Mk 3, 22-30

 

U ono vrijeme: Pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

 

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti.«

 

»Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

 

 

 

LAŽNE OPTUŽBE

 

 

 

Isus, optužen da je sam Sotona, ne brani se ničim osim argumentima. Pri tom kaže: “Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.” Isus zna kako Sotona neće ići protiv sebe, već nastoji UNIJETI RAZDOR U DUŠE LJUDI I RAZDVOJITI IH OD DOBRA. Sam naziv Sotona ili Satan, na grčkom jeziku se prevodi kao DIABOLOS; riječ koju možemo prevesti kao TUŽITELJ ili kao ONAJ KOJI LOMI, RAZDVAJA. Možemo shvatiti Sotonu kao biće koje nastoji potaknuti RAZDOR U DUŠI ČOVJEKA, nastoji SLOMITI ČOVJEKA I ODVOJITI GA OD BOGA- RAZDVOJITI GA OD SVOGA STVORITELJA.

 

 

 

Fariezji koji optužuju Isusa znaju kako je Sotona jak I moćan, ali ovdje pred njima stoji jedna MOĆNIJI OD SOTONE I SVIH NJEGOVIH DEMONA. Isusova moć za njih je nešto zbunjujuće. Upravo činjenica da pred njima stoji jedno obično biće koje pokazuje nadnaravnu moć potiče ih da Isusa drže Sotonom. Njihova zaslijepljenost ih spriječava vidjeti kako Isus čini čuda MILOSRĐEM- LJUBAVLJU, a toga kod Sotone nema.

 

 

 

ĐAVAO ILI SOTONA: otac laži

 

 

 

Sotone je otac laži, onaj koji pokušava ZAVARATI ČOVJEKA SVOJIM LAŽIMA I PREDSTAVITI MU NEKO ZLO KAO DOBRO. Kada u svom naumu uspije, VEŽE ČOVJEKA UZ ZLO tako jako da je čovjeku potrebna pomoć kako bi se grijeha koji ga uvodi u zlo oslobodio. Čak I kada radi neko dobro, ono je PRIVIDNOG KARAKTERA. Na početku može čovjeka ponijeti takvo što, može se čovjeku činiti kako mu pomaže, može ga učiniti radosnim, ali kasnije ga to prividno dobro VEŽE UZ SEBE tako da ČOVJEK POČINJE ZANEMARIVATI SVOJ ŽIVOT I malo po malo razmišljati isključivo o ponovnom susretu sa onim što ga prividno umiruje. Čovjek na ovakav način postaje DISFUNKCIONALAN u društvu I naporan za ljude. Radost se gubi iz ovakvog života I umjesto da se na život gleda vedrinom, takva osoba PRONALAZI I VIDI SAMO PROTIVŠTINE NA SVAKOM KORAKU.

 

 

 

Pokušat ćemo malo razmisliti o tome što se odnosi na otpužbe usmjerene Isusu da djeluje po Beelzebuluu, đavlu.

 

 

 

ĐAVAO na grčki jezik prevodimo kao DIABOLOS što dolazi od riječi DIABALEIN. Dublji prijevod te riječi dovodi nas pred osobu koja OPTUŽUJE DRUGOGA, PROKAZUJE, NAPASTUJE NEČIM, ali, istovremeno to možemo prevesti i shvatiti kao OSOBA KOJA KRŠI ODNOSE, KOJA PREKIDA VEZE, koja RAZARA. Drugim riječima, đavao je onaj koji nastoji ČOVJEKA ODVOJITI OD LJUBAVI PREMA DRUGIM OSOBAMA. To razdvajanje uvijek počinje sa LAŽI, kojom se čovjek NAVODI DA LOŠE MISLI O NEKOME ILI O NEČEM. Nastoji da se uvjeriti da je ta LAŽ zapravo ISTINA i u NAPASTOVANJU stalno iznosi nove razloge da se u to i povjeruje. Đavao je dakle ONAJ KOJI NAVODI NA ZLO I ODVRAĆA O LJUBAVI lažno prikazujući neko zlo dobrim.

 

 

 

VELIKO ZNANJE BEZ LJUBAVI

 

 

 

DEMON ili ZLODUH, prema svetom Augustinu jesu “himbeni posrednici (između ljudi i nadnaravnog života) (…) koji se po nečistoći svojeg duha jasno pokazuju kao bijedni i opaki (…) nastoje nas odvratiti od napretka naših duša, pa nam ne pružaju put k Bogu, nego nam priječe put do njega. (…) I samo podrijetlo dotične riječi (ako pogledamo u svete knjige) otkirva nam nešto veoma dostojno spoznaje. Riječ DEMONI (daemones) je grčka, a nazivaju se tako zbog svojeg ZNANJA. Dočim Apostol nadahnut Duhom veli: ZNANJE NAPUHUJE, LJUBAV IZGRAĐUJE. A to se ima pravo razumjeti tako da znanje koristi tek kada je u njemu ljubav; bez nje se ono napuhuje, to jes nadimlje do oholosti najispraznije nadutosti. Tako se U DEMONIMA NALAZI VELIKO ZNANJE BEZ LJUBAVI, pa su zbog toga naduti, to jest OHOLI te se trse da ih časte božanskim častima i vjerskom službom, o kojima znaju da se duguju samo istinskom Bogu. (…) I samo demoni čak zanju toliko da su istome Gospodu (zaodjenutom slabošću puti) rekli: ŠTO HOĆEŠ OD NAS ISUSE NAZAREĆANINE? JESI LI DOŠAO DA NAS UPROPASTIŠ? ” (De Civitate Dei).

 

 

 

Pogledajte nezdrav odnos farizeja prema svojoj vjeri. U svojoj nezdravoj revnosti, postali su NESPOSOBNI ZA PREOZNATI LJUBAV U ISUSU I U LJUDIMA, ali su zato lako prepoznavali U SVEMU UTJECAJ SOTONE. Prepoznavali su to tamo gdje ga ima I gdje ga nema I umjesto zdravog razmišljanja o životu, upali su u zamku svoje učenosti zbog koje su OPTUŽIVALI ISUSA krivo. Ovakvim se optuživanjem PARALIZIRA ŽIVOT U ČOVJEKU. Umjesto da živi radosno svoj život koji mu je darovan, I da ga živi radosno unatoč brojnim greškama koje počini, ovakav čovjek sebe “izbacuje” iz života zbog straha od sotonskog utjecaja. Pri tom ZABORAVLJA DA NASPRAM SOTONE STOJI BOG KOJI JE OD NJEGA VIŠESTRUKO JAČI.

 

 

 

GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA

 

 

 

U svemu vidjeti zlo I Sotonu, u pravilu donosi sa sobom jednu dodatnu pojavu- POSTATI SLIJEP ZA DOBRO I LJUBAV, a to znači postati slijep za Božje djelovanje. To se dogodilo ovim farizejima. U svojoj zaslijepljenosti, oni su IZJEDNAČILI ISUSA SA SOTONOM- IZJEDNAČILI SU ISUSOVO DJELOVANJE SA SOTONSKIM. Isus djeluje LJUBAVLJU, A LJUBA BOGA JEST DUH SVETI. Ili još bolje, BOG JE LJUBAV- DUH SVETI KOJI DJELUJE KADA DJELUJE ISUS KRIST.

 

 

 

Ovako su, huleći Isusa pohulili na Duha Svetoga- na Boga. Drugim riječima, SVOJEVOLJNO SU OKRENULI LEĐA BOGU. Upravo se u tome sastoji ono što Isus naziva hulom Duha Svetoga. O toj huli sveti Ivan Pavao II govori (Dominum et Vivificantem, n. 46): “(...) ne sastoji se grijeh protiv Duha Svetoga u tome da ga se uvrijedi riječima; već u tome da se odbije spasenje koje Bog nudi ljudima po Duhu Svetome koji djeluje po snazi Isusove žrtve na Križu; (…) hula na Duha Svetoga jest grijeh koji počini čovjek koji naglašava svoje PRAVO DA USTRAJE U ZLU- A ODNOSI SE NA BILO KOJI GRIJEH- te da pri tome pokazuje kako ODBIJA OTKUPLJENJE.Sveti Papa je pojasnio kako u ovoj huli Duha Svetoga može ležati BILO KOJI GRIJEH NA KOJEM SE USTRAJAVA I KOJEG SE ČOVJEK NE ODRIČE. Time zapravo pokazuje kako mu nije stalo do Boga I Njegove žrtve na križu kojom je plaćena cijena za sve naše grijehe. Odbijamo li Milost žrtve na Križu- odbijamo I mogužnost za svoje spasenje. Priznajemo li da je ta Milost za nas spasiteljska- Isus nam pristupa na ovaj ili onaj način kako bi nas tom svojom Milošću I pohodio.

 

 

 

One koji rado na misu dolaze I koji su vezani uz Boga, ali na žalost ne mogu pristupiti sakramentima, treba podsjetiti kako se Božja Milost izlijeva na različite načine na ljude. Izravan je način putem sakramenata, ali kako je MILOST zapravo Božja LJUBAV, onda nema zapreka da dotiče ljude I na druge načine. Bog blagonaklono gleda sve napore onih koji zbog određenih zapreka nisu u mogućnosti primiti sakramente, ali svim svojim srcem žele biti dionici Božje Milsoti I to pokazuju svojim životom. Time pokazuju kako Boga vole I žele Ga imati uza se, a to se ne može nazvati hulom protiv Duha.

 

 

 

Sve one koji sakramentima pristupaju redovito podsjećam kako su ISPOVIJEDI koristimo formulu odriješenja koja glasi: JA TE ODRIJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH, U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. Ova riječ ODRIJEŠUJEM zapravo se odnosi na djelovanje Boga u sakramentu. BOŽJA LJUBAV JAČA JE OD SVIH SOTONINIH ZLOĆA I SVIH SPONA KOJIMA GRIJEHOM VEŽE ČOVJEKA. On je onaj jaki koji čvrsto veže, a Bog je JAČI KOJI TE SPONE MOŽE RASKINUTI I to čini u ispovijedi.

 

 

 

ZLODUH NASTOJI RAZORITI JEDINSTVO, UNIJETI POMUTNJU, SLOMITI SLOGU

 

 

 

Postoji još jedan poticaj na razmišljanje o sjelovanu zloduha. Kada se služi LAŽIMA kako bi čovjeka odveo na krivi put, demon sigurno zna kako čovjek preispituje sebe u svojoj nutrini. To znači kako bi sigurno pronašao istinu tražeći je. Stoga traži SLABE TOČKE U ČOVJEKU, ona mjesta na kojima je čovjek već načet nekim grijehom i udara na ta mjesta. Cilj demona jest učiniti da se ČOVJEK NE BAVI SOBOM I SVOJIM SLABOSTIMA, već koristi te slabosti čovjeka kako bi čovjek sebe usmjerio na drugoga i njegove slabosti. “Poput nekog generala koji napada jednu utvrdu, tako i zloduh proučava najprije slabe točke čovjeka po kojima ga želi srušiti, te ga napastuje- napada upravo u tima njegovim slabostima” (Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, p.1., str. 162.).

 

 

 

Laž kojom se služi demon stvara PRIVID DOBRA U KOJEG SAKRIJE NEKO VEĆE ZLO. Služi se dobrim stvarima, ali CILJ MU JE UVESTI ČOVJEKA U ZLO, pri čemu čovjek NE VIDI SEBE I SVOJE KRIVICE, VEĆ KRIVNJU U SVEMU NALAZI U DRUGOME. “Izopačeni đavao je majstor MIJEŠANA ISTINE I LAŽI, po kojem se jednom prividnom istinom služi kao temljem prijevare” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 76).

 

 

 

Kako i druge ljude zavodi lažima, stvara jednu mrežu u kojoj se samo promiče laž kako POČETNA TOČKA U RAZMIŠLJANJU ČOVJEKA. Đavolsko oružje su “lukavština, prijevara, duhovni pad, čime želi čovjeka lišiti vlasti nad sobom, i prevariti ga (...)” (Sveti Beda Časni, u Caena Aurea, vol. VI., str. 30) stvarajući KRIVU SLIKU STVARNOSTI.

 

 

 

Ovo čovjeka najprije uvodi u jednu TIHU NUTARNJU NAPAST U MISLIMA: tako čovjek koji nije u stanju kontrolirati svoj temperament, lako plane i POČINJE SUMNJATI u nekoga. Sumnja stvara NESIGURNOST u stavovima, a nesigurnost donosi NEVJERICU: onaj koji SUMNJA, SVE MANJE VJERUJE ILI NIKAKO NE VJERUJE onome u kojega sumnja.

 

 

 

S druge strane, onaj koji biva napastovan, ne vidi novu zamku: nakon što stvori nevjericu u čovjeku, pokušava ga UVJERITI KAKO JE U PRAVU U SVOM RAZMIŠLJANJU. “Dva su đavolska koraka: najprije vara čovjeka, a onda ga uvjerava kako je u pravu” (Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, p.1., str. 163.).

 

 

 

Ako se sumnje ne rasplinu, lako je doći od toga da se OPTUŽI DRUGOGA ZA NEŠTO (istinito ili neistinito). Njasmješnija i sigurno najveća prijevara đavala jest kada čovjek optuži đavla za ono što je sam kriv. Primjerice, jedan pijanac optuđi đavla za svoje pijanstvo kojeg se sam čovjek ne želi odreći. Tako sam sebe uvodi u jednu dramatičnu laž iz koje ne može izići.

 

OKRIVITI DRUGOGA ZA NEŠTO, odnosno OPTUŽITI NEKOGA je prva stvar koju đavao želi postići lažima, kada su odnosi ljudi u pitanju. Optuživanjem se stvara LOŠE RASPOLOŽENJE U SEBI SPRAM DRUGOGA, i kako se produbljuje razmišljanje o tome, stvara se NEPRIJATELJSTVO U DUŠI, potiče se mržnja i zla krv.

 

 

 

Optužba ide za tim da stvori TRAJNO RASPLOŽENJE NEPRIJATELJSTVA SPRAM NEKOGA. Ovdje nije više bitno je li drugi ispravan ili nije, već je bitno da je mržnja ovladala nama i da nas više u prosuđivanju ne vodi razum, već nagla narav, temperament koji ne dozvoljava razmišljati, već podgrijava nezadovoljstvo i neprijateljstvo.

 

 

 

Ovo dovodi do POMUTNJE U ODNOSIMA, u kojima nitko nije siguran u istinitost riječi onog drugog. U takvim odnosima, koji obiluju konfuzijom, lako je stvoriti NESLOGU- RAZDOR među ljudima. NEJEDINSTVO je krajnji cilj koji dovodi do trajnog NEPRIJATELJSTVA I LOMA U ODNOSIMA među ljudima. Ovim nastaje RASCJEP, LOM U ODNOSIMA koji je teško zacjevljiv, jer kada postigne svoj cilj, đavao lažnim razlozima koji opravdavaju krivo postupanje podgrijava nutarnje raspoloženje onih koji su napastovani.

 

 

 

CILJ ĐAVOLSKOG DJELOVANJA: MISLITI KAKO SI U PRAVU U SVEMU I KAKO SVE RADIŠ NA PRAVDI BOGA

 

 

 

Ova pomutnja u odnosima vidljiva je u svijetu u kojem živimo. Čini se kako su se zlo i dobro pomiješali. Uistinu, đavao je uspio maskirati svoje nakane u ovom svijetu i mnogi su pali u njegovu zamku. “Zamislimo primjerice, kako po ulicama jednog napučenog grada padne naglo tama. Možete zamisliti, bez da vam ja to govorim, kakva bi se samo graja stvorila naglim nastankom tame. Sve bi se u tami odjednom pomiješalo: prolaznici, kolica, kočije, konji,..., sve. Takvo je stanje u svijetu. Zloduh, koji djeluje po sinovima nevjere, taj bog ovoga svijeta, kako veli Pavao, zatvorio je oči onima koji ne vjeruju, i sada svi pričaju o tome kako i zbog čega su se izgubili na putu, i ptičaju to jer od tame ne vide ulice” (Blaženi J.H. Newman, Govor na nedjelju Korizme, O svijetu i grijehu). Oni koji su u grijehu, oni i u tami zatvarju oči, dok oni koji traže ispravan put kroz život, U TAMI TRAŽE SVJETLO prema kojem će se upraviti. Naprotiv, oni koji prihvate tamu, ne zanimaju se za svjetlo.

 

 

 

Drugim riječima, onaj koji GRIJEŠI ČESTO SEBE UVJERAVA U VLASTITU TAMU. I ne samo to, opravdavajući svoj grijeh, svoje krive stavove, UVJERAVA SEBE KAKO SLUŽI BOGU. A zapravo, služi đavlu koji je tamom prekrio svjetlo svijeta, zatvorio oči grešnu čovjeku, i ostavio ga da u tami tamuje.

 

 

 

Onaj koji je u grijehu, i koji taj grijeh opravdava, koji prihvaća takvo stanje ustajavajući u njemu bez želje da išta promijeni, PONAŠA SE KAO DA JE NAJVEĆI VJERNIK! Nevjerojatno je kako uspiju sebe uvjeriti da postupaju ispravno i da nema tame nad njihovim djelima! “Otpali anđeo, svoju moć može zadobiti samo ako ljudski duh ODVOJI OD BOGA i učini da čovjek PREKRŠI BOŽJE ZAPOVIJEDI. Pri tome, malo po malo zatamnjuje srce čovjeka do mjere da ZABORAVI ONO ŠTO JE OD BOGA i prione ud đavolsko kao da je Božje, kako bi đavlu služio kao da služi Bogu. To je ono čemu teži od početka đavolsko djelovanje” (Sveti Irinej Lionski, O Krivovjerjima, 5).

 

 

 

Dakle, najveća prijevara leži u uvjerenju čovjeka koji misli kako svojim djelovanjem služi Bogu, a NE VIDI (jer je u tami) da čini ZLO I DA ZAPRAVO SLUŽI ĐAVLU!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 3, 22-30

 

U ono vrijeme: Pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti.« »Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

 

 

 

KRIVO PROSUĐIVANJE

 

 

 

Vratimo se farizejima i njihovoj krivoj prosudbi. Kako je moguće da ljudi koji se utječu Bogu puno, tako grdno pogriješe kada je sam Bog u pitanju? Na sličan način i ljudi griješe prema ljudima. Naime, često se događa da ljudi zbog svoje LOŠE NUTARNJE RASPOLOŽIVOSTI KRIVO PROSUĐUJU STVARI. U gornjem tekstu govorili smo o onima koji u svemu vide Sotonu ili đavolsko djelovanje. Zbog istih su razloga i farizeji krivo prosudili Gospodina. To se lako događa ako U SAVJESTI NEOSTAJE ISPRAVNA NAKANA. “Kao vrhunac zaslijepljenost, dolaze (fariezji) dotle da tvrde kako Isus ima Duha nečistoga” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV- 131).

 

 

 

Kako zadržati ispravno nutarnje raspoloženje koje nas neće dovesti do krivih prosudbi? Vidimo kako i kršćani nerijetko govore ružne stvari ili sve gledaju kao crno.

 

 

 

Prije svega treba se truditi IZBJEGAVATI DAVANJE NEGATIVNIH SUDOVA. “U svojoj nutrini moramo stalno njegovati ozračje RAZUMIJEVANJA PREMA BLIŽNJEMU, izbjegavajući stroge sudove i uska mjerila, samo zato što mnogi ljudi, pa čak i oni koji se drže kršćanima, slično reagiraju: najprije o drugome misle loše” (isto, str 134). “Unaprijed donose zaključke bez ikakva dokaza; i ne samo da tako misle, nego se usuđuju javno iznijeti svoj sud naizvjesna ishoda” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 67).

 

 

 

Ovakav stav pokazuje jedna NEDOSTATAK U LJUBAVI- jedan nedostatak u našoj nutrini. Riječ je o nedostatku ljubavi prema PRAVEDNOSTI I ISTINI, pri čemu će nas “ljubav prema pravednosti odvratiti od stvaranja preuranjenih sudova o osobama i događajima koji se temelje na površnim podacima (…). Ljubav prema istini mora nas đtiti od udobna prilagođavanja. Ona će nas potaknuti da steknemo mjerila i kritički odmak, da izbjegnemo pojednostavljenjea, zanemarimo kanale koji djlomišno informiraju, odbijamo razgovore koji se svode na ono PRIČA SE, da neprestano tražimo istinu te u pozitivnom smislu doprinesemo točnoj informaciji” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV- 134-135).

 

 

 

Ovakav stav NIJE ZATVARANJE OČIJU PRED ISTINOM, A JOŠ MANJE JE ONO ŠTO ČESTO U KRŠĆANA NALAZIMO KAO ULJEPŠAVANJE STANJA. Ovaj stav zahtijeva da se istina zna, samo da se njome služi ispravno- ne da se čovjeka razori, već da mu se pomogne živjeti u istini i uzdići se iznad svojih slabosti. Ovo nikako ne podnosi ocrnjivanje, ni stvaranje negativistička ozračja, već upravo suprotno. Istinu možete iskoristiti poput farizeja- da krivim prosuđivanjem, zbog loša nutarnjeg raspoloženja nekoga ocrnite i sve utemeljite na istini. Onaj koji, zbog krivih nakana, lošeg nutarnjeg raspoloženja KRIVO VIDI STVARNOST, vidi sve crno, pa čak i ondje gdje toga nema, TAJ NA SVAKOME VIDI NEDOSTATKE osim na sebi.

 

 

 

Riječ je o NEDOSTATKU UNUTARNJEG ŽIVOTA I JEDNOM NEDOSTATNOM ODNOSU S BOGOM, jer ogovor I kleveta često izviru iz DRUGIH GRIJEHA, primjerice zavisti, ili nepodnošenja dobrih osobina bližnjega, ili jednostavno zbog toga što bi nam nečiji uspjeh smetao, jer drugi djeluje bolji od nas samih.

 

 

 

DUŽNOST ČUVANJA DOBRA GLASA BLIŽNJEGA

 

 

 

Osim toga, takvi lako zaborave na DUŽNOST ČUVANJA DOBROG GLASA svake osobe i pri razgovorima koji se vode “o nekome” ne paze što će kazati, već “pucaju” ne razmišljajući hoće li ili neće nečim povrijediti taj dobar glas. “Svatko ima pravo na dobar glas, SVE DOK NEDOSTOJNIM PONAŠANJEM, KOJE JE JAVNO POZNATO, NE DOKAŽE DA MU ONO NE PRIPADA” (isto, 132). Uljepšavati istinu o nekome jedanko je pogubno. Ako je nešto JAVNO POZNATO, ako netko NE KRIJE ni po čemu svoje nedostatke, onda je dužnost upozoriti na te nedostatke, ali S LJUBAVLJU, kako se netko ne bi poveo za lošim primjerom, te kako istovremeno ne bismo POVRIJEDILI onoga koji taj primjer daje.

 

 

 

Na žalost, češći su slučajevi da GRIJEŠIMO PROTIV LJUBAVI PREMA PRAVEDNOSTI kada nekoga OGOVARAMO bez ikakvih kriterija, koristeći ISTINU KAKO BI UMANJILI NEČIJE DOSTOJANSTVO i ugrozili mu dobar glas. Gore o jednog takvog razgovora je navika da se uvijek takvi razgovori započnu i završe s “nekim”. S vremenom čovjek, koji ne pazi na svoje riječi, počinje uživati u ovom i teško mu je odbaciti ovakav grijeh.

 

 

 

Jednako tako GRIJEŠIMO PROTIV LJUBAVI PREMA ISITNI I PRAVEDNOSTI kada govorimo laži o nekome, odnosno kada KLEVEĆEMO. “Klevetanje, ogovaranje, prigovori, veliki su nedostatci pravednosti prema bližnjemu, zato što je DOBRO IME BOLJE OD VELIKA BOGATSTVA, njegovim gubitkom čovjek ostaje lišen sposobnosti ostvarivanja velikog dijela dobara koje je mogao izvršiti. Ogovaranje, negativna kritika i prigovaranje često izviru iz zavisti, iz nepodnošenja dobrih osobina svoga bližnjega i činjenice da su drugi- osobe i ustanove- ugledniji i uspješniji” (isto, 132).

 

 

 

POŠTIVANJE BLIŽNJEGA

 

 

 

Molimo Gospodina da nas nauči GOVORITI ŠTO PRILIČI, što je PRAVEDNO, da ne izgovaramo prazne riječi, da svjesno tražimo dobro u svakome ne zanemarujući istinu o stanju čovjeka, da ne budemo nagli u prosudbama, da znamo PREŠUTJETI NEŠTO. ŠUTNJA je često OBRANA DOSTOJANSTVA OSOBE. Potrebno je braniti dostojanstvo svakog čovjeka i poštivati njegovu privatnost. Kada prosuđujemo nekoga I njegove postupke, “trebamo stalno imati na umu njegovu slabost I njegovu sposobnost da se pokaje za svoje greške” (Sveti Župnik Arški, Govor o krivim sudovima) kako bismo ispravno postupili prema osobi I ne bi donijeli preuranjen sud o nekome koji bi ga ponizio pred drugima. Imati na umu nečiju slabost, pokazuje našu sposobnost da ISKAZUJEMO MILOSRĐE drugome počevši od stvaranja vlastitih sudova o toj osobi.

 

Istovremeno nam je imati na umu kako “ne postoji ni jedno stvorenje ni malo ni veliko koje u sebi ne donosi nešto do Božje dobrote” (Toma Kempenac, Nasljedovati Krista, II,4,2). U svakome se može naći dobro, može se naći Božjega, nešto od Boga. I upravo to nam je dužnost tražiti u drugome.

 

 

 

U današnjem evanđelju farizeji nisu mogli tako gledati na Isusa, ali ne zbog Isusa već zbog svojih nedostatnosti u unutarnjem životu. “Pred ovakvim trgovcima sumnjom, koji ostavljaju dojam da poznaju nečiju nutrinu, potrebno je BRANITI SVAKU OSOBU I njezino pravo na šutnju o njoj I njezinim postupcima. Ovom se obranom lako mogu prepoznati svi oni časni ljudi, bili kršćani ili ne, jer se po njoj otkriva jedno opće dobro: legitimna odluka čovjeka da bude to što jest, bez potrebe da se nekome za to opravdava, kako bi zadržao u sebi jednu ispravnu I čistu rezervu radosti, kako bi zaštitio svoj život u dijelu koji se tiče njegovih tuga I obiteljskih problema. Više od svega čuva se čovjek od toga da se stvara spektakl od činjenja nekog dobra, kako bi se to dobro prepoznalo preko čiste ljubavi prema potrebnima, bez obveze da se o tome zbori javno čime bi se otkrio onaj dio intimna života koji bi trebao ostati skriven od očiju ljudi jer se tiče unutarnjeg života čovjeka (…)” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 69).

 

 

 

NEDODIRLJIVOST OSOBE

 

 

 

Zašto treba braniti pravo čovjeka na dobar glas? Prije svega, može s enapraviti velika nepravda koja će raniti osobu što može trajno ostaviti posljedice na njegovu životu. Ipak, postoji dublji razlog gledano iz kršćanske perspektive. ČOVJEK JE BIĆE KOJE JE BOG STVORIO NA SVOJU SLIKU I PRILIKU. ŠTOVIŠE. ČOVJEK JE BIĆE ZBOG KOJEG JE BOG SVE STVORIO; JEDINO BIĆE KOJE BOG VOLI ZBOG NEJGA SAMOGA.

 

 

 

Stoga, pravo na čuvanje dobra glasa osobe ne počiva samo na mogućnosti ranjavanja ljudskosti, što je samo po sebi razumljivo, već ide korak dalje, jer se nepoštivanjem dobra glasa prodire u ODNOS ČOVJEKA I BOGA. Ovo pravo na dobar glas “pravo je koje se prepoznaje samo iz transcedentalne dimenzije čovjeka koji je stvoren na sliku I priliku Boga, kojeg Bog nazova svojim sinom I bratom ostalih ljudi, čiji je život usmjeren vječnom življenju. Negirati ovu transcendenciju značilo bi reducirati čovjeka na sredstvo kojim možemo gospodariti, čija je sreća podrežena nečijem egoizmu I ambiciji drugih ljudi, ili svemoći neke države totalitarna karaktera koja sebe smatra najvišom vrijednosti društva” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija l-VII-1980).

 

 

 

Drugim riječima, osoba je NEDODIRLJIVA u svome biću, nitko nema pravo povrijediti tu osobu ni najmanjom riječi, što na žalost, češće prepoznajemo tek kada osoba pokaže rane nastale ogovorom, klevetom,… Svaki je čovjek jedinstveno biće koje je Bog stvorio takvo I drugo identično biće ne postoji, nikada nije postojalo niti će postojati. To POŠTIVANJE DOBRA GLASA NEOTUĐIVO JE PRAVO OSOBE I zalsužuje ga SVAKA OSOBA. Stoga, “postoji li neko u tvojoj blizini koji ti djeluje manje vrijedan, budi mudar I razborit I umjesto da objaviš njegove greške I mane, usredotoči se na dobre stvari, na ono vrijedno, prirodno I nadnaravno kojim ga je Bog obdario, kako bi mu sikazao poštivanje I čast” (Lav XIII., Vježbe u poniznosti, 37).

 

 

 

 

 

Mk 3, 13-19

 

U ono vrijeme: Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

 

 

 

POZIV DVANAESTORICE

 

 

 

Isus poziva dvanaestoricu I ON IH SAM ODABIRE DA BUDU S NJIME, ŠALJE IH PROPOVIJEDATI I DAJE IM VLAST DA IZGONE ĐAVLE. Još jednom Isus pokazuje analogiju s Bogom Ocem koji ODABIRE IZRAELCE KAO SVOJ NAROD. U židova je bio običaj da roditelji učenika ili učenici sami izabiru svoje učitelje, ali Isus to smjerno mijenja I u ovom činu prepoznajemo STVARANJE TEMELJA NOVOG IZABRANOG NARODA- CRKVE. Dvanaest apostola podsjećaju na dvanaest izraelskih plemena, ali zapravo predstavljaju NOV NAROD.

 

 

 

Znakovita je činjenica da pripadnost ovom krugu ne ovisi o učenicima, već o učitelju. Ovdje se ne radi o SLOBODNOM ODABIRU kojeg apostoli čine, već ODABIR ČINI BOG, A APOSTOLI DAJU PRISTANAK. Možda to nije vidljivo odmah, ali njihov SUSRET S KRISTOM DOVOLJAN JE DA DADNU SVOJ PRISTANAK I SLIJEDE GA.

 

 

 

Pogledamo li malo u Apostole, shvatit ćemo kako nisu bili nešto posebno- kao i svi drugi ljudi sa svojim slabostima. Isus dakle, nije birao neke super heroje, već ljude iz naroda. Možemo razmišljati stoga, poziva li i nas kao i njih? Ima li za nas nekakvu zadaću u našoj svakodnevici? „Bog često poziva u svoju službu i na vršenje djela ljude čije su krijeposti i svojstva nerazmjerno mala u odnosu na ono što trebaju učiniti božanskom pomoći” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-98).

 

 

 

Nama ovo može biti poticaj da TRAŽIMO KRISTOVU PRISUTNOST U SVIJETU U KOJEM ŽIVIMO, prije svega u Crkvi, u svetim sakramentima. Vidimo kako ovaj susret nije apsotole ostavio ravnodušnim. Naprotiv, toliko ih se dojmila osoba Isusa Krista da nisu dvoumili hoće li ga ili neće slijediti. Kada bismo znali samo kako Gospodina pronalaziti oko sebe, lakše bismo Ga I mi slijedili. Nitko mu ne može odoljeti. Problem je što Ga ne pronalazimo uvijek.

 

 

 

NASTAVITI KRISTOVO DJELO U SVAKODNEVICI

 

 

 

Shvaćajući narav apostola koje Isus odabire, lako možemo razumjeti kako i nama upućuje poziv. Mi bismo zapravo, svaki u svoje staležu, svaki u mjestu i okolnostima koje živimo, trebali NASTAVITI ONO ŠTO SU APOSTOLI I PRVI KRŠĆANI ZAPOČELI: nastaviti Kristovo djelo otkupljenja, sudjelovati u otkupljenju. To NIJE MOGUĆE UČINITI SAMOSTALNO, samo svojim snagama ili samo po svojim nahođenjima. Preduvjet ovog sudjelovanja je KRIST I NJEGOV POZIV. Naime, kada čovjek sam sebi umisli ili krivo shvati neke stvari, lako upada u jedno djelovanje koje je samo naoko kršćansko, ali je lišeno Božje pomoći. To djelovanje se zadržava na ljudskoj komponenti, a od božjeg ni traga. Stoga je potrebno NAJPRIJE IMATI KRISTA UZ SEBE. Potrebno ga je pornaći u svom životu.

 

 

 

Nerijetko se ponašamo kao kršćani iz navike. Radimo ono što moramo I nastojimo ostaviti dobar dojam na ljude. Ipak, sami osjećamo kako našem kršćanstvu nešto nedostaje; prije svega onog ODUŠEVLJENJA APOSTOLA, one RADOSTI ŽIVLJENJA PRVIH KRŠĆANA. Nedostaje nam jer ne znamo kako susresti Krista u svom okruženju. Kada bismo Ga znali prepoznati, ne bismo ostali ravnodušni. Naše kršćanstvo čini odmak od onog što kršćanstvo uistinu jest. Naime, postajemo sve više vjernici, a sve manje apostoli. Apostol uvijek podrazumijeva I vjeru, ali vjernik ne mora biti uvijek apostol. Apostolska dimenzija kršćanstva se u svakodenvici lako izgubi. Zaboravimo kako smo ODABRANI DA BI BILI POSLANI LJUDIMA. I to naše poslanje ne odnosi se samo na naše obitelji, nego na sve ljude koje sretnemo. Mi im moramo POKAZATI KRISTA, A NE MOŽEMO AKO SAMI NE ZNAMO KAKO GA SUSRESTI.

 

 

 

Naš apostolat tiče se svakodnevice I sastoji se od toga da VALSTITM PRIMJERO ljudima pokažemo kako se ODMICATI OD GRIJEHA PRIMIČUĆI SE KRISTU. Ovo nam valja činiti VLASTITIM PRIMJEROM, a toga primjera neće biti ako ne ŽIVIMO BOŽJU PRISUTNOST, AKO NE ŽIVIMO JEDAN SUSRET S KRISTOM.

 

 

 

GDJE SUSRESTI KRISTA?

 

 

 

Gdje I kako sresti Krista? Prije svega u pobožnostima Crkve, a posebno u svetoj Pričesti- u Presvetom Tijelu Gospodinovu. Treba ga naći I u sebi, u svom srcu, u svojoj savjesti gdje bi nam Njegov glas trebao biti vodilja u djelovanju. Njegove riječi, koje svaki tjedna slušamo sa propovijedaonice, može se usjeći u Vašu memoriju I izlaziti upravo u onim trenucima kada Vam je Njegov poticaj potreban.

 

 

 

Konačno, treba ga susresti u bližnjima, prema kojima se treba odnositi kao da su sam Krist. Nekada su oni potrebni naše ljubavi kada čine pogreške. Tada im ljubav pružamo opraštanjem I razumijevanjem. Drugi put su je potrebni kada sami imaju teškoća. Tada kao da pomažemo Raspetome, onome koji nosi križ. Treći put ga možemo naći u obrnutoj situaciji- možda je nekto nama Krist kada nam daje savjete ili nas upućuje na pravi put.

 

 

 

Svaki put kada ovako prepoznamo Krista u životu, vjerujem da nećemo oklijevati napraviti pravu stvar. Uz to, ne možemo ostati ravnodušni- radost će sigurno rasti u nama, a mi sami nećemo ni primjetiti kako je netko možda u nama pronašao Kristove tragove.

 

 

 

Danas Gospodn zove svoje apostole da budu uz njega (po sakramentima, molitvenom životu, duboku i povjerljivu odnosu s Učiteljem, osobnoj svetosti)” (Isto). Od nas zahtijeva isto, potpuno isto: da budemo uz Njega, i da pratimo njegove korake u svojoj svakodnevici, u svim okolnostima. Želi da budemo uz Njega, jer će nam On dati snagu i sredstva u situacijama kada kao ljudi ne budemo ništa više mogli napraviti. Upravo tada, kada smo slabi, Bog će se po nama proslaviti.

 

 

 

Na nama je da otkrijemo kako i gdje pronaći Krista u svom životu? Na što me Bog poziva? Što očekuje od mene? Kako bi se trebao ponašati? Kako postupati u konkretnim životnim situacijama? Kakve odluke donositi?...

 

 

 

ISUSA UVIJEK NALAZIMO U CRKVI

 

 

 

Vratimo se na apostole. Isus je ODABRAO DVANAEST LJUDI I ISKLJUČIVO NJIMA DAO ODREĐENE OVLASTI. Kao I u običnom životu, OVLASTI SE PRENOSE. Kada bi ovlasti bile dostupne svima, ne bi trebao postojati PRIJENOS VLSTI ILI OVLASTI. Svjedoci ste kako I u političkom životu, prilikom promjene vlasti, postoji prostor u kojem se OVLASTI PRENOSE S JEDNE VLADE NA DRUGU. Te ovlasti NEMAMO NI VI NI JA, VEĆ SAMO ONI POLITIČARI KOJIMA JE TO PREDANO.

 

 

 

U crkvenom životu, neki ljudi smatraju ovo nevažnim I misle kako oni mogu raditi što ih je volja u Crkvi. Zaboravljaju ili ne znaju da se ovlasti ne daju svakome. Tako je sa OVLASTIMA ZA SLAVLJENJE MISE, SA ISPOVIJEDANJEM, SA UDJELJIVANJEM SAKRAMENATA I BLAGOSLOVINA, SA PROPOVIJEDANJEM EVANĐELJA, sa nizom drugih radnji koje obavljamo. Danas postoji poplava ljudi koji NEMAJU OVLASTI, ALI UZIMAJU SEBI ZA PRAVO TUMAČITI EVANĐELJE ILI ČAK IDU TOLIKO DALEKO DA PROROKUJU BEZ UTEMELJENJA, ili se usuđuju raditi ono što ni svećenici bez ovlasit biskupa ne smiju.

 

 

 

U Crkvi su ovlasti jasne: jasno je tko ih udjeljuje I tko smije djelovati sukladno primljenim ovlastima. Primjerice, samo svećenik može kazati kakvu će misu slaviti, kada će je slaviti, I na koji način. Samo on ima ovlasti za to. On je te ovlasti dobio od svog biskupa, a na biskupa je te ovlasti prenio njegov prethodnik. Kada bismo se vraćali u prošlost, I gledali od biskupa do biskupa kako su se prenosile ovlasti se prethodnika na nasljednika, DOŠLI BISMO DO OVE DVANAESTORICE O KOJIMA DANAS PIŠE EVANĐELJE. ONI SU OD ISUSA PRIMILI OVLASTI. O tome piše evanđelje: “Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle.” Ove ovlasti, apostoli prenose na ljude koji su ONI SAMI IZABRALI DA VODE PRVE ZAJEDNICE KRŠĆANA. Ti isti ljudi, koje su oni nazivali NADGLEDNICIMA (episkopoi) ili STARJEŠINAMA (presbyteroi) birali su druge koji su ih naslijeđivali I na njih su prenosili ovlasti. Dužnost im je bila ODABRATI NEKOGA I OSIGURATI NASLJEDNIKA NA SVOJOJ SLUŽBI U CRKVI. Zapravo su sve činili onako kako je to sam Isus Krist radio.

 

 

 

Svaki put, kada su u povijesti Crkve ljudi NEOVLAŠTENO PRISVAJALI SEBI PRAVO DA RADE ONO ZA ŠTO NISU OVLAŠTENI OD BISKUPA, događali su se rascjepi I krize unutar Crkve. Naime, kada Vi želite nekoga odabrati za svog nasljednika u nečemu, onda je jasno kako ćete toj osobi osigurati I svu potrebnu zaštitu za njegovo djelovanje. Vi ćete se povući sa službe, ali uvijek ćete podržavati onoga kojeg ste izabrali.

 

 

 

Ovako je I sa crkvenim službama. ONE KOJE JE IZABRAO ISUS ŠTITI I GARANTIRA ZA NJIHOVU VLAST. Čak I kada neprimjereno žive, VLAST SE NE MIJENJA, ali osoba koja tako živi ne može očekivati milosti koje bi inače dobila. Ondje gdje službenik Crkve ne živi kako treba, pati zajednica koja mu je povjerena, ali vlast ostaje nepromijenjena sve dok onaj koji mu je ovlasit prenio te iste ne zaniječe.

 

 

 

Pišem ovo kako biste u susretu s nekim tko propovijeda evanđelje, ali je daleko od Crkve ili se pretvara kako je upućen u sve, promislili dobro OTKUDA OVLASTI TIM LJUDIMA ZA ONO ŠTO ČINE. Još više valja promisliti u susretu s ljudima koji Vam pristupaju sa karizmama za koje ne garantira Crkva. Kada kažemo Crkva, onda uvijek u prvom redu mislimo na BISKUPA ILI NA BISKUPSKI ZBOR. Znakovito je kada za nekoga vrijede zabrane djelovanja u jednoj biskupiji- tu je zabranu podigao jedan BISKUP- ODABRAN OD KRISTA PO APOSTOLSKOM NASLIJEĐU. Kada on zabrani djelovanje nekome, bilo gdje u svijetu, valja se s njim solidarizirati, jer ON JE U TOM SLUČAJU KRISTOV GLAS- GLAS PASTIRA. Sjetite se Isusovih riječi: “Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. (2) A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. (3) Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. (4) A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. (5) Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.” (Iv 10,1-5)

 

 

 

Shvatite ovo kako hoćete, ali Vam molim da dvaput pročitate ovaj tekst. Uočit ćete kako VRATAR OTVARA VRATA PASTIRU koji doziva svoje ovce, a OVCE PREPOZANJU GLAS SVOGA PASTIRA. Vrata I vratar jest Krist, pastir je također Krist, ali I svaki onaj kojeg je Krist odabrao da GOVORI U NJEGOVO IME. To je Krist učinio sa APOSTOLIMA, A ONDA SA SVIM NJIHOVIM NASLJEDNICIMA. Jednostavnije kazano, DANAS, ZA NAS KRŠĆANE, GLAS KRISTOV, GLAS PASTIRA JEST ONAJ GLAS KOJE ČUJEMO OD SVOG BISKUPA.

 

 

 

 

 

Mk 3,7-12

 

U ono vrijeme: Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona — silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu. Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli. A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

 

 

 

CRKVA: TO SMO MI

 

 

 

Reče Gospodin svojim učenicima neka lađa uvijek bude spreman zbog mnoštva, a ti kada čuješ LAĐA misli na CRKVU- ona je uvijek spreman za prihvatiti mnoštvo koje slijedi Isusa. Učenici su je pripravili, a Isus sjedi uvijek u njoj.

 

 

 

Gospodin je tako dobro uredio Crkvu da ONA NE OVISI O NAŠIM LJUDSKIM SLABOSTIMA. CRKVA JE BOŽJA, JER JU JE BOG STVORIO, ali je i LJUDSKA, JER JE MI ISPUNJAMO SVOJOM LJUDSKOŠĆU. Na žalost, ta ljudskost nije uvijek kako treba biti. Načeta je grijehom. Stoga je Gospodin i uredio svoju Crkvu da ona NE OVISI O NAMA.

 

 

 

Kada bi ljudi gledali samo u ljudskost službenika Crkve, mnogi bi otpadali od Crkve. Na žalost, to i događa. Ne želim opravdavati grijehe službenika, već promišljati o ljudima koji razočarani otpadnu od Crkve zbog tih grijeha.

 

 

 

Počeo bih od jedne sitnice: SVAKI GRIJEH JE OSOBAN GRIJEH i to je zapravo grijeh OSOBE. Tako je grijeh službenika Crkve, grijeh ČOVJEKA, A NE CRKVE. Drugim riječima, GRIJEH IMA SVOJE IME I PREZIME i NE MOŽE SE GENERALIZIRATI kako bi se ZAJEDNICOM UMANJIO GRIJEH JEDNE OSOBE.

 

 

 

Za ovo shvatiti, pogledajmo Domovinski rat. Ovaj Domovinski rat bio je mnogima poziv da NAPADNU HRVATSKU ZBOG GRIJEHA POJEDINACA. Malo razmislimo: među ljudima koji pođu u rat ima svega, to je jasno. Ima i onih koji će postupati nečasno. Ali samo zbog jednog jedinog časnog čovjeka, samo zbog jedne jedine nevine žrtve ovog rata- ne bi trebalo generalizirati stvari.

 

 

 

Vratimo li se u Drugi svjetski rat, i uđemo li među partizane, naći ćemo istu strukturu ljudi: i dobre i loše. I ne samo to, naći ćemo i one koji su počinili zlodjela. Zašto se onda o tim zločinima uporno govori s umanjivanjem krivnje, ili se krvnja pokušava prebaciti na pojedinca? Kriv je ovaj ili onaj, ali nije kriv sustav, niti Vođa, niti strukture vlasti. Dva rata, dvije krivnje, dva obrasca okrivljavanja! Zašto, ako je zločin- zločin, ako je grijeh- grijeh, govorimo na različit način o istim stvarima? Zašto se na isti način ne govori o Domovinskom ratu kao i o Drugom svjetskom? Zašto zločin nije isti u Hrvata i komunista?

 

 

 

Netko će kazati, pa partizani su pobjednici? A što smo mi u ovom ratu bili nego pobjednici? Zašto Amerikanci primjerice ne plaćaju Japanu nakandu za nevino pobijene u Hirošimi i Nagasakiju? I oni su bili pobjednici i u svojoj pobjedi počinili su jedna od najgorih zločina koje čovječanstvo pamti. Očito je kako se ne govori iz istih pozicija o istom zlu.

 

 

 

Ponovit ću: GRIJEH JE GRIJEH, ZLO JE ZLO I ONI IMAJU SVOJE IME I PREZIME, I NITKO SE NE MOŽE SKRIVATI IZA DOMOVINE ILI IZA NEKOG POKRETA ILI IZA NEKE STRANČICE.

 

 

 

Pitanje: trebam li odbaciti ono što smo Domovinskim ratom stekli zbog nekih nečasnih ljudi? NE, JER BI TIME KAZALI KAKO SMO SVI BILI NEČASNI U TIM VREMENIMA, A NE MISLIM KAKO JE TO ISTINA I KAKO JE TO ISPRAVNO.

 

 

 

Primjenite ovo na Crkvu: treba li Crkvu odbaciti zbog nekih nečasnih službenika? NE, JER I JA SAM DIO TE CRKVE. Osim toga, lako se zaboravlja da i oni koji CRKVU OPTUŽUJU IMAJU SVOJE GRIJEHE. Crkva sama treba sankcionirati svoje službenike, baš kao što je i ova država trebala sama sankcionirati svoje zločine.

 

 

 

CRKVA JE TU DA NAS DOVEDE BOGU

 

 

 

Kada se o Crkvi govori, onda uvijek treba imati na umu jednu stvar: CRKVU JE GOSPODIN DAO KAKO BISMO DOŠLI LAKŠE DO NJEGA. U današnjem evanđelju, Isus ULAZI U LAĐU. Tamo mu je lakše pristupiti nego u gomili ljudi. U Crkvi, Isus “ULAZI” U SAKRAMENTE, i tamo mu je lakše pristupiti svima.

 

 

 

U CRKVU DOLAZIMO ZBOG ISUSA, ZBOG BOGA, A NE ZBOG LJUDI. I kada Vam ne odgovara ovaj ili onaj službenik, možete promijeniti crkvicu u kojoj ćete slušati misu, ali NEMOJTE ODBACITI CRKVU. MOJ GRIJEH JE MOJ GRIJEH, i kada se ispovijedamo na početku svete mise upravo tako definiramo svoje stanje: “MOJ GRIJEH, MOJ GRIJEH, MOJ PREVELIKI GRIJEH”! Nitko se ne može “izvaditi” na Crkvu, pa ne govorimo “grijeh Crkve”, nego “moj grijeh”!

 

 

 

Sjetite se sada i molitve na početku svete mise- one koja se moli iza ovog pokorničkog ispovijedanja grijeha. Ta molitva uvijek završava jednim te istim obrascem: “PO GOSPODINU ISUSU KRISTU SINU TVOME, KOJI....”! Redovito se obraćamo ISUSU KRISTU! On nas poziva u LAĐU- CRKVU kako bi nama poslužio kao MOST PREMA BOGU OCU I KAKO BI PREKO TOG MOSTA K NAMA DOŠAO DUH SVETI!

 

 

 

Čuli ste zasigurno barem jednom u životu naziv koji se koristi za označiti razdoblje djelovanja jednog od papa: PONTIFIKAT! Ta riječ PONTIFIKAT lijepo opisuje ovo što smo o Kristu govorili kao o MOSTU KOJI POVEZUJE LJUDE I NEBO. Riječ PONTIFIKAT dolazi od latinskog korijena PONS što znači MOST, a od toga se dalje izvodi SUMMUS PONTIFEX- izraz koji se odnosi na Svetog Oca papu.

 

 

 

Možemo kazati kako je Isus svoju POSREDNIČKU SLUŽBU PRENIO NA CRKVU i to je ono bitno što preko Crkve treba tražiti: CRKVA LJUDE POVEZUJE S BOGOM. Drugim riječima, kada o Crkvi razmišljamo kao vjernici, ONDA CRKVU TREBA PRIJE SVEGA POVEZATI S BOGOM, A NE S LJUDIMA. Budete li gledali samo ljudskost sviju koji u Crkvu ulaze, možete se razočarati.

 

 

 

Problem ovog gledanja na Crkvu (isključivo preko ljudskosti) prečesto izostavlja jedan mali detalj: CRKVA JE OTVORENA SVIMA, A TO ZNAČI PRIJE SVEGA GREŠNICIMA. Pogledate li malo u današnje evanđelje uočit ćete kako i zlodusi prilaze Isusu: “A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!«”. Crkva je tu upravo zbog NAS grešnika- ZBOG NAS! Stoga svaki koji nastupa iz pozicije vlastite pravednosti okrivljujući cijelu Crkvu zbog nečije ljudskosti (neljudskosti) može pogriješiti i lako se može staviti u situaciju da optužuje ljude koji traže izlaz iz svoje grešnosti. Crkva NEĆE ZATVORITI VRATA NIKOME TKO ISKRENO DOĐE K BOGU. Nije naše da zatvaramo vrata, već da polako ljude dovodimo do toga da ISKRENO BOGU PRILAZE NA PRAVI NAČIN. U tom smislu, nikoga NE PROSUĐUJEMO ZBOG ONOGA ŠTO NOSI NA DUŠI, već nam je zadaća tražiti način kako da taj teret duše čovjek uistinu skine i ostavi ga Isusu.

 

 

 

Svaki koji nastupa iz pozicije vlastite pravednosti možda misli kako njemu Crkva nije potrebna? Nije to u pitanju, već vjerojatno jedna tendencija čovjeka da stvari mjeri svojim mjerilima, ne shvaćajući kako su ta mjerila često proizašla iz različitim naših životnik situacija, pa ista NE MOŽEMO PRIMJENJIVATI NA DRUGE LJUDE, NE IMAJUĆI RAZUMIJEVANJA ZA NJIHOVE ŽIVOTE I NJIHOVE SLABOSTI. Naime, najčešće zaboravljamo da i sami griješimo, pa zaboravljamo kako i nama ponekad treba malo razumijevanja, oproštenja i utjehe.

 

 

 

 

 

 

Mk 3,1-6

 

U ono vrijeme: Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«

 

A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

 

 

 

ČINITI DOBRO ILI ČINITI ZLO?

 

 

 

Razmišljajmo malo o tome kako Isus postupa kada ulazi u sinagogu u subotu I nailazi na čovjeka usahle ruke. Oko sebe nailazi farizeje koji ga promatraju ne bi li ga uhvatili u kršenju Zakona. Subotom je zabranjeno raditi bilo što, pa tako i liječiti. Isus ODVAŽNO, BEZ STRAHA ulazi među njih. Staje u sredinu i postavlja im pitanje na koji oni ne mogu odgovoriti: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Nakon što nije dobio odgovor, Isus liječi čovjeka usahle ruke.

 

 

 

Ovo je nama za pouku. Često se kao kršćani povučemo iz straha pred svijetom i ponašamo se poput bijednika koji nemaju “svoje ja”. Isus nam drži lekciju iz kršćanstva: ODVAŽNOST SE TRAŽI. Ne znači kako nećemo imati strahova kada budemo zauzeli kršćanski stav; imat ćemo ih, jer će ispred nas često biti ljudi koji su od nas jači I KOJI RADO KORISTE ZLO ZA POSTIĆI ONO ŠTO IM TREBA. No, POUZDANJE U BOGA mora biti u nama kako bi BOG, A NE MI ODGANALI SVE ŠTO NAM STOJI NA PUTU.

 

 

 

Zlo uvijek pokušava nauditi dobru u čovjeku, ali ZLO NE MOŽE POBIJEDITI ČOVJEKA KOJI JE POSTOJAN U DOBRU. Čovjek je stvoren s toliko dobra u svojoj duši da mu nikakvo zlo ne bi trebalo pobijediti dobro u njemu. No znamo, kako GRIJEH SLABI ČOVJEKOVU OBRANU OTVARAJUĆI GA ZLU. GRIJEH čini ZLO POŽELJNIM, i istovremeno pokušava čovjeku “UBITI NADU” DA SE DOBRIM MOŽE POSTIĆI IŠTA.

 

 

 

Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Gospodin jasno govori o nedostatnosti jednog INDIFERENTNOG STAVA SPRAM DOBRA ILI ZLA. Kada su u pitanju dobro ili zlo NE MOŽEMO BITI NEOPREDIJELJENI U STAVOVIMA. Naime, svaki put kada se jasno ne opredijelimo za dobro, već ostanemo “postrance”, ZLO POBJEĐUJE. Ako naime ne činim dobro, činim zlo.

 

 

 

Ovo neće kazati kako je svako odricanje od činjenja loše. Postoje trenuci kada je pred čovjeka stavljen samo JEDAN IZBOR: UČINITI ZLO ILI “PROPASTI”. U ovim situacijama, čovjek ODABIRE NE-DJELOVANJE, jer to podrazumijeva NE UČINITI ZLO. Primjerice, vlasnik dućana traži od prodavačica da promijene cijene na stalcima s robom kako bi zavarali kupce koji će robu uzeti zbog izložene niske cijene. No kada dođu na blagajnu, bilježi im se veća cijena za koju kupci nisu znali. Tako mnogi bivaju prevareni. Što napraviti u tom slučaju? NE MIJENJATI CIJENU, PA MAKAR IZGUBILA POSAO! To je jedina opcija: NE UČINITI ZLO!

 

 

 

Kada bi ovo postao obrazac ponašanja naših ljudi, onda bi se lako stvari promijenile, jer nitko ne bi mogao tražiti nešto nečasno od djelatnika bez da ga ti časni ljudi ne prijave. Ovako, PRISTAJANJEM UZA PONUĐENO ZLO, DJELATNIK POSTAJE DIONIKOM TOGA ZLA, DIONIKOM GRIJEHA I SAM ZAPRAVO POSTAJE KRIVAC ZA NEŠTO ŠTO JE POČINIO NA POTICAJ VLASNIKA ILI ŠEFA. Taj osjećaj krivice, kasnije otupljuje, nestaje, jer nitko ne biva sakncioniran, pa se lanac zla nastavlja.

 

 

 

Naprotiv, u ovim se slučajevima najčešće SANKCIONIRA DOBRO KOJE NETKO ČINI. Takvo ponašanje- izopačeno sankcioniranje dobra i nagrađivanje zla, djeluje tako na ljude da oni ljudi kojima nikada ne bi palo na pamet učiniti kakvo zlo, sami upadaju u more zla. Ovako se DRUGE POTIČE NA ZLO i druge se uvlači u grijeh. O onima koji druge uvode u sablazan grijeha, Gospodin na drugom mjestu kaže: “Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more” (Mk 9,42). Ovakvi poticaji u čovjeku nisu od Boga.

 

 

 

USAHLA RUKA

 

 

 

Razmišljajući o današnjem evanđelju iz perspektive naše svakodnevice- one koje živimo u svom selu i u našoj domovini, pogledajmo na što bi se odnosila slika ČOVJEKA USAHLE RUKE. ČOVJEKOVE RUKE podsjećaju nas na RAD kojim zarađujemo svoj kruh svagdašnji. Ruke često koristimo u izrazu “zarađujem svojim rukama”, pri čemu se misli kako čovjek ZARAĐUJE POŠTENO I ČESTITO ONO ŠTO MU JE POTREBNO ZA ŽIVOT. Ruke dakle upravljaju naše misli POSLU KOJI RADIMO.

 

 

 

USAHLA RUKA je NEMOĆNA- s njom se ne može raditi ispravno, njoj je potrebna pomoć i svaki posao takvom rukom obavljen je upitan. Zapravo, u slici USAHLE RUKE vidimo RAD ČOVJEKA KOJI JE NAČET GRIJEHOM. U početku, Bog je stvorio čovjeka ČISTA, BEZ GRIJEHA, U SVOJ SVOJOJ DOBROTI I DAO MU VLAST DA UPRAVLJA RADEĆI SVIM ŽIVIM STVOROVIMA.

 

 

 

No, čovjek je sagriješio, a GRIJEH GA JE GURNUO PREMA ZLU. Stoga, čovjek počinje UPRAVLJATI RADEĆI UPRAVLJEN GRIJEHOM. To je čovjeku otvorilo putove oprema zlu u svom radu. Tako čovjek POČINJE RADITI ZLO KAKO BI SEBI PRISKRBIO POTREBNO, ISKORIŠTAVATI BLIŽNJEGA ZA VLASTITU KORIST i UNIŠTAVATI SVIJET OKO SEBE, UMJESTO DA GA ULJEPŠAVA. “Usahla ruka” slika je čovjekova nepoštena rada, rada koji koristi zlo za svoju dobit!

 

 

 

Što ovakav čovjek kojeg grijeh vodi u njegovu postupanju radi? Najprije ŽELI ZAŠTITI IZVOR SVOJE EGZISTENCIJE PAZEĆI PRI TOM DA NE IZGUBI DOBAR GLAS U DRUŠTVU. Za takvo što potreban mu je ZAKON. Ovi ljudi se ponašaju poput Kaijna koji ubija svoga brata Abela i pred Bogom misli kako će lažući prikriti svoje nedjelo. Bog pita Kajina: “Gdje ti je brat Abel? “Ne znam", odgovori. "Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9). Ljudi koji NEPOŠTENO RADE NASTOJE ZAKONOM PRIKRITI SVOJE DJELOVANJE, stoga REDOVITO IZVRĆU ZAKON I MIJENJAU NJEGOV SMISAO POMOĆU NESAVJESNIH ODVJETNIKA kako bi ZAŠTITILI VLASTITO ZLO. To su LJUDI USAHLIH RUKU!

 

 

 

Ako pažljivo čitate današnje evanđelje shvatit ćete kako Isus kritizira farizeje i pismoznance jer KRIVO TUMAČE ZAKONSKE ODREDBE O SUBOTI I UMJESTO DA ZAKON ZAŠTITI ČOVJEKA I NJEGOV ŽIVOT, ZAKON POSTAJE TERETOM OBIČNOM ČOVJEKU.

 

 

 

U našoj lijepoj domovini događa se nešto slično. Dileri droge i kriminalci raznih vrsta uvijek imaju suradnike u policiji ili na sudovima pa uredno prolaze nekažnjeno, jer uvijek postoji “netko” njima bliizak tko im sve dojavi na vrijeme ili tko izigra zakon ove države takvim u korist. Vlasnici kafića zatvaraju oči pred prodajom droge mladima i opijanjem maldih u svojim objektima. Uglavnom nitko njihove prostore ne provjerava.

 

 

 

Veliki biznismeni pokupuju objekte koje drugi ne mogu kupiti jer im namjeste natječaje, a onda pored njih nitko ne može živjeti normalno. Umjesto da pomognu zajednici u koju dođu oni se ponašaju kao mali kraljevi na čije posjede nitko ne može pristupiti. Nema veze što ti imaš svoju zemlju blizu njega, on će ozakoniti svoje pravo da ti zabrani pristup na nju. Uskoro će ti je i oteti kada je ne budeš mogao koristiti više.

 

 

 

Građevinari izigraju sve svoje dogovore i ugovore, i jedna čekaju da ih netko tuži, a onda na sudu uredno “pometu” nesretnika koji misli da je u pravu. Kada idu na sud nemaju pojma da ih tamo čekaju suci i odvjetnici skloni izvrtanju zakona.

 

 

 

Odvjetnici vam uzmu novce, a onda mejsecima, čak i godinama ništa ne rade i traže još novca jer su se “pojavili novi troškovi”. Naravno, koriste nemoć malih ljudi i varaju ih jer nemaju što izgubit: ako ljudi odustanu,ostao je novac; ako ne odustanu- tražit će još. O tome kako su spremni lagati braneći razne zločince- ne treba trošiti ni riječi.

 

 

 

Razni “mali političari” koriste svoja mala mjesta da bi sebi osigurali više zemlje, bolje prostore u selu, da bi zauzeli ono što je dugo bilo seosko i pri tom se ne ustručavaju potplatiti gdje god koga mogu. Kada se takne u njihov privatni interes, sve će zaustaviti, a lako će staviti “šapu” na tuđe i još će to potvrditi “pečatom” mjesnih vlasti. O tome kako se namještaju poslovi u malim sredinama ne treba ni govoriti, kako se izigra poslodavac koji obično plati za isti posao nekoliko puta skuplje jer je netko falsificirao podatke o poslu i za to ima i potvrdu. A sve je po zakonu i svi su pošteni!

 

 

 

Ovo preselite na “visoku politiku” koja je sve samo ne visoka. Dobit ćete istu sliku, samo što će brojevi (količina novca) biti puno veća. Na visokim pozicijama više su i cifre. Pa ona “sića” u malim sredinama postaje puno ozbiljniji posao zbog kojeg se MIJENJAJU ZAKONI DRŽAVE ako je potrebno zaštiti nekog lopova koji će svojim nesavjesnim poslovanjem i bahatošću državu dovesti do ruba stabilnosti (ekonomske i političke). A kada jedna bakica ne plati 10 lipa duga, onda joj šalju policiju na vrata. Koja sramota!

 

 

 

Možete i u Crkvu ako hoćete (da ne bi ispalo kako smo mi ljudi iz bajke): ima nas koji rado pričamo o siromaštvu, ali onda uredno sebi u džep trpamo novac koji nam ne pripada ili trošimo iznad svojih mogućnosti. Kada sve presuši, onda treba izmisliti poslove (nema veze što nećemo te poslove nikada realizirati ili ćemo ih napraviti tako da će iza nas generacije mještana sve to lijepo popravaljti) i tražiti novac od naroda. S vremenom postanemo dovoljno bezobrazni da novac stalno tražimo, a od posla ništa! Ili počnemo naplaćivati razne “usluge” koje se ne smiju naplaćivati, pa kada to narodu postane normalno, nitko i ne pita treba li takvo što plaćati ili ne treba. Zapravo se iza svega krije potreba da se kupi štogod (auto, motor, brodić, telefončić,...). Pa kada narod skuži što se radi i prestane davati, onda lijepo odem u nekog mjesnog “šerifa” pa me on financira. I sve ide super! Nema veze što čovjek nema morala- glavno da daje! A pazite, ako nas tko ne daj Bože optuži za takvo što, ondanam nije zakon ni potreban, jer imamo Boga. Lijepo onda upozorimo ljude da se nije pametno dirat u popa! I sve je po zakonu, i svi smo pošteni!

 

 

 

NE PRAVITE MJESTO “USAHLIM RUKAMA” U DRUŠTVU!

 

 

 

Dobro, malo smo se zanijeli. Potrebno je GOVORITI PONEKAD O ONOME ŠTO SVI ZNAJU ALI ŠUTE O TOME I NE ŽELE GOVORITI. Ako se tko prepozna u ovim riječima, neka se ne vrijeđa, već neka promisli kako radi: ZDRAVOM RUKOM- pošteno i čestito zarađujući za život; ILI USAHLOM RUKOM- u grijehu, prikrivajući zakonom ove države vlastito zlo.

 

 

 

Pišem ovo i na ovaj način zbog jedne pojave u našem društvu koju ne držim slučajnom. Dogodio nam se jedan egzodus mladih ljudi u strane zemlje. Mislim kako to nije slučajno. Ipak, od toga je li to slučajno ili netko namjerno želi čestite ljude otjerati van ove zemlje, važnija je za nas jedna druga činjenica: KADA ODETE VANI, NAPRAVILI STE MJESTO ZA JEDNOGA OD OVIH “POŠTENJAČINA” KOJI ĆE ZAUZETI VAŠE MJESTO U DRUŠTVU NA NEZASLUŽEN NAČIN, RADEĆI “USAHLOM” RUKOM. Ova zemlja VAS TREBA- TREBA VAS MLADE I ČESTITE: treba vas u gospodarstvu, u politici, u obiteljima koje će primjereno odgojiti nove naraštaje. Ostavimo li zemlju “ljudima usahle ruke”, naraštaji koji će doći bit će poput onih koji su tu ostali. I oni koji ostanu, naućit će nove kako PREVARITI ZAKON I POŠTENJE I SVE OKRENUTI U KORIST VLASTITA ZLA.

 

 

 

NE BOJTE SE OVAKVIH IZAZOVA! NE BOJTE SE OSTATI U ZEMLJI! PREUZMITE ODGOVORNOST ZA ZEMLJU I NE DAJTE JE U RUKE ONIMA KOJI SU NEPOŠTENI I KOJI SE RUGAJU I BOGU I ČOVJEKU IZVRČUĆI ZAKON U SVOJU KORIST poput farizeja i pismoznanaca iz današnjeg evanđelja.

 

 

 

Pogledajte ISUSA: On ODVAŽNO, BEZ STRAHA ulazi među njih. Staje u sredinu i postavlja im pitanje na koji oni ne mogu odgovoriti: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Nakon što nije dobio odgovor, Isus liječi čovjeka usahle ruke.

 

 

 

Vi imate puno pitanja na koja ovakvi ljudi ne mogu odgovoriti. Imate i DOVOLJNO DOBRA DA SA MALO STRPLJENJA POBIJEDITE ZLO. BOG TU POMAŽE onima koji se BORE ZA DOBRO- On pomaže liječiti sve ono što “usahle ruke” naprave. NE DOPUSTITE DA POSTANEMO “ZEMLJA USAHLIH RUKU”. Pouzdajte se u Boga koji uvijek pomaže onima koji ČINE DOBRO, A ODBACUJU ZLO! Borite se za svoje mjesto u društvu, jer oni koji u ovom društvu zakon koriste za pokriti vlastito zlo, ŽELE DA POSTANETE MALODUŠNI, DA NE VIDITE NIKAKVU BUDUĆNOST U OVOJ ZEMLJI, DA GLEDATE SAMO ŽIVOT KROZ BOLJU PLAĆU U IRSKOJ, U KONAČNICI- DA ODETE I NAPRAVITE MJESTO NJIMA.

 

 

 

ISUS ODVAŽNO, BEZ STRAHA ULAZI MEĐU ONE KOJI ZAKON KORISTE DA BI POKRILI SVOJE POTREBE. Uđite i vi tako u ovo društvo, ne bježite. Onaj koji se POSTAVI HRABRO I TRAŽI SVOJE MJESTO OVDJE, MOŽE RAČUNATI S ISUSOM. Pesimizam ZATVARA OČI BUDUĆNOSTI, a HRABROST I DJELOVANJU I OPTIMIZAM, OTVARAJU OČI KOJE VIDE PRIGODU ZA ČESTIT POSAO tamo gdje to drugi ne mogu vidjeti.

 

 

 

 

Mk 2, 18-22

 

U ono vrijeme: Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: »Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!« »Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.« »I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino proderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego — novo vino u nove mješine!«

 

 

 

NOVO VINO, NOVE MJEŠINE

 

 

 

Zašto danas Gospodin govori: “novo vino u nove mješine!” O čemu je riječ, o kakvu vinu i kakvim mješinama? Pogledamo li koji stih prije toga, vidjet ćemo da spominje SVATOVE. Podsjeća nas na Kanu Galijesku u kojoj je na SVADBI PRETVORIO VODU U VINO. Svadba je navještaj stvaranja jednog NOVOG ŽIVOTA u kojem će se SPOJITI ČOVJEČANSTVO S BOGOM PREKO ZARUČNIKA I ZARUČNICE: preko Krista i Crkve!

 

 

 

Ovo je NOVO ZDRUŽIVANJE koje predstavlja NOV ŽIVOT VJERNIKA- život po NOVOM DUHU. Taj je Duh onaj isti koji nas povezuje s Kristom po Crkvi, a život po njemu DRUGAČIJI JE OD ONOG ŽIVOTA STAROG ZAVJETA po kojem se čovjek Bogu približavao po Zakonu Mojsijevu, po odredbama.

 

 

 

Krist pokazuje razliku između duha što ga On nosi i duha židovstva onoga vremena. Novi duh neće biti poput zakrpe koja se šije po starome, nego potpun i dovršen nauk koji nadomješta privremene i djelomične stvarnosti stare objave. Novina Kristove poruke, njezina punina, poput novog vina, ne može se držati u kalupima staroga Zakona” (F. F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-69).

 

 

 

Kao da želi kazati: Nije moguće podložiti nove zakone starima, jer propovijedaju Novi Zavjet. Vi stoga s razlogom proučavate davne običaje, čuvajući Mojsijev post. Ali nije nužno za one koji će popovijedati novom čovjeku govoriti da se podlože starim zakonima, osim u stvarima koje se tiču krijeposna života u Duhu. Doći će vrijeme u kojem će se postiti zajedno sa svim drugim stvarima, ali ovaj post različit je od onoga iz straog zakona. Jer stari se radio iz POTREBE, a novi iz ŽELJE, iz gorljivosti duha koje u starome nema” (Pesudo Zlatuousti, O staroj žrtvi, u Catena Aurea, o Evanđelju po Marku).

 

 

 

Stoga, Isus o učenicima govori kao o NOVIM MJEŠINAMA U KOJE SE SE “ULITI” NOVI DUH- novo vino. Taj duh ispunit će ih novim žarom, drugačijm od onog u Straom Zavjetu. Ovo je žar ljubavi da se Bogu približi svaka duša. Ovo je Duh koji je otvoren svakom koji želi LJUBITI Bog I LJUBITI bližnjega.

 

 

 

CRKVA OTVORENA SVIMA

 

 

 

S obzirom na ovo, svako oslanjanje na odredbe Mojsijeva Zakona bilo bi pogrešno. Naravno, ne mislimo tu na Deset zapovijedi, već na silu odredaba kojima su Židovi uređivali svoje pobožnosti i privatan život. Oni su se ZATVARALI i teško su bili dostupni bilo kome izvan svojih zajednica. Ovaj novi duh traži OTVARANJE SVIMA.

 

 

 

Slijedimo li ove misli, shvatit ćemo kako se zapravo u slici NOVIM MJEŠINA VIDI CRKVA koja je nastala na temelju apostola. To je poput jednog NOVOG ODIJELA BEZ PODEROTINA koje je spremno za prihvaćanje novog duha, i svaki čovjek koji uđe u to odijelo, po SAKRAMENTIMA I MOLITVI CRKVE PRIMA OVAJ NOVI DUH.

 

 

 

Ipak, stare mješine se ponekad pojave i u Crkvi. Neki koji se obuku u ovo novo odijelo Crkve, koji kažu za sebe da su kršćani, PODERU SVOJIM PONAŠANJEM- SVOJIM GRIJESIMA TO NOVO ODIJELO. Komentira Teofilakt ovu ljudsku slabost preko apostola: “S druge strane, učenici su poput STAROG ODIJELA zbog svoje SLABOSTI DUHA (…)” (Teofilakt, u Catena Aurea, o evanđelju po Marku). Ova slabost ljudskog duha čini nas da nekada sami poderemo novo odijelo ili ga skinemo sa sebe i obučemo se u GREŠNOST, u PODEROTINE LJUDSKE DUŠE. “Stoga, novim se vinom predstavljaju DOBRA DJELA KOJA SE VIDE, I NOVI ZANOS U VJERI, zanos nove nade i ljubavi koji nas MIJENJA IZNUTRA” (Beda Časni, u Catena Aurea, o evanđelju po Marku).

 

 

 

Kako onda shvatiti današnji Isusov govor? Riječ je o Crkvi, koja je za sve nas NOVE MJEŠINE U KOJE JE ULIVENO NOVO VINO, ALI I NOVO ODIJELO U KOJE BISMO SE SVI MI TREBALI OBUĆI.

 

 

 

Crkva je naša Majka koja nas rađa kao kršćane, i oblači nas u NOVO RUHO. Njezino je poslanje da “Gospodinu rađa djecu i da rođene providnošću uči i vodi majčinskom se providnošću brinući za život pojedinaca i naroda” (Sveti Ćirli Jeruzalemski, Kateheze, 18,26). Crkva je SVETA MAJKA koja nam donosi sredstva da postanemo sveti: donosi si nam, po sakramentima samoga Boga i otvara nam put po kojem postajemo djeca Božja. Stoga, možemo kazati kako se ljubav prema Bogu uvijek može vidjeti po ljubavi prema Crkvi (mislimo na kršćane, dakako).

 

 

 

Ovo je dakako poziv svima da razmisle o svom odnosu prema Crkvi. Nemojte taj odnos poistovjećivati sa odnosom prema nama službenicima koji smo grešni ljudi. Često na žalost, ljudi zbog jednog lošeg primjera službenika Crkve promijene odnos prema Crkvi. Nemojte sebe udaljavati od Crkve. Za svoje grijehe pred Bogom ću ispaštati ja i samo ja. Ne dopustite da nam se dogodi da se zbog grešnosti jednog čovjeka ponovo mnogi udalje od Boga, od Crkve.

 

 

 

Završimo ovo razmišljanje zazivajući MAJKU CRKVE- MARIJU, da nas nauči ljubiti Crkvu svakim danom to više.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 2,23-28

 

 

 

Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?« I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«

 

 

 

ČOVJEK JE IZNAD SUBOTE

 

 

 

U današnjem evanđelju Isus trpi kritike jer “njegovi učenici počeše putem trgati klasje” prolazeći kroz usjeve. Kako su primjedbe oslonjene na odredbe Mojsijeva zakona tako im je Gospodin i uzvratio primjerom iz Židovske tradicije. Prisjetio ih je ne Ebjatara, velikog svećenika iz vremena kada je mladi David, progonjen bježao i došao u svetište, te u želji da utaži glad, pojede prinesene kruhove. Ti su se kruhovi prinosili svakoga tjedna. Bilo je dvanaest kruhova koji su se svakog tjedna postavljali na stol za prinos kao spomen na dvanaest izraelskih plemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike i nitko ih drugi nije smio konzumirati.

 

 

 

Unatoč tome, Ebjatar njima hrani Davida i njegove pratioce i ne postupa krivo. Naime, već je u Mojsijevu zakonu bilo predviđeno da se niže odredbe zakona mogu poništiti pred višim. Na taj način Isus podsjeća farizeje kako ti ZAKONI NISU IZNAD ČOVJEKA jer je Bog sve stvorio za čovjeka na neki način i dao mu na upravljanje. Tako i Židovska Subota koja je bila predviđena za odmor i bogoštovlje, nije stvorena da bude iznad čovjeka, već da pomogne čovjeku posvetiti sebe Bogu i odmoriti se: “I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” Prema tome, potrebe čovjeka iznad su zakona i nijedan zakon ne smije ugroziti ljudski život ili njegovo dostojanstvo.

 

 

 

UZROK NASTANKA ZAKONA: radi čovjeka

 

 

 

Židovi se ne zanimaju za UZROKE TRGANJA KLASJA. Učenici su naime bili gladni, iscrpljeni, bila im je potrebna okrijepa kako bi zadovoljili ono što ŽIVOT OD NJIH ZAHTIJEVA. Njihov je postupak shvaćen kao DJELOVANJE, kao RAD koji je zabranjen subotom, a ne kao jedna ŽIVOTNA POTREBA. Farizeji ne shvaćaju kako je ZAKON koji su dobili od Boga, dan njima KAKO BI ZAŠTITIO ČOVJEKOV ŽIVOT. Zabrana rada subotom određena je kako bi se providio NUŽAN ODMOR POTREBAN ČOVJEKU koji je naporno radio šest dana u tjednu. Kako ne bi došlo do isprljenosti koja ugrožava čovjekov život, ovaj je Zakon ZABRANJIVAO RAD KAKO BI POMOGAO ČOVJEKU. Jednako tako, ovaj subotnji odmor nije iscrpljivao svoj smisao u odmaranju, već u NEOMETANOJ POSVETI ČOVJEKA BOGU. Sve drugo se trebalo ostaviti postrance i vrijeme posvetiti Bogu.

 

 

 

Farizeji se nisu propitkivali ni za uzroke ponašanja apostola kao ni za smisao postojanja zakona o zabrani rada subotom. Njihovo je shvaćanje zakona bilo kruto pridržavanje slova koja su napisana, bez poniranja u dublji smisao svega. Promislimo li malo bolje o RAZLOZIMA zbog kojih je Bog odredio da se u subotnji dan čovjek odmara od posla, shvati ćemo kako je to učinio da ne uništi čovjeka, već da ga zaštiti. UČINIO JE TO IZ LJUBAVI. Dakle, iz Božje LJUBAVI PROIZLAZI JEDNA OBAVEZA, JEDAN ZAKON. U tom smislu ZAKON BI UVIJEK TREBAO BITI ODRAZ LJUBAVI PREMA ČOVJEKU, i trebao bi ga štititi od zla i od pogibelji. Shvaćanje farizeja ne ide u tom pravcu. Oni ne vide nimalo ljubavi u Zakonu.

 

 

 

Ovo nam pokazuje kako NIJEDAN ZAKON NE SMIJE IĆI PROTIV ŽIVOTA ČOVJEKA- upravo suprotno, MORA ZAŠTITITI ČOVJEKA i njegovo DOSTOJANSTVO. Kako je čovjek stvoren na “sliku i priliku Boga”, lako možemo shvatiti da ovo pretpostavlja kako je čovjek stvoren da bude IZNAD SVEGA STVORENOGA- DA SE SVIME SLUŽI NA DOBROBIT SVOJU I NA SLAVU BOGA. Pri tom ne smije uništavati svijet oko sebe, već ga IZGRAĐIVATI SLUŽEĆI SE NJIME.

 

 

 

ISUS JE IZNAD ZAKONA: Čovjek je iza Boga iznad svega

 

 

 

Isus svojim učenicima dopušta raditi nešto suprotno zakonu. Time Gospodin pokazuje i svoje mesijanstvo: On je onaj KOJI IMA VLAST DOKINUTI ZAKONE JER IH JE ON I DONIO. ZAKONI POSTOJE KAKO BI LJUDI NAŠLI PUT DO BOGA- DO ISUSA, a ne postoje samo radi higijene ili dijetetike. Stoga, Isus kao Zakonodavac ima pravo dokinuti sve odredbe zakona, a kao Mesija iznad svih je zakona. Zato Gospodin zbori: “Sin Čovječji, gospodar je subote!” “Isus se naziva gospodarem subote i Sinom Čovječjim, jer, kao istinski Sin Božji, po ljubavi svojoj prema nama, može se zvati i Sinom Čovječijm. Zakon ne obvezuje zakonodavca ni kralja, i dozvoljava kralju više od onoga što sam zakon porpisuje- dozvoljava ga poništiti ako su oni zbog kojih je zakon donesen u stvarnoj životnoj potrebni” (Pseudo Zlatousti, u Catena Aurea, in Marc.). No ni to nije bilo dovoljno farizejima da shvate Isusove riječi.

 

 

 

Već je, rekosmo u Starom zavjetu Bog utvrdio jedan RED U VRŠENJU ZAKONSKIH PROPISA. Taj je RED uvažavo ljudski život, odnosno, PRIRODNI ZAKON JE IMAO PREDNOST PRED OBREDNIM PROPISIMA. Slično tome, ni propisi o suboti ne mogu poništiti temeljne zakone OPSTANKA ČOVJEKA. Drugim riječima, obredni propisi ne smiju ugoržavati čovjekovo biće, već mu pomoći da živi punije. “Briga za zdravlje i za život čovjeka važnija je od Subote. Tako, onaj koji Subotu obdržava, ne treba imati krivnje na sebi ako, zbog stvarne ljudske potrebe, prekrši tu zapovijed. To je i razlog zbog kojeg tog, subotnjeg dana Židovi nisu branili obrezivanje, jer je to bilo POTREBNO NAPRAVITI. Iz istog u se razloga Makabejci borili u subotnji dan” (Beda Časni, u Catena Aurea).

 

 

 

Drugi Vatikanski sabor crpio je nadahnuće iz ovog odlomka kako bi istaknuo vrijednost osobe koja je iznad gospodarskog i društvenog razvoja. ČOVJEK SE NALAZI ODMAH IZA BOGA; da nije tako, došlo bi do potpunog nereda, kao što se, na žalost nerijetko događa” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-77). O tom posebnom dostojanstvu čovjeka ide u prilog činjenica da se BOG UČINIO ČOVJEKOM. Stoga u svim razmišljanjima o ljudskom dostojanstvo valja nam gledati u Isusovo Presveto čovještvo. O tome govori i naslov koji opisuje Isusa, a preuzima ga opet iz Starog Zavjeta: SIN ČOVJEČJI.

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE: izvor ljudskog dostojanstva leži u Bogu

 

 

 

Bilo bi, iz kršćanske perspektive pogrešno, o ljudskom dostojanstvu govoriti iz perspektive života na zemlji. Naša perspektiva mora biti drugačija- Božja, nebeska. Valja nam shvatiti kako svo naše ljudsko dostojanstvo IZVIRE IZ BOGA- On je taj koji nas je stvorio “malo manje od anđela”, i pokazao nam kako postati DJECA BOŽJA, posinjeni sinovi Božji. “Veličina ljudske osobe izvodi se iz duhovne stvarnosti duše, iz božanskog sinovstva, iz njezine vječne sudbine koju prima od Boga, (…) ljudsko dostojanstvo nalazi uporište u činjenici da je čvojek jedina stvarnost vidljivog stvorenja koju je Bog volio radi nje same , stvarajući je na vlastitu sliku i uzdižući je u red milosti. Čovjek je, osim toga stekao novu vrijednost nakon što je Sin Božji, svojim utjelovljenjem, preuzeo našu narav i udijelio joj svoj život za sve ljude” (Isto, 78).

 

 

 

MILOST Božja priskače u pomoć svakoj duši; svako stvorenje zahtijeva jednu konkretnu pomoć i NE SMIJE SE NA NIJEDNU DUŠU GLEDATI KAO NA DIO NEKE GOMILE! Nije dozvoljeno povrijediti ljudsko dostojanstvo i dostojanstvo djeteta Božjeg ne pomažući svakom pojedincu osobno na način da mu pristupamo kao ponizno oruđe koje je posrednik Kristove ljubavi: jer svaka duša je divno blago, svki je čovjek jedinstven i nenadoknadljiv, svaki pojedini čovjek vrijedan je čitave krvi Kristove” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 80).

 

 

 

Ljubav Boga prema čovjeku (a što je to nego milost), drugačija je od ljubavi koju Bog ima za sva ostala bića, i upravo ta posebna ljubav prema čovjeka, može čovjeka pobožanstveniti i unijeti u vječnost, a to osim anđela ne baštini ni jedno drugo stvorenje. “Ljubav je ono čime se odijeva veliko ljudsko dostojanstvo” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,207). Stoga, “spoznaj kršćanine svoje dostojanstvo, jer sada postaješ dionikom božanske naravi. Ne vraćaj se starim slabostima jednim jadnim životom” (Sveti Leon Veliki, Govor 1, na Božić).

 

 

 

Od ove točke u kojoj smo razmišljali o Bogu kao izvoru ljudskog dostojanstva, koji je čovjeka stvorio na poseban način, ZA SEBE, sa posebnom ljubavi, NA SVOJU SLIKU I PRILIKU kao nijedno drugo biće, nastavljamo razmišljanje o ZEMALJSKOJ STVARNOSTI u koju nas je Gospodin stavio i koju svi moramo proživjeti.

 

 

 

DRUŠTVO JE RADI ČOVJEKA, A NE ČOVJEK RADI DRUŠTVA

 

 

 

Čovjek stvara DRUŠTVO preko jedne mreže raznih odnosa. To društvo treba pomoći čovjeku da ostavri sebe kao čovjek i da ostvari ono što mu pomaže bolje živjeti. No, nekada DRUŠTVO POSTANE PRIORITET i počne stvarati zakone i odnose koji čovjeka ograničavaju i ugrožavaju njegovo dostojanstvo. Kada jedno društvo PRIRODNE ZAKONE PODREDI SOCIJALNIM, ili nekim POLITIČKO IDEOLOŠKIM zakonima, odnosno kada jedan pogled na svijet naruši MORALNI I PRIRODNI RED koji usklađuje život čovjeka sa Božjim naumom, tada se događa isto što i sa farizejima: ONI ZAKONI VIŠEG REDA (PRIRODNI I MORALNI) PODREĐUJU SE LJUDSKIM ODREDBAMA koje modeliraju jednu ljudsku zajednicu sukladno normativima koji ne slijede Božju volju.

 

 

 

Događa se zapravo da DRUŠTVO NASTOJI ZAŠTITI SEBE preko takvih zakona, a pojedinci koji slijede takva razmišljanja ne shvaćaju da NIJE DRUŠTVO IZNAD ČOVJEKA, VEĆ DRUŠTVO TREBA ČOVJEKU POSLUŽITI- POMOĆI DA ŽIVI DOSTOJNO ČOVJEKA. Zakoni trebaju regulirati ljudske odnose i uskladiti ih sa Božjim (prirodnim) zakonima, a mijenjati odnose i denaturalizirati ih protivno prirodi. Kada društvo postane važnije od pojedinca, u društvu redovito dolazi do podjela, pa jedni uživaju povlastice, dok život drugih nije toliko važan.

 

 

 

Stoga, ODNOS PREMA ČOVJEKU I NJEGOVU DOSTOJANSTVU najbolji su pokazatelj u kakvu je stanju jedno društvo. Tamo gdje se s lakoćom UDARA NA NAJSLABIJE (poput nerođene djece- abortusom, ili nemoćnih staraca- eutanazijom) pokazatelj je kako je došlo do erozije u društvenim odnosima, jer dostojanstvo i najslabijeg pojedinca ne smije biti ničim ugroženo u drustvu.

 

 

 

Slično se događa i u drugim segmentima društva gdje se ne poštuje dostojanstvo svakog pojedinca, tamo gdje se DRUŠTVENA SVIJEST ILI IDEJA NEKOG DRUŠTVA STAVLJA IZNAD POJEDINCA. Ključni problem se javlja u IDEJI DRUŠTVA. Kada IDEJA o jednom DRUŠTVENOM UREĐENJU postane važnija od svega, i kada se sve “stavi na kocku” samo da bi se ta IDEJA DRUŠTVA OSTVARILA, događa se da se POJEDNICI ŽRTVUJU ZA TAKVU IDEJU. Neki sami sebe žrtvuju, a drugi bivaju žrtvovani.

 

 

 

Kao primjer, možemo uzeti bilo koju od IDEJA O DRUŠTVU koje naoko izgledaju različito, ali je način njihova ostvarivanja u osnovi isti. Primjerice, na isti način se pokušava ostvariti IDEJA DRUŠTVA u jednom fašistikom uređenju, kao i u komunističkom. Kako ne biste mislili da je to neko prošlo vrijeme, možemo se osvrnuti na sadašnju sitauciju. Na jednak su način pogubni za pojedinca pokušaji da se ostvari IDEJA NACIONALNE DRŽAVE, baš kao i IDEJA O JEDNOM DRUŠTVU U KOJEM SE NACIONALNO PONIŠTAVA. Isto je i sa IDEJOM O JEDNOM GLOBALNOM DRUŠTVU,... Sve su to IDEJE O DRUŠTVU KOJE U SEBI PONIŠTAVAJU DIO LJUDI KOJI SE S TIM IDEJAMA NE SLAŽU. Stoga se i govori o IDEOLOGIJAMA u kojima je IDEJA O NEČEMU (u našem slučaju ideja o društvu) VAŽNIJA OD POJEDINCA, KOJI SE MORA POTČINITI DRUŠTVENIM ZAKONITOSTIMA (baš kao što su to tražili farizeji od Isusa i učenika) ili će biti kažnjen premda ne ugrožava društvo.

 

 

 

Tamo gdje društvo i ideja o njemu postane važnija od pojedinca događaju se NEPRAVDE i nepravedno društvo. U takvim sredinama možete imati i najbolje zakone na svijetu, ali ako oni NE ŠTITE POJEDINCA I NE OSIGURAVAJU MU DA SEBE OSTVARI U SLOBODI BEZ DA UGORŽAVA BILO KOGA, takva društva ugoržavaju ljudsko dostojanstvo.

 

 

 

SVE MOŽE BITI DRUGAČIJE

 

 

 

Uzmimo primjer naše Domovine. Nakon komunizma u kojem pojedinac koji nije slijedio ideologiju partije nije mogao ostvariti sve što i onaj koji ju je slijedio. Danas imamo situaciju da, ako si član stranke ili strankice, i ako si poslušan stranki, a ne svojoj kršćankoj savjesti, imaš prigodu ostvariti sve. Svijet ti je otvoren. Ali ako nisi poslušan “partiji” onda “letiš”. Društvo ti preko noći okrene leđa.

 

 

 

Ako imaš dobre političke veze, lako ti se može dogoditi da, premda si posve nesposoban i nepismen, dobiješ preko noći veliko bogatstvo koje ti cijela tvoja porodica nije mogla steći za 10 generacija. Ali to tebi ništa ne znači jer ćeš ti sada postati dobrotovor: otvorit ćeš radna mjesta, zaposlit ćeš ljude. A zapravo bi trebao biti u zatvoru zbog kriminala. I prije je bilo isto. Oni na partijskim (čitaj „stranačkim”) položajima, preko noći su stjecali imovinu koju drugi nisu mogli generacijama poštena rada ostvariti, a onda su postajali dobrotvori jer su kao “pomagali” ljudima i zapošljavali su ih. Je li se što promijenilo? Nije.

 

 

 

Netko će kazati kako imamo slobodu govora. Dobro, prije si za neke izgovorene riječi podlijegao zakonu o verbalnom deliktu i završio bi u zatvor. Danas, ako slučajno kažeš istinu o nekom političaru, o njegovim prljavim poslovima, ili ne daj Bože o vezi s kriminalcima, ili ako kriminalcu kažeš da je kriminalac; za takvo što ćete najprije javno oblatiti preko svojih poslušnika u novinama, a onda ćete lijepo tužiti za kojekakve povrede i fino ćeš plaćati takvim ljudima. Bilo bi bolje možda završti u zatvoru nego trpjeti takva poniženja! Ili ako ti se omakne da neku od manjina nazoveš pogrdno (što nije lijepo i ne bi tako trebalo nikoga zvati) dignut će se sve udruge na noge i brzo ćeš biti javno prozivan. A to što nas (većinu ovog jadnog naroda) mogu nazivati bilo kakvim imenima i držati nas za budale, za to nitko ne odgovara jer kada to rade manjine, onda možda “manje boli”.

 

 

 

Ni naše društvo, ni Europska zajednica, ni druge države današnjice nisu lišene ovih problema. Uzeo sam primjer našeg društva jer mislim kako treba poći od sebe uvijek. Kod nas se nije gotovo ništa promijenilo u odnosu prema IDEJI DRUŠTVA, samo što tu IDEJU NEKI NAZIVAJU JEDNIM IMENOM, a drugi drugim. PROMIJENILI SMO IME, ALI TEMELJNE ODNOSE NISMO. Riječ je o tome da se NE POŠTUJE POJEDINAC ONAKO KAKO BI TO TREBAO, pa se DRUŠTVO koristi kao ideja preko koje će samo neki ostvariti sebe. Nije li tako bilo i prije? Jeste.

 

 

 

I ne samo to, već se i taj MALI POJEDINAC potiče na to sa sam svoje dostojanstvo degradira. Tako, u društvu u kojem se čini nepravda pojedincu, sam POJEDINAC SUDJELUJE U NJOJ. Pokušajmo ovo razjasniti preko RADA.

 

 

 

Jasno je kako su mnogi (ne svi) bogataši u našoj državi došli na NEPOŠTEN NAČIN DO SVOJIH DOBARA. Gore od toga jest što sve ovo vrijeme u kojem im je netko omogućio da steknu nepošteno svoja bogatstva, NISU ISPLAĆIVALI ZASLUŽENE PLAĆE, činili su jedan grijeh koji vapije u nebo, jednu veliku veliku nepravdu. Time su UGROZILI ŽIVOTE I DOSTOJANSTVO SVIH LJUDI KOJI RADE ZA NJIH.

 

 

 

DRUŠTVO TREBA SLUŽITI IZGRADNJI ČOVJEKA

 

 

 

No, time su isprovocirali i ljude koji za njih rade koji nisu zaboravili stare navike, pa na takve nepravde odgovaraju na sličan način- NEPRAVDNIM POSTUPANJEM: NERADOM ILI NEIZVRŠAVANJEM SVOJIM OBAVEZA. “Dostojanstvo rada izražava se u pravednoj plaći, temelju svake društvene pravde; čak i u slučaju sklapanja slobodnog ugovora, i ako je dogovorena plaća u skladu sa slovom zakona, ovo po sebi ne čini pravednom plaću koja god bila. Kada bi onaj koji daje ugovor na potpis (…) poželio iskoristiti situaciju u kojoj na primjer dođe do viška radne snage kako bi isplatio plaće koja se kose s dostojanstvom osoba, uvrijedio bi te osobe i njihova Stvoritelja, jer imaju nepovrjedivo naravno pravo na sredstva koja su dostatna za uzdržavanje sebe i svojih obitelji, i ono (NARAVNO PRAVO) NADILAZI PRAVO SLOBODNOG UGOVORA” (Usp. Pavao Vi, Enciklika Populorum progressio, 24-03-1967). “Logična posljedica je naša dužnost da DOBRO OBAVIMO POSAO (…) Ne možemo izbjegavati obaveze pristajući na polovično obavljanje posla” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 07-11-1982). Lijenost i loše obavljen posao također potkopavaju društvenu pravdu, a time i dostojanstvo svakog čovjeka.

 

 

 

Čovjek ne ljubi pravdu ako je ne živi u odnosu prema drugima. Isto tako nije dopušteno da se na štetu drugih skrijemo iza udobne pobožnosti. Tko hoće biti pravedan pred Bogom, bori se i za ostvarivanje pravde moežu ljudima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 52). Dakle, dostojanstvo pojedinca mjera je pravednosti jednoga društva. To se dostojanstvo mora prepoznati u SVAKOM ČOVJEKU bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu, stranku,... Samo jednom dosljednošću u odnosu prema čovjeku koja pretpostavlja da svakog čovjeka gledamo kao na dijete Božje, možemo nadići MENTALITET u kojem je IDEJA VAŽNIJA OD ČOVJEKA. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Nije dovoljno promijeniti ime države, a ostaviti isti mentalitet koji favorizira ideju (ma kako se ona nazivala), i koji je spreman poništiti ili umanjiiti dostojanstvo pojedinca kako bi se ideja (države, društvenog uređenja) ostvarila.

 

 

 

Za kršćane je važan SVAKI ČOVJEK i ne postoji NIŠTA NA OVOM SVIJETU, ne postoji nikakva IDEJA DRUŠTVA, ILI IDEOLOGIJA, ne postoji nikakav ljudski zakon, koji bi bio iznad čovjeka kojeg je Bog stvorio na svoju sliku, sa posebnim dostojanstvom. Sjetite se samo kako su Židovi ŽRTVOVALI JEDNOG ČOVJEKA- ne shvaćajući da je On i Bog i Čovjek- kako bi zadržali svu bijedu svoje potlačenosti. Za privilegije koje je vladajući sloj Židova imao, za lažni mir kojeg su živjeli, ŽRTVOVALI SU OSOBU ISUSA KRISTA: drugu božansku osobu. Nedopustivo je ŽRTVOVATI ILI SE KORISTITI OSOBOM čak ni kada cijelo društvo visi o koncu. To ćete shvatiti pažljivim čitanjem Svetoga Pisma i razmišljanjem o Gospodinovoj Muci i Smrti na Križu. I razumjet ćete kada Vam kažemo da se malo toga pod ovim Suncem promijenilo, jer nismo promijenili mentalitet.

 

 

 

ISPRAVNO KORIŠTENJE MATERIJALNIH DOBARA

 

 

 

Kršćansko razumijevanje čovjeka, društva i rada pretpostavlja ISPRAVNO KORIŠTENJE MATERIJALNIH DOBARA, te podrazumiejva kako ČOVJEKOV RAD IMA POSEBNO DOSTOJANSTVO.

 

 

 

KORIŠTENJE MATERIJALNIH DOBARA NIJE PUKO TROŠENJE, kako to danas mnogi vole gledati. KORISTITI nešto znači POSLUŽITI SE NEČIM NA KORIST. Ova KORIST nije samo MOJA KORIST, VEĆ KORIST CIJELE ZAJEDNICE. Kada su u pitanju materijalna dobra I njihovo korištenje, onda se mora paziti da ono bude usmejreno uvijek ZAJEDNIČKOJ KORISTI. Ukoliko jedna zajednica nema koristi od našeg korištenja materijalnih dobara- ni mi nećemo imati koristi. Tada će se ovo korištenje pretvoriri u ISKORIŠTAVANJE- TROŠENJE RESURSA.

 

 

 

Ovo korištenje materijalnih dobara ima svoju personalnu dimenziju. Čovjek u svakodnevici ima potrebu za određanim stvarima koje će mu pomoći da bolje živi. Događa se da mnogi GOMILAJU TE STVARI (novac, zemlje, firme,...) bez pravog razloga. Time drugima uskraćuju mogućnost da i oni sebi olakšaju život. GOMILANJE NA JEDNOJ STRANI, BEZ DAVAVNJA, UVIJEK PRETPOSTAVLJA USKRAĆIVANJE NA DRUGOJ STRANI.

 

 

 

U svim jednostanim stvarima, svi ljudi, pa i oni najsiromašniji mogu se naći u situaciji da ŽIVE KAKO BI STEKLI NEKA MATERIJANA DOBRA, ili da se njima RAZBACUJU DOK DRUGI U NJIMA OSKUDIJEVAJU. Govorimo o nepravilnom odnosu prema materijalnim dobrima.

 

 

 

Takve situacije dovode ljude do točke u kojoj oni RADI KAKO BI ZARADILI, KAKO BI STEKLI VIŠE NEGO IM JE POTREBNO. Kada se ovako shvati posao, onda CILJ TOGA POSLA POSTANE ZARADA I STJECANJE VIŠKOVA koji su često nepotrebni I koji često znače “manjak” kod nekog drugog. Premda se ovako posao može raditi stručno, ovakav odnos prema radu nije kršćanski. On UMANJUJE DOSTOJANSTVO RADA U ONOJ MJERI U KOJOJ UMANJUJE DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE.

 

 

 

Ovakav rad nerijetko pretvara čovjeka u ROBA- U NEKOGA TKO SAMO ŽIVI ZA SVOJ POSAO. Ovo se prije svega odnosi na NERAZBORITE POSLODAVCE KOJI MISLE KAKO JE SVE U RADU I NE CIJENE NIKOGA TKO JE U POSLU NEUSPJEŠAN. Oni su poput FARIZEJA koji ne RAZMIŠALJAJU NI O UZROCIMA NEČIJIH PADOVA, NITI O ISPRAVNIM CILJEVIMA SVOGA POSLOVANJA.

 

 

 

POTICAJ ZA RAZMIŠLJANJE: ŽIVOT NA KREDITIMA ILI NA ŠTEDNJI

 

 

 

Govoreći o ispravnom korištenju sredstava pokušat ćemo se dotaknuti jedne točke u kojoj se bitno razlikuju današnje generacije od prošlih.

 

 

 

Promjenom političke situacije u našem društvu, promijenili su se I ekonomski odnosi u njemu. Otvaranje društva pretpostavljalo je I OTVARANJE DOTOKU KAPITALA IZVANA, što je ulijevalo nadu mnogima kako ćemo u ratnim vremenima pokrenuti gospodarstvo u društvu. To je bila iluzija iz dva razloga: najprije nitko pametan neće ulagati u zemlju koja je u ratu- osim ako nema dobre razloge za to (vlastita sigurnost ili porobljavanje prostora u kojeg ulazi); potom, nitko zapravo nije ništa uložio, već su samo strane bakne ušli u ekonomski prostor kako bi PLASIRALI KREDITE KOJI SU BILI POVOLJNI ZA NJIH SAME.

 

 

 

Netko će kazati kako to nije točno jer je bilo kreditnih linija sa povoljnim kamatama! To je istina, ali konačni CILJ NIJE BIO BLAGOSTANJE GRAĐANA, VEĆ BOGAĆENJE BANKE. I u tom grmu leži zec!

 

 

 

Kada su banke probile hrvatsko tržište uslijedilo je bjesomučno reklamiranje kredita. Ne postoji jedan reklamni prostor (u bilo kojem mediju) koji u sebi ne sadrži reklamu za kredite jedne od banaka. Pri tom nitko ne obraća pozornost na jednu sitnicu.

 

 

 

Davanje kredita ljudima koji NEMAJU POKRIĆA ZA KREDIT nije dobro za čovjeka. Banka će se uvijek pokriti imovinom osobe, koju je ta vjerojatno teško stjecala, ali će u konačnici OSIROMAŠITI ČOVJEKA ILI ĆE GA POTAKNUTI DA UZIMA DRUGI KREDIT KAKO BI POKRIO PRETHODNI I IZVUKAO SE IZ NEUGODNE SITUACIJE.

 

 

 

Drugim riječima, krediti su plasirani ljudima koji nisu bili solventni, odnosno NISU IMALI STVARNE MOGUĆNOSTI POKRIVANJA KREDITA. Ta solventnost, ili sposobnost pokrivanja nekog troška stvarna je samo onda kada je klijent u stanju pokriti veći dio svoga duga, bez da se dodatno zadužuje. A to većina građana Republike Hrvatske nije u stanju!

 

 

 

U konačnici, dva su scenarija koji zadese nesretne ljude: ili gube vlastitu imovinu, ili uzimaju novi kredit.

 

 

 

Na žalost, naši su političari (namjerno neću kazati država- već korumpirani političari jer iza svakog zla uvijek stoji neko IME), učinili dodatni ustupak gramzivoj ekonomskoj eliti: budući da građani, iscrpljeni varanjem banaka, raznoraznih “ne-hrvatskih” telekoma i velikih firmi, nisu mogli plaćati nepravedne dugove, država je omogućila zakonsku PRODAJU DUGA TREĆOJ OSOBI. Tako su velike firme I banke lijepo PRODALE SVOJA DUGOVANJA UTJERIVAČIMA DUGOVA, koji su napola kriminalne organizacije, i tako su lijepo bez pola muke stekli ono što u stvarnosti njima zasigurno ne pripada. A o utjerivačima dugova ne treba trošiti riječi, već treba razmišlajti kako društvo zaštititi od takvih ljudi!

 

 

 

Gdje je izlaz? Čini se nigdje! Ipak, nije tako. Prije nego dalje krenemo podsjetit ću kako je NEMORALNO NA POSUĐENOM NOVCU ZARAĐIVATI. To ne govori autor ovih redaka, već sveti Toma. No, banke novac samatraju ROBOM KOJU PRODAJU ILI KUPUJU pa im sve djeluje moralno. Vidjeli ste kako to ipak nije tako. Novac bi trebalo POSUĐIVATI BEZ KAMATA, a banke bi se trebale usmjeriti na ŠTEDNJU KOJA BI SE ULAGALA NA KORIST ULAGAČA, I preko ulaganja ta bi se sredstva trebala VRATITI U DRUŠTVO KOJE ŠTEDI. Na žalost, naše banke uglavnom IZVLAČE NOVAC OD GRAĐANA I LIJEPO GA IZNOSE IZVAN DRŽAVE, ostavljajući nama prazan skup.

 

 

 

Ključ svega je u ŠTEDNJI! Pišući o štednji, ne mislim pri tom na bankarsku štednju, već na čovjeka koji ŠTEDNJOM (kuna po kuna) može ostvariti materijalnu podlogu koja će ga učiniti solventnim. Tek kada čovjek ima ušteđevinu koja će pokriti mogući rizik kredita, onda se može upuštati u podizanje kredita. U protivnom će se događati ono što se događa velikom broju ljudi: počet će živjeti NEREALNO- OD KREDITA koji će služiti uglavnom za pokrivanje dugova prema bankama koje će čovjeka OPET ZADUŽITI POSUĐUJUĆI MU NOVAC SA NEPOŠTENOM KAMATOM! Tako će čovjeka dovoditi u ODNOS U KOJEM JE OVISAN O BANCI, ODNOSNO U JEDNO KREDITNO ROPSTVO!

 

 

 

Ako niste primjetili, nijedna banka Vas ne poziva da štedite kod nje, već da samo podižete primamljive kredite. Prije nego to učinite, promislite dobro o posljedicama toga. Možda izgubite vlastitu slobodu na jedan čudan način: sve ćete podrediti pokrivanju kredita! Sve ćete raditi zbog kreditnog duga! Postat ćete ovisnik o tome, jer nitko ne voli izgubiti stečenu imovinu.

 

 

 

 

 

 

2_NED_KG_B (2021)

 

Iv 1, 35-42

 

UČITELJU, GDJE STANUJEŠ? DOĐITE I VIDJET ĆETE

 

 

 

U pitanju ove dvojice budućih apostola, prepoznajemo sklonost svakog čovjeka da „otkriva u svom srcu žeđ za vidjeti i upoznati Krista” (Benedikt XVI, Homilija, 29-03-2009). Ono što u kratkim dijalozima odzvanja jesu riječi: dođite, vidite,... U tome pronalazimo dublju vezu sa našim težnjama da BOLJE UPOZNAMO NEKOGA, jer kada te netko poziva u svoj dom, to je kao da ti otvara vrata svoga života, ili to čini barem u jednom njegovom dijelu.

 

 

 

ČUTI I VIDJETI

 

 

 

Svako upoznavanje počinje uvijek sa SLUŠANJEM ILI GLEDANJEM. Naime, o nekome ČUJEMO nešto i RIJEČI koje čujemo približavaju nas ili udaljavaju od nekoga. Zapravo, nismo in svjesni kako smo počeli UPOZNAVATI NEKOGA. Za vjeru velimo kako počinje sa SLUŠANJEM- ex auditu; počinje slušanjem Riječi Božje, slušanjem riječi Isusa Krista, slušanjem o životu Isusa Krista. To bi nas trebalo ponukati da se PRIBLIŽIMO OSOBI O KOJOJ TOLIKO SLUŠAMO. Ta želja za PRIBLIŽAVANJEM, najbolje se očituje u tome što želimo VIDJETI toga o kome toliko SLUŠAMO. Želimo se zapravo UVJERITI U ISTINITOST ONOG ŠTO SMO ČULI.

 

 

 

Slično je bilo i sa ova prva dva učenika: Ivanom i Andrijom. Oni su slušali Ivana Kristitelja kako govori o Mesiji koji ima doći, a kada se Isus pojavio, Ivan ih je uputio Njemu da mu se približe. POKAZAO GA JE, DA GA VIDE i uputio ih tako u NJEGOVU BLIZINU DA SE UVJERE KAKO JE ISUS MESIJA: „Evo Jaganjca Božjega!

 

 

 

Ipak, samo slušati i vidjeti, NIJE DOVOLJNO ZA PRAVO UPOZNAVANJE NEKOGA. I jedno i drugo odražavaju nešto prolaznoga, tranzitivna. Slušanje biva samo poticaj za približavanje, a VIDJETI nekoga, ne znači i zadržati se u blizini. Možda je riječ o prolaznom gledanju bez ikakva utiska. Upravo ovako mnogi kršćani pristupaju Bogu. SLUŠAJU RIJEČI BOŽJE, VIDE DA SE BOG OČITUJE U CRKVI, ALI SE U NJIHOVIM ŽIVOTIMA NIŠTA NE DOGAĐA- kao da se ne radi o Bogu koji im je u blizini.

 

 

 

Na žalost sviju nas, često kao vjernici ostajemo poput prolaznika koji ne registriraju ništa od onog što čuju na misi, koji je RAZUMIJU ono čemu su prisutni. Kao da postoji izvjesna nezainteresiranost u dijela vjernika. To nije problem za Crkvu, premda ona žali zbog toga, već za vjernike koji ne ulažu nikakv napor da bi se PRIBLIŽILI BOGU. S vremenom se u njima stvaraju pogrešne slike o Bogu, o vjeri i Crkvi, pa ponekad jedni drugima djelujemo kao ljudi koji ne vjeruju u istoga Boga. Kako čovjekovu čežnju za Bogom ništa ne može nadomjestiti, tako i ovi ljudi nastavljaju tražiti Boga, ali NE SLIJEDEĆI ISUSA, VEĆ SVOJE SUSTAVE VJEROVANJA kojim oblikuju svoj život. Nerijetko se priklonu nečem što nema veze sa našom vjerom i bogove traže u posve smrtnim stvarima, onom što je prolazno. Od onog komadića vjere koji im preostane takav pravi „17 (...) sebi boga, svog kumira, pada pred njim ničice i klanja mu se i moli: »Spasi me, jer si ti moj bog.« 18 Ne znaju oni i ne razumiju: zaslijepljene su im oči, pa ne vide, i srce, pa ne shvaćaju(Iz 44,17-18). O takvim Izaija nastavlja: 19 Takav ne razmišlja, nema u njega znanja ni razbora da sebi kaže (...)kako ne živi onu svoju vjeru u kojoj je rastao, kako je odlutao daleko od Boga, premda se čini kako je sve s njegovim životom u redu.

 

 

 

Takvi ljudi polako, posve neprimjetno padaju u jedno moderno poganstvo u kojem ONI SAMI ODREĐUJU KAKAV ĆE BITI NJIHOV BOG: „4 Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. 5 Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. 6 Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. 7 Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. 8 Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju(Ps 115,4-6). Njihov bog nije Bog koji se objavio u svom Sinu Isusu Kristu. Njihov bog je -NJIHOV BOG- to je ono od svijeta za što ovi ljudi stvarno vezuju svoje srce. O tome s velikom jednostavnošću govori drugi psalam: „15 Kumiri poganski, srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo: 16 usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; 17 uši imaju, a ne čuju; i nema daha u ustima njihovim. 18 Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju” (Ps 135,15-18).

 

 

 

GLEDATI, POĆI ZA NEKIM ZA BOLJE UPOZNATI GA

 

 

 

Kada su Ivan i Andrija, ČULI O ISUSU i kada su ga VIDJELI, nisu ostali ravnodušni. Htjeli su PRIBLIŽITI SE ISUSU, UPOZNATI GA BOLJE, PRODUBITI SVOJ ODNOS S NJIM, a za to je bilo potrebno POĆI ZA NJIM. Ta želja za produbljenjem odnosa s nekim oslikava se riječju GLEDANJE. Kada nekoga imate priliku GLEDATI, pretpostavlja se kako to činite na duže vrijeme, kako ste ČESTO S NEKIM. To vam otvara mogućnost PRODUBLJIVANJA ODNOSA, DUBLJEG UPOZNAVANJA OSOBE.

 

 

 

Evanđelje nas uvodi u posve novu perspektivu UPOZNAVANJA BOGA: nije dovoljno slušati i vidjeti- POTREBNO JE SLIJEDITI GOSPODINA, POĆI ZA NJIM. Nije dovoljno slušati i vidjeti Gospodina, već je potrebno NASITI SVOJE SRCE NJIME, NJEGOVOM PRISUTNOŠĆU, A ZA TO JE POTREBNO ŽIVJETI SVOJU VJERU. Upravo to predstavlja NAŠ ODGOVOR NA GOSPODINOM POZIV koji je uputio kako prvim apostolima, tako i svakom od nas: „Dođite i vidjet ćete.” Pođite za Isusom živeći svoju vjeru i POLAKO ĆETE POČETI SHVAĆATI KAKAV JE BOG!

 

 

 

Doista, riječi koje slušamo nisu dostatne za upoznavanje Gospodina. Potrebno je UPUSTITI SE U AVANTURU, jednu prekrasnu avanturu da ŽIVIMO TAKO KAO DA JE ISUS STALNO UZ NAS kako bismo ga dublje upoznali. „SLIJEDITI KRISTA NEŠTO JE POSVE DRUGAČIJE OD DIVLJENJA NJEMU, čak i u slučaju kada dobro poznajete Sveto Pismo i teologiju. Slijediti Krista, poći za njim je nešto ŽIVOTNO. To znači HTJETI IMITIRATI GA DO KRAJA i dopustiti mu potpuno da nas oblikuje, postati mu sličan, do mjere u kojoj Isus postaje naša druga ljudskost(Sveti Ivan Pavao II., Govor, 31-05-1980). Slijediti Krista znači ODLUČITI ŽIVJETI KRŠĆANSKI DO KRAJA U SVIM SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA, bez obzira na to koliko su one povoljne ili nisu za nas.

 

 

 

Tako, SAMO KROZ ŽIVOT MOŽETE UPOZNATI ŽIVOT: samo ŽIVEĆI S NEKIM MOŽETE GA STVARNO UPOZNATI. Isto je i sa Isusom. Pozvao je Andriju i Ivana da DOĐU S NJIM, DA GA SLIJEDE- DA ŽIVE S NJIM kako bi ga upoznali i zavoljeli; kako bi shvatili kako i on voli njih do mjere u kojoj je spreman dati svoj život za njih.