Kako nam se Bog obraća

 

Jezik molitve je tajanstven. Ne možemo ga kontrolirati, ali malo po malo ustrajući u molitvi otkrivamo da Bog mijenja naše srce.

 

 

 

Na teritoriju Pereje, u današnjem Jordanu, na vrhu brežuljka 100 metara iznad Mrtvog mora, stoji impresivna tvrđava Maheron. Tamo je Herod Antipas zatočio Ivana Krstitelja (Mk 6:17) (1). U hladnoj i vlažnoj tamnici isklesanoj od kamena, vladaju tama i tišina, a Ivana muči misao: vrijeme prolazi, a Isus se još nije objavio onako jasno kako se Ivan nadao. Primio je vijesti o njegovim velikim djelima (Mt, 11:2), ali izgleda da Isus sebe ne naziva Mesijom. Kada ga ljudi izravno upitaju, On šuti. Je li moguće da se Ivan prevario? Ali sve je tako jasno vidio! Vidio je Duha kako silazi s nebesa u obliku golubice i staje na njemu (Iv, 1:32-43). Stoga posla učenike da pitaju Gospodina: ˝Jesi li ti Onaj koji treba doći ili drugoga da čekamo?˝ (Mt, 11:3).

 

Isus odgovara na neočekivan način. Umjesto da im da jasan odgovor, On usmjerava njihovu pozornost na njegova djela: ˝Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje˝. Iako malo zagonetan, njegov odgovor je dovoljno jasan onima koji znaju proročanstva Svetog Pisma koja ukazuju na dolazak Mesije i njegovog Kraljevstva. ˝Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.˝ (Iz 26:19). ˝Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti˝ (Iz 35,5). Gospodin ohrabruje Ivana da Mu vjeruje: ˝I blago onom tko se ne sablazni o mene.˝ (Mt 11,6).

 

U ovom prizoru vidimo sličnost s osobom kojoj je teško razaznati Božji glas u molitvi. Kad se i mi sami nađemo u ovoj situaciji, Isus nas poziva da potpuno promijenimo perspektivu, da napustimo našu čežnju za ljudskom sigurnošću i uđemo u tajanstvenu avanturu Boga koji nam govori kroz svoja djela i Sveto Pismo. U Isusovim riječima ˝blago onom tko se ne sablazni o mene˝, otkrivamo poziv na očuvanje vjere u molitvi, čak i kad se ponekad čini da nam Bog ne odgovara onako jasno kako smo se nadali.

 

Djela koja mogu prekinuti ˝šutnju˝

 

Osoba koja se počela moliti možda će se često susresti s prividnom Božjom ˝tišinom˝. ˝Pričam Mu, govorim Mu o svojim brigama. Pitam Ga što bih trebao učiniti, ali On mi ne odgovara. Ne govori mi ništa.˝ Ovo je bila i Jobova pritužba: ˝K Tebi vičem, al` Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al` Ti i ne mariš.˝ (Job 30,20). Tada je lako postati zbunjen: ˝Oduvijek sam slušao da je molitva razgovor, ali Bog mi nikada ništa ne govori. Ako Bog razgovara s drugima…zašto ne sa mnom? Što radim pogrešno?˝ Ove sumnje osobe koja se moli ponekad mogu dovesti do kušnje nade. ˝Ako mi Bog ne govori, zašto bih se molio?˝ A ako se ova tišina protumači kao Božja odsutnost, može postati čak i kušnja vjere: ˝Ako Bog ne razgovara sa mnom, onda On ne postoji.˝

 

Što možemo reći kao odgovor na sve ovo? Prije svega, zanijekati Božje postojanje zbog njegove prividne šutnje nema smisla. Bog je možda odabrao šutjeti zbog bilo kojeg razloga, a to ne bi utjecalo na njegovo postojanje ili ne-postojanje, niti na njegovu ljubav prema nama. Vjera u Boga – i u njegovu dobrotu – odlučna je. U svakom slučaju, ovo može biti dobar trenutak da Ga potražimo, ispunjeni vjerom i povjerenjem: ˝ Bože, ne šuti, nemoj ostati nijem i ne počivaj, Bože! ˝ (Ps 83,1).

 

No, ne smijemo sumnjati ni u našu sposobnost da čujemo Božji glas. Ljudsko srce ima potrebne ˝resurse˝ da, pomoću milosti, čuje Boga kako nam se obraća, bez obzira na to koliko je ta sposobnost zamračena istočnim grijehom i našim osobnim grijesima. Prvo poglavlje Katekizma Katoličke Crkve naziva se ¨Čovjek je otvoren za Boga¨. Sveti Ivan Pavao II rekao je na općoj audijenciji: ¨ Čovjek je, kako kaže tradicija kršćanske misli, “capax Dei”: sposoban spoznati Boga i primiti dar koji je sam Bog. Stvoren doista na sliku i priliku Božju, on može živjeti osobni odnos s njim.¨(2) To je osobni odnos koji poprima oblik dijaloga sačinjenog od riječi i djela.(3) I ponekad, samo od djela, kao što se događa i u ljudskoj ljubavi.

 

Primjerice, samo izmjena pogleda između dvije osobe može biti tihi dijalog (postoje pogledi koji jasno govore), tako i naš povjerljiv razgovor s Bogom može biti u ovom obliku: ˝gledati u Boga i shvatiti da Bog gleda u nas. Kao što je Isus gledao u Ivana, što je odredilo tijek života njegovih učenika zauvijek.˝(4) Katekizam kaže da je ˝kontemplacija pogled vjere.˝(5) Često pogled može biti važniji i ispunjeniji značenjem, ljubavlju i svjetlom za naš život, nego dugačak niz riječi. Sveti Josemaria, kad je govorio o radosti koja proizlazi iz kontemplativnog života, rekao je da ˝iz duše izvire ponovno pjesma, nova pjesma, jer se i duša osjeća od Boga promatrana i ljubljena dovijeka.˝(6) Kao ˝prosjaci pred Bogom˝(7), ponizno molimo da i mi, osim što znamo da je istina, možemo uvijek ˝osjetiti˝ Božji pogled na nas pun ljubavi.

 

Nijedan čovjek nikada nije tako govorio

 

Sveta Majka Terezija iz Calcutte rekla je ˝u glasnoj molitvi mi se obraćamo Bogu; u razmatrajućoj molitvi On se obraća nama.˝(8) Tada Bog izlijeva Sebe u nas.˝ Ovo je pokušaj objašnjavanja nečeg što je neobjašnjivo. U stvarnosti, molitva podrazumijeva tajanstvenost. Ovaj ˝tajanstveni susret˝ između Boga i osobe koja se moli događa se na razne načine. Neke od njih teško je odrediti i ne mogu se u potpunosti razumjeti ni objasniti. Kao što Katekizam Katoličke Crkve navodi o razmatrajućoj molitvi: ˝Trebamo se također suprotstaviti načinima mišljenja ˝ovoga svijeta˝, oni nas okužuju ako nismo budni. Primjerice, neki drže da je istinito samo ono što se može potvrditi razumom i znanošću; molitva je pak tajna koja se prelijeva nad našu svijest i podsvijest˝(9) Poput Ivana Krstitelja, često tjeskobno tražimo opipljive dokaze koji nisu uvijek dostižni u nadnaravnom kraljevstvu.

 

Način koji Bog odabire za razgovor s našim dušama nadilazi naše razumijevanje i mi to nikada ne možemo u potpunosti razumjeti. ˝Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.˝ (Ps 139,6) Naša abeceda nije Božja abeceda, naš jezik nije njegov jezik, naše riječi nisu Njegove riječi. Bog ne treba glasnice da bi govorio, niti ga se sluša ušima, već skrovitijim i tajanstvenijim mjestom u našem biću. Ponekad to zovemo našim srcem; katkad našom savješću. (10) Bog nam se obraća kroz stvarnost Njegova Bića stvarnosti koja smo mi. Zvijezda je u odnosu s drugim zvijezdama ne pomoću riječi, već pomoću sile gravitacije. Bog nam se ne treba obraćati riječima, iako On i to može. On govori svojim riječima i tajnim djelovanjem Duha Svetoga u našoj duši, dotičući naše srce, uznemirujući naše emocije i dajući svjetla našem razumu kako bi nas nježno privukao Sebi. Može se dogoditi da ispočetka toga nismo svjesni. No, kako vrijeme prolazi, On će nam pomoći da budemo strpljiviji ili puni razumijevanja, da bolje radimo ili da dajemo veću pozornost prijateljstvu… Ukratko, naša ljubav prema Bogu neprestano će rasti.

 

Katekizam Katoličke Crkve govori da je za osobu koja moli ˝Preobrazba srca koje moli prvi odgovor na našu prošnju.˝ (11) To je preobrazba koja je obično spora i postepena, na trenutke čak i neprimjetna, ali je svejedno posve sigurna te ju moramo prepoznati i biti zahvalni na njoj. To je ono što je Sveti Josemaria učinio 7. kolovoza 1931.: ˝ Danas ovaj dijecezanski svećenik slavi blagdan Preobraženja Gospodina našega Isusa Krista. Kada sam prinio svoje nakane u svetoj Misi, primijetio sam unutarnju promjenu koju je Bog u meni tih godina učinio… I to usprkos meni samom: mogu reći, bez moje suradnje. Mislim da sam tada odlučio posvetiti čitav svoj život ispunjenju Božje volje.˝ (12) Ova ˝unutarnja promjena˝ koja se prepoznaje u molitvi jedan je od načina na koji nam se Bog obraća…kakav prekrasan način! Onda razumijemo ono što je hramski službenik rekao svećeničkim glavarima: ˝Nijedan čovjek nikada nije tako govorio˝ (Iv 7,46). Bog govori kao što nitko drugi ne može govoriti: mijenjajući naše srce.

 

Božja je riječ ˝živa i djelotvorna˝ (Heb 4,12). Ona nas mijenja, a Njegova djela u našoj duši nadilaze naše razumijevanje. Kao što je Jahve rekao proroku Izaiji: ˝Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli. Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah˝ (Iz 55, 9-11). Ova tajanstvena učinkovitost je poziv da rastemo u poniznosti koja ˝je temelj molitve. Tek kada ponizno priznamo da ne znamo moliti kako bismo trebali, onda smo spremni slobodno primiti dar molitve.˝ (13) Spremni smo se s povjerenjem otvoriti Božjim djelima.

 

Božja uzvišena sloboda

 

Bog nam govori kada On to želi. Ne možemo staviti ograničenja na Duha Svetoga. Nije u našim rukama upravljati njegovim djelovanjem u našim dušama. Sveti Josemaria jednom je rekao da je Krist, prisutan u svetohraništu, ˝Gospodin koji govori kad On to želi, kad to najmanje očekujemo, i kaže određene stvari. Tada šuti, jer želi odgovor naše vjere i naše odanosti. ˝(14) Mi ˝ulazimo u molitvu˝ ne kroz vrata naših osjetila – vid, sluh, osjećaje – nego ˝na uska vrata vjere˝(15) pokazanoj u brizi i ustrajnosti koje polažemo u vrijeme za molitvu. Iako možda to odmah ne shvaćamo, naša molitva donosi plod.

 

Ovo se često događalo Osnivaču Opusa Dei. Primjerice, 16. listopada 1931. rekao je: ˝Želio sam se moliti, nakon Mise, u tišini svoje crkve. Nisam uspio. U ulici Atocha kupio sam novine (ABC) i ušao u tramvaj. Do ovog trenutka, kada to pišem, nisam uspio pročitati više od jednog odjeljka u novinama. Osjetio sam kako kroz mene prolazi molitva obilne i goruće ljubavi. Tako sam se osjećao u tramvaju cijelim putem kući.˝(16) Sveti Josemaria pokušao je bez uspjeha moliti se na tihom mjestu. A opet, nekoliko minuta kasnije, usred buke i gužve u tramvaju punog ljudi, dok je čitao novine, obuzela ga je Božja milost i iskusio je ˝najuzvišeniju molitvu˝ svojega života, prema onome što je sam rekao.

 

Mnogi drugi sveci svjedočili su Božjoj slobodi u obraćanju duši kada On to želi. Sveta Terezija Avilska, na primjer, prepričava u svom Životu: ˝Smijala bih se sama sebi i mislila da je ugodno shvatiti koliko nisko duša može potonuti ako Bog neprestano ne radi u njoj. U takvom stanju, duša jasno vidi da nije bez Boga: to nije poput teških kušnji koje sam ponekad iskusila. Duša sakuplja drvo i čini sve što može sama, ali ne uspijeva pronaći način da upali vatru ljubavi Božje. Samo Njegovim velikim milosrđem može se vidjeti dim, koji pokazuje da vatra nije posve ugašena. Tada Gospodin dolazi natrag i zapali vatru, jer duša samu sebe izluđuje puhanjem u vatru i premještanjem drva, a opet sva njena nastojanja samo sve više gase vatru. Vjerujem da je najbolja stvar za dušu da bude potpuno pomirena s činjenicom da sama ne može ništa učiniti…i naučiti kroz iskustvo koliko malo može učiniti sama.˝ (17)

 

Zapravo, Bog nam se obraća mnogo puta. Ili, bolje rečeno, nikada nam se ne prestaje obraćati u svakom trenutku. Na određeni način, naučiti moliti se je naučiti prepoznati Božji ˝glas˝ u njegovim djelima, baš kao što je Isus pomogao Ivanu Krstitelju da to učini. Duh Sveti nikada ne prestaje djelovati u našim dušama. Kao što je Sveti Pavao podsjetio Korinćane: ˝niti tko može reći: 'Isus je Gospodin' ako nije pod djelovanjem Svetoga Duha˝ (1 Kor 12,3). Ovo bi nas trebalo ispuniti mirom. No, tko god izgubi iz vida ovu istinu mogao bi se lako obeshrabriti. ˝Oni pak koji molitvom traže Boga, brzo se obeshrabre, jer ne znaju da molitva dolazi također od Duha Svetoga, a ne samo od njih.˝(18) Kako nikada ne bismo postali obeshrabreni u molitvi, moramo imati veliko povjerenje u Duha Svetoga i njegove raznolike i tajanstvene načine djelovanja u našoj duši: ˝Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako˝ (Mk 4, 26)

 

Jose Brage

 

(1) Usp. Flavius Joseph, Židovski antikviteti, 18, 5, 2.

 

(2) Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 26.srpnja 1998.

 

(3) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2567.

 

(4) Sveti Josemaria, Bilješka s meditacije, 9.siječnja 1959.

 

(5) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2715.

 

(6) Sveti Josemaria, Homilija “Prema svetosti,” u Prijatelji Božji, br. 307.

 

(7) usp. sveti Augustin, Sermon 56, 6, 9.

 

(8) Sveta Terezija iz Kalkute, No Greater Love, New World Library, p. 5.

 

(9) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2727.

 

(10) Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776.

 

(11) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2739.

 

(12) Sveti Josemaria, Bilješke, br. 217; u Andres Vazquez de Prada, The Founder of Opus Dei, Vol. I, Scepter Publishers, 2001, str. 287-288.

 

(13) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2559.

 

(14) Sveti Josemaria, Bilješke s obiteljskog druženja, 18.lipnja 1972. (Cronica, 2000, str. 243).

 

(15) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2656.

 

(16) Sveti Josemaria, Bilješke, br. 334; u Andres Vazquez de Prada, The Founder of Opus Dei, Vol. I, Scepter Publishers, 2001, p. 294.

 

(17) Život Terezije od Isusa, prevela E. Allison Peers, Image Book, Ch. XXXVII, pp. 216-217.

 

(18) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2726.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DUHOVI_2020

 

 

 

DUH SVETI JE BOG KOJI DJELUJE U SVIJETU- POSVETITELJ

 

 

 

Pogledamo li malo u Stari Zavjet naći ćemo kako Bog NADAHNJUJE-INSPIRIRA POJEDINCE koji mu služe za obavljanje nekog djela u svijetu. Tako i Petar komentira kako su „sveti muževi govorili od Boga nadahnuti Duhom” (2Pt 1,21). Doista, Bog se „služi ljudskim riječima kao sredstvom, ali On je taj koji usavršava djelo” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 177, a. I c).

 

 

 

Novi Zavjet donosi jednu novost: BOG SE SADA DARUJE SVIMA; svima stoji na raspolaganju da ga prime, i da djeluje u svakom čovjeku. Na dan Pedesetnice, Bog je sišao nad Apostole pod prilikom PLAMENIH JEZIKA. Sišao je poput VATRE KOJA GRIJE, ali i VATRE KOJA OBLIKUJE I NAJTVRĐE METALE. Upravo tako i Duh Sveti, GRIJE duše dajući im potrebnu utjehu i novu energiju u svemu što rade, ali i onome koji mu dopusti da djeluje u njemu, Duh Sveti OBLIKUJE ŽIVOT kao što vatra oblikuje metal. Tako i najtvrdokorniji život može biti promijenjen Duhom Svetim. Ako ne vjerujete, razmišljajte malo o svetom Pavlu.

 

 

 

Najčešće asocijacije na Duha Svetoga su slike VATRE I VODE. Vatra Duha Svetoga, daruje svoje ZRAKE topline KOJIMA PRODIRE U DUŠU ČOVJEKA, pa „na isti način na koji provodljiva tijela, primivši zrake svjetla počinju svijetliti donoseći drugima svjetlo, tako i duše koje osvijetli Duh Sveti, postaju produhovljene i drugima donose SVJETLO MILOSTI” (Sveti Bazilije, O Duhu Svetom, 9,23). Drugim riječima, Duh ne samo da nas mijenja, već nas tim promjena uvijek osposobljava za neki apostolat u svijetu, za neku službu Bogu.

 

 

 

On je DUH POSVETITELJ, koji djeluje u svakom koji mu otvori svoje srce za djelovanje, a to uvijek ide čvrstom ODLUKOM O JEDNOM ISPRAVNOM KRŠĆANSKOM ŽIVOTU. Takvu odluku Duh oplemenjuje MIJENJAJUĆI ČOVJEKA NA JEDAN SPONTAN NAČIN, pa „Duh koji je Bog koji djeluje u svijetu jest, kako veli liturgijski himan: darivatelj svjetla, svjetlo srcima, travnjak duše, odmor u radu, utjeha u nevolji. Bez njegove pomoći nema u čovjeku ništa što bi bilo nevino i vrijedno, jer, On je onaj koji čvojeka čisti od mrlja, koji liječi bolesti,...” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 130).

 

 

 

Svaki čovjek po svojoj prirodi želio bi biti dobar i volio bih da ga svi doživljavaju kao ispravna čovjeka. Upravo u tome pomaže Duh Sveti. On čovjeka upravlja takvom životu, a po tome ga zapravo upravlja k sebi, u nebo. „Nedohvatljiv po svojoj prirodi, Duh je pristupačan po svojoj DOBROTI, pa svakoga ispunja svojim darovima, ali se OSTVARUJU DAROVI SAMO NA ONIMA KOJI SU TIH DAROVA DOSTOJNI, i ni u koga na istu mjeru, već darove raspodjeljuje sukladno VJERI SVAKOG ČOVJEKA” (Sveti Bazilije, O Duhu Svetome, 9,22-23).

 

 

 

DJELOVANJE DUHA U DUŠI ČOVJEKA

 

 

 

Kako to Duh Sveti djeluje u čovjeku? „Njegovo je djelovanje u duši nježno i jednostavno, a iskustvo tog djelovanja je ugodno i lijepo, a teret kojeg može donijeti lako se nosi. Njegov je dolazak poput svjetla koje osvijetli razum i dadne spoznaju. Dolazi nam sa jednom dobortom zaštitnika; jer dolazi nas spasiti, liječit, poučiti, savjetovati, osnažiti, utješiti, pojasniti; i prije svega dolazi U RAZUM ČOVJEKA koji ga prima, a potom, po DJELIMA ISTOG ČOVJEKA, ULAZI U RAZUM DRUGIH LJUDI. I na isti način kao što netko izađe na svjetlo dana i vidi ono što prije nije mogao, tako i oni koji se nađu DOSTOJNI PRIMANJA DUHA SVETOGA, primanjem Duha KOJI OSVJETLJUJE DUŠU, IZDIŽU SE IZNAD NARAVNOG SHVAĆANJA STVARI I POČINJU SHVAĆATI ONO ŠTO PRIJE NISU MOGLI” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheza 16, o Duhu Svetome, 1).

 

Sada dolazimo do druge slike o Duhu Svetom: VODA. Zašto ga se uspoređuje s ŽIVOM VODOM? „Voda je uvjet neophodan za život svih živih bića (...). I na isti način na koji suho drvo, primivši vodu ozeleni, tako i duša grešnika, primivši Duha Svetoga u daru obraćenja, donosi plodove u svetosti” (Isto). Voda napaja žedan život i sve je bez vode suho. Tako na određen način voda djeluje OŽIVLJUJUĆE. Kada o Duhu Svetom govorimo u slici vode, onda ga vidimo, NE SAMO KAO POSVETITELJA, VEĆ KAO I ŽIVOTVORCA, jer primivši MILOSTI OD BOGA, nismo primili ništa drugo doli SILU ODOZGOR- SILU BOŽJE LJUBAVI KOJA PREOBRAŽAVA NAŠ UM, a onda nas polako OSPOSOBLJAVA DA I DJELIMA OČITUJEMO PROMJENE U SEBI.

 

 

 

Ova sila ljubavi Božje jest DUH SVETI koji u duši djeluje kao VODA U PUSTINJI KOJA SE POLAKO PROBIJA KROZ PUSTOŠ. Ona sama polako pronalazi NAJBOLJI PUT KROZ PUSTINJU. Tako i Duh Sveti polako PRONALAZI NAJBOLJI PUT DO SRCA ČOVJEKA, kako bi PROMJENA koju čovjek treba bila ISTOVREMENO SPONTANA I UPEČATLJIVA U DUŠI ČOVJEKA.

 

 

 

Ta promjena bi trebala biti prihvaćena na jedan NARAVAN NAČIN, ali njezini učinci u duši tako su snažni da čovjek ne može ostati ravnodušan ni u čemu što radi: sve što radi sada nastoji napraviti radi Boga, ispravno, dobro, čestito,... „Pogledajmo preobrazbu koju napravi Duh Sveti u srcu u kojem obitava. Na lagan način taj čovjek prestaje uživati u zemaljskim stvarima, a bavi se nebeskim; strah i trepet se pretvraju u snagu duše. Vidimo jasno kako se to dogodilo sa učenicima, koji su se jednom osnaženi Duhom, prestali bojati svojih progonitelja, i ostali u svemu sjedinjeni Kristovom ljubavlju” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Komentar o Evanđelju po Ivanu, 10).

 

 

 

NADAHNUĆA ILI INSPIRACIJE DUHA SVETOGA

 

 

 

Duh Sveti prije svega NADAHNJUJE čovjeka. Donosi mu nešto što mu uzdiže najprije UM. Stoga se Duh Sveti pojavljuje i u liku GOLUBICE koja S NEBA DOLAZI NAD ČOVJEKA KAKO BI SE ČOVJEK MOGAO UZDIĆI U SVOJIM DUHOVNIM STANJIMA- kako bi mogao POLETJETI.

 

 

 

Drugim riječima, Duh donosi nešto NEBESKO U ČOVJEKA- donosi BOŽASNKI ŽIVOT U NJEGA, i novu snagu koja nije od čovjeka već od Boga čime čovjeka uzdiže da napravi stvari koje ga nadilaze. „Duh Sveti javio se u liku golubice (...), jer svi oni koje ispunja, postaju jednostavni i potiče ih na djelovanje; čini ih jednostavnim i čistim, i uzdiže ih, jer Bog ne daruje jednostavnost bez neba, kao ni nebo bez jednostavnosti duše” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 30 o Evanđeljima).

 

 

 

Kada Bog inspirira čovjeka onda BOG DJELUJE U ČOVJEKU TAKO DA PRIJE NEGO ČOVJEK NEŠTO PROMISLI, BOG GA BLAGOSLIVLJE I ISPUNJA SVOJOM LJUBAVLJU. Ovo osigurava čovjeku nadahnuće kojim JEDNOSTAVNO DOHVAĆA STVARI i VIDI ISPRAVAN CILJ U SVEMU ŠTO RADI. Ovako potaknut Božjom ljubavlju, sve se u čovjeku mobilizira; sve njegove vrline, sve nutanje snage kojima svoj život, i svo svoje djelovanje usmjerava Bogu!

 

 

 

Tako nadahnut čovjek djeluje PO SVOJOJ SLOBODI- ne protiv svoje volje- ali UVIJEK U SKLADU S BOŽJOM VOLJOM.

 

 

 

Nadahnuće od Boga, čovjeka vodi prema jednom odnosu spram života koji je JEDNOSTAVAN, ali u onom pozitivnom smislu: POTAKNUT BOŽJOM POMOĆI, čovjek baštini MIR U SVEMU ŠTO RADI, NE KOMPLICIRA ŽIVOT NI SEBI, NI DRUGIMA, ZADOBIVA SIGURNOST U SVOM DJELOVANJU DA RADI ISPRAVNO, i više od svega, BIVA ZADOVOLJAN SVIM ŠTO MU ŽIVOT DONESE!

 

 

 

 

DAR JAKOSTI

 

 

NOVA SNAGA ZASVLADAVANJE ZAPRIJEKA

 

 

 

DAR JAKOSTI se već na prvi pogled čini jasnim: ovaj dar donosi nam novu snagu za svladavanje teškoća. Uistinu, događa se da po ovom daru bivamo “obučeni u silu odozgor” kako veli sveti Pavao. Ta sila Duha jača nas da SVLADAMO ZAPRIJEKE na koje nailazimo u DUHOVNOJ BORBI. „Molimo za ovaj dar Duha Svetoga koji se zove DAR JAKOSTI. Kada čovjeku nedostaje snage za nadići sebe, upirući pogleda na vrijednosti koje nadilaze život, kao na istinu, pravdu, zvanje, bračnu vjernost, potrebno je da ovaj DAR S VISINA, napravi od svakog od nas JAKOG ČOVJEKA(Sveti Ivan Pavao II, O jakosti, 15-XI-1978).

 

 

 

Ovaj dar nas prije svega KRIJEPI kako se ne bi povukli u sebe pred spoznajom vlastitih slabosti: „(...) ne smijemo se čuditi ni obeshrabriti kada shvatimo vlastitu bijedu, vlastite padove, jer nastavit nam je dalje samo ako potrežimo snagu od Onog koji nam je sebe obećao: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Hvala ti Bože jer ti si snaga moja (Ps 42,2), jer si to uvijek bio Ti i samo Ti, Bože moj, moja snaga, moja zaštita, moj oslonac” (Sveti Josemaria Escriva DE BALAGUER, Prijatelji Božji, 131). Dar jakosti nas krijepi da ustanemo kada padnemo pred spoznajom vlastitih bijeda, da ne postanemo introvertirani ili još gore frustrirani zbog vlastite nemoći.

 

 

 

Ovo je snaga kojom Bog daruje samo čovjeka: snaga kojom zapravo Bog podiže čovjeka iz valstitih jama. „Darujući svim životinjama ponešto darova poput brzine u trku, izdržljivosti u letu, ili kandže, ili zube i rogove za oružje, čovjeku je dao takav dar da se ČOVJEKOVA SNAGA NE MOŽE BITI NTKO OSIMA SAMOGA BOGA: i učinio je to tako, kako bi se čovjek zbog vlastite slabosti uvijek obraćao Bogu za pomoć u potrebama” (Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. 1, str. 427). Zapravo, kako ne biste pomislili kako je Bog namjerno napravio čovjeka slabijim od drugih bića jer ga ne voli, pa ga je ostavio u svijetu bez nekakvih posebnih obrambenih mehanizama, riječ je o suprotnoj stvari. Bog je mogao obdariti čovjeka bilo kojim darom, ali nije, jer ŽELI DA MU SE ČOVJEK OBRAĆA, DA ČOVJEK NE RADI SAM SVE U OVOM SVIJETU kao što je to đavao pomislio, već da SVE RADI RAČUNAJUĆI S BOGOM. Darom jakosti ne smije se čovjek oslanjati na sebe” (Sveti Ambrozije, O službama, I., 35).

 

 

 

POUZDANJE U ONOM KOJI ME SNAŽI

 

 

 

Kada Bog daruje jakost nekome, onda bi s druge strane trebao naići na odgovor u POUZDANJU: čovjek koji računa s ovim darom ili ga prima, trebao se više POUZDAVATI U BOGA KOJI DARUJE JAKOST NEGO U SAMOGA SEBE! „Pouzdanje obliku jakost i bez nje ne ide. Sa sobom nosi nadu koju čovjek pronalazi u sebi, i po kojoj očekuje kako će mu Bog pomoći” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 128, a. 1, ad 2).

 

 

 

Mi često računamo kako će nam Bog pomoći ali nas svlada malodušje i zaboravimo kako zapravo puno toga NE OVISI O NAMA, i upravo u tom dijelu koji ne ovisi o nama, Bog djeluje svom svojom snagom. Kada zaboravimo na Boga onda se naši napori pretvaraju u prah u onom dijelu u kojem smo nemoćni: tamo gdje sami ne možemo ništa, a s Bogom ne računamo- sve propada. O Ovoj sigurnosti u Bože djelovanje najbolje govori papa Ivan Pavao I., kada priča o svom izboru za papu: „Jučer ujutro otišao sam u Sikstinsku kapelu mirno glasovati (za novoga papu). Ne bi nikada ni pomislio što će se dogoditi. Tek što je krenula opasnost po mene, dvoje mi je susjednih kolega došaptavalo- Hrabro, je rako Gospodin daje neki teret, onda će dati i pomoć za teret nositi” (Papa Ivan Pavao I., Angelus,27-VIII-1978). Tako je shvatio i on kako je za apostolat i život „sva naša sanga posuđena” od Boga (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Put, 728). Kada je u pitanju snaga, onda je sve naše u Gospodinu. Zapravo, ništa nije naše!

 

 

 

SNAGA BOŽJA I LJUDSKA SLABOST

 

 

 

Jasno je kako ovaj dar ide za tim da dopuni ono što nedostaje LJUDSKOSTI čovjeka koji bi trebao nadvladati tegobe života čineći samo dobro. Cijeli se čovjekov život nalazi između njegovih uspjeha i neuspjeha, između pravih poteza i promašaja. U trenucima kada nam „ide od ruke” obično se osjećamo dobro i gospodarimo situacijom. No, trenuci kada sve pada u vodu nerijetko i nas bacaju u očaj. U tim trenucima, Bog je čovjeku uvijek pri ruci. Problem čovjeka koji VLADA SVOJIM ŽIVOTOM LEŽI U TOME ŠTO NE ZNA PRIMITI POMOĆ! Zamislite samo tu razinu oholosti i ponosa: kada smo u problemima, nekada ćemo radije propasti nego primiti utjehu od Boga. Radije ćemo tvrdoglavo srljati iz zla u zlo, nego prihvatiti poraz i nastaviti sa životom dalje, ALI NE PO SVOM, VEĆ PO ONOM KOJI ME SNAŽI- po Božjem.

 

Kada se osjećaš snažim, nemoj se ugnijezditi u vlastitoj sigurnosti, već stalno zazivaj Boga sa prorokom koij kliče: KADA MI SNAGE PADNU, NEMOJ ME BOŽE NAPUSTITI (Ps 70,9). U trenucima kušnje, ponavljaj kako bi se ohrabrio: VODI ME ZA SOBOM, HODIMO ZAJEDNO (Pj 1,3). Na taj način, išteći Boga, nikada nećeš ostati bez nade, niti će splasnuti tvoja radost. (...) Blagoslivljat ćeš Gospodina u svim prigodama, i u svijetu u kojem živiš, naći ćeš mir; jedan trajni mir” (Sveti Bernard, Govor o Pjesmi nad pjesmama, 4).

 

 

 

Ono što čovjek koji se silan osjeća u svijetu, zaboravlja zbog vlastitih uspjeha jest kako se „jakost Božja savršeno očituje samo na našim slabostima” (Sveti Irinej, O Krivovjerju, 5,2). Ovo nas traba utješiti kada padnemo i kada shvatimo vlastite bijede, grešnost. Ne treba bježati od sebe ili sebe podjcjenjivati, već SVJESTAN SVOJIH SLABOSTI računati na Boga. Često Bog DOPUŠTA DA PADAMO U GRIJEH SAMO KAKO BI SE OLITOVAO ČOVJEKU koji bi mogao pomisliti kako sve može sam. Često se u ispovijedi vraćamo sa istim problemom i mislimo kako smo neuspješni, ne shvaćajući kako Bog zapravo ŽELI DA GA ŽELIMO VIŠE, DA SHVATIMO KAKO BEZ NJEGA NE MOŽEMO, KAKO ON ŽELI BITI DIJELOM MOG ŽIVOTA, KAKO MI ŽELI POMOĆI!

 

 

 

JAKOST I HRABROST U SVAKODNEVICI

 

 

 

Što znači biti jak u konkretnim situacijama? Za shvatiti ovo valja nam promisliti o načinu života i shvaćanja pojma JAKOSTI I SNAGE. Danas uglavnom na jakost gledamo preko fizičke snage ili preko nasilja. Preko ta dva pojma stvara se jedan KRIVI IDEAL SNAŽNA ČOVJEKA. Svi moderni junaci su snažni muškarci i žene sa super moćima. Svi imaju OKLOPE KOJI ŠTITE NJIHOVU RANJIVU LJUDSKOST ili su obdareni nekom nadnaravnom pomoći koja ih brani. Zašto im treba takva zaštita ako su snažni?

 

 

 

Očito je kako su tvorci takvih junaka imali pred sobom sliku KRHKE TJELESNE LJUDSKOSTI. I istovremeno, potpuno ISKRIVLJENU SLIKU LJUDSKE SNAGE. Ipak, nije sve pogrešno u tim super junacima.

 

 

 

Prije svega, vidimo po njima kako LJUDSKOST TREBA ZAŠTITU- treba jednu nadnaravnu pomoć. S druge strane, ti junaci uglavnom nasiljem i uništavanjem rješavaju probleme svijeta, i u toj točki se jako razilazimo. Naime, ONI IMAJU ZAŠTITU DA NE BI TRPJELI, A MI IMAMO ZAŠTITU KAKO BI PODNIJELI TRPLJENJE! Današnji model junaka IZVANA IMA PREKRASNU LJUDSKOST, ali IZNUTRA JE BESPOMOĆAN kao i svaki drugi čovjek. Stoga njegova VANJŠTINA MORA BITI ZAŠTIĆENA KAKO BI SUPER JUNAK OSTAO NESALOMLJIV U DUŠI. Bez vanjske zaštite, svi ti junaci bili bi bijednici koji se NE ZNAJU NOSITI SA ŽIVOTNOM SITUACIJOM. Zapravo, od njih se očekuje da POBJEĐUJU U SVAKOJ SITUACIJI, da uvijek VLADAJU ŽIVOTOM. Takav stav OSIGURAVA IM NERANJIVOST!

 

 

 

Postavljam pitanje: očituje li se tako snaga ili slabost tih super junaka? Ukoliko se moraju zaštiti kako bi ostali nedodirljivi, ukoliko moraju zaštiti vlastite slabosti, sakriti ih iza oklopa, radi li se o slabim ili jakim likovima?

 

 

 

Pokušajmo zamijeniti teze: čovjek koji hoda sam ovim životom, bez zaštite, treba se suočiti sa situacijom koja je neugodna i tegobna. Govorimo o normalnom čovjeku koji NE ŽELI NASILJEM MIJENJATI STVARI, već ljudski, mirno. KADA SE OHRABRI I SUOČI S TOM SITUACIJOM, KADA DOPUSTI DA GA ŽIVOT PRITISNE, KADA ISTRPI JER ZNA KAKO JE TO ISPRAVAN PUT, kada PODNESE SVE PROBLEME NA SEBI, psotavljam pitanje, očituje li se na njemu slabost ili snaga?

 

 

 

Čini mi se jasnim kako NE MOŽE TRPJETI ONAJ KOJI NIJE JAK U DUŠI. Dakle, puno je više onih malenih ljudi koji su spremni trpjeti radi dobra i ispravna života, od nasilnika koji zapravo nasiljem pokrivaju vlastite slabosti ili ludosti i neljudskost.

 

 

 

Ono što je SVIJETU SLABOST- BOGU JE JAKOST. Ono što svijet drži slabošću, Bog drži VRLINOM, jer onaj koji može TRPJETI IMA PUNO VIŠE SNAGE I LJUBAVI U SEBI, i TAKVOME BOG PRITJEČE U POMOĆ, DARUJUĆI MU SVOJU SNAGU DAROM JAKOSTI! Biti spreman umrijeti i podnijeti mučeništvo, opirući se strpljivo zlu u svojim nastojanjima da se čini dobro, ne isključuje rizik od nasilnih nastraja zločinaca. Naprotiv, ovakav stav osigurava kršćaninu u svijetu jednu posebnu nadmoć, i ova sloboda, koju svijet negira i koja je tako suprotna svemu što svijet shvaća kao slobodu kroz jedan grčeviti aktivizam” (J. PIER, Temeljne krijeposti, str. 241) zapravo svoju nadmoć realiziraju BOŽJOM POMOĆU, A NE SVOJOM SNAGOM.

 

 

 

Ova krijepost jakosti, od čovjeka dakle ne zahtijeva jednu izvanjsku jakost, jer se ovakav čovjek oslanja na Božju snagu, ali traži HRABROST, jer „ova krijepost zahtijeva nadilaženje vlastitih slabosti i straha. Čovjek, se po svojoj prirodi BOJI nevolja i trpljenja. Stoga je potrebno tražit hrabre, ne samo na bojišnicama, već također i u hodnicima bolnica uz krevete na kojima se nalazi samo ljudska bol” (Sveti Ivan Pavao II., O jakosti, 15-XI-1978). Potrebno je HRABRO SUPROSTAVITI SE ZLU, A NE ŠUTJETI PRED NJIM.

 

 

 

Mi naprotiv često UZMIČEMO PRED ZLOM, a govorljivi smo onda kada NE TREBA GOVORITI. Primjerice, kada netko ČINI ZLO, treba ga na to upozoriti. S druge strane, kada netko ima određen nedostatak kojeg je svjestan, trab mu to prešutjeti, jer mu je dovoljna i svijest o sebi s kojom se bori. U oba slučaja treba NAJPRIJE MOLITI, a onda u molitvi razabrati: KAZATI- NE KAZATI.

 

 

 

Za kazati kako je zlo- zlo, najprije treba HRABROSTI u svijetu u kojem se zlo lako pokriva na sve moguće načine. Taj govor donosi RIZIKE sa sobom, ali ŠUTNJA SVIJU STVARA UVJETE ZA RAZVOJ KULTURE ZLA! Stoga, kada nestane hrabrih kršćana koji će govoriti iupozoravati na zlo, onda se zlo i događa u društvu. Problem je HRABROST, jer onaj koji ima hrabrosti ukazati na zlo, u jednoj kulturi u kojoj se zlo pokriva, može očekivati da ĆE GA ZLO I NAPASTI. Kada se odvaži i kaže, počinje mučeništvo!

 

 

 

Želio bih dati počast onim nepoznatim junacima, svima koji su imali HRABROSTI KAZATI NE ILI DA U PRAVOM TRENUTKTU- KADA JE TO DRUGE KOŠTALO KAZATI. Ljudi koji tako daju svoje svjedočanstvo očituju na poseban način ljudsko dostojanstvo i pravu ljudskost” (Isto).

 

 

 

HRABROST ZA DONIJETI PRAVU ODLUKU

 

 

 

Hrabrosti prethodi PROMIŠLJANJE. Naime, ni jedan dar Duha ne ide sam za sebe. Prisjetimo se kako DAROM SAVJETA, Duh pomaže da razaberemo što je dobro i da DONESEMO DOBRU ODLUKU O NEKOM DJELOVANJU ILI O NEČEM VAŽNOM. Dobre odluke su najčešće JAKO TEŠKE ODLUKE koje nam ponekad ulijevaju strah u kosti I donose nesigurnost. Kako bismo to prevladali; kako bismo taj strah I tu nesigurnost “prelomili” u sebi, Duh Sveti nas jača svojom snagom. Dakle, na prvom mjestu, snaga nam je potrebna da bi DONIJELI ISPRAVNU ODLUKU, jer ispravne odluke često se protive mišljenju većine ili načinu na koji živi sredina u kojoj obitavamo. U tom smislu, ODLUČITI SE ZA NEŠTO ŠTO NIJE UOBIČAJENO, ALI JE ISPRAVNO I DOBRO, uvodi nas u NUTARNJE BORBE U KOJIMA TREBAMO POBIJEDITI SEBE.

 

 

 

Druga je stvar kada donesemo odluku. Premda smo se odlučili za nešto ispravno, to sada treba I PROVESTI U DJELO. Opet se javlja isti problem nesigurnosti I straha, pa čovjek sebi postavlja niz pitanja koja mu I nisu potrebna. Kada smo govorili o DARU POBOŽNOSTI, onda smo pričali kako se tim darom stvara SINOVSKI ODNOS PUN POUZDANJA U BOGA. Taj odnos se stvori, ali ga treba utjeloviti u svom životu, a u toj točki nastaju isti problemi kao I kod donošenja ispravne odluke. Potrebna nam je DODATNA SNAGA DA BI SE POSVE OSLONILI NA BOGA U SVOM DJELOVANJU.

 

 

 

Dar savjeta u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM DONOSIMO ISPRAVNU ODLUKU; dar pobožnosti u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM SEBE I DRUGE SHVAĆAMO KAO SINOVE BOŽJE koji se mogu osloniti na Boga, DAR JAKOSTI NAM POMAŽE DA TO ŠTO SE U NAMA STVORILO OVIM DAROVIMA PRETOČIMO U ŽIVOT; da uspijemo realizirati dobre odluke, te da se u toj realizaciji bez straha oslonimo na Božju pomoć.

 

 

 

Duša ganuta ovim darom, ne pouzdaje se u vlastite snage, jer nitko više od nje, ako je PONIZNA, nije svjestan njezine vlastite slabosti I nesposobnosti da izvede dokraja zadatak posvećenja samoga sebe, kao I plan za koji ju je Gospodin predodredio u ovome životu (…) Prepustimo li Tješitelju svoj život, naša sigurnost neće imati granica.Tada ćemo potpuno shvatiti da Gospodin izabire “neplemenite svijeta I prezrene (…) da nijedan smrtnik ne bi sebe hvalio pred Bogom”, I da traži od svoje djece SAMO DOBRU VOLJU da sa SVOJE STRANE UČINE ONO ŠTO MOGU kako bi On ostvario čudesa milosti I milosrđa (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, str. 299, 300).

 

 

 

Krijepost jakosti u nama jača ODLUČNOST da ono što je Bog u nama započeo bude I dovršeno. Ovom krijeposti SVAKODNEVNO POBJEĐUJEMO SEBE, svoje hirove, sebičnosti, udobnosti. Ovaj nas dar jača da svladamo otpor prema izvršavanju dužnsoti koje su teške ili nam nisu po volji, da se suočimo I sa zaprijekama tuđih života, da strpljivo podnosimo bolest, da ustrajemo u dnevnom poslu, da budemo postojani u apostolatu, podnosimo svako protivljenje s vedrinom I nadnaravnim duhom.

 

 

 

Ovim darom lakše mrtvimo vlastite želje za samodokazivanjem pred drugima, pa se polako učimo raditi sve samozatajno bez da za sebe tražimo ikakve zasluge. Pomoću ovog dara svladat ćemo vlastite nestrpljivosti, ali I netrpeljivosti. Moći ćemo sebe svladati u odnosu na druge koji nam nisu po volji, pa ćemo se ljubazno ophoditi s njima. Više ćemo voditi raučuna o drugim ljudima, jer ćemo polako sebe stavljati u drugi plan, nećemo biti zaokupljeni sobom I vlastitim problemima. Prestat ćemo žaliti same sebe što će nam pomoći da nastavimo živjeti prihvaćajući stanje u koejm se nalazimo shvaćajući kako I ono ima smisla u Božjem planu. To će nam omogućiti da nam život ide dalje, a ne da se zaustavi I paralizira zbog neke tegobe.

 

 

 

Nije rijetkost da su tegobe koje nas spopadaju plod napasti koje idu za tim da čovjeka “zaustave” u normalnom življenju, da mu unesu nesigurnost u sebe I strah od života, te nepovjerenje u Boga I njegovu svesrdnu pomoć. Dar jakosti pomaže da se to svlada, sa pobijedimo vlastitu MLAKOST U DJELOVANJU.

 

 

 

Na polju apostolata, često se BOJIMO Ili NEMAMO SNAGE GOVORITI O ŽIVOTNIM SITUACIJAMA KRŠĆANSKIM JEZIKOM, već radije prihvaćamo “govor svijeta” kako sebe ne bi kompromitirali pred drugima. Dar jakosti pomaže da do kraja I u ovim naizgled banalnim situacijama budemo kršćani, da na jednostavan način SVJEDOČIMO za onog u kojeg vjerujemo.

 

 

 

Za ovaj dar potrebna je PONIZNOST I MOLITVA ČOVJEKA KOJI PRIHVAĆA VLASTITE SLABOSTI. Pored toga, potrebno se utjecati Bogu u SAKRAMENTIMA: krizma nas ojačava za borbu, pričest svakodnevno obnavlja snagu, ispovijed nas jača protiv grijeha I iskušenja, a posljednja pomast snaži za posljednju bitku, onu u kojoj se odlučuje o vječnsoti zauvijek.

 

 

 

Osvrnemo li se malo na ove darove, shvatit ćemo kako se oni daju onima koji su SPREMNI PODNOSITI, KOJI SPREMNO PRIHVAĆAJU SVOJE KRIŽEVE I NOSEĆI IH SVAKODNEVNO, TRUDE SE UZVRAĆATI NA DAROVE SVOJIM ISKRENIM KRŠĆANSKIM ŽIVOTOM.

 

 

 

 

 

 

 

DAR POBOŽNOSTI

 

 

 

Kada je riječ o daru pobožnosti netko bi lako mogao pomisliti kako ovim darom Duh Sveti krijepi nekoga da moli pokoju krunicu više. Ipak, nije to tako. Dar pobožnosti ne odnosi se ne neki poseban način moljenja, već na ODNOS ČOVJEKA PREMA BOGU.

 

 

 

Gospodin Isus nas je poučavao svoje učenike: “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojim mnogih riječi. Ne povodite se za njim! Jer zna vaš OTAC što vam treba prije nego ga zamolite. Ovako molite: OČE NAŠ...” (Mt 6,7-9). Drugim riječima, od samih prošnja koje ćemo iznijeti pred Boga u svojim molitvama, važniji je naš ODNOS SPRAM NJEGA. Isus nas poučava da prava pobožnost prema Bogu izranja iz SINOVSKOG STAVA. Tako I dar pobožnosti razultira OSJEĆAJEM SINOVSTVA SPRAM BOGA.

 

 

 

Kada čovjek u sebi ima takav stav, onda se može moliti Bogu kao što se DIJETE MOLI SVOJEM RODITELJU; s nježnosti I naklonosti dobroga sina prema svome ocu. Jednako tako, ovaj dar potiče u nama da u drugim osobama gledamo svoju braću I sestre stvorene od istoga NEBESKOG RODITELJA.

 

 

 

Bog želi da mu se obraćamo s punim povjerenjem; onako kako to djeca rade sa svojim roditeljima. DIJETE ZNA DA ĆE MU RODITELJ PRIPRAVITI SVE POTREBNO ZA ŽIVOT. Nijedno dijete ne razmišlja što će skuhati ili tko će oprati odjeću; tko će mu kupiti knjige ili igračke. DIJETE ZNA I IMA SIGURNOST KAKO ĆE TO OTAC ILI MAJKA UČINITI. Upravo takva sigurnost spram BOŽJE PROVIDNOSTI rađa se iz ovog sinovskog odnosa prema Bogu. Čovjek koji se prema Bogu postavlja kao dijete prema roditelju, ima sigurnost kako će BOG SVE IZVESTI NA DOBRO. Upravo kako RODITELJI ZNAJU ŠTO DJECI TREBA I PRIJE NEGO SE DJECA DOSJETE SVOJIH POTREBA, TAKO I BOG ZNA ŠTO NAMA TREBA I PRIJE NEGO IZUSTIMO I JEDNU JEDINU PROŠNJU.

 

 

 

Tako dar pobožnosti razvija u nama sinovski odnose prema Bogu iz kojeg raste POVJERENJE U PROVIDNOST I PO KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA NA BOGA U SVOM DJELOVANJU. “Jer zna Otac što vam treba I prije nego ga zamolite” (Mt 6,8). Ovim riječima Gospodin pokušava poučiti svoje učenike o POBOŽNOSTI PREKO SINOVSTVA. Nastavlja s poukom o POUZDANJU U PROVIDNOST: “Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život: što ćete jesti I što ćete piti; ni za svoje tijelo, u što ćete se obući” (Mt 6,25)... “Ne budite tjeskobno zabrinuti I ne pitajte: Što ćemo jesti, što ćemo piti, čim ćemo se odjenuti? Za sve se to brinu pogani. A VAŠ OTAC NEBESKI ZNA DA VAM SVE TO TREBA. Tražite najprije Božje Kraljevstvo I njegovu pravdu, I sve drugo će vam se nadodati. Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe” (Mt 6, 31-34).

 

 

 

Dar pobožnosti potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.

 

 

 

Nadalje, sinovski stav utječe na našu molitvu. “Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh zauzima za nas neizrecicim uzdasima” (Rm 8,26). Onaj koji se ponaša kao SIN BOŽJI, koji pazi I traži to sinovstvo u svom životu, BIVA VOĐEN DUHOM SINA BOŽJEG- DUHOM SVETIM. Kada ne znamo što I kako moliti- JEDINO ŠTO JE VAŽNO JEST NASTAVITI MOLITI. Naime, ako imamo Duha Svetoga koji nas zagovara, ako nam on proniče srce- onda je svaka naša riječ suvišna.

 

 

 

Zato se od nas ne traži da molimo “savršeno” ili da naša molitva uvijek bude neka poezija. Od nas se traži USTRAJNOST U MOLITVI I SIGURNOST DA ĆEMO BITI USLIŠANI. SIN MOLI OCA SA SIGURNOŠĆU ONOGA KOJI ZAN DA ĆE GA USLIŠATI, PA KADA SE TO NE DOGODI ODMAH, SIN “MOLJAKA”, NE PRESTAJE MOLITI. Mi naravno ne trebamo “moljakati” jer zna Bog što nam treba, ali NJEGOVATI JEDAN STALAN ODNOS S BOGOM PREKO USTRAJNE MOLITVE- to je ono što Bog očekuje od nas.

 

 

 

Među plodovima koej dar pobožnsoti stvara u dušama koje su poučljive za mislot Duha Svetoga, vidi se vedrina u svim okolnostima, povjerljivo prepuštanje Providnosti, jer ako se Bog brine z asve stvoreno, još veću nježnost pokazat će prema svojoj djeci. “Neka nitko ne čita tugu ni bol na tvom licu, dok svijetom širiš slatki miris svoje žrtve. Sinovi Božji moraju uvijek biti sijači mira I radosti” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br. 59).

 

 

 

Dar pobožnosti potiče nas da se s velikim potštovanjem opdhodimo prema onima koji nas okružuju. Kada shvatimo sebe kao dijete Božje, tako ćemo prihvaćati I druge shvaćajući kako je I njih stvorio isti Bog I jednako ih voli kao I nas. Ovako ćemo u drugim osobama vidjeti DRUGOGA KRISTA, pa ćemo s lakoćom u svom ponašanju utjeloviti one dvije zapovijedi ljubavi.

 

 

 

Potaknuti ovim osjećajima, uvijek ćemo druge prosiđivati s dobrohotnošću koja proizlazi iz našeg sinovstva, a Duh će nam pomagati OPRAŠTATI uvrijede, osobito one bolne. Na ovaj način na nama će se ostvariti I treća zapovijed ljubavi, ona najteža: “Ljubite NEPRIJATELJE, MOLITE ZA one koji vas progoneda budete SINOVI OCA VAŠEGA KOJI JE NA NEBESIMA, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima I dobrima, I da kiša pada pravednicima I nepravednicima” (Mt 5,44-45).

 

 

 

DUH SVETI UZDIŽE NAŠE MOLITVE OCU

 

 

 

Pisali smo kako djelovanje Duha Svetoga ide za tim da POSINI ČOVJEKA, DA ČOVJEK SEBE OSJETI KAO DIJETE BOŽJE, KAO DIJETE BOŽANSKOG OCA. Duh Sveti koji nas posinjuje omogućav nam da više ne molimo Boga na jednak način: SADA MOLIMO KAO SINOVI BOŽJI. Kao što nije svejedno moli li vas za nešto vaše dijete ili nečije tuđe dijete, slično je i sa Bogom i čovjekom kojeg Duh Sveti posini. „Duh koji u dušama blaženika kliče ABBA- OČE, znade dobro tko je pao ili sagriješio, i nakon to svoje žalbenice ostavi pred svetohraništem svoga tijela, (...) zagovara pred Bogom silnim suzama čovjeka, čineći tako naše tuge svojima i naše jade svojima” (Origen, O molitvi, 2,3).

 

 

 

Samo posinjenje ne ide samo za tim da se mi osjećamo kao djeca Božja, već da DUH SINOVSTVA, NAŠE BIJEDE UČINI SVOJIMA, PA TAKO NAS ZAGOVARA PRED OCEM U SVOJE IME- KAO DA JE DUH SAM NAPRAVIO ONO ŠTO SMO NAPRAVILI MI SVOJIM GRIJESIMA! Na taj način, molitva djeteta Božjeg nikako pred Boga ne pada na isti način kao i molitve nekog „neznanca”.

 

 

 

Zašto Duh Sveti, kada POSVOJI NAŠ ŽIVOT I SA NJIM NAŠE BIJEDE, zašto tako moli NA NEKI NAČIN UMJESTO NAS? Zapravo, NE MOLI UMJESTO NAS, VEĆ NAPE MOLITVE OBLIKUJE PRED OCEM USMJERAVAJUĆI NJIHOV ZAZIV ONOM ŠTO JE NAMA NAJPOTREBNIJE U ODREĐENOM TRENUTKU!

 

 

 

Duh Sveti to čini jer „mi sami ne znamo što moliti i koje su naše stvarne potrebe: bolje to zna Duh Sveti koji nas zagovara svojim suzama i plačem, i koji ponirući u svako srce, POZNAJE SVAKU ŽELJU DUŠE, jer On je tak koji se Bogu utječe za svete (Rim 8,26-27). Bolje je kazati, dok mi molimo, Duh Sveti stalno ZAGOVARA NAS SVOJIM ZAGOVOROM” (Isto).

 

 

 

Zagovaratelj je ONAJ KOJI GOVORI U NEČIJE IME. Bolje ovo poznajemo kao ADVOKAT ili ODVJETNIK. Tako se i Duh Sveti neizrecivim uzdasima zauzima za nas pred Ocem nebeskim kako Pavao veli: „26Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. 27A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete(Rim 8,26-27). „Sam Duh Sveti moli za nas, jer pali ljubavlju one koje ispunja, kako bi mogli moliti. Naziva se također i DUH SVETI TJEŠITELJ, jer uzdiže duše onih koji se obrate od svojih grijeha i koji se spremaju primiti oprost za njih” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 30 evanđeljima).

 

 

 

DJELOVANJE DUHA SVETOGA U CRKVI

 

 

 

Duh Sveti, Treća Božanska Osoba, sašao je na zemlju kako bi dovršio dobro djelo u nama i s nama; ono isto djelo koje je započeo Otac po Sinu. Shvatimo li ovako stvari, razumjet ćemo kako govorimo o CRKVI u kojoj Bog djeluje od Oca, po Sinu u Duhu Svetom. Naime, Bog djeluje oduvijek, djelovao je i prije nego je stvorio Crkvu, ali ne na ovakav način. Ovo je privilegiran način Božjeg djelovanja: CRKVA!

 

 

 

Duh Sveti u crkvi djeluje prije svega kako bismo u DUHU SINOVSTVA imali pristu Ocu po Sinu. On je izvor žive vode kojim čovjeka koji je mrtav zbog grijeha, Otac oživljava do uskrsnuća. To je Duh kojij od vjernika čini hram Božji, prebivalište Božje, koji posinjuje čovjeka Bogu.

 

 

 

Stoga možemo ponavljati sa svetim Irinejem: „Tamo gdje je Crkva, tu je i Duh Božji; i ondje gdje nalazimo Duha Božjeg uvijek nalazimo Crkvu i svu milost koju primamo” (Sveti Irinej, Protiv krivovjerja, 3,24).

 

 

 

Duh Sveti je božanska Osoba koja preobražava ljudsko djelovanje. To je Bog s visina koji djeluje u ljudima i po ljudima, NAJPRIJE U CRKVI, jer prije svega „najjasnije se očituje apostolskim prvacima” (Sveti Bernarda, Govor 1 za Duhove, 1-2). Gledajući u te bijedne apostolske prvake prije silaska Duha, nalazimo jednike koji se „boje svoje sjene”, ali silaskom Duha Svetoga na njih, dolazi do preobražaja u njihovu postupanju: od plašljivih miševa, postaju hrabri lavovi koji se ne boje suočiti sa smrću i sa sovjim neprijateljima. „Tko bi mogao sumnjati u silu Duha Svetoga, koji je svojom snagom osvijetlio njihova srca? Jedako tako, Duh djeluje u nama dajući sjvedočanstvo svoje prisutnosti” (Isto).

 

To je dakle Duh posvetitelj koji u Tijelo koje je skupio uz Krista, udahnjuje DAH BOŽANSKOG ŽIVOTA, kako bi svi oni koji žive u tom Tijelu Kristovu, a to je Crkva, mogli živjeti poticani njegovim nadahnućima tako da svoj život upravljaju Bogu i spasenju.

 

 

 

DUH SVETI I BLAŽENA DJEVICA MARIJA

 

 

 

U Vjerovanju govorimo o Isusu Kristu kako je ZAČET PO DUHU SVETOM I ROĐEN OD DJEVICE MARIJE. Mariju i njezin život ne može se odvojiti od Duha Svetoga. Prisjetimo se riječi anđela Gabrijela upućenih Mariji: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1,35). Marija postaje Majkom Božjom djelovanjem Duha Svetoga. Tako u Mariji, kao i u svakom čovjeku koji se preobrazi na sliku Sina Božjeg, DJELUJE DUH SVETI.

 

 

 

Marija se dakle javlja kao model u kojem treba gledati kako Duh Sveti djeluje u čovjeku i kako ga vodi kroz život. Duh Sveti je osjenio Mariju, ali je sigurno kasnije vodio svojim poticajima da odgaja Sina, da ga slijedi, da dođe po križ, da bude mejsto okupljanja Apostola,...

 

 

 

Možemo kazati kako je Duh najprije u MARIJI POKAZAO KAKO ĆE DJELOVATI U ČOVJEKU PREOBRAŽAVAJUĆE, TAKO ŠTO ĆE BOŽANSKI ŽIVOT UTISNUTI U ČOVJEKA. Stoga, Marija prethodi svima u tom očitovanju Duha. Ona je na neki način MAJKA u kojoj se UTJELOVILA RIJEČ BOŽJA. Nakon povratka Ocu Utjelovljene Riječi- Isusa Krista, Bog želi PONOVO GOVORITI SVOJIM RIJEČIMA U ČOVJEKU, stoga im šalje Duha kojima SVOJ ŽIVOT UTISKUJE U ČOVJEKOM kako bi od čovjeka stvorio NOVO BIĆE, NOVOG SINA.

 

 

 

Ovo je poticaj da se utječemo Mariji, koja je Majka, ne samo Sina Božjeg, već svima koji žele imati tog Duha, duha sinovstva božjeg.

 

 

 

 

 

ODRJEŠENJE

 

 

 

Zašto se moli na kraju mise za pokojne i je li to uistinu potrebno?

 

 

 

SUKOB DVAJU OBREDA ILI NEJASNOĆAU PRIMJENI NOVOGA?

 

 

 

Na kraju mise za pokojnike često se moli takozvano ODRJEŠENJE za pokojne za koje se slavila misna nakana. Sam sam bio dijelom toga, priznajem, jer mi se činilo razoboritijim ne prepirati se s ljudima, premda je zakon Crkve određivao kako se obred, koji se nekada zvao ODRJEŠENJE, odsele će se zvati POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ (Usp. Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 6). Drugim riječima, novi obred je promijenio korištenje odrješenja u sprovodu.

 

 

 

Proučavajući izmijenjene obreda prema novom Rimskom obredniku, uočio sam kako se ovaj obred moli samo U PRISUTNOSTI TIJELA POKOJNIKA i to ISKLJUČIVO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE. Izvan sprovodne službe, taj se obred NE BI SMIO KORISTITI: Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).

 

 

 

Znači li to kako odrješenje koje molimo poslije mise ne bismo trebali moliti? Upravo to: NE BI TREBALO MOLITI ODRJEŠENJE NAKON MISE! I nije riječ o nikakvoj lijenosti svećenika da to moli, već o ISPRAVNIM TEOLOŠKIM RAZLOZIMA zbog kojih bi svakako trebalo poslušati ono što Crkva nalaže raditi.

 

 

 

U slijedećem tekstu pokušat ćemo pojasniti mjesto odrješenja, odnosno posljednje preporuke i oproštaja u oba obreda (starom i novom), te iznijeti razloge koji bi osvijetlili zbog čega Crkva napušta taj obred u jednom dijelu svoje službe.

 

 

 

STARI OBREDNI ZAKONI

 

 

 

U svojim razmišljanjima slijedit ćemo Rimski obrednik izdan po odredbi pape Pavla V, udešen prema zborniku tada važećeg kanonskog prava, a tiskan po vlasti pape Pija XI. Ovo tipsko izdanje Rimskog obrednika tiskano je u Zagrebu 1929. godine u nadbiskupskom tisku.

 

 

 

Valja uzeti u obzir činjenicu kako je vrijeme u kojem je ovaj obrednik pisan bilo vrijeme bez automobila; vrijeme otežane komunikacije među ljudima gledano iz današnje perspektive. Nije bilo pogrebnih službi kao danas, niti su one bile dostupne svakome. Stoga je ovaj obrednik išao od pretpostavki kojima bi zadovoljio najsiromašniji sloj puka, koji je živio udaljen od gradova, ali udaljen i od vlastitih mjesnic crkava i groblja, uzimajući u obzir čestu nemogućnost da se tijelo pokojnika prenese na vrijeme do mjesne crkve i grobišta.

 

 

 

Ono što je važno za razumjeti jest kako je Crkva zahtijevala da se iz sigurnosnih razloga pokojnik NE POKAPA ISTI DAN kako bi bili sigurni kako je smrt doista nastupila. Iz ovog razloga, bilo je potrebno sačuvati tijelo pokojnika više od jednog dana. Podsjećam kako u to vrijeme nije bilo hladnjača u kojima bi se stavili pokojnici. Pokojnik se dakle čuvao u KUĆI I DONOSIO U CRKVU.

 

 

 

Još ima ljudi koji se sjećaju običaja da se „čuva tijelo pokojnika”, odnosno da se BDIJE nad njim. Ovaj je običaj postojao kako BI SE MOLILO nad pokojnikom. Na žalost, nerijetko se radilo sve osim što se molilo.

 

 

 

Obično se u crkvi donosio tako da bi se u crkvi mogla kazati SLUŽBA ZA MRTVE I SLAVITI MISA. Kako to nije bilo moguće uvijek zbog udaljenosti sela od crkve i groblja, tijelo pokojnika znalo je PRENOĆITI U CRKVI. Prijenosom u crkvu, započinjala bi se SLUŽBA ZA MRTVE u kojoj se molilo za pokojnika, a potom bi se slavila SPROVODNA MISA nakon čeka bi uslijedilo UKAPANJE.

 

 

 

Možemo tako razlikovati slijedeće dijelove SPROVODNE SLUŽBE obavljenog po starom obredu koje ćemo ukratko opisati:

 

 

 

  1. bdijenje u kući i odlazak prema crkvi

  2. dolazak u crkvu i služba za pokojne u crkvi

  3. sprovodna misa

  4. ukop

  5. mise zadušnice

  6. pogrebna služba kada nema pokojnikova tijela

 

 

 

Bdijenje u kući i odlazak prema crkvi

 

 

 

U određeno vrijeme župnik ili neki drugi klerik došao bi u kuću pokojnika propisno odjeven. Sve se prirpavi za izlazak u procesiji sa pokojnikom, a „prije nego se iznese mrtvo tijelo, poškropi ga župnika blagoslovljenom vodom, nato odmah reče antifonu- Ako gledao na bezakonja, Gospodine, Gospodine tko će opstati?” (Rimski obrednik, tipsko izdanje, Nadbiskupska tiskara Zagreb, 1929., str. 166.). Potom pjeva Psalam 129 poznatiji pod nazivom IZ DUBINE VAPIJEM TEBI GOSPODINE, kojeg najčešće koristimo u odrješenju.

 

 

 

Po završetku ovog psalma, tijelo se iznosi iz kuće i nastavlja se s pjevanjem Psalma 50 (SMILUJ MI SE BOŽE). Tako se u procesiji izlazi iz kuće i pjevajući pslame kreće prema crkvi. Zbog dužine puta predviđeni su i drugi pslami iz službe za pokojne koji se mogu pjevati sve do crkve. Na ulasku u crkvu ponavlja se propisana antifona i tijelo se unosi u crkvu.

 

 

 

U novom obredu ovaj dio sprovodne službe gotovo je identičan sa starim sprovodom. Predviđena je procesija od kuće do crkve ili groblja pri čemu se pjevaju isti pslami sa antifonama. U tom smislu nikakvih izmjena nije bilo.

 

 

 

Dolazak u crkvu i Služba za pokojne u crkvi

 

 

 

Ušavši u crkvu pjevao se responzorij POMOZITE SVECI BOŽJI, U SUSRET IZIĐITE ANĐELI... U novom se obredu ovo pjeva NA KRAJU SPROVODNE MISE, ILI NA POČETKU OBREDA NA GROBLJU kada se misa za pokojnika slavi naknadno. Nakon ispjevana responzorija, pokojnik se stavlja naspram oltara, pale se svijeće oko njega, i ako nema zapreka potrebno je bilo odmah reći SLUŽBU ZA MRTVE koja je podrazumijevala MOLITVU ČASOVA za pokojnika. Ta molitva časova jest ono što se prepoznaje pod nazivima ČASOSLOV ili BREVIJAR, a nekada se molilo bitno drugačije nego što danas radimo.

 

 

 

Kaže se u Rimskom obredniku u 1929. godine kako „ako nema zapreke, neka se odmah reče služba za mrtve (...). Govori se invitatorij, tri nokturna i hvale. Antifone se udvostruče” (Isto, str. 171.). O čemu je tu bila riječ? Molilo se otprilike dvadesetak psalama sa himnima, prigodnim čitanjima, hvalospjevima i molbenicama. Često se molilo noću ili rano izjutra. Tek nakon propisno izmoljene Službe za mrtve, pristupalo se misnom slavlju.

 

 

 

Sada možemo rekonstruirati i Službu za mrtve koja je izgledala ovako:

 

  • ulazak u crkvu: POMOZITE SVECI BOŽJI,....

  • smješanje pokojnika

  • molitva POZIVNIKA

  • molitva VEČERNJE; JUTARNJE; HVALE

  • molitva NOĆNICE (3 noćnice: oko 12 pslama sa prigodnim čitanjima)

  • ODRJEŠENJE

 

ODRJEŠENJE se uvijek molilo PRIJE MISE U PRISUTNOSTI TIJELA POKOJNIKA. Iznimka su bili slučajevi kada se molilo u MISAMA ZADUŠNICAMA ZA TREĆI, SEDMI I TRIDESETI DAN!

 

 

 

Jedini slučaj kada se odrješenje molilo bez tijela pokojnika bilo je vrijeme kada ga se ČEKALO U CRKVI, a nije bilo izvjesno kada će doći. Tada se sve molilo unutar Službe za mrtve kao da je pokojnikovo tijelo prisutno. Na neki se način anticipirala prisutnost mrtvaca u crkvi.

 

 

 

Drugi su slučaj mise zadušnice koje se komentiraju u tekstu koji slijedi.

 

 

 

Sprovodna misa i ukop

 

 

 

Unutar sprovodne mise i ukopa nije se nigdje spominjalo ODRJEŠENJE. Molilo se Gospodina da milostivo primi pokojnika u svoj nebeski dom, da ga ne preda u ruke neprijatelja, da ne primi muka kao plaću za svoja djela, već da pogleda na vjeru pokojnika.

 

Ostatak obreda do svršetka sahrane isti je kao i kod novog obreda. Razlile su minimalne. Jedna samo stvar upada u oči: MOLITVA SVEĆENIKA NAKON SPROVODA U SAKRISTIJI.

 

 

 

POVRATAK S GROBA ILI POVRATAK U SAKRISTIJU, PODRAZUMIJEVAO JE MOLITVU ODRJEŠENJA U OBLIKU U KAKVOM JE POZNAJEMO DANAS. Naime, po svršetku sprovoda, svećenik je sa poslužnicima napuštao groblje MOLEĆI ODRJEŠENJE. Mogao je to učiniti i ULASKOM U SAKRISTIJU CRKVE. Odrješenje se MOLILO BEZ PJEVANJA I ISKLJUČIVO S KLEROM ILI SAMOSTALNO- NAROD NIKADA NIJE PRISUSTVOVAO OVOM DIJELU OBREDA.

 

 

 

Postojala je jedna razlika od ovoga što se radi danas i onoga dijela obreda koji se radio NA KRAJU UKOPA: stari obred na kraju ukopa bio je ZA SVE POKOJNE, A NE SAMO ZA POJEDINCE. Za to se koristila ova molitva: „Pomolimo se. Bože, stvoritelju i otkupitelju vjernika, DUŠAMA SLUGA I SLUŽBENICA SVOJIH podaj oproštenje sviju grijeha, da pobožnim molitvama postignu pomilovanje, koje su uvijek željele. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen” (Isto, str. 180).

 

 

 

U novom obredu, ova se ista molitva koristi unutar sprovodne mise, a ne izvan nje kako je to nekada bilo. Nakon što se izmole molbenice, završava se molitvom: „Molimo, Gospodine, da naša molitva pomogne tvojim SLUGAMA I SLUŽBENICAMA: OČISTI IH OD SVIH GRIJEHA, I UČINI IH DIONICIMA SVOGA OTKUPLJENJA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, STR. 43).

 

 

 

Ne postoji dakle, nikakve bitne razlike između starog i novog obreda u molitvama, OSIM ŠTO JE U NOVOM OBREDU OVA ISTA MOLITVA UNESENA U MISU ZA POKOJNIKA.

 

 

 

Mise zadušnice

 

 

 

U straom se obredu jasno razlikovala MISA ZADUŠNICA OD DRUGIH MISA. Tada su ljudi, baš kao i danas, tražili da im se prikažu mise za pokojne, ali to su bili PRINOSI UNUTAR UOBIČAJENIH MISA koje su se slavile svaki dan. Stoga, NISU U PRAVILU BILE ZADUŠNICE. Podrazumijevale su druge nakane u sebi, pa su se slavile na čast nekog sveca ili zbog nekog drugog liturgijskog razloga.

 

 

 

Mise zadušnice su ono što danas nazivamo MISAMA ZA POKOJNE. Na žalost, ljudi danas misle kako nakana za pokojne podrazumijeva MISU ZA POKOJNE, ALI TO NIJE TAKO. Misna nakana za nekog pokojnika se PRIDRUŽUJE SAMO POSTOJEĆOJ MISI i na poseban se način prikazuje za pokojnika i pridružuje žrtvi Isusa Krista na oltaru.

 

 

 

Ono što ljudi krivo shvaćaju jest kako MISNA NAKANA ODREĐUJE NARAV MISE, A TO NIJE TAKO. MISNA NAKANA (za pokojne primejrice) jest ZAMJENA ZA ŽRTVU KOJU BISTE NAPRAVILI U NARAVI ZA SVOGA POKOJNIKA, A SADA JE SJEDINJUJETE SA ŽRTVOM NA OLTARU. Ona ne utječe niti smije utjevati na to kako će se slaviti sveta misa.

 

 

 

MISA ZADUŠNICA bila je misa sa VLASTITOM LITURGIJOM ZA POKOJNIKA. Kada bi se slijedio obrazac da nakana uređuje misu, tada bi SVE MISE BILE POKOJNIČKA SLAVLJA, A TO NIJE TAKO. MISE ZADUŠNICE bile su mise sa liturgijom za POKOJNIKA koje su slavile na TREĆI, SEDMI I TRIDESETI DAN po ukopu. Samo se tada govorilo ono što poznajemo kao ODRJEŠENJE I NIJE SE ODLAZILO NA GROB POKOJNIKA.

 

 

 

U drugim se prigodama odrješenje molimo uglavnom na Dušni dan ili na Svi svete, kada se molilo SKUPNO ZA SVE POKOJNE SLUGE I SLUŽBENICE i nikome se pojedinačno nije izlazilo u susret kako to danas rade neki svećenici.

 

 

 

 

NOVI OBRED SPROVODA

 

 

 

Novi obrednik smješta ODRJEŠENJE na svoje mjesto. Njega se obredno moli UNUTAR SAMOGA SPROVODA, tj. samo kada je TIJELO POKOJNIKA PRISUTNO U OBREDU.

 

 

 

Ponovit ćemo tekst s početka: „obred, koji se nekada zvao ODRJEŠENJE, odsele će se zvati POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ”(Usp. Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 6). „Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).

 

 

 

Sada postavljamo pitanje ZAŠTO SE TRAŽI DA SE NAKON MISE MOLI ODRJEŠENJE?

 

 

 

Postoji više izvora probema. Jedan je KRIVA POUKA PUKA i PODILAŽENJE PUKU IZ KRIVIH RAZLOGA (novac, zadobivanje povjerenja na krivi način, ulagivanje,...). Pa kada napravite uslugu jednom čovjeku, morate i drugima, zar ne? Inače ćete ispasti loš čovjek koji se ne odnosi prema svakome jednako!? U nekim krajevima ovo je eskaliralo do mjere u kojoj se više drži do obreda odrješenja, odnosno do odlaska na grob pokojnika i škropljenja groba, nego do same mise!!!!!

 

 

 

Drugi razlog vjerojatno leži u zbrci koja je nastala liturgijskom promjenom. Prije svega PROMJENOM U SLAVLJENJU MISA.

 

 

 

Nekada narod nije sudjelovao na isti način u misama. Najčešće nije ni bio prisutan na misi tijekom tjedna, a kada je je prisustvovao, onda je uglavnom molio krunicu u sebi.

 

 

 

Danas ljudi sudjeluju aktivnije u misi, ali se to sudjelovanje većma krivo razumije. Neki misle da sudjeluju tako da se nadvikuju sa svećenikom i drugim ljudima. Drugi misle kako novo sudjelovanje u misi OVISI SAMO O NJIMA, pa ako oni nisu prisutni na misi koja se prikaže za pokojnika, onda ta misa za njih „ne važi”. Treći pak misle kako je SVAKA MISA KOJA SE PRIKAZUJE ZA POKOJNIKA, ZAPRAVO POKOJNIČKA MISA. Nije!

 

 

 

Ponovit ćemo: liturgijska narav mise NE OVISI O NAKANI ONOG KOJI DONOSI STIPENDIJ (koji, kako narod voli kazati plaća misu), već o CRKVI I ONOM ŠTO CRKVA NALAŽE SLAVITI! Misni obrazac u kojem se prikazuje nekog pokojnika NE MORA BITI OBRAZAC POKOJNIČKOG SLAVLJA! Svećenik bira misu prema KALENDARU CRKVE, A NE PREMA MUŠICAMA ILI PREMA DUBINI DŽEPA VJERNIKA!

 

 

 

Upravo činjenica da neki misnu nakanu nazivaju PLAĆANJEM MISE, dovoljno govori o tome kako u umu modernog čovjeka koji je vezan uz materijalističko shvaćanje života, PLAĆANJE DAJE ZA PRAVO UPRAVLJANJE MISOM, što nije točno. Neki sebi umišljaju kako bi svećenik trebao govoriti misu kad njima odgovara, kako im odgovara, umjesto da shvate kako SVEĆENIK TREBA RADITI SAMO ONO ŠTO CRKVA OD NJEGA ZAHTIJEVA, A NE SELO ILI LJUDI.

 

 

 

Tako nastaju nesporazumi u kojima se neki naši kolege nisu dobro snašli i pokušavajući ugoditi ljudima (s najboljom namjerom, vjerujem) tako što će im moliti odrješenje, zapravo su im napravili lošu uslugu. U očima mnogih odrješenje je bitna stvar vezana uz misu, ali TO NIJE TOČNO!

 

 

 

MISA JE BITNA- i kada molimo za nekoga UNUTAR MISE, onda tu osobu i molitve za nju PRIDRUŽUJEMO KRISTOVOJ ŽRTVI NA KRIŽU KOJU SLAVIMO NA OLTARU, tako da IZVAN MISE NEMA POTREBE VIŠE MOLITI kako to neki misle i krivo shvaćaju.

 

 

 

NIJEDNA MOLITVA NEMA UČINKE KOJE IMA SVETA MISA! SVETA MISA JE IZVOR, SREDIŠTE I VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, u kojoj svo naše ljudsko sjedinjujemo s Božjim po Isusu Kristu! Misa je mjesto GDJE IZRAVNO DJELUJE BOG!

 

 

 

Ako se razumije gornji tekst ponovit ćemo pitanje: ZAŠTO SE TRAŽI DA SE NAKON MISE MOLI ODRJEŠENJE?

 

 

 

Je li moguće da nemamo povjerenja u Crkvu koja veli kako nije potrebno moliti nakon mise za pokojnike? Ili mislimo kako će neki „pop toliko moćan u molitvi” da je to jače od Kristove žrtve na križu koju slavimo u misi? Ili mislimo kako ćemo bolje pokriti svoje nepodopštine i svoje neprimjerene postupke prema pokojnima za njihova života, tako što ćemo bolje platiti da svećenik pjeva odrješenje sada kada su umrli?

 

 

 

Kada Vam Crkva odredi ovakvu jednu stvar, onda to čini s dubokim teološkim razlogom I ZA VAŠE DOBRO. CRKVA SAMO TRAŽI DOBRO SVOJIH VJERNIKA. U ovom slučaju želi Vas i Vaše pokojne što tješnje povezati s Kristom, i ne prepustiti Vas samovolji nekog svećenika ili čudnog molitelja. Pročitajte molim Vas što o tome govori sveta Rimska Crkva:

 

 

POSLIJE POGREBNE MISE OBAVLJA SE POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ OD POKOJNIKA (op. a. Odrješenje).

 

Pod tim se obredom međutim ne razumijeva neko čišćenje pokojnika- JER SE ONO RADIJE POSTIŽE EUHARISTIJSKOM ŽRTVOM- već je to posljednji oproštaj kojim kršćanska zajednica skupno pozdravlja svoga člana prije nego mu se tijelo iznese ili ukopa. Jer, mada smrt nosi sa sobom uvijek neko odvajanje, ipak, kršćane, koji su kao Kristovi udovi jedno u Kristu, NE MOŽE NI SAMA SMRT NIKADA RASTAVITI. (...)

 

Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).

 

 

 

Ima li smisla ovo što Crkva nalaže? Itekako! Crkva želi naglastiti božansku stvarnost Crkve u kojoj se naša ljudskost oslanja u svemu na KRISTOVU ŽRTVU NA KRIŽU koju slavimo u SVETOJ MISI. Krist je taj koji nas opravdava pred Ocem i On se u svemu zauzima za nas. Pa kada pridružimo molitve za pokojnika u misi, pridružili smo pokojnika Kristu Uskrslome koji će ga PRITJELOVITI SVOM SLAVNOM TIJELU. A to znači ŽIVJETI U BOGU, živjeti u Kristu. Ima li smisla ikoja druga molitva poslije toga? PORED MISE NIJE POTREBNO NIŠTA DRUGO! Misa je vrhunac svega i sve ima biti usmjereno misi!

 

 

 

Ovim se, držim, na ispravan način nagalašava ono što je bitno za naš život u vjeri, čime bi se isključila moguća krivovjerje ili praznovjerja koja su na žalost još uvijek prisutna među nama.

 

 

 

 

 

UZAŠAŠĆE_2020.

 

 

 

Mt 28,16-20

 

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

 

 

 

UZAŠAŠĆE-UZNESENJE

 

 

 

Govoreći o današnjem blagdanu najčešće ne pravimo razliku između izraza UZAŠAŠĆA I UZNESENJA. Premda je razlika jasna, ne osvrćemo se na nju jer su ti pojmovi toliko uvriježeni, da i ne primjećujemo njihov sadržaj zbog zaokupljenosti obredom, postovima, vanjskim izražajima pobožnosti. Koja je zapravo razlika?

 

 

 

Pogledamo li malo u Sveto Pismo, vidjet ćemo kako je, primjerice sveti Ilija bio UZNESEN na nebo na kočijama. Ova slika kočija koje ga uznose na nebo, zapravo pokazuju kako ILIJA SAM SEBE NIJE MOGAO UZNIJETI NA NEBO- bio mu je potreban NETKO tko će to napraviti. Slično nalazimo i u Knjizi o Henoku, ocu Abrahamovu.

 

 

 

Najbliži nam je primje jednog tako dragog blagdana Gospde; njezina uznesenja. Samo ime blagdana govori kako ni Gospa nije sama sebe uzdigla na nebo, već je bila UZNESENA. U Slavnim otajstvima krunice razmatramo kako je GOSPA BILA UZNESENA NA NEBO DUŠOM I TIJELOM. Drugim riječima i nju je Bog, Isus Krist uznio- privukao k sebi.

 

 

 

Uznesenje nam govori kako nijedan čovjek SVOJIM SNAGAMA NIJE USPIO DOĆI U NEBO, već mu je bila potrebna Božja pomoć.

 

 

 

Uzašašće, naprotiv govori o Božjoj moći po kojoj Isusu NITKO NIJE BIO POTREBAN KAKO BI UZAŠAO NA NEBO- ta On je Bog i ima tu moć.

 

 

 

UZLAZAK NA NEBO: slika uzdizanja života na jedno posebno dostojanstvo

 

 

 

Za nas ovaj čin uzlaska zapravo ima puno dublje značenje od samog uznosenja. Prije svega, u Isusa gledamo kao u Boga i Čovjeka. Njegova ljudskost je bezgrešna, ali u svemu ostalom ista je kao i naša. Uzlazak na nebo zapravo govori o MOGUĆNOSTI da ljudska EGZISTENCIJA NADIĐE SAMU SEBE, da se uzdigne IZNAD ZEMALJSKIH STVARI i NAĐE MJESTO UNUTAR BOŽANSKE BITI.

 

 

 

 

 

Ovaj uzlazak na nebo nastavak je priče o uskrsnuću u kojem smo shvatili kako ČOVJEK MOŽE POBIJEDITI SMRT BOŽJOM POMOĆI. Sada razumijemo kako se NEBO OTVORILO ČOVJEKU PONOVO, i kako čovjek NIJE OSUĐEN NA PROPAST, već ima NEBO- VJEČNOST KAO MOGUĆNOST koja je po Kristu postala dohvatljiva.

 

 

 

NEBO je stvarnost koju čovjek NIJE SAM STVORIO. Zapravo, pakao je stvarnost koju čovjek odabire sam. Pakao nije nešto što Bog želi- to je odabir čovjeka. Na nebo stoga gledamo kao na dar koji je po naravi nadodan, a koji po sebi ne pripada nama. Nebo je kao ISPUNJENA LJUBAV KOJA ČOVJEKU MOŽE SAMO BITI DAROVANA, a pakao je SAMOĆA onoga koji to ne želi prihvatiti, onoga koji odbija status prosjaka, povlači se u samoga sebe i oslanja na svoje snage

 

 

 

NEBO KAO MOGUĆNOST NOVE EGZISTENCIJE: SUSRET BOGA I ČOVJEKA

 

 

 

Kako razumjeti izraz NEBO? To nije mjesto, već drugačije stanje egzistencije; to je stvarnost koja nastaje U SUSRETU S OSOBOM KOJA TE VOLI. U Sheakspearu nalazimo kako Romeo govori „Nebo je tamo gdje je Julija”. Doista, za čovjeka je nebo ondje gdje pronađe LJUBAV!

 

 

 

Iz perspektive vječnoga života, nebo je tamo gdje ČOVJEK SUSRETNE BOGA- Krista. NEBO JE STVARNOST KOJA JE ZATVORENA ZA ČOVJEKA KOJI SE POUZDAJE SAMO U SEBE. To najbolje vidimo na Adamu i njegovu pokušaju da svoju egzistenciju ostvari SAM- BEZ BOGA. Onog trenutka kada je Adam odabrao ŽIVOT BEZ BOGA, NEBO SE ZATVORILO!

 

 

 

Kada je čovjek odabrao „BITI SAM SVOJ GOSPODAR”, okrenuo je leđa Bogu i u želji da sam odlučuje o sebi, stvorio je PAKAO OD SVOGA ŽIVOTA. To je najdramatičniji trenutak u ljudskoj povijesti koje hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević opisuje ovako u svojoj pjesmi Misao sviejta: „Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti, Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti. Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama. Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata, Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata”. Nebo je u stihovima Kranječevića SJAJNA ZVIJEZDA NEDOHVATLJIVA ČOVJEKU koji je ZA SOBOM ZALUPIO VRATA RAJA, i od tada NJEGOVO SRCE ŽUDI ZA TOM ZVIJEZDOM OD KOJE SE UDALJIO. Tako Kranjčević opisuje čovjekovu žeđ za Bogom kojem je okrenuo leđa onog trenutka kada je napustio Raj, kada se pobunio protiv Boga.

 

 

 

Čovjekov neposluh i pobuna PREKINULI SU KOMUNIKACIJU S BOGOM. ČOVJEK JE OSTAO SAM NA SVIJETU, BEZ ONOGA KOJI GA JE NAJVIŠE VOLIO. Postao je drugom LAŽLJIVA ĐAVLA, koji mu sve na svijetu prikazuje kao sjajno, ali ga samo dublje gura u propast. Naivni čovjek stalno pušta da ga se zavede, da ga đavao na krivi put povede i tako zauvijek ostane u rukama Sotone.

 

 

 

Jadni zarobljenik ne može sam nazad Bogu. Poteban mu je NETKO tko će ga ISTRGNUTI IZ VLASTI ZLA, grijeha koji ga zavodi, koji ga omamljuje do mjere da više i ne zna kako bi pravo postupao.

 

 

 

Stoga, Bog se utjelovljuje kako bi NEBO PRIBLIŽIO ČOVJEKU I ČOVJEKA VRATIO U NEBO. Bog se utjelovljuje kako bi ČOVJEK SREO BOGA I SVU LJUBAV SVIJETA U NJEMU, A LJUBAV- OBNAVLJA KOMUNIKACIJU. Tako Bog sam DOLAZI KAKO BI OBNOVIO ONO ŠTO JE ADAM RAZVALIO.

 

 

 

NEBO: SUSRET ČOVJEKA I KRISTA

 

 

 

Boga nitko nije vidio, a židovska tradicija veli kako onaj koji vidi Boga ima umrijeti. I čovjek bi po toj logici trebao umrijeti. Otvaranje neba bila bi onda čista smrt. No, s Kristom nije tako. Krist OTVARANJE NEBA donosi kao DAR OD BOGA koji želi ODGOVORITI NA ČOVJEKOVE POTRAGE ZA SREĆOM. Čovjek koji sreću traži u ovom svijetu, pokazuje kako je u njegovu SRCU OSTALO nešto što traži svoga Stvorca, ali kako čovjek NE ZNA ŠTO PODRAZUMIJEVA POD SREĆOM, jer često traži sreću tako da kada pronađe što ga zadovoljava- ide dalje jer shvaća kako to nije ono što traži, Bog IZLAZI U SUSRET I OTKRIVA SE- OBJAVLJUJE SE.

 

 

 

Kranjčević ovu nemogućnost čovjeka da dohvati svoju sreću u Bogu, u onoj nedohvatljivoj zvijedi, te silazak Krista među ljude opisuje riječima: „Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona, Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona? Po vama su suze pale na iskrene dvije oči I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči. Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more, Ostala je pusta priča za dječinje razgovore! A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena, Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena. Dizale se za njom ruke, one oči pune bola, Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola, Posred dima barikada zvalo se je njeno ime, Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine... ... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba; Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?” Čovjek je i dalje NESPOSOBAN SVOJIM NAPORIMA DOHVATITI NEBO. Čak i kada mu je Bog prišao, čak i kada se čovjek približio posve Bogu, NIJE GA PREPOZNAO, VEĆ GA JE RAZAPEO! I zvijezda, ona sjajne zvijezda- NEBO, za kojom srce hlepi, ostalo je daleko.

 

 

 

Bog, kada se utjelovio, želio je odgovoriti na čvojekove hlepnje. Stoga, premda ga je čovjek ubio, Bog nije zatvorio svoje srce. Otvorio je NEBO da čovjek koji SUSRETNE BOGA U SVOOJ SVAKODNEVICI, PONOVO MOŽE UĆI U NEBO I BITI S BOGOM, S EMANUELOM.

 

 

 

UZAŠAŠĆE: obnova komunikacije s Bogom

 

 

 

Stoga, na Isusovo uzašašće u nebo gledamo kao na OTVARANJE NEBA ČOVJEKA. Zvijezda je opet postala dohvatljiva Adamu. Novi Adam- Isus Krist, obnovio je ono što je stari Adam razorio. Obnovio je mogućnost da čovjek KOMUNICIRA BOGA, da uše u nebo.

 

 

 

Isus otvara mogućnost trajnog bivstvovanja s Bogom, U VJEČNOSTI. NEBO JE PUT U VJEČNOST S BOGOM, A NE SAM. Isus veli: „32A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi(Iv 12,32). Kada uzađe na nebo, postavit će se stvari tako da SVAKI ČOVJEK IMA MOGUĆNOST PRIHVATITI BOŽJU RUKU I POĆI S NJIM U VJEČNOST.

 

 

 

Nebo je doista jedan „BITI S BOGOM”, jer velimo li kako je vječnost ljubav, onda onaj koji je u ljubavi NE MOŽE BITI SAM: netko mora biti s njim. U vječnosti Krist je uvijek s nama i MI ŽIVIMO U NJEMU.

 

 

 

Na život treba gledati kao na stvarnost koja nije okamenjena. Pogledajte samo uslišane molitve. Po njima razumijemo kako se STVARI U ŽIVOTU MOGU MIJENJATI BOŽJOM POMOĆI. Bog koji je u vječnosti je nepromjenjiv, ali je čovjekova stvarnost PROMJENJIVA. Tamo gdje ČOVJEK NE MOŽE SAM MIJENJATI SVOJU STVARNOST, BOG MOŽE! Time ne pokazuje samo svoju svemoć, već pokazuje LJUBAV po kojoj želi BITI BOG S ČOVJEKOM. Želi imati čovjeka uzase zauvijek.

 

 

 

Stoga, vječnost je VRIJEME KOJE JE NADIĐENO, a ne koje ne postoji. Negativno gledanje na vječnost dovodi nas do SMRTI u kojoj NEMA PROMJENE STANJA. Smrt je jedna BEZVREMENOST u kojoj je NEMOGUĆE PROMIJENITI IŠTA. TO JE STANJE KOJE SU TRPJELI SVI PRIJE KRISTA.

 

 

 

Pozitivno gledanje na vječnost znači gledati na život kao na NADILAŽENJE VREMENA. Vječnost je NADILAŽENJE SAMOGA SEBE, UZDIZANJE LJUDSKOSTI BOŽJOM POMOĆI; MIJENJANJE SADAŠNJOSTI, KAKO BI BILI S BOGOM U VJEČNOSTI.

 

 

 

Za IMATI Božju POMOĆ u ovakvom obliku, bilo je potrebno obnoviti komunikaciju s Bogom i otvoriti ponovo ono što je Adam zatvorio- Raj. KRIST OTVARA VRATA NEBA ZA ONE KOJI ŽELE PROMIJENITI SVOJ ŽIVOT U VREMENU, OTVARA NOVO VRIJEME U NEBU ZA ONE KOJI ŽELE K BOGU, koji PRIZNAJU DA RADIJE PUŠTAJU BOGU SVOJ ŽVIOT U RUKE NEGO DA SAMI GOSPODARE NJIME. To JE NEBO otvoreno za one koji ŽELE BITI S BOGOM.

 

 

 

KRIST: VRATA U NEBO-POSREDNIK VJEČNOSTI

 

 

 

Isus veli za sebe: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti(Iv 10,7-9). U Kristu nalazimo SUSRET S NEBOM: u Kristu nalazimo susret BOŽANSKOG ŽIVOTA SA LJUDSKIM. Ne zaboravimo kako je Isus bio PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK!

 

SUSRET S BOGOM JE SPASONOSAN ZA NAS, JER IZ TOG SUSRETA DOBIVAMO SVU SPASONOSNU LJUBAV POTREBNU DA PROMIJENIMO ŽIVOT SADAŠNJOSTI, tako da se naš život počme PTREVARATI U NEBO, da nadilazi kozmičke dimenzije, da se upravlja Bogu, te da kod Boga i dođe.

 

 

 

Zapravo za UĆI U NEBO, moramo UĆI U KRISTOV ŽIVOT, a to nam je Gospodin omogućio preko SAKRAMENATA. Prvi sakrament koji nužan za ŽVIOT U KRISTU jest KRŠTENJE! Slušali smo Gospodinove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20). Isus traži da KRŠTENJEM NEBO DONOSIMO SVIMA.

 

 

 

Krštenje je sakrament koji otvara vrata neba. Sjetite se samo što u krštenju govorimo kršteniku: „Postao si dijete Božje i od danas Boga Ocem možeš zvati”. Postati dijete Božje moguće je samo ako DIJELIMO ZAJEDNIČKI ŽIVOT S BOGOM, a taj život nam je donio Isus. Stoga, UZETI U SEBE ono božjeg od Isusa, znači UĆI U NJEGOV ŽIVOT i osigurati sebi da Isus ostane sa mnom do svršetka svijeta.

 

 

 

BITI U NEBU, znači ŽVIJETI U KRISTU- živjeti SAKRAMENTALNO. Za nas je to bitno jer za onog koji živi u Kristu, sam KRIST POSREDUJE KOD OCA. Isus je POSREDNIK koji nas opravdava pred Ocem, i POSREDUJE TAKO DA NAM MILOST MIJENJA ŽIVOT. Za one koji NE ŽIVE S BOGOM, možemo kazati kako su na neki način izgubljeni, jer NE MOGU SAMI DOHVATITI ONU ZVIJEZDU SJAJNU ZA KOJOM SRCE HLEPI. Nama je ta zvijedzda- nebo na dohvat ruke po Kristu, živimo li s Njim. Tako postoji mogućnost promjene nas samih u Kristu, ako živimo U KRISTU, PO KRISTU, S KRISTOM. Postoji mogućnost DA NAM BOG MIJENJA ŽIVOT TRAJNO, tako da možemoS NJIM BITI DO SVRŠETKA SVIJETA.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako odgojiti srce?

 

Tijekom djetinjstva osjećaji se odgajaju na poseban način. Ovaj članak o obitelji govori kako se ljubav uči od malih nogu, a u tom procesu glavni učitelji su roditelji.

 

Obiteljski život

 

Odgoj je pravo i zadaća roditelja koja je na neki način nastavak stvaranja. Možemo reći da je dijete kao osoba primarni cilj prema kojem je usmjerena ljubav supružnika koja je u Bogu. Na taj način odgoj je produžetak ljubavi koja je dovela dijete u život, tijekom čega roditelji pružaju sredstva djetetu kako bi bilo sretno i sposobno pronaći svoje mjesto u svijetu uz pomoć naravnih i nadnaravnih milosti.

 

Kršćanski roditelji u svakom djetetu vide znak Božjeg povjerenja te za njih dobar odgoj predstavlja- kako je to govorio sv. Josemaria - najbolji posao, posao koji počinje u trenutku začeća, a prve korake ostvaruje kroz odgoj osjećaja, emocija/afektivnosti. Ako se roditelji vole i u svom djetetu vide puninu svog predanja, odgojit će ga u ljubavi i za ljubav. Drugim riječima, prvenstveno je zadaća roditelja odgajati afektivnost djece, uravnotežiti njihove emocije i učiniti ih mirnom/smirenom djecom.

 

Tijekom djetinjstva osjećaji se odgajaju na poseban način. Kasnije, tijekom adolescencije, mogu se javiti emocionalne krize u kojima roditelji pozvani surađivati kako bi ih djeca mogla riješiti. Ako se djeca odgoje kao mirna i stabilna, lakše će prevladati takve teške situacije. Također, emocionalna ravnoteža poboljšava razvoj intelektualnih vještina i volje; bez emocionalne harmonije teži je duhovni razvoj.

 

Naravno, bitan uvjet za postavljanje dobrih emocionalno - afektivnih temelja uključuje konstantan rad roditelja na sebi kako bi usavršili vlastitu emocionalnu stabilnost. Kako? Poboljšanjem obiteljskog suživota, njegovanjem zajedništva, nježnim iskazivanjem međusobne ljubavi pred djecom. Međutim postoje oni koji su skloniji mišljenju da osjećaji preplavljuju obiteljsko okruženje i odgoj; možda jer se čini da su osjećaji nešto što se jednostavno dogodi, što je izvan naše kontrole te se ne može promijeniti. Također promatraju osjećaje iz negativne perspektive - grijeh je donio neuredne sklonosti koje otežavaju razumsko djelovanje.

 

Na izvoru osobnosti

 

Foto: Philippe Put

 

Ovaj pasivan, negativan stav, prisutan u brojnim religijama i moralnim tradicijama, kontradiktoran je riječima koje je Bog uputio proroku Ezekijelu: “I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone” [1]. Imati srce od mesa, srce koje je sposobno voljeti, pretstavljeno je kao stvarnost koja nam pomaže slijediti Božju volju: neuredne sklonosti nisu plod prevelikog srca već posljedica ranjenog srca koje treba zacijeliti. To je potvrdio Isus: “Dobar čovjek iz dobra, blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.” [2]. Iz srca izlaze stvari koje onečišćuju čovjeka [3], ali također i sve što je dobro.

 

Čovjeku su potrebne emocije jer one imaju moć pokrenuti ga. Svatko teži onomu što mu se sviđa i odgoj se sastoji pružanju pomoći koja se podudara sa onim što je dobro za osobu. Prihvatljivo je ponašanje koje uključuje plemenitost i strastvenost - ima li što prirodnije od majčine ljubavi prema djetetu? Koliko motivacije daje ta ljubav za silna djela koja traže žrtvu, a koja se čine s radošću! Nije li puno lakše izbjeći stvarnost koja je, iz bilo kojeg motiva, neugodna? Primijetiti “ružnoću” lošeg čina u određenom trenutku može biti veći motiv za izbjegavanje čina nego li tisuće racionalnih argumenata.

 

Naravno, ovo se ne smije shvatiti kao sentimentalna vizija moralnosti. Ovdje nije riječ o prepuštanju etičkog života i odnosa s Bogom, osjećajima. Kao i uvijek model je Krist - u njemu, savršenom čovjeku, vidimo kako se osjećaji i strasti isprepliću na pravi način. Pokrenut stvarnošću smrti, Isus čini čuda; u Getsemaniju nailazimo na snagu molitve koja ustupa mjesto intenzivnim osjećajima; čak ga pokreće osjećaj gnjeva - u ovom slučajno kao pozitivan osjećaj - kada vraća dostojanstvo Hramu. [4] Kada nešto stvarno želi, normalno je da je čovjek strastven. Nasuprot tome, nije lijepo vidjeti nekoga tko radi samo da odradi, bez motivacije, bez da je srcem ušao u to. Ipak, to ne znači da se trebamo povesti za osjećajima. Prvo ulazimo glavom u ono što radimo, a emocija daje srčanost razumu, čini da dobro postane ugodno; razum daje osjećajima svjetlo, harmoniju i jedinstvo...

 

Poticati čišćenje srca

 

Foto: Titoy

 

Strasti su dio čovjekove biti te imaju za cilj olakšati voljne čine, i to više nego ih oslabiti ili otežati. “Ćudoredna je savršenost u tome da čovjek bude usmjeren k dobru ne samo voljom, nego i svojom osjetilnom težnjom, prema riječima psalma: »Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živome« (Ps 84, 3)” [5]. Zato nije dobro suzbijati ili kontrolirati strasti kao da su nešto loše ili odbojno. Iako su po iskonskom grijehu neuredne, to ne znači da nisu naravne, iskonskim grijehom nisu postale apsolutno i potpuno iskvarene. Osjetilne težnje je potrebno usmjeriti na pozitivan način, usmjeravajući ih prema istinskim dobrima kao što je ljubav prema Bogu i bližnjima. Imajući to na umu, učitelji, u prvom redu roditelji, trebaju tražiti da učenik, koliko je to moguće, uživa čineći dobro

 

Odgajati emocije na prvom mjestu znači omogućiti djeci da upoznaju sebe i svoje osjećaje, proporcionalno stvarnosti koja je potaknula te osjećaje. Radi se o tome da im je potrebno pomoći nadići, transcendirati osjećaj na način da otkriju glavni uzrok koji je izazvao taj osjećaj. Možda će rezultat tog promišljanja biti pokušaj pozitivnog utjecaja na promjenu uzroka; u drugim slučajevima, kao što su smrt voljene osobe, teška bolest, stvarnost se neće moći promijeniti i to će biti trenutak u kojem će učiti prihvatiti razne događaje kao trenutke koje nam šalje Bog koji nas voli kao otac svoje dijete. U drugim trenucima, čiji je uzrok svađa, strah, netrpeljivost, otac ili majka trebaju razgovarati s djecom pomažući im razumjeti, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, uzrok određenog osjećaja, kako bi ga mogli nadići. Na taj način bolje upoznaju sami sebe i sposobniji su prihvatiti svoje emocije.

 

Odgajatelji također mogu pripremiti djecu, mlađe ili starije, kako bi u sebi i drugima prepoznali određeni osjećaj. Mogu se uprizoriti situacije iz svijeta književnosti ili filma, pomoću kojih se može naučiti davati proporcionalno emocionalne odgovore koji pomažu oblikovati svijet čovjekovih emocija. Priča izaziva reakcije onih koji ju gledaju, čitaju, slušaju te usmjerava osjećaje koji se pojavljuju i na taj način kreira naviku određenog gledanja na stvarnost. Ovisno o dobi -utjecaj je veći što je dijete manje - pustolovne priče, triler, romantične priče, mogu doprinijeti promjeni osjećaja sukladno situacijama koje to objektivno traže: bijes u situaciji nepravde, suosjećanje za nemoćne, divljenje i poštovanje za situacije koje traže žrtvu, ljubav prema ljepoti i sl. Tome doprinosi i poticanje za razvijanjem tih lijepih osjećaja koji su izvori savršenstva i plemenitosti.

 

Ako se dobro usmjeri, interes za kvalitetne priče iznimno utječe na osjećaj za estetiku te stvara sposobnost prepoznavanje onog što ima kvalitetu. Time se jača i osjećaj za kritiku koji je od velike pomoći pri sprječavanju gubitka ljudskosti jer taj osjećaj ponekad prelazi u vulgarnost i gubitak skromnosti.U zemljama tzv. “Prvog svijeta” pojavio se koncept “spontanosti” i “prirodnosti” koje često rezultiraju gubitkom pristojnosti. Onaj tko se odrastanjem navikne na takvu vrstu okruženja, gubi osjetljivost za drugog i njegove emocionalne reakcije postaju životinjske (frivolne). Roditelji su dužni učiti djecu da vulgarno ponašanje nije prihvatljivo, i to ne samo u pitanjima koja se tiču područja senzualnosti.

 

Što više, vrijedi spomenuti da odgoj osjećaja nije isto što i odgoj spolnosti, ona je samo jedan dio emocionalnog područja. U trenutku kada se stvori obiteljsko okruženje i osjećaj povjerenja u obitelji, roditelji će lakše pričati djeci o važnosti i smislu ljubavi i malo po malo, od malih nogu, davat će im sredstva za odgoj osjećaja i kreposti kako bi znali pravilno navigirati određenim aspektima života.

 

Srce po mjeri Krista

 

Ukratko, odgoj emocija ima za cilj ugraditi u djecu veliko srce, sposobno istinski voljeti Boga i ljude, sposobno osjetiti potrebe ljudi koji nas okružuju, znati oprostiti i razumjeti, žrtvovati se za druge zajedno s Isusom. [6]. Okruženje u kojem postoji mir, ali i određeni zahtjevi, doprinosi poput osmoze stvaranju pouzdanja i stabilnosti u složenom svijetu emocija . Ako se djeca osjećaju bezuvjetno voljenima, ako prepoznaju dobro ponašanje kao uzrok radosti njihovih roditelja, ako znaju da pogreške ne uništavaju povjerenje i ako se potiču na iskrenost i izražavanje emocija, odrastaju u trajnom unutarnjem ozračju reda i mira u kojem vladaju pozitivni osjećaji (razumijevanje, radost, povjerenje), dok u isto vrijeme stvari koje kradu mir (svađe, bijesni ispadi, ljubomora) doživljavaju kao poziv na konkretne čine kao što su traženje oprosta, opraštanje ili geste ljubavi.

 

Nedostaju nam srca koja su istinski zaljubljena u stvari koje imaju istinsku vrijednost, a iznad svega srca koja su zaljubljena u Boga [7]. Ono što uistinu pomaže sazrijevanju osjećaja je prepuštanje srca Gospodinu i vršenju njegove volje. Sv. Josemaria je učio da je za to potrebno postaviti sedam brava, po jednu za svaki glavni grijeh [8] jer svako srce ima osjećaje koji se trebaju predati Bogu, u suprotnom savjest gubi mir ako se usmjere na nešto drugo. Istinska čistoća duše sastoji se u zatvaranju vrata za sve što dajemo drugima ili sebi samima, a što pripada Kristu; to znači biti sposoban ljubiti i voljeti osobu na ispravan način. Zato slika o 7 brava nadilazi ideju o svladavanju požude ili pretjeranoj brizi za materijalna dobra; ta slika nas podsjeća da je ispravno boriti se protiv taštine, kontrolirati maštu, pročistiti sjećanja, smanjiti apetit, promicati ljubazno ophođenje s ljudima koji nas živciraju… Paradoks je u tome da kad kad stavimo “okove” oko srca, povećava se sloboda srca za ljubav sa svim njegovim nepromijenjenim snagama.

 

Isusova čovječnost je poput raspela na kojem se srce i osjećaji mogu oplemeniti. Ako djecu učimo od malih nogu da se prema Isusu i njegovoj Majci odnose s istom ljubavi i nježnosti koju imaju za svoje roditelje na zemlji, potičemo, sukladno njihovoj dobi, otkrivanje istinske snage njihovih osjećaja i otkrivanje Isusa u njihovoj duši.

 

U toj perspektivi srce se pretvara u simbol dubokog antropološkog bogatstva - ono je centar osobe, mjesto u kojem se spajaju najdublje i najuzvišenije čovjekove snage i od kuda čovjek dobiva snagu za djelovanje. Ono je pokretač kojeg treba odgajati - čuvati, upravljati, usavršavati -kako bi sve svoje snage ispravno usmjerio. Da bismo mogli tako odgajati, voljeti i učiti druge voljeti s takvom snagom, potrebno je da svaki od nas odsječe iz svog život sve što ometa život Krista u nama: privrženost konformizmu, napasti egoizma, sklonost vlastitom uzdizanju. Samo ako pokrenemo taj Život Krista u nama možemo ga prenijeti drugima [9].

 

Zahvaljujući milosti i osobnoj borbi, duša se obožanstveni i malo po malo srce postaje velikodušnija, sposobna dati svoje najbolje snage za ostvarenje plemenitih i velikih stvari, u provođenju onog što se smatra Božjom voljom.

 

U nekim trenucima stariji čovjek pokušat će vratiti izgubljene povlastice, ali emocionalna zrelost - zrelost koja je djelomično neovisna o starosti, čini da čovjek gleda iznad svojih sklonosti kako bi otkrio čime ih je aktivirao i kako treba reagirati. I uvijek će računati na utočište koje mu pružaju Isus i Marija. Neka ti uđe u naviku stavljati svoje jadno srce u Marijino slatko i bezgrešno srce kako bi te pročistilo od tolike nečistoće i odvelo k presvetom i milosrdnom srcu Isusovu [10].

 

J.M. Martín

 

J. Verdiá

 


 

[1] Ez 11, 19-20.

 

[2 Lk 6, 45.

 

[3] Usp. Mk 7, 20-23.

 

[4] Usp. Mk 5, 40-43; 14, 32ss; 11, 15-17.

 

[5] Katekizam katoličke Crkve ,br. 1770.

 

[6] Sv. Josemaría, Es Cristo que pasa, br. 158.

 

[7] Usp. Sv. Josemaría, Brazda, br. 795.

 

[8] Sv. Josemaría, predavanje u La Lloma (Valencia), 7.1.1975., u: P. Rodríguez (izd.), Put, kritičko-povijesno izdanje, Rialp, Madrid 20043, str. 384; usp. Sv. Josemaría, Put, br. 188.

 

[9] Sv. Josemaría, Es Cristo que pasa, br. 158.

 

[10] Sv. Josemaría, Brazda, br. 830.

 

[6] Sv. Josemaría, Es Cristo que pasa, br. 158.

 

[7] Usp. Sv. Josemaría, Brazda, br. 795.

 

[8] Sv. Josemaría, predavanje u La Lloma (Valencia), 7.1.1975., u: P. Rodríguez (izd.), Put, kritičko-povijesno izdanje, Rialp, Madrid 20043, str. 384; usp. Sv. Josemaría, Put, br. 188.

 

[9] Sv. Josemaría, Es Cristo que pasa, br. 158.

 

[10] Sv. Josemaría, Brazda, br. 830.