA SLIKU ISUSA KRISTA- BOG PONESE TERETE. BOG OTAC NOSI TERTE SVAKOME KOJI SLIČI NJEGOVOME SINI. Ova sličnost NIJE SLIČNOST VIDLJIVA PO VANJSKOM IZGLEDU ČOVJEKA, VEĆ JE VIDLJIVA PO NJEGOVIM DJELIMA I PO NJEGOVU KROTKU I PONIZNU SRCU. Tako, Bog koji gleda srca- u srcu čovjeka vidi svoga Sina. Zato I priskače svakom svom sinu u pomoć kada on podnosi I trpi.

 

 

 

Kaže o tome sveti Augustin: “Svaki drugi tertet te opterećuje I muči osim Kristova tereta koji ti olakšava sve. Svaki drugi teret ima težinu koja povlači, dok Isusov teret ima krila. Ako ptičicu ostaviš bez krila stječe se dojam kako si joj skinuo dio tereta, ali ako joj taj dio tereta skineš, zapravo si je prikovao za zemlju. Vidiš na zemlji onoga koji se želi riješiti tereta- zamijeni ga I uzmi mu teret sa njegovih krila I vidjet ćeš kako će poletjeti” (Sveti Augustin, Sermones 126,12)

 

 

 

MILOSRĐE PO PRIMJERU Isusa Krista koji je krotak I ponizna srca, zapravo su naša krila. Ostati bez njih, znači nikada ne poletjeti. Mi drugima moralo olakšati let dajući im svoja krila, preuzimajući njihove terete na sebe. I zapravo, nećemo MI PREUZETI DATI KRILA, VEĆ GOSPODIN KOJI SVOME SINU POMAŽE U SVEMU.

 

 

 

 

 

 

Iv 14, 1-6

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.«

 

 

 

POSTATI BOŽJIM SREDSTVOM: Bog djeluje po slobodnim ljudima

 

 

 

Pred svoju muku I smrt Isus pokušava umiriti učenike: “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” Očito je kako ih neće ostaviti bez pomoći u ovom svijetu nakon što ih tjelesno napusti. No za shvatiti pomoć koja će im od Isusa doći preko Duha Svetoga, Branitelja I Zagovaratelja, potrebno je VJEROVATI U BOGA. Drugim riječima, potrebno je OSLONITI SE NA BOGA U SVEMU.

 

 

 

Potrebno je, u ovom svijetu ZADRŽATI MIR U DUŠI I VJEROVATI kako Bog I nerješive situacije okreće na dobro. Za apostole to je nakon Uzašašća značilo polako shvaćati kako je njih Gospodin izabrao da budu Njegovo oruđe kojim će se poslužiti kako bi mijenjao ovaj svijet. Dakle, treba pustiti Bogu da On upravlja našim događanjima. Postati ORUĐEM BOŽJIM znači uvijek TRPJETI. Znate kako je s oruđem: ono služi da bi se njime obavio TEŽI DIO POSLA, pa se ono uvijek malo ošteti. Oruđe FIZIČKI MIJENJA STVARI I NA STVAR KOJU MIJENJA PRENOSI ZAMISAO ONOGA KOJI UPRAVLJA ORUĐEM. Drugim riječima, biti oruđe, uvijek znači malo trpjeti, ali I znati prepustiti se nečijem vodstvu.

 

 

 

Želimo li mi postati oruđe Božje, moramo prenositi ZAMISAO BOGA- NJEGOVU VOLJU u ovaj svijet. Ovdje nastaje problem, JER MI IMAMO SLOBODU, IMAMO SVOJU VOLJU, IMAMO PAMET, EMOCIJE,... Mi nismo komad željeza koji se uzme u ruke I radi s njime. Kako onda ostavriti tu interakciju Boga-upravitelja I čovjeka- oruđa?

 

 

 

Bog ne želi da mi budemo poput robota koje će On pokretati I okretati, već da živimo SPONATNO I NORMALNO TRAŽEĆI POLAKO ŠTO je to što BOG ŽELI OD NAS I PRISTAJUĆI DA U SLOBODI ODLUČIMO ŽELIMO LI SLIJEDITI TAJ PUT “ORUĐA”, odnosno želimo li živjeti u skladu s Božjom voljom.

 

 

 

PRONALAŽENJE BOŽJE VOLJE

 

 

 

Ovdje se javlja problem pronalaženja Božje volje. Naime, nije baš lako prepoznati što Bog želi. Za to je potrebno PREPOZNATI BOŽJE POTICAJE U SEBI I DRUGIMA. Naime, svi naši postupci začinju se U DUŠI, pa je potrebno prije svega U SEBI PREPOZNATI “neki impuls” koji nas potiče razmišljati o svojim postupcima, o drugoj osobi, o nekoj posebnoj situaciji u kojoj se nalazimo, o ispravnosti naših misli, riječi, djela, o nizu stvari koje se događaju u nama samima u određenom trenutku našeg života.

 

 

 

Taj Božji poticaj je nešto što dolazi od Boga po Duhu Svetom. Sada valja razmišljati na pravi način o Duhu Svetom. Ne znači kako je svako ushićenje koje imate u duši poticaj od Boga. Danas smo preplavljeni karizmaticima koji se oslanjaju samo na svoje emocije I samo u njima pretražuju postoji li neki poticaj od Boga. TO JE POGREŠNO I usudio bih se kazati kako je riječ o JEDNOSMJERNOJ ULICI DUHA I jednom ograničavanju I Boga I duše na svoje emocije. A ŠTO JE S PAMEĆU? GDJE JE TU VOLJA? Lako se iskoriste emocije čovjeka za skrenuti njegov život od Boga, na krivi put. Koliki su oni kršćani koji žive na neprimjeren način, rado dolaze na skupove ili čak I mise na kojima se vesele, ali sa sobom ništa ne rade. Ushit traje nekoliko dana, u svom životu ne promijene ništa, a nakon toga opet traže “porciju veselja”. I tako to u nedogled, ali bez pravih rezultata.

 

 

 

U sebi prije svega valja tražiti poticaje koji daju MIR I SUGIRNOST čovjeku da djeluje ispravno. “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” Ove su riječi početak potrage za Božjim poticajima. Za PREPOZNATI neki poticaj u sebi potrebno je najprije nešto ZNATI. Ono što je potrebno znati jest nešto o Isusu. Naime, sam Gospodin je Tomi kazao kako je on “Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.Za stići Bogu Ocu, valja nam slijediti ISUSOV PUT- SLIJEDITI ISUSA. Potrebno je ŽIVJETI POPUT ISUSA. Za takvo što je potrebno POZNAVATI ISUSA.

 

 

 

KAKO PREPOZNATI POTICAJE DUHA: moliva i razmatranje

 

 

 

Naime, poticaji dolaze od Duha, ali kako ćete prepoznati poticaje Duha koji je došao po Isusu, ako Isusa ne poznajete? Za takvo što nisu dovoljne emocije. Potrebno je nešto više. O Isusu nisu dovoljna paušalna znanja, potrebno je bolje poznavati Ga. Bog, znajući ovu potrebu, proviđa nama Crkvu po kojoj dobivamo onaj potrein minimim spoznaje o Isusu. SLUŠATI EVANĐELJE IZ NEDJELJE U NEDJELJU može rezultirati familijariziranjem s Isusom. Upravo to je I razlog što se čitaju evanđelja: SRESTI ISUSA U ŽIVOJ RIJEČI KOJE ĆE SE UTISNUTI U SRCE SLUŠATELJA.

 

 

 

Utisnute u srce, riječi se više ne mogu izbaciti. Onome koji želi stvarno biti vođen Bogom, te riječi “ISPLIVAJU NA POVRŠINU” ŽIVOTNIH DOGAĐANJA UPRAVO ONDA KADA JE TO POTREBNO. Začudo, čovjek se sjeti Isusovih riječi ili stihova evanđelja baš kada mu je to potrebno u životu. Jeste li se upitali zašto? RIJEČ JE DUH, I ČOVJEK VOĐEN ISUSOVIM RIJEČIMA U SVOJEM POSTUPANJU biva VOĐEN ISUSOVIM DUHOM.

 

 

 

Po svojim riječima, ali ne samo po njima već I po nizu drugih stvari, ISUS ŽELI BITI STALNO S NAMA. ŽELI DA ŽIVIMO U NJEGOVOJ BLIZINI, DA ON BUDE STALNO PRISUTAN U NAŠEM ŽIVOTU. Sveta Velika Tereza to je shvatila pa ovo svojim sestrama objašnjava na ovakav način: “Duša je jedan zamak napravljen od jednog jedinog dijamanta ili od presjajnog kristala, koji ima puno prostorija, baš kao što na nebu ima puno stanova. Shvatimo li ovo ispravno, vidjet ćemo kako duša PRAVEDNIKA nije ništa drugo već jedan RAJ U KOJEM UŽIVA GOSPODIN. Pa što vam se čini, kakva će biti takva prostorija gdje se naslađuje tako moćan, tako mudar, tako čist Kralj, koji je pun svih dobara?” (Zamak duše 1,1).

 

 

 

Nakon ovog nastavlja: “Ovaj zamak ima puno odaja, jedne gore, druge dolje, treće sa strane, a u središtu I nasred svih njih jest najglavnija gdje se zbivaju vrlo tajni događaji između Boga I duše.” Konačno zaokružuje svoju misao: “Ulazak u taj zamak jest MOLITVA I RAZMATRANJE; ne kažem misaona više negoli usmena, jer čim bude molitve, pratit će je razmatranje; jer ako koja (sestra) ne pazi na to s kime razgovara I što traži, te na to tko je onaj koi traži I od koga traži, ja to ne nazivam molitvom ma koliko god ona (neka sestra) micala usnama. To nekada I može biti molitva, premda se ne pridaje napora, jedino stoga jer se napro ulagao ranije. No onaj tko bi bio naviknut razgovarati s Božjim Veličanstvom onako kako bi razgovarao sa svojim robom, I da ne bi pazio da li govori loše ili da veli ono što mu prvo padne na pamet, I nauči to inače činiti, ja to ne smatram molitvom I ne dao Bog ijednog kršćanina da bude takav.” (Slijedi, Zamak duše).

 

 

 

Želite li dakle da Bog svojim Duhom Svetim bude osobno prisutan u Vašem životu, valja MOLITI NAJPRIJE, ali se moliti ne može nekom NEZNANCU. Znate kako vam netko tko Vas poznaje učiniti više I sa više ljubavi nego netko tko Vas ne zna. Dobro, Bog će Vam učiniti sve što je dobro za Vas, ali pitanje je hoćete li SEBE ZADRŽATI U NJEGOVOJ PRISUTNOSTI, HOĆETE LI ZNATI PRONAĆI ONU PROSTORIJU U SREDIŠTU SVOJE DUŠE U KOJOJ ĆETE SE NAĆI S GOSPODINOM?

 

 

 

Za takvo što potrebno je ono RAZMATRANJE o kojem priča sveta Tereza: u razmatranju UPOZNATI ONOGA S KOJIM RAZGOVARAŠ, KOJEM SE MOLIŠ. To RAZMATRANJE zapravo je SUSRET S ISUSOM U SEBI PREKO RIJEČI SVETOG EVANĐELJA. To je zapravo GLEDANJE ISUSA preko njegovih riječi.

 

 

 

BITI VOĐEN RIJEČJU BOŽJOM U POSTUPANJU: čitati Sveto Pismo

 

 

 

Već smo kazali kako je Bog po Crkvi providio da ga svi vjernici pažljivim slušanjem mise upoznaju dublje. Pa naše bake su to činile I imale su JASNU SLIKU O ISUSU, a GLEDATI ISUSA ISTO JE ŠTO I GLEDATI BOGA. Drugim riječima, one su, vođene Isusovim riječima u svom srcu mogle prepoznavati Božju volju na jedna spontan način. To prepoznavanje nije bio jedan eksplicitan čin: “evo ovo ili ono je Božja volja” već SPONTANO ŽIVLJENJE SVAKIDAŠNJIH SITUACIJA u kojima se postupa KRŠĆANSKI.

 

 

 

Danas je život drugačiji I ima se puno više vremena (premda se to ne čini na prvu). Pogledate li samo svoj dan uočit ćete niz trenutaka u kojima smo vrijeme beskorisno potrošili. Ukradite nekoliko minuta tog vremena I pročitajte par rečenica iz Novog Zavjeta. Tako ćete iz dana u dan susretati Isusa u čitanju Svetog Pisma.

 

 

 

Mi nastojimo slušati evanđelje kao da je Gospodin prisutan I govori nam. Ne moram reći: sretni su oni koji su ga mogli vidjeti! Uistinu mnogi od onih koji su ga vidjeli razapeli su ga, a mnogi od onih koji ga nisu vidjeli, vjerovali su u njega, Sva vrijedna naučavanja koja su izlazila iz usta Gospodnjih zapisana su za nas I za nas su sačuvana” (Sveti Augustin, Rasprava na Ivanovo evanđelje, 30).

 

 

 

Drugi Vatikanski Sabor dodaje citirajući svetoga Jeronima kako “nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista” (Dei Verbum, dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, 25) želeći tim riječima potaknuti vjernike da ČITAJU SVETO PISMO, prije svega one dijelove koji se odnose na ISUSOV ŽIVOT.

 

 

 

Kao što je Bog bezvremen, vječan, takva je I njegova Riječ, takvo je I evanđelje. Ono nije jedna knjiga iz povijesti, već ŽIVA RIJEČ KOJA MOŽE POSTATI DJELOTVORNA U TEBI AKO JE ČITAŠ UNOSEĆI JE U SEBE I SEBE U NJU. Preko nje Bog uvijek može govoriti duši I preko nje lako možeš ući u onu “prostoriju” u kojoj ćete biti samo TI I ON. “Više puta I na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane progovori nama u Sinu” (Heb 1,1). Bog se po RIJEČIMA SVOGA SINA ponovo obraća nama, a gdje nam Sin jasnije govori, gdje nalazimo njegove riječi ako ne u Evanđelju?

 

 

 

PIRMJENITI EVANĐELJE NA SVOJ ŽIVOT: ulaziti u scene evanđelja

 

 

 

Ono što evanđelje govori događa se sada, u naše doba, u našem životu. Svi oni događaji, sve one prispodobe evanđelja lako se mogu primjeniti na sadašnja vrijeme. Obucite ljude iz evanđelja u druga odijela I vidjet ćete likove oko sebe, u životu kojeg vi živite sada. Naći ćete rasipne sinove, licemjerne farizeje, podle svećenike, Zakeje koji pokušavaju doći do Isusa, Marte I Marije koji uživaju u njegovoj prisutnosti, mnoge koji ne “mrdaju sa sobom” I treba im pomoć kako bi ozdravili ili kako bi ih se poguralo, uočit ćete one koji mole, a žive potpuno drugačije od onog što vjera nalaže, naići ćete I na Marije Magdalene koje su dramatično promijenile svoj život I ljube Isusa jer im je puno oprošteno, naći ćete Jude koji izdaju ljude za škude, naći ćete Petre koji se junače, ali kada treba- zataje, naći ćete I mnoštvo koje slijedi Gospodina u njegovim slavljima u pokušajima da ih Isus nahrani Kruhom s neba,...

 

 

 

Kad pročitamo evanđelje, lako ćemo PREPOZNATI SEBE ili NEKU OSOBU U NEKOM od LIKOVA EVANĐELJA, ili ćemo neke riječi shvatiti kao UPUĆENE NAMA SAMIMA. Tako će nas RIJEČ EVANĐELJA VODITI U RAZMIŠLJANJU I DJELOVANJU. Riječ je Duh- ne poznajemo li Riječi; kako možemo govoriti da nas Duh vodi? Mi nismo “roboti” koje netko uključi pa radimo ono što drugi hoće- mi smo slobodni ljudi I po svojo slobodi djelujemo. Stoga je potrebno UPOZNATI ONOGA ČIJU VOLJU ŽELIMO VRŠITI U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Nemojte se izgubiti u magli, bolje slušajte glas pastira. Povucite se u planine Svetoga pisma, tamo ćete naći užitke za svoje srce, tamo nećete naći ništa što bi vas moglo zatrovati ili vam naškoditi, jer bogati su pašnjaci koji se tamo nalaze” (Sveti Augustin, Govori 46,26).

 

 

 

 

Iv 12, 44-50

 

U ono vrijeme: Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«

 

 

 

SVJETLO KOJE DAJE VIDJETI

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. To VIDJETI povezano je sa VJEROM za koju je postebno imati JASAN STAV prema nekome ili nečemu, kako ne bi dvojili oko stvari koje nam nisu shvatljive do kraja, ali nam je JASNO DA SU ISPRAVNE: “Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.

 

 

 

Gospodin Isus Krist govori o sebi kao o SVJETLOSTI. Malo ćemo o svjetlosti razmišljati preko fizike. SVJETLO uvijek dolazi iz nekog IZVORA SVJETLOSTI. Taj izvor svjetlosti emitira u prostor svjetlo I preko tog svjetla se može prepoznati I njegov izvor. Primjerice, kada uđemo u neku prostoriju, svjetlo kojom je osvijetljena govori nam o žarulji ili o vrsti osvjetljenja. Tko vidi svjetlo, zna kakav je izvor svjetla; tko vidi Sina trebao bi prepoznati Oca; tko vidi Isusa trebao bi vidjeti Boga.

 

 

 

Zašto svjetlo uopće postoji? Zašto nam je toliko potrebno? Ono nama OSVJETALJAVA PROSTOR, ALI SA SOBOM UVIJEK DONOSI TOPLINU. Nema hladnoga svjetla. Pogledajte Sunce: donosi svjetlo I grije nas. No, koliko ćemo svjetla I topline od Sunca primati ovisi o nisu čimbenika na Zemlji, a ne na Suncu.

 

 

 

SUNCE UVIJEK SVIJETLI I GRIJE JEDNAKO, ali prostori na Zemlji tu svjetlost I toplinu jednako ne primaju. Kada SUNCE daje svjeltost ne razmišljamo o toj svjetlosti- ona nam jednostavno osvjetljava putove. Ono što moramo jest BITI NA SVJELTU, ne sakrivati se I povlačiti tamo gdje svjetlo ne dopire. Tako je I sa Isusom. Kada se SUSREĆEMO S NJIM, ONDA MU SE IZLAŽEMO KAO ŠTO SE IZLAŽEMO SUNCU- On nas grije I osjvetljava nam putove, a mi o učincima toga ne znamo baš sve- trebamo mu se samo izložiti I ne bježati u tamu grijeha.

 

 

 

U molitvi, u sakramentima, u adoraciji Presvetome, susrećemo Boga- DRUGU OSOBU I pri tom ne shvaćamo učinke tog susreta. BOG JE IZVOR SVE DOBROTE, pa I one koju svi ljudi ovoga svijeta nose u sebi. Stoga je susret s Bogom puno više od susreta s bilo kojim čovjekom.

 

 

 

Taj Bog nam se predstavio OSOBI ISUSA KRISTA: pravog Boga I pravog Čovjeka. Preko LJUDSKOSTI ISUSOVE, BOG NAS UPOZNAJE SA SVOJOM DOBROTOM I LJUBALJU. ISUS JE SVJETLO KOJE OSVJETLJAVA NAŠE ŽIVOTE KAO SUNCE. Bog želi da NJEGOVO SVJETLO POSTANE NAŠE, NJEGOVA TOPLINA NAŠA, NJEGOVA DOBROTA I LJUBAV NAŠA. Zato će nas u susretu s Njim mijenjati grijući nas poput Sunca, neprimjetno, polako, ali samo ako to mi uistinu hoćemo.

 

 

 

Ovo SVJETLO- ISUS KRIST, nam u duši pomaže VJEROVATI: daje nam dodatne razloge koji nadilaze naša shvaćanja kako bismo VJEROVALI U NJEGA i oslonili se na Njega u svom životu. To VJEROVANJE, nije stvar samo naše inteligencije, već puno više: stvar je našeg cijelog bića koja SVOJU SIGURNOST U ŽVIOTNIM SITAUCIJAMA STAVLJA U RUKE ONOG U KOJEG VJERUJE! Ta SIGURNOST je jedna SIGURNOST DA NAS NETKO PAZI, DA VODI RAČUNA O NAMA i bdije nad nama da kada posrnemo, kada upadnemo u neprilike, imamo sigurnost kako će nam pomoći.

 

 

 

Ovo SVJETLO POJAŠNJAVA STVARNOST I POMAŽE NAM DA JE VIDIMO MALO DRUGAČIJE OSLANJAJUĆI SE NA BOGA. Onaj koji VJERUJE, koji istinski vjeruje, PRIMA POMOĆ prije svega u GLEDANJU NA ŽIVOT, u drugačijem RAZMIJEVANJU ŽIVOTA. Stoga, VIDJETI, uvijek se odnosi na GLEDANJE NA ŽIVOT koje nam sada SVJETLOST u kojoj se živi pojašanjava.

 

 

 

VIDJETI ili GLEDATI na život podrazumijeva puno više od pukog razumijevanja: to obuhvaća sve naše stavove, sve što čini naš život. Ovo GLEDANJE NA ŽIVOT, u Starom se Zavjetu uvijek povezivalo sa GLEDANJEM BOGA. Cilj je svega života starozavjetnih patrijarha bio doći u situaciju da se BOGA GLEDA. I to je GLEDANJE BOGA predstavljalo neizmejrnu radost za njih, ali se za takvo što moralo umrijeti: nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ.

 

 

 

SAVJEST- KAO SVJETLO DUŠE

 

 

 

Stoga, kao prvo mjesto SUSRETA S BOGOM nalazimo U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI. Tamo BOG OSVJETLJAVA SVE NAŠE POSTUPKE DA JASNIJE VIDIMO ŠTO JE ISPRAVNO, A ŠTO NIJE ISPRAVNO. Danas se malo razmišlja o Isusovim riječima kojima upozorava čovjeka prije svega djelujući na njegovu SAVJEST: “IDI I NE GRIJEŠI VIŠE” (Iv 8,11). Ovim je riječima često ispraćao one koje je ozdravljao, želieći ih potaknuti da DUBLJE U SEBI, U SVOJOJ SAVJESTI PROMIŠLJAJU O POSTUPCIMA.

 

 

 

Danas se malo govori o savjesti u kojoj Bog dodiruje čovjeka. TO je nešto gotovo nebitno ili se prikazuje kao nešto opcijski- poslušati ili ne poslušati savjest, gotovo je jednako: “Gotovo se ne govori o osobnoj savjesti, zaboravljajući kako je naša SAVJEST POPUT OKA KOJE VIDI, ALI NE ZBOG SVOJEG SVJETLA, VEĆ MOŽE GLEDATI SAMO ZBOG IZVORA SVJETLA KOJEG PRIMA” (Sveti Ivana Pavao II, Govor Njemačkoj Biskupskoj Konferenciji, 17-XI-1980). Puno se priča o autonomnoj savjesti koja predstavlja zakon za sebe i dozvoljava čovjeku raditi što ga je volja. Ali SAJVEST VIDI ISPRAVNO SAMO AKO JE OSVIJETLJENA BOŽJIM SVJETLOM- ako svjetla nema, savjest OBUZIMA TAMA i čovjek lako pada u grijeh,

 

 

 

Svjetlo se može vidjeti samo zahvaljujući svjetlu Sunca, ali zatvorim li oči, ne vidim: nije to greška Sunca, već moja, jer zatvaranje očiju ne dozvoljava prodor svjetla u mene” (Sveti Toma Akvinski, Komentar evanđelja po Ivanu, 10,26). Nije ispravno osloniti se u prosuđivanjima samo na sebe. Potrebno je “malo svjetla” izvana kako bi se stvari u životu jasnije vidjeli. Potreban je Bog da bi se sve jasnije vidjelo- Bog koji osjvetljava sve naše postupke u našoj savjesti. “Prepoznaj kako ti nisi svjetlo za sebe. Što je oko koje je otovoreno i zdravo bez svjetla? Stoga idi i kliči: Ti Gospodine osvjetljavaš putove moje” (Sveti Augustin, Govor 263). “Naša savjest je SVJETLO ZA NAS, i ona se U NAMA OČITUJE KAO TAMNA ILI OSVIJETLJENA OVISNO O TOME KOLIKO SVJETLA PRIMA. Ako se zaboravi na molitvu koja svjetlom hrani savjest, ona brzo potamni” (Sveti Ivan Zaltousti, u Catena Aurea, str. 102).

 

 

 

ŽELIŠ VIDJETI BOGA?

 

 

 

Pitanje GLEDANJA ŽIVOTA zapravo je PITANJE ŽELIŠ LI GLEDATI BOGA I PREKO NJEGA U ŽIVOT, ili u život želiš gledati SAM, ONAKO KAKO JE TEBE VOLJA?

 

 

 

Gledamo li u život preko Boga, MORAMO NAJPRIJE GLEDATI U BOGA, kako bismo ISPRAVNO GLEDALI U ŽIVOT. Moramo imati ČISTU SAVJEST koju će Bog osvijetlili i pokazati nam U NAMA SAMIMA što je ispravno u postupanju, a što nije. Ovo SVJETLO OBVEZUJE ČOVJEKA NA DJELOVANJE, pa onaj koji VIDI ŠTO JE ISPRAVNO, A NE POSTUPA U SKLADU SA TIM (sa vlastitom sajvesti), NE GLEDA U SVIJET PREKO BOGA. Svjetlo se DAJE SVIMA, ali NE ŽELE SVI POSTUPATI KAO DA SU OSVIJETLJENI.

 

 

 

ČISTA SAVJEST ipak nije najbolji izraz za djelovanje koje nas dovodi k Bogu. Savjest može biti čista, ali ta “čistoća” može biti izraz vlastitih mjerila, a ne Božjih. Ne slušam li glas savjesti, moguće je da nikome ne počinim štete, ali U SEBI ZNAM DA SAM MOGAO JOŠ NEŠTO NAPRAVITI. Primjerice, prođem pored siromaha koji prosi i MOGU MU DATI SAMO JEDNU KUNU, ali to ne učinim. Možda bi mu ta kuna pomogla puno, a meni ne bi značila ništa. No, često u tim situacijama, sebe opravdavamo, premda znamo da smo mu mogli dati jednu crkavicu, pa govorimo: ionako će mu drugi dati; sigurno glumi- ovdje prosi, a tamo puši Marlboro; ima posla okolo, što ne bi radio,... Uopće nije sporno kako su ova opravdanja na mjestu- ali NISU DOSTATNA ZA OPRAVDATI ŠTO NISMO DALI SAMO JEDNU KUNU!

 

 

 

Drugim riječima, OSIM ČISTE SAVJESTI, POTREBNO JE IMATI ISPRAVNU NAKANU, koja će materijalizirati ono što ti govori savjest i pretvoriti to u djelo. U gornjem slučaju, savjest nam je govorila jedno (dati), ali je razum donosio drugačiji sud (ne dati) i opravdavao ga. Savjest se nije poslušala, jer nije bilo SPREMNOSTI U ČOVJEKU DA JE POSLUŠA- a ta se spremno vidi po ISPRAVNOJ NAKANI U DJELOVANJU.

 

 

 

Ova SPREMNOST ili ISPRAVNA NAKANA govori o nečem što je potrebno za GLEDANJE BOGA: govori o LJUBAVI U NAMA! Ova LJUBAV se opisuje preko ČISTE SAVJESTI, ISPRAVNIH NAKANA I DJELA KOJA TO SLIJEDE. Drugim riječima, govoriti o ovakvoj ljubavi koje je kompletna u svojem djelovanju, isto je što i govoriti o SRCU. Pa kada psalmist uzdiše “Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 50,12), govori upravo o ovakvoj dispoziciji u sebi. Govori o spremnosti da se posluša savjest koja je čista, i da se djeluje ispravno u skladu s njom. “Želiš gledati Boga? Slušaj ovo: BLAŽENI ČISTA SRCA, JER ONI ĆE BOGA GLEDATI. Na prvom mjestu razmišljaj o ČISTOĆI SVOGA SRCA, i pronađeš li nešto u njemu što bi zgorzilo Boga, izbaci to iz svoga srca!” (Sveti Augustin, Govor o Uzašašću Gospodnjem, 2).

 

 

 

Za vidjeti Boga, nijedna krijepost nije potrebna toliko kao čistoća (srca)” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom Mateju, 15). “Premda slijepac ne vidi, nije to zbog toga što sunce više ne sija (…). Čovjek mora imati ČISTU DUŠU kao jedno sjajno ogledalo. Ukoliko se ogledalo jednom razbije, čovjek ne može konteplirati odjsaj svoga lica u ogledalu. Na isti način, kada grijeh uđe udušu čovjeka, onemugućava ga vidjeti Boga” (Sveti Teofil Antiohijski, Prvi govor Autoliku, 2,7). SAVJEST nam je kao OGLEDALO KOJE OSVJETLJAVA BOG U KOJEM VIDIMO VLASTITE POSTUPKE JASNO. Bez svjetla (BOGA), ogledalo ne služi ničemu. Jednako je i ako se ogledalo razbije (GRIJEH). Pored toga, grijeh je i poput nečistoće na ogledalu koje je potrebno stalno ČISTITI (ispovijed, ispravljanje nakana).

 

 

 

GLEDANJE BOGA IDE PREKO BLIŽNJIH

 

 

 

Čisto srce, preduvjet je gledanja Boga. To čisto srce odražava u SEBI LJUBAV koju nosimo, a LJUBAV KOJU NOSIMO POKAZUJEMO IZVANA NAJPRIJE U SUSRETU S BLIŽNJIMA: “LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA ČISTI TVOJE OČI KAKO BI MOGAO VIDJETI BOGA” (Sveti Augustin, O Evanđelju po Ivanu, 17,8). Drugim riječima, ZA VIDJETI BOGA, ili za GLEDATI- KONTEMPLIRATI BOGA, potrebno je najprije imati OTVORENE OČI ZA POTREBE BLIŽNJIH. U protivnom, u nama se razvija ljubav usmjerena samo nama samima koja nas lako može strovaliti u grijeh, ili postati sterilna i drugima nedodirljiva, što bi nas izoliralo o ljudi. A čovjek sam za sebe ne može živjeti.

 

 

 

LJUBAV KOJA SE DAJE PO ČISTOM SRCU jednaka je GLEDANJU ONOG KOJEG SRCE VOLI. Tako, ako VIDIMO POTREBE BLIŽNJIH, POKAZUJEMO KAKO IH LJUBIMO: “Ljubav ne miruje sve dok NE UGLEDA ONOG KOJEG VOLI. Stoga sveci u ničemu nemaju naknade za svoje trude osim u GLEDANJU BOGA” (Sveti Petar Krizolog, Govor 1477).

 

 

 

Upravo su ti sveci, koji su jedini smiraj imali u gledanju Onog kojeg vole, do tog gledanja dolazili preko bližnjih kojima su iskazivali nježnu ljubav. “Ljubav je blaga, i ne samo što ZNA VIDJETI DRUGOGA U POTREBI, već se OTVARA NJEMU i TRAŽI GA, IDE U SUSRET ONOM KOJEG VOLI. Ljubav se velikodušno daruje (…)” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija 3-11-1980). Ona teži da DA NEŠTO OD SEBE DRUGOME, A NE SAMO DA UZIMA OD DRUGOGA.

 

 

 

TRAŽITI BOGA U SVIM STVARIMA

 

 

 

Ipak, tražiti Boga nije moguće samo u ljudima s kojima se susrećemo. Bog je sve stvorio, i možda ćemo prema ljudima imati korektan odnos, ali prema materijlnoj stvarnosti moguće je stvoriti loš odnos koji nas uvodi u grijeh. Ljudi će tada govoriti kako smo dobri, ali što nam treba takvo postupanje. Kazat će kako je šteta da sebe uništavamo, i upravo sličan govor ljudi pokazuje jednu nedostatnost u našem odnosu prema materijlnom.

 

 

 

Stoga, U SVEMU TREBA TRAŽITI BOGA: u svemu treba gledati stvoriti ISPRAVAN ODNOS! Taj se odnos začinje U NAMA, NAJPRIJE U NAŠIM ŽELJAMA, A POTOM SE TO REFLEKTIRA NA SAVJEST u kojoj provjeravmo koliko su te želje ispravne. Ne slušamo li što nam savjest govori o ispravnosti, padamo u grijeh. “Pogledajte dobro o čemu satima RAZMIŠLJATE! Jedni misle o častima, drugi o novcima, treći o uvećanju svojih posjeda. Sve ove stvari stoje nisko pod čovjekom, i kada se duša bavi samo njima, odvaja se od svog prirodnog stanja: kako se ta duša ne može uzdizati sukladno nebeskim željama, NE MOŽE GLEDATI GORE, već je potpu zgrčene žene koja gleda samo u tlo, u zemaljsko” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 31 o Evanđeljima). “Ako se tvoja osjetila bave zemaljskim, nikada nećeš poletjeti tmao gdje su plodovi života uzvišeni” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea, vol. VI., str. 66).

 

 

 

Drugim riječima, ovo RAZMIŠLJANJE O ŽIVOTU je poput DUBLJEG POGLEDA U STVARI: pogleda koji samo traži ISPRAVNO, DOBRO, ČISTO U SVEMU, i ako ne može pronaći takvo što, odmiče se od toga. Tako se ovakav način života, polako pretvara u KONETPLATIVNO ŽIVLJENJE USRED SVIJETA, po kojem čovjek U SVEMU TRAŽI BOGA.

 

 

 

U STVARNOSTI U KOJOJ ŽIVIMO Bog dopušta da ga pronađemo, ali nam se UVIJEK PRIKAZUJE U SJENAMA LJUDI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA, U SJENAMA STVARI I NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA. Moramo se NAVIKNUTI GLEDATI U SVJETLO, KAKO BISMO ZNALI GDJE JE SJENA. Moramo u životu kojeg živimo znati gledati sve POZITIVNO, tražiti ono ŠTO JE ISPRAVNO, DOBRO, LJUBEŽLJIVO, kako bismo znali IZA TOG SVJETLA, IZA TIH STVARI, U SJENI TIH STVARI PRONAĆI BOGA! Sjenu može stvoriti samo SVJETLO: “Krist, Krist uskrnuli, naš je suputnik u životu, naš je Prijatelj. On je prijatelj koji se daje vidjeti samo u sjenama, ali čija stvarnost ispunja čitav naš život i stalno nas potiče žudjeti za njegovim društvom” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 116).

 

 

 

Danas Isus o sebi govori kao o SVJETLOSTI KOJA NAM JE POTREBNA DA VIDIMO: “Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane”. Za gledati u sjene koje stvara Svjetlost, potrebno je ŽIVJETI U VJERI, postupati onako kako bi Svjelto želejlo od nas. Za to je potrebno da Svjetlo OSVIJETLI I NAŠU SAVJEST kako bi VIDJELI I SEBE U PRAVOM SVJETLU, onakvi kakvi smo. To ne nužno da ISPRAVLJAMO NAKANE kada griješimo, te da se na ISPRAVAN NAČIN ODNOSIMO PREMA SVIM LJUDIMA, PREMA SVIJETU, u konačnici, PREMA BOGU!

 

 

 

Nećemo imati mira dokle god ne VIDIMO ONOG KOJI NAS VOLI I KOJEG MI VOLIMO. Duša nije zadovoljna dokle god u svojim postupcima ne pronađe Boga. Samo ono što je Bogu ugodno, duši je ugodno i smiruje je, jer “duša koja uistinu ljubi Boga, ne može biti zadovoljna i smirena sve dok doista NE POSJEDUJE BOGA U SEBI. Tako, sve stvari koje NISU BOG, ne samo da je zadovoljavaju takvu dušu, već UVEĆAVAJU U DUŠI ŽUDNJU ZA BOGOM- da DUŠA VIDI BOGA TAKVIM KAKAV JEST” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 6,4).

 

 

 

Naše GLEDANJE BOGA IDE PREKO LJUBAVI, jer “oni koji se VOLE, nastoje učiniti sve kako bi se VIDJELI. Zaljubljeni imaju OČI SAMO ZA LJUBAV” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Informativni list u procesu beatifikacije, str. 5). Stoga, tražiš li Boga u svemu i u svakom čovjeku, i činiš li to preko čsite savjesti, ispravnih nakana u postupanju, uvijek ćeš nastojati tako postupati još više i još bolje. Jer koliko više radiš ispravno tražeći Boga na takav način, sigurno ćeš uvećati u sebi žudnju za Bogom, pa će tvoje postupanje tražiti još više dobra u drugima i u sebi. Kada U SJENAMA LJUDI I STVARI PRONAŠEŠ BOGA, uvijek ćeš tražiti da ga još više i jasnije vidiš. Jer Bog PRIVLAČI svakog koji ga traži.

 

 

 

Stoga će, logičan nastavak tvoga postupanja u svakodnevici, biti jedno obraćanje Bogu u MOLITVI. Ta MOLITVA POSTAT ĆE NOVA POTRAGA ZA BOGOM, i novi pokušaj da se BOGA VIDI u sjenama svoje duše, svojih misli, u konačnici- U SVOJOJ SAVJESTI I ČISTU SRCU.