POPIS STANOVNIŠTVA U BETLEHEMU

 

 

UVOD

 

Naše današnje razmišljanje usmjerit ćemo pokušajima da Vam iznesemo ARGUMENTE koji će Vam pomoći razumjeti zašto govorimo kako je ROĐENJE ISUSA KRISTA POVIJESNO UTEMELJEN DOGAĐAJ; zašto je ono što u Svetom Pismu o tome piše, sigurna stvar; zašto ne treba slušati gluposti onih koji NE VJERUJU U BOGA i Božić svode na legendu u svom neznanju.

 

 

 

VRIJEME MUČNA IŠČEKIVANJA

 

U 1. stoljeću pr. Krista imali smo vrijeme MUČNA IŠČEKIVANJA nečeg važnog. Tako je u Palestini je vladao svojevrstan kaos, zbog raširene ideje da je dolazak Mesije blizu: Herod nastoji iskoristiti situaciju, Šimun bar Kohba diže ustanak (samo jedno stoljeće poslije Krista), javlja se mnoštvo pretendenata na naslov Mesije.

 

 

 

U temeljima svih išščekivanja bio je činjenica da NOVI KRALJ, NASLJEDNIK DAVIDOV ima doći. Svi su Mesiju doživljavali kao političkog i vojnog vođu koji će svrgnuti vlastodršce. Upravo ta Davidova loza bila je problem mnogima.

 

 

 

Problem Heroda tako nastaje u dijelu iščekivanja u kojem se Mesija očekuje iz Davidove loze. Do Kristova vremena postojalo je jako suglasje kako će Mesija biti rođen ne samo od Davidove loze, nego će se to dogoditi u Betlehemu. Kasnije, kada Isus bude javno nastupao, ovo je argument kojim će Židovi nastojati diskvalificirati Isusa: “Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova i to iz Betlehema, mjesta gdje biajše David?” (Iv 7,42). Židovi zapravo nisu znali za Isusovo porijeklo, pa su odmah isključivali mogućnost mesijanstva Isusova. Znali su samo da je odrastao u Nazaretu, ali ne i da se rodio u Betlehemu.

 

 

 

BITI ROĐEN U BETLEHEMU- OZNAKA MESIJE

 

A ti Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena!” (Mih 5,1). Ovo Mihejevo prorštvo bilo je dovoljno jasno za apostole i Isusove učenike, jer znali su da je ISUS BIO ROĐEN U BETLEHEMU, pa im je bilo jasno da se, pored svega ostalog na njemu ispunja i to proroštvo.

 

 

 

David potječe iz roda Efraćanina Jeseja rođenog u Betlehemu i u vrijeme kralja Davida taj je grad imao izvjesne povlastice, i bio je bitno drugačiji od Betlehema Isusova vremena. Kroz deset stoljeća, od Davida do Isusa, Betlehem je propao kao grad kraljeva judejskih i pretvorio se u jedno malo provincijsko mjesto.

 

 

 

AUGUSTOV POPIS STANOVNIŠTVA

 

Josipa je u Betlehem doveo popis stanovništva koje je naredio car August. Mnogi ovaj popis problematiziraju govoreći kako August nikada nije naredio da se popis napravi za cijelo Carstvo. Popis koji je rađen bio je popis upravitelja Sirije, Kvirinija, a taj se dogodio u 6. GODINI POSLIJE KRISTA: je li moguće da je posrijedi greška ili krivotvorina? Je li popis uistinu postojao?

 

 

 

August je naredio da se POPIŠU svi oni za koje su ostali “minimalni dokazi” o njihovu porijeklu, i više je puta tijekom svoje vladavine tražio različita registriranja pučanstva. Josip Flavije (Židov koji je ostavio pisani trag o događajima tog vremena) navodi kako se posljednjih godina Herodove vladavine morala dati prisega caru na razini POKRAJINE. Judeja je morala prisegnuti na vjernost Rimu, a takva se PRISEGA DAVALA NA DRUGIM MJESTIMA U CARSTVU U 3. GODINI PRIJE KRISTA.

 

 

 

Ovo je pretpostavljalo da je SVAKA OSOBA MORALA PRISEGNUTI NA VJERNOST CARU, pa je REGISTRACIJA STANOVNIŠTVA ZAPRAVO UKLJUČIVALA PRISEGU. Pavao Orozije (rimski povjesničar, 5. st.) navodi da je August zahtijevao da se SVAKA OSOBA U SVAKOJ RIMSKOJ POKRAJINI UPIŠE UZ JAVNU PRISEGU. Riječ je bila o prisegi koja je imala za svrhu PRISEGU VJERNOSTI, a ne POPIS STANOVNIŠTVA RADI OPOREZIVANJE. Po Pavlu Oroziju, ovo se događalo 2 godine prije Krista, kada je rimski narod pozdravljao Augusta kao prvog među ljudima, a sam Car piše kako ga je cijeli svijet priznao Ocem carstva do vremena kada mu je taj naziv SLUŽBENO DODIJELJEN. To je dakle, bilo u 2. godini prije Krista.

 

 

 

Riječ je zapravo o popisu koji nije imao smisla u popisivanju stanovnika radi oporezivanja, već je bio ČIN VJERNOSTI STANOVNIKA NEKE POKRAJINE.

 

 

 

KVIRINIJE, NADGLEDNIK SIRIJE

 

Za našu je priču zanimljiv Kvirinije, čovjek koji se spominje u evanđeljima koja se tiču rođenja Isusova: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3Svi su išli na popis, svaki u svoj grad” (Lk 2,1-2). Kvirinije je imenovan upraviteljem Sirije, u 6. godini prije Krista. Njega se u Luki imenuje istim titulom koji se koristi za Poncija Pilata u Judeji. Moguće da je Luka pobrkao titule Pilata i Kvirinija kada je pisao evanđelje, jer Kvirinije je bio CARSKI NAMJESNIK koji je nadgledao stanovništvo manje više radi poreza. Bio je onaj koji provodi zakon: LEGAT PROVINCIJE SIRIJE.

 

 

 

Naprotiv, Pilat je bio samo PROKURATOR JEDNE POKRAJINE U SIRIJI: REGIONALNI PROKURATOR. Kako Luka korisit isto nazivlje za Pilata i Kvirinija, moguće je da je pobrkao službe.

 

 

 

Sveti JUSTIN donosi jasnije podatke. On živi u Palestini gotovo neposredno nakon Isusove smrti (unutar 100 godina) i po njemu, lako je provjeriti sve podatke koji su ga zanimali. Prije svega treba znati kako je Justin bio izobraženi filozof i precizan čovjek, apologet, branitelj kršćanstva, ane bilo tko. Stoga je jako pazio na preciznost u činjenicama kako ne bi ostavljao prostor protvnicima za neargumentiran govor.

 

 

 

JUSTIN VELI KAKO JE KVIRINIJE BIO PROKURATOR JUDEJE, A NE LEGAT SIRIJE. Justin je imao pristup svim dokumentima koji su za povjesničare današnjice samo prah i pepeo pa možemo njegovo svjedočanstvo smatrati pouzdanim. TERTULIJAN IZ KARTAGE opet je jedan precizan čovjek koji opovrgava Luku kao i Justin. Kaže da je u vrijeme Isusova rođenja, Sirijom upravljao SATURNIN, A NE KVIRINIJE.

 

 

 

Vjerojatno je došlo do brkanja službi kod Luke koji Kvirinija drži upraviteljem Sirije u virjeme popisa stanovništva. Legat je služba većeg ranga od prokuratora. U Rimu nije bio običaj da se unutar jedne provincije ljude spušta na nižu službu. Kada se dođe do “vrha”- nema nazad. Stoga, malo je vjerojatno da je Kvirinije bio najprije legat (viša služba), pa prokurator (niža). Prije će biti da je KVIRINIJE BIO NAJPRIJE PROKURATOR JUDEJE, koji je naknadno postao LEGAT SIRIJE.

 

 

 

Drugim riječima, vjerojatno je Kvirinije bio PROKURATOR JUDEJE i upravitelj POPISIVANJA STANOVNIŠTVA U JUDEJI RADI PRISEGE (3. godina prije Krista), a netom poslije toga je imenovan LEGATOM SIRIJE pa je napravio drugi popis stanovništva radi OPOREZIVANJA (6. godina prije Krista). Ova su dva popisa po svoj prilici zbunila svetoga Luku, ali izvori bliski onom vremenu pojašnjavaju tu zabunu. Stoga, možemo KVIRINIJA uzeti kao OSOBU KOJA JE NAPRAVILA POPIS STANOVNIŠTVA U VRIJEME ISUSOVA ROĐENJA.

 

 

 

PROBLEM HODOČASNIKA I STRAH RIMSKIH CAREVA

 

Kao poseban argument za Betlehem kao mjesto rođenja su hodočanici. Kršćanski su hodočasnici imali običaj pohoditi sveta mjesta, pa je tako bilo i sa pećinom rođenja u Betlehemu. Kako su hodočašća počela odmah u 1. stoljeću, možemo sa sigurnošću govoriti o preciznom mjestu rođenja, jer da bi suzbili navalu hodočanika, RIMLJANI U ISTOJ PEĆINI GRADE SVETIŠTE JEDNOM OD SVOJIH BOGOVA. Time su željeli spriječiti hodočasnike da dolaze u Betlehem. Kršćani su se gorzili idola, pa su Rimljani stavljanjem svojih božanstava u mjesto hodočašća iamli za cilj odvratiti ljude od hodočašćenja. Tako Rimljani tu održavaju svetište sve do Konstantinova edikta u 4. stoljeću.

 

 

 

Osim od samog mjesta rimljani su strahovali i od samog puka. Tako je STRAH RIMSKIH CAREVA kulminirao sa Domicijanom. Krajem 1. st. car Domicijan se boji kako će doći Davidov potomak i zbaciti ga, postati mu suparnikom. Zato je dao OKUPITI I ISPITATI OSTATAK DAVIDOVE OBITELJI, ali vidjevši kako su siromašni, shvatio je kako mu nisu opasnost, Domicijan nije bio impresioniran. Ali Rimljani, oni obični građani Rima jesu. I vjera se polako počela širiti u Rimu.

 

 

 

Ovo je bio pokušaj da s podacima koje imamo približimo POVIJEST DOGAĐAJA U BETLEHEMU. ISUS SE RODIO U JEDNOM MJESTU, U ŠPILJICI KOJE SU KORISTILI PASTIRI, RODIO SE U VRIJEME POPISA KVIRINIJA i za sve to postoje PISANA POTKRIJEPA. Betlehem i rođenje Isusa Krista NIJE LEGENDA, VEĆ STVARNOST koju obnavljamo iz godine u godinu, a tu je stvarnost potvrdila znanost.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ANĐELI SU NAJAVILI RADOST SVIJETU

 

UVOD

 

U ovim Božićnim danima neizbježno je sresti se s anđelima. Nekada su obješeni o grančice borova, nekada su stavljeni na vrh umjesto zvijezde. Bilo kako bilo prisutni su u Božićnom vremenu jasnije nego i u kojem drugom.

 

 

 

Stoga, naša razmišljanja o Božiću danas nastavljamo s pričom o ANĐELIMA bez kojih Božić ne bi bio ovakav kakvog poznajemo.

 

 

 

ANĐELI: STVORENI ZA SVJETLO

 

U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. 3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. 4I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. 5Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi” (Post 1,1-5). Riječi “neka bude svjetlost! I bi svjetlost....” nije prema nekim Crkvenim ocima samo svjetlost dana kako to Pismo potvrđuje. Ova svjetlost pri stvaranju NEBA, prema Augustinu odnosi se na ANĐELE koji su STVORENI ZA SVJETLOST, ZA DOBRO. Islamska ih tradicija doživljava kao BIĆA SVJETLA, DUHOVNA BIĆA stvorena od jednostavne supstance- svjetla.

 

 

 

Možda je ovaj govor, prije poticaj za razmišljanje o anđelima kao o BIĆIMA KOJA SU STVORENA ZA DOBRO, za neko djelovanje koje sve usmjerava DOBRU, jer SVJETLO JE SINONIM DOBRA, baš kao što je i TAMA SINONIM ZLA. Pa kao što TAMA NASTAJE TAMO GDJE NEMA SVJETLA, možemo govoriti kako i ZLO NASTAJE TAMO GDJE DOBRO OKOPNI, NESTANE. Tama je zapravo, kao i zlo, svojevrstan NEDOSTATAK, bilo svjetla, bilo dobra.

 

 

 

Ipak, jasnija će biti uloga anđela ako shvatimo kako im je Bog dao jednu posebnu SLOBODU. Zapravo i njih je Bog stvorio ZA SLOBODU. Naime, anđeli NISU PUKI BOŽJI SLUŽBENICI, činovnici neba koji samo hladno odrađuju što Bog želi. Oni Bogu svojom SLUŽBOM UZVRAĆAJU NA NJEGOVU LJUBAV. Zato ga SLAVE. Oni imaju jednu dublju spoznaju stvarnosti, pa tako i Boga, stoga je i njihova LJUBAV SILNIJA, JER BOLJE POZNAJU BOŽJE NAKANE, BOLJE I JASNIJE VIDE I OSJEĆAJU BOŽJU DOBROTU I LJUBAV.

 

 

 

Anđeli su dakle slobodna bića, jer samo SLOBODNA BIĆA MOGU UZVRAĆATI NA LJUBAV. Sloboda je uzrokom i POGREŠAKA čak i kada su anđeli u pitanju. Kada su neki od njih odlučili NE SLUŽITI BOGU, a to su mogli samo oni koji su imali veliku i jasnu spoznaju o Božjem životu, ti su anđeli otpali.

 

 

 

PAD ANĐELA sigurno je dijelom uzrokovan njihovim poimanjem stvarnosti u kojoj su sebe VIDJELI MOĆNE POPUT BOGA, i ljubav, koja im je trebala poslužiti za slavljenje Boga, usmjerili su prema SEBI. Kako je riječ o SILNOJ LJUBAVI, O NEIZMJERNOJ SILI, njihov je povratak Bogu nemoguć. Ta KRIVO USMJERENA SILA LJUBAVI IM NE DOPUŠTA DA SE VRATE. I ona ih je PROMIJENILA IZNUTRA, te su ANĐELI DEGENERIRALI U DEMONE: bića koja su neizmjerno pametna, ali NEMAJU NI ZRNA LJUBAVI U SEBI. Nemaju ljubavi, jer ono što oni imaju pretvorilo se u RAZARAJUĆU SILU. Ljubav je naime ljubav samo ako se DARUJE DRUGOME, a ne ako se zadržava za sebe. Neki od anđela, na žalost, odabrali su NE UZVRATITI NA LJUBAV, stoga su poput ZVIJEZDA NA NEBU KOJE SU OMRČALE: “10Treći anđeo zatrubi. I pade s neba zvijezda velika – gorjela je kao zublja – pade na trećinu rijeka i na izvore voda. 11Zvijezdi je ime Pelin. I trećina se voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda. 12Četvrti anđeo zatrubi. I bî udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda te pomrčaše za trećinu. I dan izgubi trećinu svoga sjaja, a tako i noć” (Otk 8,12).

 

 

 

PAD ANĐELA: možda je u vezi sa utjelovljenjem

 

Postoji i druga mogućnost koja je možda utjecala na pad anđela. Činjenica da će se jednog dana sjediniti s ljudima, te će morati častiti utjelovljenu Riječ- RIJEČ U LJUDKSOM TIJELU, možda je bila stvar zbog koje su neki od anđela odbacili Boga. Naime, Isus Krist je bio i Bog i Čovjek. Jedan anđeo da časti ČOVJEKA?! Možda je to bio razlog otpada nekih od njih.

 

 

 

Nekima se možda to učinilo nerazumnim pa su U SVOJOJ AROGANCIJI ODBILI ŠTOVATI STVORENJE. OVO JE NAGAĐANJE (nije dakle dogma, ni dio Crkvenog naučavanja), samo jedno razmišljanje, koje je utemeljeno na jednoj “RUPI U ZNANJU ANĐELA”. Držimo kako je UTJELOVLJENJE ONO ŠTO NEKI OD ANĐELA NISU MOGLI RAZUMJETI, pa su Mesiju shvaćali kao ČOVJEKA, A NE KAO BOGA.

 

 

 

Ovo “demonsko neznanje” moglo bi se razumjeti preko Križa. Da je kojim slučajem đavao dobro razumio osobu Isusa Krista, sigurno bi učinio sve da do SMRTI NA KRIŽU NE DOĐE. Jer nakon smrti na Križu, Bog OTVARA RAJ PONOVO ZA LJUDE. A to je đavlu izravan udarac.

 

 

 

U evanđeljima nalazimo na mjesta gdje demoni otkrivaju identite Isusa Krista: “34I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali” (Mk 1,34); “27Čim iziđe na kopno, eto mu iz grada u susret nekog čovjeka koji imaše zloduhe. Već dugo vremena nije se uopće odijevao niti stanovao u kući, nego po grobnicama. 28Kad opazi Isusa, zastenja, pade ničice preda nj i u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!« ” (Lk 8,27-28). Po evanđeljima možemo shvatiti kako su ZLODUSI ZNALI TKO JE ISUS, ALI JESU LI RAZUMJELI NJEGOVO POSLANJE I NJEGOVO BIĆE?

 

 

 

Moguće je stoga, kako je upravo utjelovljenje i rađanje Riječi razbjesnilo đavole, koji su mislili da bi trebali ČASTITI ČOVJEKA, A NE BOGA, te su vjerojatno potakli Heroda na pokolj.

 

 

 

BOŽIĆ KAO OPRAVDANJE DOBRIM ANĐELIMA: eksplozija anđeoske aktivnosti

 

Božić je stoga poput opravdanja strpljivosti dobrih anđela, ali je i početak pada i zaslužene kazne otpalih anđela. Nije čudo da toliko bjesne kada je vjera u pitanju. Nije čudo što se danas čini sve kako BI SE U BOŽIĆU SVE MANJE PREPOZNAO BOG- DIJETE. Pa se moderni Božić identificira sa gomilom gluposti koje sa STVARNIM DOGAĐAJEM U BETLEHEMU NEMA NIKAKVE VEZE. Jer samo đavlima koristi Božić bez Boga, Božić bez Djeteta; Božić u kojem su protagonisti kojekakva čudnovata bića, pijani debeljko s crvenom kapicom, sobovi koji lete,...

 

 

 

Božić je zapravo jedna eksplozija anđeoske aktivnosti: Prvorođenac je došao na svijet i anđeli su ga Božji štovali i slavili, i upravo u tom trenutku se očitovao vrhunac anđeoskog života: SLAVITI BOGA!

 

 

 

U Starom Zavjetu ih se shvaća kao ČISTE DUHOVE. Nalazimo ih od samoga početka i uglavnom ih se percipira po nekoj SLUŽBI KOJU BI OBAVILI u određenom trentuku: SPAŠAVAJU, VODE, DONOSE VIJEST, STRAŽARE, RAZARAJU. Oni su posrednici, spastitelji, ratnici, otkupitelji, liječnici, provoditleji djela stvaranja i uništenja, donose riječ prorocima,... Bilo kako bilo, UVIJEK SU U SLUŽBI BOGA I ŽIVE DA BI BOGA PROSLAVILI! SLAVLJENJE BOGA je ono što anđeli rade i zbog čega jedino žive! Kada to nestane iz njihova života, anđeosko biće gubi smisao postojanja kao anđeo i postaje suprotnost: svjetlo nestaje i javlja se tama u njemu, postaje demon.

 

 

 

Posebnu ulogu imaju prilikom prinošenja žrtava. Tako ih srećemo na Moriji sa Abrahamom i Izakom, u vizijama proroka Izaije i Ezekijela prilikom žrtvovanja. Prilikom žrtvovanja, smatralo se kako anđeli ulaze na nebesa s kadom sa oltara na zemlji. Služba kerubina bila je vezana uz srce svetišta, pa su smješteni u Svetinju nad Svetianjama.

 

 

 

U Novom Zavjetu s anđelima Bog nastavlja svoje naume. Tako ZAHARIJA vidi anđela u Hramu dok prinosi TAMJANA ZA KAĐENJE, anđeo mu progovara i IZGOVARA SVOJE IME: Ja sam Gabriel. MARIJI se javlja anđeo i iz događaja saznajemo ime anđela: GABRIJEL. To se događa u Starom Zavjetu samo kada se GOVORI O DOLASKU MESIJE. To su proročanstva Danijela: “15Kad sam ja, Daniel, gledajući ovo viđenje, tražio da ga razumijem, gle, preda me stade kao neki čovjek. 16Začuh glas čovječji gdje viče preko Ulaja: »Gabriele, objasni mu to viđenje!«” (Dn 8,15-16), te “21Dok sam, dakle, ja još govorio moleći se, onaj čovjek Gabriel, koga vidjeh na početku viđenja, doletje u brzu letu, dotače me se u vrijeme večernjeg prinosa” (Dn 9,21). Anđeo koji se predstavio kao Gebrijel “doleti” za vrijeme KAĐENJA.

 

 

 

JOSIPU se anđeo javlja U SNU, upravlja ga da prihvati ženu i Dijete, kasnije ga upravlja da ih odvede u Egipat kako bi ih spasio pokolja, a javljaju im kada je vrijeme za povratak.

 

 

 

PASTIRIMA se anđeli javljaju u gorju, na pašnjacima; silno se prestrašiše anđela, ali ih ovi umire i uprave ih prema Djetetu, a nakon toga ispune se VELIKOM RADOŠĆU.

 

 

 

Svi poslovi koji su anđeli odrađivali bili su vezani uz događaje na ZEMLJI, a odnosili su se prije svega NAJVEŠĆIVALI SU DOLAZAK MESIJE. ZAPRAVO SE U TOME ISPUNJALA SVA NJIHOVA SLUŽBA, JER TIME SU SAMO SLAVILI BOGA I NIŠTA DRUGO.

 

 

 

OKUPLJANJE ANĐELA: SIGURAN ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI

 

Gledati na događaje iz perspektive anđela i njihove službe, s lakoćom možemo kazati kako BETLEHEM postaje SVETINJA NAD SVETINJAMA, postaje središnje mjesto anđeoskog djelovanja. Anđeli zapravo pričaju priču o Božiću i NAVJEŠĆUJU RADOST SUSRETA S BOGOM; RADOST KOJA NASTAJE JER JE BOG PRISUTAN, MEĐU LJUDIMA. NJIHOVA GLORIA- SLAVA BOGU NA VISINI, jest proslava Boga na korist ljudi- A NA ZEMLJI MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE. Okupljanje anđela zapravo je ZNAK DA NEŠTO, ŠTO SE INAČE DOGAĐA NA NEBU SADA POSTAJE I NA ZEMLJI, U BETLEHEMU: da se Bog uprisutnio među ljudima. Anđeli tako psotaju znakom Božje prisutnosti.

 

 

 

U susretu s anđelima u Starom Zavjetu ljudi bi obično PADALI NA TLO I ZAKRIVALI LICE KAKO NE BI GLEDALI U ANĐELA. Lot, Bileam, Manoah i žena, Danijel,..., svi su oni OSTAJALI NA TLU DOKLE JE GOD ANĐEO BIO PRISUTAN.

 

 

 

U Novom Zavjetu se događa jedna promjena kada je u pitanju susret anđela i ljudi: Zaharija se prepao, ali nije legao na tlo, Marija se smete, Josipa nisu šokirali anđeli. Nešto se promijenilo i premda anđeli ostaju zastrađujući ljudima, u Novom se Zavjetu ljudima ukazuju gotovo kao braća.

 

 

 

PROMJENA U KRISTU: poistovjećenje Boga i čovjeka u Kristu

 

Što se to promijenilo? KRIST JE UJEDINIO U SEBI NEBO I ZEMLJU U SEBI I promijenio je taj odnos, pa anđeli koji su Boga SLAVILI NA NEBU, SADA POČINJU ISTO ČINITI NA ZEMLJI: slave Dijete na zemlji kao što to čine na nebu. GLORIA JE ZAPRAVO IZRAZ NEBESKE RADOSTI KOJA NASTAJE ZBOG SLAVLJA BOGA.

 

 

 

U KRISTU SE SJEDINJUJU BOG I ČOVJEK, i ovo poistovjećenje za nas je temelj pobožanstvenja. To je ono što demoni nisu mogli razumjeti i prihvatiti kada je čovjek u pitanju. Naime, U KRISTU SE MOŽEMO POBOŽANSTVENITI, SJEDINITI S BOŽANSKIM ŽIVOTOM. Tako je Božić promijenio sve i otvorio nam vrata BOŽANSKOG POSINJENJA, jer ako uđemo u Kristov život, ulazimo u božanski život Sina, pa i sami POSTAJEMO SINOVIMA, POPUT SINA JEDINOROĐECA.

 

 

 

To se dakako događa u Crkvi krštenjem, pa Crkva postaje mjesto SUSRETA BOGA I ČOVJEKA, mjesto ANĐEOSKE SLAVE. CRKVA JE OPĆINSTVO SVETIH u kojem se SJEDINJUJU NEBO I ZEMLJA, u kojoj zajedno SLAVE BOGA LJUDI I ANĐELI, POKOJNI I ŽIVI. U Crkvi se događa jedna aktivnost anđela na drugačijoj osnovi od one u Starom Zavjetu. Ovo je PRIJATELJSKA AKTIVNOST puna komunikacije čovjeka i anđela, dok u Starom Zavjetu nalazimo jednu pasivnost u kojoj je čovjek bio primatelj neke akcije. Naprotiv, u Novom Zavjetu se komunicira, uvažava se ljudski status. Tako, u Crkvi, Božji narod nalazi se u interakciji sa anđelima.

 

 

 

ANĐELI KAO TEMELJNA POBOŽNOST OBITELJI

 

Pogledamo li malo u Stari i Novi Zavjet, uočit ćemo kako se većina događaja u kojima sudjeluju anđeli i ljudi ODNOSI NA STANJE U NEKOJ OBITELJI. Često je riječ o neplodnosti ili o rađanju novog djeteta, ili o nevoljama poput Tobijinih. Drugim riječima, ovo bi trebao biti dobar povod za POBOŽNOST ANĐELIMA ČUVARIMA U OBITELJIMA. Zašto se ne bi utjecali nadnaravnoj pomoći tamo gdje je ta pomoć potvrđena u povijesti spasenja?

 

 

 

Sama riječ ANĐEO dolazi od grčkog izvornika: άγγελος, što znači GLASNIK. Hebrejska riječ za to je MALAKH, koja ima dvostruko značenje: ZEMALJSKI GLASNIK I NEBESKI DUH. Samo ime anđela usmjerava njihovu SLUŽBU PREMA KOMUNIKACIJI: oni KOMUNICIRAJU ČOVJEKA u njegovim potrebama, komuniciraju ga POTICAJIMA i jednom pomoći koja uvažava ljudsku slobodu. Otvaraju mu putove za djelovanje, ali NE DJELUJU UMJESTO ČOVJEKA, već DJELUJU SA ČOVJEKOM.

 

 

 

NJIHOVA KOMUNIKACIJA IMA ZA CILJ USMJERITI ČOVJEKA DA SLAVI BOGA SVOJIM ŽIVOTOM, jer sva služba i žviot anđela su zapravo usmjereni tom slavljenju. Ima stoga smisla utjecati se anđelima, koji su vezani uz obiteljski život čovjeka, kako bi tu SLAVU ISKOMUNICIRALI ČOVJEKU I NJEGOVOJ OBITELJI , kako bi čovjeku pomogli usmjeriti svoj život Bogu, proslavi Boga na zemlji.

 

 

 

GDJE GOD BOG PREBIVA ANĐELI GA SLAVE! Tako je i u u obiteljima u kojima JE BOG PRISTUAN PO MOLITVI, PO SAKRAMENTALNOM ŽIVOTU. Tamo gdje je bračni vez, tamo je i Bog, jer jedan SVET BRAK JE BOŽJA ŽELJA, a gdje je Bog, tu se ANĐELI OKUPLJAJU DA BI GA PROSLAVILI. Zato je u nekim obiteljima trajno prisutna RADOST, jer JE I BOG U TIM OBITELJIMA PRISUTAN NA NEKI NAČIN! A kako rekosmo, gdje je Bog tu ga i anđeli slave. Utječite im se za svoje potrebe! Molite im se! NJIHOVA SLUŽBA JE VEZANA UZ BOGA, ALI I UZ ČOVJEKA KOJI IM JE POVJEREN. Kao ljudi Novoga Zavjeta, ne bismo trebali zazirati od anđela i njihove pomoći. Molite im se stoga! Pomažu, sigurno!

 

 

 

 

 

 

 

 

Prihvati križ i pođi put Golote

 

 

PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt

 

Isusa dovedoše pred Pilata. ISUS ŠUTI. Kratko odgovara na postavljena pitanja Pilatova, ali pred optužbama svjetine- šuti. Ne odgovara ni riječju na njihovo zlo. Isus je zasigurno imao puno više razloga da optužuje toliku svjetinu, ali ne čini ništa. ŠUTI I TRPI! Gospodinu sigurno prolaze kroz sjećanja silna dobra koja je učinio, pamti lica ljudi koja je ozdravio, one koje je vratio u život, one kojima je donio radost i utjehu u život. Neke možda čak vidi među onima koji ga sada optužuju. Na njegovu mjestu vjerojatno bismo PLAKALI NAD SAMIM SOBOM I OPTUŽIVALI DRUGE onako kako je Isusa optuživala svjetina. Isus svoje misli ne ispaljuje kao optužbe, već se sjeća svih onih koji će po Njemu naći spasenje. Zbog njih trpi I šuti, jer potrebno je proći kroz ovu muku radi onih koji će I dalje njegovo sveto ime zazivati radi svoga spasa.

 

 

 

Umjesto Isusa, narod želi da im se pusti Baraba- zločinac. ISUS ZAUZIMA MJESTO ZLOČINCA. On s druge strane ŠUTI I TRPI jednako onako kako je trpio pred Pilatovom osudom, UZME NAŠE GRIJEHE NA SEBE I PRIHVAĆA SVE BOLI KOJE S TIM GRIJESIMA DOLAZE: ŠUTI I TRPI. U svakoj ispovijedi mi smo poput Barabe, a Isus rado zauzima naše mjesto. On nas u ispovijedi ne optužuje, već se zauzima za nas. Isus sigurno GOVORI KADA NAM OPRAŠTA grijeh. Od nas očekuje da se ne ponašamo poput Pilata koji NEMA HRABROSTI POGLEDATI ISTINI U OČI I KAZATI ŠTO JEST PRAVO, A ŠTO NIJE. Hrabro ispovjedite Isusu grijehe, ne čekajte, jer on dugo čeka na nas. Šuti I trpi.

 

 

 

Kada izađete iz ispovjedaonice, učite se od Isusa. U svim onim trenucima kada Vas prokazuju nepravedno, NE BJEŽITE OD ZLA I NE BRANITE SE ZLOM, VEĆ ŠUTITE I TRPITE. BUDITE POPUT ISUSA, I Isus će sigurno zauzeti Vaše mjesto u svim tim situacijama kako bi Vam pomogao. HRABRO SE ZALOŽITE ZA ISTINU, ali kada vas napadnu I optuže svojom zavišću I zlom- šutite I trpite.

 

 

 

DRUGA POSTAJA: Isus uzima na se Križ

 

Jeste li ikada osjetili kako je ŽIVOT TEŽAK? Istu je težinu osjetio Isus kada je prihvatio križ. Križ koji je uzeo na sebe, nosi u sebi svu težinu naših života. U njemu su naši grijesi, naši strahovi, naše neizvjesnosti, naši problemi, naše ishitrenosti, naše zluradosti, svaka situacija koja nam dolazi kao mučna i tegobna, svaka situacija i osoba KOJE BISMO SE HTJELI OSLOBODITI.

 

 

 

Kada biste morali ovako poput Isusa uzeti križ, biste li ga prihvatili ili biste nastojali izbjeći to pod svaku cijenu? Koliko puta ste se probudili s osjećajem mučnine jer Vas je čekalo nešto NEUGODNO. Puno je veću neugodnost prolazio Isus. Uzeo je svoj križ ne zato jer ga je volio, već zato jer VOLI NAS. Htio nam je na sebi pokazati na koji se način dolazi do spasenja. Putovanje prema spasenju putuje se s KRIŽEM NA SEBI. Prije nego je Isus prihvatio križ, morao je proći kroz jedno mučenje; pljuskali su ga, rugali mu se, pljuvali ga, pravili su budalu od njega, nisu mu dali mira ni kada su ga krvavo izbičevali. Nakon svega toga- križ.

 

 

 

Čini se kako prihvaćanje križa djeluje OLAKŠAVAJUĆE. Moguće je, jer dok nas god ljudi muče, potvaraju, ruže, dokle god trpimo nepravdu stoički, postoji u nama neka nada kako će to sve skupa jednom prestati. Najčešće prestane samo onda kada sve to PRIHVATIMO I shvatimo kamo moramo ići naprijed. Bolestan čovjek prolazi kroz niz pokušaja da bolest ukloni od sebe. Kada mu to ne uspijeva, muči se i dalje dokle god u njemu postoji nešto što mu govori: uspjet ćeš! No kada shvati kako to i nije bitno, kako život ima svoje početke i krajeve, tada se sve smiri. Sve muke prestanu i počinje onaj hod sa svom tegobom tih muka koje su ostale na nama i koje sada mirnije nosimo.

 

 

 

Kada su Isusa prestali bičevati i grditi opako, muke su minule, ali je bol tih muka ostala. Nakon toga Križ je stavljen na Isusova leđa i krenulo se prema cilju. Isus se ne buni. Prihvaća istinu trenutka u kojem živi, a njegova je istina: KRIŽ. Prihvaćajući istinu- prihvaća križ, i ide naprijed. Ovo bi trebao biti i naš obrazac ponašanja. Ne mariti za ništa osim za trenutak u kojem živimo. Protiv tog trenutka često se bunimo, jer u Isusu vidimo kako PRIMANJE KRIŽA NA SVOJA LEĐA, ZNAČI POĆI PUT GOLGOTE; napustiti sve užitke svijeta; poći prema smrti.

 

 

 

TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod Križem

 

Prihvativši Križ Isus prihvaća ISTINU TRENUTKA KOJEG ŽIVI i nosi je ustrajno na svojim leđima. Isitna O NAMA može postati težak teret kada je POSTANEMO SVJESNI. Često puta dobro shvaćamo kako živimo neispravno, ali ne poduzimamo ništa kako bismo se popravili. Ta nas svijest o svome stanju OPTEREĆUJE. I za nas, poput razmetnog sina- ISTINA POSTAJE TEŠKA ZA NAS. Ona se pretvara u TERET SAVJESTI koji od nas traži promjenu. A mi često padamo pod istinom o nama. Čovjek koji ima svijest o sebi kao grešniku, koji dobro shvaća svoje grijehe, PADAJUĆI U GRIJEH OSJEĆA BOL PADA. To buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti jest naš PRVI PAD POD TERETOM ISTINE O VLASTITOM GRIJEHU.

 

 

 

I dok je Isus padao, oni koji su ga gonili nisu imali suosjećanja prema Njemu. Obraćenje uvijek donosi sa sobom KRIŽ koji pročišćava. Onaj koji se odluči za ispravan život nakon grijeha TRPI NERAZUMIJEVANJE MNOGIH. To je poput ČIŠĆENJA savjesti koje ga uvijek dočeka na križu. I sa nama je isto: dok smo u grijehu, oni koji griješe zajedno s nama, solidariziraju se s nama, ali ako se odlučimo popraviti (i kada dođe križ), NEMAJU RAZUMIJEVANJA ZA NAŠE POSTUPKE. Misle kako smo kažnjeni, jer vide muku obraćenja. OBRAĆENJE je naše ustajanje pod križem: teško je ustati kad osjećaš bol. Teško je, ali je moguće. U tom se ustajanju očituju sve boli pada, ali valja nam ustati kako bismo pošli dalje prema Golgoti. Za ovo podizanje treba HRABROSTI I SNAGE. Lakše je ostati na podu, ležati kukajući nas svojom sudbinom, optužujući sve oko sebe za svoju muku i nevolju. ISUS ŠUTI, USTAJE I IDE NAPRIJED!

 

 

 

ČETVRTA POSTAJA: Isus sreće svoju svetu Majku

 

Blažena Djevica Marija prati svoga Sina na njegovu putu. Prati ga i bol boluje zajedno s Njim. Isus joj je uhvatio pogled pun boli. Ona boluje zbog Njega. Sva prošlost, ona lijepa i ugodna prošlost mirna života u Nazaretu sada prolazi pred očima. Lako je zastati, lako se okrenuti nazad. Lako bi bilo započet tugovati nas svojom nesretnom sudbinom pred sjećanjima nekih prošlih, “boljih” vremena. No, Isus se ne vraća unazad- On ŽIVI ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, ma koliko god on bio mučan za njega. Živi ga premda zna da taj trenutak NIJE MUČAN SAMO ZA NJEGA, VEĆ I ZA MAJKU koja ga toliko voli.

 

 

 

Naše muke i boli pogađaju ljude koji nas vole. Unatoč tome, valja nam ustrajati u nošenju križa. Neki od ljudi koji nas gledaju kako nosimo svoj trenutak istine- svoj križ, pomislit će kako smo neuspješni, kako smo promašen slučaj. No ONI KOJI NAS VOLE, SUOSJEĆAT ĆE S NAMA I PRIHVATIT ĆE KRIŽ KOLIKO I MI. Vaši križevi, vaši padovi, vaše boli, ne mogu razočarati onoga koji vas voli. Samo će ga potaknuti da vas voli više, da suosjeća više, da vam bude BLIŽE. Takva je i Djevica Marija, naša Majka. Kako je god bila blizu svoga Sina na njegovu Križnom putu, tako je i blizu nas svaki put kada svoj križ nosimo. Suosjeća s nama, i ne može je razočarati onaj koji križ nosi, već mu ona hita u pomoć, stoji mu u blizini kako bi ga bodrila poput svoga Sina.

 

 

 

PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi Križ

 

Šimun Cirenac bio je jedan SLUČAJNI PROLAZNIK. Nije se zanimao za sve ono što se događa. Bio je jedan od onih običnih ljudi koji sigurno čestito žive svoj život i ne petljaju se u ničije životne situacija i drame koji drugi proživljavaju. Vjerojatno je bio pun ljubavi za drugoga, jer da nije bilo tako ne bi pošao s Isusom, ali nije se uplitao u ničiji život. Sada mu se u trenutku sve promijenilo. Dogodilo mu se ono što je izbjegavao cijeli svoj život: MORAO JE POSTATI DIJELOM TUĐE DRAME- ISUSOVE DRAME!

 

 

 

Nekada nas Bog stavlja u ovu ulogu “slučajnog prolaznika” i traži da PODMETNEMO LEĐA Pod tuđu situaciju, pod tuđi križ. Ne traži se od nas da za drugoga rješavamo njegove probleme, već da mu POMOGNEMO NOSITI KRIŽ. Od nas se traži da budemo nekome utjeha, “rame zaplakanje”, drugome da budemo “glas istine”, da mu pomognemo da donese ispravne odluke koje su u pravilu teške i tegobne,... Niz je načina na koji Šimun Cirenac pomaže nositi križ. Od Šimuna Cirenca se traži da NIKOGA NE PREZIRE I NE ODBACUJE, već da ima RAZUMIJEVANJA I STRPLJENJA SA SVIMA. Jer samo tako je moguće nekome pomoći nositi križ.

 

 

 

Ovo nosi sa sobom opasnosti: Šimun se prepao- što će vojnici učiniti s njim; što će Židovi misliti; kako će on sam završiti? Niz ga je pitanja mučilo, ali je pristao nositi sve s Isusom. Kada se pojavi netko kome treba pomoć- ne oklijevajte, pomozite, ne bojte se pomagati. Nemojte uzeti sve na sebe, jer križ je uvijek od križonoše. Ne budite preuzeti i ne pravite se kako ćete vi riješiti nekoga njegova križa. Samo mu pomozite i budite mu utjeha- to je već jako puno, jer križnonoša je uvijek napušten i prezren od ljudi. Osuđen zbog križa.

 

 

 

Nekada smo i sami križonoše i žudimo za svojim Cirencom. Dopusti drugima da ti pomogne i ne odbijaj čovjeka kojeg ti je možda Bog poslao da ti pomogne ponijeti tvoje boli. Ne budi preponosan na svoje nošenje križa. To je znak da križ baš i ne prihvaćaš. Moguće je da ne želiš da se tvoj križ vidi, da te bole podsmjesi. No promisli, ako je Isus dopustio Cirencu da mu nosi križ i, ako se nakon toga Šimunov život promijenio, možda će i tvoj križ POMOĆI TOM ČOVJEKU kao što je pomogao Šimunu: plod njegova nošenja križa bila je njegova vjera, a njegovi sinovi Aleksandar i Ruf postali su cijenjeni kršćani u prvim zajednicama. Možda si u svom nošenju križa jedno prekrasno sredstvo koje Bogu koristi kako bi pomogao drugima- onima koji misle da tebi pomažu nositi tvoj križ. Ne odbijaj pomoć, ne bježi od svoga križa.

 

 

 

ŠESTA POSTAJA: Vernonika pruža Isusu rubac

 

Ime ove žene kao da nas prati u ovoj priči. Ne znamo njezino stvarno ime, ali je predaja naziva VERONIKA: ime joj upućuje na VERITAS- ISTINU. Ona je smogla hrabrosti i probila se kroz svjetinu kako bi Isusu otrla lice. I na marami je ostao OTISAK ISTINE- ISUSOVA LICA. Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. I tu je Istinu ponijela Veronika sa sobom. Nauči se poput Veronike u svemu tražiti Istinu i naći ćeš Boga preko nje. Budi istinoljubiv. I u toj žudnji za istinom shvatit ćeš kako ona uvijek vodi k Ljubavi.

 

 

 

Ta Ljubav- naš Bog, od nas traži da nekada dopustimo da drugi OTARU NAŠE LICE. Kada nas stavlja u položaj križonoše pa prihvatimo križ, padnemo pod njim, podnesemo svu sramotu i cijelo vrijeme šutimo i trpimo kao On, Bogšalje uvijek jednu Veroniku koja će ISTINOM OČISTITI SVE ONE MRLJE KOJE SU NAM LJUDI STAVILI. Znaš kako su ljudi skloni kazati svašta o tebi. Ne mare za tvoj dobar glas. Osobito ako si malo drugačiji, odudaraš od sredine u kojoj živiš. Ne brani se, dopusti da se Bog ponovo poslužit tobom i dovede ti u život nekoga TKO ĆE SHVATITI TVOJ POLOŽAJ. Tvoje će mu boli probuditi suosjećanje kao kod Veronike, i ta će ti osoba biti štit i obrana koju ti je Bog poslao. Za razliku od Šimuna Cirenca, Veronika sama shvaća što treba napraviti: ljudi poput Veronike će se žrtvovati zbog tebe, stavit će na kocku svoj dobar glas u želji da ti pomognu. Tvoj križ u njima će probuditi veliku ljubav. Shvaćaš li veličinu križa? Iza njega se uvijek krije ljubav- Ljubav- Bog!

 

 

 

SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod Križem

 

Prvi je pad pod križem bilo osvještenje o situaciji u kojoj se nalazim. Čovjeka koji prihvati svoju situaciju- svoj križ, život BACA NA KOLJENA, a pad uzrokuje bol. To je PROBUĐENA SVIJEST O SVOM GRIJEHU nakon koje se budi odlučnost da se nastavi križnim putem- da se ŽIVI ISPRAVNO. No ta odluka nije garancija da opet nećemo PASTI. Isus pada drugi put pod Križem. Na tlo ga obara naša SIGURNOST KAKO PRIHVAĆAJUĆI KRIŽ VIŠE NEĆEMO PASTI. No, pod križem, jedino je pad zagarantiran. Čovjek koji želi živjeti ispravno, biva kušan često i pada često u svojim kušnjama. Taj pad, OSVJEŽAVA MEMORIJU BOLI I PODSJEĆA GA NA NJEGOVU SLABOST. Pad ne dopušta da se uzoholim, da se smatram boljim od drugih, da budem farizej koji u svojoj vjernosti Bogu omalovažava druge ljude.

 

 

 

Križ traži samo da ga nosimo i šutimo. Mi se nekada opravdavamo. Želimo opravdati svoje nošenje križa ili ga prikazati značajnijim nego što to nošenje jest. Opet SEBE STAVLJAMO NA PRVO MJESTO, mislimo da ćemo svojom istinom o sebi samima stvoriti drugačiju sliku kod ljudi. Pokazujemo kako nam je više stalo do njihova mišljenja nego do Božje volje. Ponašamo se kao Pilati koji se pred ljudima opravdavaju, a zaboravljaju na sve dobro što križ nosi meni i drugima. Sjeti se Cirenca, sjeti se Veronike, sjeti se svih koji ti žele pomoći i u kojima si svojim križem probudio ljubav za koju su mislili kako su je izgubili u ovom bezosjećajnom svijetu pravednika. Ne boj se pasti! Ne plaši se grijeha- nekada nam pomažu da shvatimo tko smo i što smo- GRIJEŠNICI SMO! Plaši se ostajanja u prašini- plaši se pravdanja samoga sebe! Plaši se obeshrabrivanja koje će nas potaknuti da peremo ruke od svojih križeva! Plaši se kada shvatiš kako uzmičeš prem MIŠLJENJEM SVJETINE, pred predrasudama, ogovorima, klevetama. Samo USTANI I HODI! Ne boj se pada, ta Isus je više puta padao kako bi nas poučio da se ne bojimo pada, već da se bojimo “ležanja u prašini svojih grijeha i slabosti”. USTANI I HODI PREMA GOLGOTI!

 

 

 

OSMA POSTAJA: Isus tješi Jeruzalemske žene

 

Žene plaču gledajući Čovjeka kako pati. Istovremeno, kako plaču zbog Isusa- Čovjeka, plaču i zbog Isusa-Boga. Taj plač pokazuje suosjećanje s trpećim, pokazuje kako čovjek nije ravnodušan na tuđu bol. Plač žena je plač i zbog Boga koji trpi pred njima. Bog trpi u svakom čovjeku koji poput njega prihvaća križeve svakodnevice. Stoga ovaj plač ima nadnaravan motiv. Ove žene plaču jer vide PRAVEDNIKA PRED SOBOM KOJI TRPI BEZ PRAVOGA RAZLOGA. Boli ih zlo koje mu se nanosi, a zlo ne daje ispravne razloge bilo što. Sjetite se trenutka u kojem su Isusa optuživali. Pilat je pitao svjetinu što je to Isus učinio da ga treba razapeti, a svjetina nije dala odgovor koji ima smisla, već su samo urlali da ga se razapne.

 

 

 

Neke od ovih žena su čule za Isusa, neka su ga i poznavale, ali bilo je dosta onih koje su PLAKALE RADI BOLI KOJE MU JE NANIJELO ČISTO ZLO. Ovo zlo je motiv za razmišljati o tome shvaćamo li mi štetu koje zlo grijeha nanosi nama samima? Plačemo li zbog počinjenog zla ili smo ravnodušni spram zla? Možda čak inzistiramo i dalje na zlu poput svjetine? Zlo ne daje spoznati smisao nevolje, ali srce raskajano PREPOZNAJE ZLO POPUT OVIH ŽENA I PLAČE I ŽALI NAD ONIM KOJI TO ZLO TRPI. I mi bismo morali ŽALITI ZBOG VLASTITOG ZLA. Ne bismo trebali plakati nad sobom, već osjećati ŽALOST JER SMO POČINILI ZLO.

 

 

 

Svaki put kada čovjek počini neko zlo, na određen način SUDJELUJE U SVOM ZLU SVIJETA, pa tako i u ovom zlu koje je ranilo Gospodina. Naše zlo čini štetu čovjeku, ali uvijek vrijeđa Boga. No, kada čovjek ŽALI ZBOG POČINJENOG ZLA, premda mu to zlo ne daje razloge za shvatiti to što čini, Bog mu prilazi i tješi ga riječima koje je Isus uputio ovim ženama: NE PLAČI NADA MNOM, NEGO PLAČI NAD SOBOM I SVOJIM ZLO. Postani svjestan svoje grešnosti, ponizi se, prihvati križ i trpljenje i naći ćeš utjehu u Bogu, a ne u ljudima. Nitko takve utjehe ne pruža.

 

 

 

DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod Križem

 

Isus je na svoja leđa uzeo sve grijehe svijeta. NJEGOV PAD sigurno je bio iznimno BOLAN, jer PAO JE NEVIN ZBOG NAS, a ne zbog sebe. Optužba nevinoga boli puno više nego kada se optuži onaj koji je kriv. Ova je BOL NAJGORA: znaš da si nevin, ali često više nemaš snage boriti se protiv optužbi. Pusti one koji te napadaju. Nosi svoj križ. Šuti. Trpi. Kada se osjetiš posve bespomoćnim, kada misliš kako je kraj svim tvojim obranama; znaj, stigao si blizu Golgote, blizu cilja. Stoga ustraj, jer tamo gdje te čeka smrt- ona smrt koja u nama ubija želju da MI SAMI UPRAVIMO SVOJIM ŽIVOTOM U SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE I ZBOG KOJIH TRPIMO- tamo ćeš pronaći Boga. Na Golgoti te čeka Krist koji će te uskrsnuti. On će te opravdati. Zar ti nije poslao u život puno puta nekog Šimuna Cirenca koji ti je pomogao kada si mislio kako si napušten? Zar ti nije poslao Veroniku, koja te je utješila kada nikoga nije bilo da ti da vode i opere ti lice?

 

 

 

U životu bezbroj puta padamo pod teretom vlastitih grijeha. Nije bitno koliko ćemo puta pasti- bitno je da ustanemo i pođemo put Golgote. Tamo ćemo nas dočekati Isus. U prispodobi o razmetnom sinu, nalazimo mladića koji je shvatio kako Ocu nije bitan njegov pad, već njegov povratak. Stoga je kazao kako će USTATI I POĆI OCU I KAZATI MU KAKO JE SAGRIJEŠIO PROTIV NEBA I NJEGA. To te čeka u ispovjedaonici. Tamo je povratak na pravi put- na tvoj križni put.

 

 

 

DESETA POSTAJA: Isusa svlače

 

Kada stiže na Golgotu, Isusu skidaju robu. Ogoljuju ga, pokazuju svu njegovu intimu. Nastoje ga poniziti do kraja, osramotiti ga potpuno. U slici gologa Isusa, vidimo čovjeka koji NE MOŽE NIŠTA VIŠE SKRITI O SEBI. Ogoljen je čovjek čija se ISTINA VIDI. Mi se ogoljujemo u ispovijedi, skidamo sa sebe sve što SMETA NAŠOJ LJUDSKOSTI. Želimo doći do poptpune ISITNE O SEBI.

 

 

 

Na žalost, kod ljudi se ISTINA ČESTO KORISTI ZA PONIŽAVANJE ČOVJEKA. Može nam se dogoditi (a zar drugačije i može biti na križnom putu) da nas ljudi zbog istine koja je možda malo i neugodna, potcjenjuju, omalovažavaju, rugaju nam se. Često SKRIVAMO NEKE SVOJE SLABOSTI ZA KOJE NE ŽELIMO DA SE SAZNAJU, jer kada se ogolimo, postajemo podsmijeh ljudima.

 

 

 

Kod Boga je drugačije- On nas želi poput sebe vidjeti ONAKVI KAKVI JESMO. Želi i da mi sami sebe DOISTA UPOZNAMO- da sebe spoznamo, kakvi smo, gdje smo slabi, koje talente imamo, sve, baš sve. Stoga, nama istina ne može nauditi, jer nas Bog podržava svojom milošću svaki put kada se “ogolimo” u ispovijedi iz koje izlazimo jači, spremniji za suočavanje s problemima i s jasnijim pogledima na život.

 

 

 

Vojnici pod križem su Isusovu odjeću podijelili među sobom. Uzeli su nešto od Njega i razdijelili. Okoristili su se Isusovom bijedom. Tako i ljudi nekada mogu vas iskoristiti: mogu sebi prepisati zasluge za ono što vi činite. To je kao da vašu robu dijele među sobom. Mogu vam ODUZETI SVE što ste napravili I OSTAVITI VAS BEZ IČEGA, POTPUNO OGOLJENE. Ne brinite se zbog ljudi- oni i ne shvaćaju kako nam pomažu kada nas ogoljuju. Pomažu nam shvatiti tko smo doista, pomažu nam preispitati sebe, a pomažu nam i BITI SLOBODNI OD SEBE, OD SVOJEGA PONOSA, SVOJIH ZASLUGA. To nemojte smatrati poniženjem, jer kada vas ogoljuju, mogu povrijediti samo vaš ponos i ništa drugo.

 

 

 

 

 

 

 

JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ

 

Isus razapet nije u stanju ništa učiniti za sebe. Čovjek koji je onemogućen u svemu. Mi često bivamo ONEMOGUĆENI od ljudi u našem djelovanju, i to čovjeka boli. Čovjek je biće koje djeluje i kada mu to oduzmete, kao da ste ga razapeli, kao da ste ga makli sa ovoga svijeta. Boli kada vas ljudi onesposobe, kada vam ne daju da se izrazite, kada ne dopuštaju da radite kako mislite da je ispravno, kada vas potcjenjuju i daju vam manje vrijedne poslove,... Boli kada vs čovjek udari na bilo koji način.

 

 

 

Što napraviti? Kako postupiti? Gledaj Isusa! Kada ga razapeše, stali su mu se rugati zbog njegove nemogućnosti da išta učini. Kada vas onemoguće da djelujete, sigurno će se naći netko nesretan tko će poput židova i vojnika uživati u vrijeđanju nemoćnika. Isus im OPRAŠTA: Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! Prvi plod križa jest OPRAŠTANJE! Nastojte oprostiti svakome i opravdati svakoga i to vam je siguran znak da znate nositi križ. Ne samo da ga znate nositi, već znate trpjeti na njemu razapeti.

 

 

 

Ovo razapinjanje nosi sliku svih naših nemogućnosti koje trpimo u bolesti, nevoljama u kojma smo nemoćni. Te nemogućnsoti nekada ne dolaze zbog ljudi-nekada su zbog našeg neuredna života. Kada nas to razapne valja nas PRIHVATITI SVOJU OGRANIČENOST, SHVATITI KAKO NE MOŽEMO SVE I KAKO NE OVISI SVE O NAMA. NISMO BOGOVI, već nas Bog po ograničenosti naših križeva poučava kako da postanemo Božji sinovi. A Sin Božji je dopustio da ga se ograniči u djelovanju do kraja, do smrti na križu, kako bi nas poučio kako se postaje sinom Božjim i kako se otvara “prostor” Ocu da djeluje po sinu u ovom svijetu: Bog sigurno djeluje tamo gdje nailazi na nemoć svoga sina!

 

 

 

DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu

 

Došla je smrt! Užasna i bolna! Kraj je svemu, čini se. Ovako na smrt gledaju ljudi koji ne razumiju “mudrost križa”. A ona nas dovodi do jedne nove plodnosti života: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ne može donijeti ploda! Umiranje se shvaća kao preduvjet kršćanske plodnosti.

 

 

 

Umrijeti poput zrna, zakopati sebe u zemlju, znači POSADITI SVOJ ŽIVOT NA DRUGAČIJI NAČIN. Zrno se ne pokapa, ono se SADI kako bi donijelo plod. I u toj sadnji mora nestati kao zrno, kako bi se preobrazilo u nešto drugo, prekrasno, puno života.

 

 

 

Mi svoja zrnja sadimo preko ŽRTAVA- one su naše UMIRANJE U OVOM SVIJETU. Odričemo se iz LJUBAVI NEČEG RADI DRUGIH LJUDI. Ljubav je uzrokom svih naših žrtava koje radimo za svoje. Te žrtve su naše umiranje u svojim hobijima koje napuštamo kako bi se posvetili nekome, svojim novcima koje trošimo na druge, koje darujemo, u svom vremenu koje posvećujemo drugima umjesto da radimo nešto što smo sami isplanirali,... A kada je LJUBAV uzrok svega, znaj, LJUBAV NE MOŽE UMRIJETI. Ona se ne može zakopati u zemlju- ona se presađuje IZ DUŠE U DUŠU PREKO ŽRTAVA, PREKO ODRICANJA, PREKO DARIVANJA. Kada tako jedan dio nas umre u ljubavi prema sebi, zapravo se DIO NAŠE LJUBAVI UZIMA I PRESAUĐUJE U SRCE DRUGOGA. I tu raste novi plod iz sjemena ljubavi koje smo posijali.

 

 

 

Za nas umiranje nije kraj, već ČAS PROSLAVE. Ovo umiranje u svakodnevici nalazimo u žrtvama koje činimo, i one nas proslavljaju. Zapravo, LJUBAV KOJU DARUJEMO TAKO nas proslavlja u drugima. Za umrijeti po žrtvama treba TRPJETI- ovaj put trpi se nekakav GUBITAK. To tako vide ljudi koji ne žele trpjeti, koji žive samo za sebe. No, čovjek koji VOLI, NE BOJI SE TRPLJENJA NI GUBITKA SAMOGA SEBE ZBOG LJUBAVI KOJOM LJUBI NEKOGA. Isus se predao iz ljubavi na križ. To je ljubav Boga koja se do kraja- do vlastite smrti, žrtvovala za čovjeka i pokazala nam kako i mi trebamo činiti jedni drugima. Ljubiti žrtvom i umiranjem u sebi, umnažati ljubav u drugima- u svijetu.

 

 

 

TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju sa križa

 

Na Golgoti, sa Isusom i njegovom žrtvom, ostaje samo nekolicina: par žena i maldi Ivan. Ostaju najmanji, najnemoćniji. Svi su Isusa napustili. Može vam se dogoditi da budete “uspješni” u životu, da vas ljudi cijene, da se motaju oko vas. Ali kada vas razapnu, kada doživite pad, poraz, kada prestanete biti uspješni, otkrit ćete tko je diosta bio vaš prijatelj i tko je hrabar. Nisu to oni koji se pred vama junače i puno vas hvale. To su češće oni koji šute i od vas ne traže ništa.

 

 

 

Svi su apostoli osim Ivana pobjegli od Isusa razapetoga i umrloga. Svi oni koje je ozdravio, oživio, kojima je pomogao- NESTALI SU, jer Isus je frakasirao na križu. Nema nikoga! Nema nikoga tko bi ga skinuo s križa!

 

 

 

Ipak, polako dolaze ljudi koji se ničim posebnim nisu isticali za vrijeme Isusova javna života. Nisu jurcali za njim, niti sumu pjevali hvalopojke. Tiho su slušali svaku njegovu riječ i u skrovitosti je proživljavali. Došli su Nikodem i Josip iz Arimateje. Za razliku od onih koji su Isusa napustili, a koji nisu imali što izgubiti da su ostali pod križem, ova dvojica uglednika, riskriali su sve: svoj položaj u društvu, dobar glas,... sve su riskirali zbog Isusa.

 

 

 

Ta dva “čovjeka iz sjene” koji su tiho živjeli svoju vjeru u Isusa Krista, došli su bez lažne pobožnosti, bez pompe, bez ikakva isticanja i PRIMILI TIJELO KRISTOVO! Ovo je bila PRVA PRIČEST- njih dvojica PRIVI SU PRIMILI TIJELO KRISTOVO: primili su ga u ruke kako bi ga sahranili, ali u tom primanju nalazimo sliku naših pričesti.

 

 

 

Trebamo biti kršćani poput ove dvojice! Tiho živjeti svoju vjeru, nikome je ne nametati, ali u svemu ostati vjeran Isusu Kristu do kraja, pa makar ostali posljednji vjernici na ovome svijetu. Ova dvojica su pralik pričesnika: poput njih dvojice primimo Tijelo Kristovo živeći tiho i nenameljtivo. Ne primajmo pričest samo da nas vide kako primamo. Ovoj dvojici VAŽNIJI JE BIO ISKREN ŽIVOT U VJERI, kojeg su proživljavali izvan gužve koja se stvarala oko Isusa, od toga da ljudi govore kako su oni Isusovi sljedbenici. Za nas mora biti VAŽNIJE KAKO ŽIVIMO SVOJU VJERU, OD TOGA DA LJUDI GOVORE O NAMA KAKO SMO PRAVI KRŠĆANI.

 

 

 

ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob

 

Onaj koji se pričešćuje postaje Isusov grob i svetohranište. Tijelo se Kristovo polaže u njega. Kada je Isus bio pložen u grob, nastala je TIŠINA. To nije grobna tišina, ona mučna tišina koja najavljuje muku smrti. Ovo je TIŠINA PRED USKRSNUĆE. I mi smo potrebni takve tišine jednog jednostavnog i mirnog života koji ne traži senzaciju i ne gnjavi druge. Potrebni smo te ŽIVOTNE TIŠINE u kojoj bismo čekali da Duh Sveti djeluje u nama: Zar ne znate, Hram ste Duha Svetoga! A taj Duh, je Duh Sina Božjeg kojeg primate po SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Stoga nastojte sebe utišati u svom životu, ne dajite sebi preveliku važnost, ne stvarajte pompu oko sebe i svojih poslova. Ponizite se, shvatite kako nije bitno što mi radimo, već što Bog radi po nama. Postanite kao grob, koji jedino ima smisla kada je tijelo u položeno u njega. Žudite za Tijelom Kristovim koje će dati smisao našem životu. Kao što grob ne služi ničemu bez smrti koja u grob donosi tijelo, tako ni naš život ne služi ničemu bez žrtava iz ljubavi koje će naš život SUOBLIČITI ŽIVOTU SINA BOŽJEG. A kada se dogodi to, onda nam u životu nastupa jedna tišina koja najavljuje NOVI ŽIVOT U NAMA- život Djeteta Božjeg. To ne može biti grobna tišina, jer Tijelo koje primamo u sebe NIJE MRTVO, VEĆ USKRSLO.

 

Križni put ‘Pođi za mnom’,

 

vlč. Tomislav Ivančić

 


Uvod

 

Postani svjestan da je Isus pred tobom. Moli ga da te uvede u tajnu odricanja. Isuse, želim te sresti. Povedi me za sobom. Marijo, nauči me stalno pristajati uz Isusovu riječ hodajući sve do vrhunca Kalvarije mog života. Pomozi mi da govorim kao ti «Neka mi bude» i činim sve što mi Isus kaže. Oče, evo me. Želim ući u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznaš kao svoje dijete koje ti se vraća. Amen.

 

I. postaja: Isusa osuđuju na smrt

 

Prvi križ: Prihvatiti osudu

 

Poslušaj Isusa kako ti govori: Mene su sudili i osudili. Državni i vjerski vladari osudili su me zajedno s narodom koji je slušao moje propovijedi, a moji su se prijatelji i apostoli razbježali. Donedavno su me hvalili, divili se čudesima, čeznuli da me dotaknu i obećavali mi vjerno prijateljstvo. Sad su se okrenuli protiv mene i od Pilata traže da me razapne. Pilat, stranac u mojoj zemlji, htjede me osloboditi. No moji ga sugrađani prisiliše da me osudi. Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Neizbježno je da budeš suđen. To ti je samo saznanje da se na ljude nikada ne možeš potpuno osloniti. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog. Ovaj te križ. Zato oslobađa od ljudi na koje se oslanjaš i poziva te da se osloniš na mene. Kad te ljudi sude, možeš prijeći na moju stranu. Jer i mene su sudili i osudili. Ne brani se kad te sude. Osuda te ne može uništiti, ne ostavlja te samoga, nego te dovodi k meni i vodi u slavu. To je tvoj i moj prvi križ. Ne boj se! Ta osuda – to su tvoja vrata k meni. U toj krivoj osudi susrest ćeš mene. Tada te nitko više neće moći osuditi.

 

II. postaja: Isus prima na se križ

 

Drugi križ: Prihvatiti svagdašnjicu

 

Mogao sam se braniti ili tražiti da me brane. Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio? No prihvatio sam križ bez mrmljanja. Križ ti je svaki trenutak života. Možeš ga prihvatiti ili odbaciti. Možeš bježati od njega ili mu poći u susret. Ja sam ga prihvatio. Sad znaš gdje ćeš me naći. Tvoja snaga nije u tome da bježiš. Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom. To je drugi križ. Rijetki ga prepoznaju. Ljudi traže izvanredne križeve, a križ je ovdje – u prihvaćanju svagdašnjice. Kroz križ koji prihvatiš dobivaš velike milosti i tvoja vjera raste poput nabujalog potoka.

 

 

III. postaja: Isus pada prvi put pod križem

 

Treći križ: Imati hrabrosti pasti

 

Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti.Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan. Svi su gledali čudesa koja sam činio i divili mi se, a sada me gledaju u padu, prezrenog, poraženog. Imaj hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati. Na zemlji ne možeš biti drukčiji! Tu si zato da umreš. Jer «tko izgubi svoj život, naći će ga«. Zašto se plašiš svojih padova? Zašto se bojiš gledati ljudima u oči kad si poražen, kad su drugi pametniji od tebe? Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu? Ti se boriš da bi ispao dobar. Pogledaj – kad padaš, dolaziš k meni. Ne boj se! Pad nije kraj. Zašto tako tragično gledaš ga padove? čemu sram? Pad je zato da mi postaneš bliži; da te podignem. Kad shvatiš da sam i ja pao, tad ćeš u svojem padu ugledati moje lice i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima. Važno je samo da u padu ne ostaneš sam, već da dođeš k meni.

 

IV. postaja: Isus susreće svoju svetu majku

 

Četvrti križ: Ražalostiti one koje ljubiš

 

Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubiš. Mogao sam izbjeći taj susret s majkom. Znaš li što znači vidjeti ljubljenu osobu koju si razočarao? Bio sam prezren i odbačen od čitavog naroda kao heretik i zavodnik. Moja je majka sve to znala.Vidjela je fizičku i nutarnju bol i zagledala mi se u oči. To je križ pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju. Nemoguće je ne razočarati ljude koji te vole. Ne možeš ih očuvati od toga. Nemoj odbijati taj križ. Naći ćeš me kad vidiš da si ražalostio svoje prijatelje i one koji te vole. Gledaš kako tvoj pad nanosi njima bol. I to te razdire. Moja je majka u mojem padu shvatila tko sam. Kad je u njoj umrla i posljednja želja da uspijem, tad je zasjala njezina vjera u punom sjaju. Prijatelja ćeš dobiti kad sve dobro na tebi umre. Tad vide samo tebe. Prihvati neizbježne sablazni. Prihvati to da smiješ razočarati. Naći ćeš tu mene i moju majku.

 

V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

 

Peti križ: Dopustiti da ti se pomogne

 

Svi su me prezreli. Napustili su me oni koje sam ozdravio. I moji najbliži. Krvav i izranjen, potreseni od susreta s majkom, kad sam očekivao ljubav, jednog su čovjeka prisilili da mi pomogne. Očekivao sam pomoć iz samilosti i ljubavi, a Šimuna su prisilili da mi ponese križ. To je križ – kad nemaš nikoga tko bi te požalio i volio. Kad to prihvatiš, tad sam ja tu, tad nisi sam. I još nešto. Imaj hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu. I ja sam to dopustio iako sam svemoguć. Dopusti da su drugi jači, da te brane, da trebaš druge, da primaš pomoć. To je križ i od njega ne možeš pobjeći. Shvati, to su vrata k meni. I zato, ne čudi se ako se sve opire tome križu. »Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv duha.« Ne zaboravi! Uzmi svoj križ i pođi za mnom. Susrest ćemo se.

 

 

VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac

 

Šesti križ: Znati primati bez uzvrata

 

Sve su mi oduzeli. I svi me napustili. Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt. Tada prilazi Veronika i pruža mi rubac. Znaš li kako je to? Ganut sam, osjećam zahvalnost, a nemam čime uzvratiti. Imao sam samo svoju patnju i muku. I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu. Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti. Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio. Dopusti da ti ljudi čine i dobro iako ih nemaš čime nagraditi. Dopusti da smiješ ostati dužan. Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe. Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha. To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti. Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću. On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca. Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav, nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.

 

VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem

 

Sedmi križ: Ponovno pasti

 

Jednom sam već pao. Svi su očekivali da ću biti jak. A onda sam pao iznova. Znao sam da će to užasnuti majku, izazvati bujicu rugla mojih neprijatelja, zaprepastiti i razočarati prijatelje. Moja je slabost sablaznila sve ljude. Pitali su se: Je li to zaista Bog? Prihvatio sam taj križ. Otac je htio pokazati da je on u meni jači od svake sablazni. Kad prvi put padneš, još imaš izgovor. Ali kad si i drugi put poražen, onda ti svatko može reći da ništa ne vrijediš. Ti ćeš se opirati križu. Htjet ćeš se opravdati i sve ispraviti. Ali to te udaljava od mene. Jer time ne svjedočiš mene, nego sebe i svoje snage. Znaj da ćeš uvijek padati. Ali ja ću te podizati. Tada će reći: Gle, netko ga je podigao. Tvoj je sedmi križ u tome da padaš i to priznaš. Ne plaši se pada, nego se okreni k meni. Ako taj križ dobro prepoznaš, naći ćeš me u njemu. To je poraz tijela, a pobjeda duha.

 

VIII. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

 

Osmi križ: Tješiti one koji tebe tješe

 

Žene su me slušale, zavoljele i povjerovale mi. Blagoslivljao sam im djecu. Gledale su me srcem. I nisu mogle shvatiti da sam osuđen. Plakale su zbog toga. Osjećale su da je time osuđen život. Žalost ih je obuzela. Tad sam ih tješio. To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija. Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje. Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći. Otvori i ta vrata! Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.

 

 

IX. postaja: Isus pada treći put pod križem

 

Deveti križ: Potpuno izgubiti

 

I treći put sam pao! Mislili su da je to moj potpuni poraz. I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam, uzeo križ i iznio ga na Golgotu. Može se i onda kad svi misle da je nemoguće: Doći će trenutak kad će ti reći: »Ništa više od tebe, gotovo je.« I ti ćeš pomisliti: »Ne mogu više.« Doći će čas tvoje potpune nemoći. To je trenutak tvog potpunog poraza. Saznanje da više ne možeš. Hoćeš li tada očajavati? Ne boj se! To su samo vrata da me ponovno nađeš. Kad više ne možeš računati na sebe, tad ćeš me naći. Tad ćeš me zazvati cijelim srcem i ja ću ti se odazvati. To je križ: potpuno izgubiti, dokraja biti napušten, umrijeti, više nitko na tebe ne računa, kad izgube svaku nadu da od tebe nešto može biti: Taj te križ još snažnije vodi k meni i osposobljava da te pošaljem do kraja zemlje. Hoćeš li prihvatiti taj križ? Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ja sam pobijedio svijet.

 

X. postaja: Isusa svlače

 

Deseti križ: Dopustiti da te razgolite

 

Dopustio sam da budem gol, da mi ljudi otmu i ono što je na meni najintimnije. Pustio sam da se zloća pakla na meni dokraja iskali. Dopustio sam da mi obeščaste stidljivost i intimu moga tijela. Uvijek ćeš htjeti imati samo za sebe bar mali komadić života i svijeta, gdje možeš biti sam, nešto što ne želiš da ljudi dodirnu, nešto samo tvoje, čega se čak i ti stidiš. Da imaš nešto što ne smiju vidjeti, jer bi te obeščastili. čuvat ćeš i skrivati to. Mislit ćeš da imaš pravo na to. Plašit ćeš se grijeha baš tu. Htjet ćeš pošto-poto sačuvati svoju intimu. Borit ćeš se za to. No dođe trenutak kad to više ne možeš sačuvati. I kroz taj križ moraš proći. Ima situacija u kojima sve moraš predati, da više ništa nemaš svoga. I to ti oduzimaju. Daruj Bogu sve. Jedina netaknuta intima bit ćemo ti, Otac i ja. Križ nije samo razgolićenost tijela. Još bolnije je kad ti razgolite dušu. Grijesi su te već davno razgolitili. Uzmi taj križ i nitko te više neće moći razgolititi. Dopusti Ocu da ti dade novu haljinu. Daj mu svoju intimu. Daj da je obuče u savršenu nevinost. Uzalud se trudiš sačuvati svoju nevinost. Danas priznaj da si tu slab: To je deseti križ – križ stidljivosti, srama, čežnje da ostaneš nevin, križ straha da netko ne dozna kad padneš. Uzmi taj križ i naći ćeš me brzo. Tu te čekam. Tad se nećeš bojati. Prihvati samo to da si slab, da nisi drukčiji nego što jesi: čovjek s obeščašćenom intimom. Tu ćemo se susresti. I nitko te više neće moći obeščastiti.

 

XI. postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Jedanaesti križ: Biti pribijen na svoj križ

 

Dok križ nosiš, još imaš mogućnosti odbaciti ga. Ali kad te jednom prikuju na njega, više nema odvajanja od križa. Sad znaš: križ je tvoja sudbina do smrti. Eto to je teško. Ti bi se htio osloboditi križeva, ali si pribijen na njih. To je mjesto na kojem se umire. Ljudi će te na njih pribijati. Hoćeš li se prestrašiti ili pouzdati u mene? Ima križeva koji se nose do kraja. Uzalud se trdiš da ih se oslobodiš. Na tebi je da napustiš tu uzaludnu bitku i dođeš k meni. Tad ćeš umrijeti i početi živjeti. Ne boj se! Želim samo da se ne varaš čekajući dolazak nečega drugoga: Križevi ostaju do kraja i što prije umreš, to ćeš prije uskrsnuti. Što se prije prestaneš opirati, to ćeš me prije susresti. Zapamti taj jedanaesti križ. To je naš jedanaesti susret. Ja mu se radujem.

 

XII. postaja: Isus umire na križu

 

Dvanaesti križ: Umrijeti na križu

 

Smrt. Odlazim sa zemlje. Ali da živim, a ne da nestanem: Moja je smrt ispunjenje Očeve volje. I zato sam rekao: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Dovršio sam Očev plan. Ti misliš da je smrt kraj i zato se bojiš. Opireš se, dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka. Kad smrt prihvatiš, tad ćeš je pobijediti. Tad ćeš me naći. Daleko sam dokle god se opireš smrti i moliš me da te od nje oslobodim. Shvati, u smrti ćeš me naći. Jer smrt razara sve što je bilo grešno i smrtno u tebi. A ja razaram smrt. Smrt te oslobađa križeva, a ja smrti. Danas pogledaj smrti u oči. Uzmi taj križ kao Očev dar. Ti imaš svoj svršetak. To je ono što daje Otac. Dok se opireš smrti, ne nalaziš me. Dvanaesti križ je kao blagdan, vrhunac, završetak svega. Zapravo, to je početak Života.

 

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa

 

Trinaesti križ: Ne uživati plodove svoga rada

 

Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji. Ti si sjeme za neka buduća vremena. A želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku. Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti, a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život. Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ. Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha. Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa. Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ. Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi. Ali to sam ja koji ti idem ususret. To je uskrs.

 

XIV. postaja: Isusa polažu u grob

 

Četrnaesti križ: Ostati bez ljudske nade

 

Moji su prijatelji mislili da su mi ukazali najveću počast stavivši moje tijelo u grob. Brinuli su se za tijelo. To je sve što su mogli učiniti. Zaboravili su da sam rekao: To je samo za tri dana. Smrt ne vlada nada mnom. Sjeti se da te grob plaši. Kad se zatvori grobni humak, više te nema. Kad iza tebe ne ostane ni najmanji trag, što ćeš tada učiniti? Kad znaš da nitko neće dolaziti na tvoj grob, kad završiš nepoznat i jadan, kad baš ništa iza tebe ne ostane, tad ćeš me sresti! To je križ – izgubiti i posljednju želju: ovdje nešto značiti, ostaviti nešto iza sebe. To je zapravo ono što ti smeta da budeš svjetlo. Tu ćeš me naći. Ali kako, dok se bojiš leći u grob sebičnosti, biti pokopan? Dok prelaziš k meni, a ne rušiš mostove iza sebe, kako ćemo se naći? A upravo je to trenutak kad ću moći preobraziti tvoj život. To je četrnaesti križ i nad njim lebdi uskrsnuće. Kako se radujem grobu tvoje oholosti! Ti se još ne daš u grob, još se opireš umiranju svoga života. Zato si mrtav. Kad bi htio leći u grob oholosti i umrijeti sebi, tad bi uskrsnuo mome životu. Samo mrtav čovjek može uskrsnuti. Jer smrt ti još nije oduzela i posljednji otpor! Ne boj se! Riječ je o mostu između mene i tebe. Smrt grijeha radost je i zagrljaj mene i tebe. Najveličanstvenija eksplozija ljubavi. Ja sam prošao taj put i čekam te. Zar ne shvaćaš da nisam otišao sa zemlje? Prije sam bio gost na zemlji. Tek sam sada gospodar zemlje. I ti ćeš biti takav. Predaj smrti ono što joj i tako pripada. Nemoj više gledati grob kao beznađe i kraj, nego kao rađanje i početak. Neka umre tvoja oholost. Uskrsna zora već je na pomolu.

 

 

Završetak

 

Oče, hvala ti za ovaj križni put. Prepoznao sam svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti i poći za tvojim Sinom. Sad znam kako se prihvaća, odriče, prašta i voli unatoč svemu! Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu. Hvala ti što sad ulazim u tvoje kraljevstvo. Izlazim iz svoje buntovne volje i ulazim u tvoju. Postajem dionik tvoje naravi, tvoje dijete, tvoja radost. Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs. Amen.

 

 

 

Križni put ‘Pođi za mnom’ (vlč. Tomislav Ivančić)

 

 

 

 

O PONIZNOSTI

 

(iz Puta, svetog Josemarie Escriva de Balaguera)

 

589 Kada ti plješću za uspjeh, neka u tvojim ušima također zazvoni i smijeh što si ga izazvao svojim neuspjesima.

 

594 Nisi ponizan kada se ponižavaš, već kada te ponižavaju i kada to podnosiš radi Krista.

 

596 Neka te ne boli ako ljudi vide tvoje pogrješke; treba te boljeti uvrjeda Boga i sablazan koju možeš prouzročiti. Uostalom, neka znaju kakav si i neka te preziru. Neka te ne žalosti da budeš ništa, jer tako ISUS MOŽE U TEBI STAVITI SVE.

 

602 Ti koji si učen, ugledan, rječit, moćan- ako nisi ponizan, ništa ne vrijediš. Otkini, iščupaj taj “ja” koji upotrebljavaš u superlativu- Bog će ti pomoći- i onda ćeš moći početi raditi za Krista NA ZADNJEM MJESTU u njegovoj vojsci apostola.

 

O LAŽNOJ PONIZNOSTI (onih koji izbjegavaju prihvatiti odgovrnosti koje im Bog donosi u životu skrivajući se iza lažne poniznosti)

 

603 Ta lažna poniznost je UDOBNOST! Tako se lažnom poniznisti odričeš prava... koja su dužnost.

 

 

 

 

 

O znakovima vremena

Prvo čitanje iz današnje liturgije donosi odlomak iz Knjige Otkrivenja (Apokalipse) u kojoj se nastavlja jedan ZNAKOVIT govor o Posljednjim vremenima. Potaknuti time razmišljamo malo o ZNAKOVIMA koje kršćani ćesto traže kao potvrdu svoje vjere ili potvrdu Svetopisamskih riječi. Mnoge su tiskovine pune mesijanskih tumačenja ove Knjige Otkrivenja. Najčešće je riječ o posve POGREŠNOM TUMAČENJU koje vodi u KRIVOVJERJE ili u otklon odo bitnih stvari u vjeri. Stoga se nadamo kako će ovaj tekst poslužiti kao podsjetnik na ono što je bitno kada se čita Sveto Pismo, a osobito Knjiga Otkrivenja.

Otk 15, 1-4

 

Ja, Ivan, vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji. I vidjeh kao neko more od prozirca pomiješano s ognjem. Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ! Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

 

 

 

Pitanje o znakovima Kristova ponovnog dolaska prema našem vremenu ogleda se u ZNAKOVIMA KRAJA VREMENA koja se, (…) u kršćanstvu uvijek iznova postavlja još od vremena prvih Isusovih učenika. Čitajući Novi Zavjet na prvi se pogled stječe dojam da su ovdje suprostavljene dvije različite pozicije. S jedne strane stoji ODLUČNO ODBACIVANJE PITANJA ZNAKOVA: Kristov je dolazak posve nespojiv s povijesnim vremenom, s njegovim vlastitim zakonima protjecanja, te ga se stoga nikada ne može iskalkulirati iz same povijesti. Gdje god se ono kalkulira, tu čovjek primjenjuje vlastitu logiku povijesti i slijedom toga djeluje baš suprotno.” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 186.)

 

 

Ovaj dio teksta pape Benedikta XVI pojašanjava kako oni koji u svojem hodu prema Posljednjim vremenima teže samo PREPOZNAVANJU ZNAKOVA VREMENA, griješe i takvo se kršćanstvo pretvara u nešto što je posve OVISNO O LJUDSKOJ PROSUDBI. Drugim riječima, ZNAKOVI NISU ONO ŠTO SE NAGLAŠAVA kada se govori o Posljednjim vremenima, jer “(...) Krist, koji nije proizvod evolucije ili dijalektički stupanj u procesu uma, nego “drugi” koji izvana otvara vrata vremena i smrti (...)” (Isto), ne može se kao Osoba, a tako i sve vezano uz nju, definirati samo našim umovanjem. Stoga, ono što jest važno u razmišljanju o Posljednjim vremenima jest POTREBA BUDNOSTI i REVNOSTI U KRŠĆANSKOM ŽIVOTU: (...) jedini odgovor na pitanje o znakovima i na svaki pokušaj da se Kristov dolazak učini opisivim može biti amo da se odbaci ovo pitanje i da ga se zamijeni pozivom: ŠTO VAMA KAŽEM, SVIMA KAŽEM: BDIJTE! (mK 13,37)” (Isto).

 

 

Tek sada kada su razmišljanje o ZNAKOVIMA KRISTOVA DOLASKA smjesti na pravo mjesto koje se može sagledavati trijezno, bez kataklizmičkih euforija, možemo postaviti pitanje: A zašto onda Sveto Pismo govori o ZNAKOVIMA VREMENA?

 

 

Valja podsjetiti kako je Isus Krist PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Stoga, u Isus Kristu “Bog djelje kao Bog, neposredno božanski. I u njemu Bog djeluje kao ČOVJEK, u povijesnome posredovanju” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 187.), što znači da se dolazak Isusa Krista NE MOŽE REDUCIRATI NA LJUDSKI JEZIK, ali kako se govori o KRAJU VREMENA, KRAJU POVIJESTI, što je jedna kategorija života koju čovjek razumije, treba o tim vremenima govoriti JEZIKOM KOJI ČOVJEK KOLIKO TOLIKO RAZUMIJE.

 

 

Budući da čovjek NE MOŽE RAZUMJETI Božji naum o dolasku, jer je riječ o ČISTOM BOŽJEM DJELU “za koje ne postoje povijesne podudarnosti” (Isto), nije moguće naći riječi kojima bi se taj dolazak i opisao. Nije moguće ODREDITI NIČIM ZEMALJSKIM OVAJ DOLAZAK jer ovaj DOLAZAK NE OVISI O LJUDSKOJ POVIJESTI- on je izvan vremena, on je na KRAJU VREMENA, kada “vrijeme stane za sve”- a taj “kraj” ljudskim razumijevanjem ne možemo dohvatiti.

 

 

S druge strane, BOG GOVORI O KRAJU I UPOZORAVA NAS NA ONO ŠTO SE IMA DOGODITI i čini to na način koji NADILAZI VRIJEME: čini to u ZNAKOVIMA. Čini to kako bi nas ZNAKOVI PODSJETILI NA POTREBU BUDNOSTI. Stoga je važnije za nas prepoznavanje vlastitih slabosti, nego znakova kraja vremena, jer oni koji se tek na kraju svega sjete kako bi trebali živjeti drugačije- griješe: vrijeme je tada ISTEKLO, NEMA GA. O tome su trebali razmišljati tijekom cijeloga svoga života.

 

 

Znakove, po kojima nas Bog želi držati “budnima”, možemo svrstati u tri skupine. “Prvu skupinu znakova, koja najviše upada u oči možemo sažeti natuknicama RAT- KATASTROFE- PROGON VJERE” (isto, str. 189). Ova se skupina znakova pojavljuje u svakoj generaciji ljudi, stoga se posljednja vremena stalno čine prisutnima. Ona to i jesu, ali ne zbog znakova, jer važnije je shvatiti kako SVAKO VRIJEME PRISILJAVA NA BUDNOST, a o tome je li ili nije došao kraj vremenu kako ga mi kronološki shvaćamo, sami NE MOŽEMO PROSUĐIVATI.

 

 

Druga grupa znakova počinje sa pojavljivanjem ŽENE ODJEVENE U SUNCE, MJESEC JOJ POD NOGAMA I NA GLAVI KRUNA OD DVANAEST ZVIJEZDA. Ni ovaj znak nije poveziv s nečim vremenitim. Više od ičega on nas podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju i Dijete koje je ona rodila. Njezino MATERINSTVO SE PROTEŽE NA CIJELU CRKVU, stoga u ovoj grupi znakova, sve što se pojavljuje možemo gledati ne samo kroz Blaženu, već i kroz cjelokupnu Crkvu kao “ženu” koja je rođena iz krila Žene. Ovai nas znakovi dovodi nas do BORBE NA NEBU i do PROGONA ŽENE I NJEZINA DJETETA. Vjerojatno se odnosi na BORBU PROTIV ZLA koja dolazi od Đavla, te na progon Crkve u vremenu. Nije li to znak kojeg primaju sve generacije? Jest, i uistinu, na neki smo način u Posljednjim vremenima, ali važnija je od toga BUDNOST u SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, kojom ne dozvoljavamo da ZLO PRODRE U NAS, U NAŠ ŽIVOT.

 

 

Konačno, treću skupinu znakova obilježava KRAJ NAPETOSTI IZMEĐU SILA ZLA I CRKVE ISUSA KRISTA. Znakoviti su brojevi, pa se primjerice broj SEDAM ponavlja TRI PUTA. Iza SEDAM PEČATA, dolazi SEDAM TRUBLJA, i na kraju dolazi SEDAM POSLJEDNJIH ZALA: “vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji”. Ono “more od prozirca pomiješano s ognjem” može nas podsjećati na spasnje koje je narod doživio pri izlasku iz Egipta. Stoga govori o onima koji su spašeni. To su oni “koji pobijediše Zvijer” i koji sada pjevaju slavu Bogu i Jagnjacu Božjem: “Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!”. Ovo iskazivanje slave oblik je molitve koji sada ptrehodi novoj Božjoj intervenciji koja ima doći u kojoj će se osloboditi svi utjecja Đavla i njegova zla: “Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!

 

Znakovi nisu cilj sam sebi i griješe oni koji misle kako samo znakove treba gledati. Oni su UPOZORENJE, ali prije svega UPOZORENJE NA BUDNOST U SUOČAVANJU S GRIJESIMA. Ne smije nam se dogoditi da nas Gospodin zatekne nepremne, da smo puni grijeha, da smo uspavali svoj život u vjeri i živimo drugačije. Danas, kada su nam mediji puni katastrofičnih najava, više od ZNAKOVA brine nas NEDOSTATAK ONIH KOJI U TIM KATASTROFAMA USPIJEVAJU DO KRAJA BITI KRŠĆANI, KOJI SU STRPLJIVI U NEVOLJAMA, USTRAJNI U ŽIVLJENJU KRŠČANSTVA. Mnogi pričaju o znakovima, ali ne žive kršćanstvo pokazujući tako kako ne razumiju Isusovu Riječ.

 

O ODNOSU PREMA SVETOJ MISI

 

 

 

Nije li neobično da se mnogi kršćani, koji su mirni, čak i svečani u društvenim odnosima (nigdje im se ne žuri), u svojem gotovo neaktivnom poslovnom životu, za stolom i za vrijeme odmora (ni u tome im se ne žuri), nije li neobično da upravo takvi strahovito žure i u svojoj nestrpljivosti tjeraju svećenika da skrati, da požuri vrijeme posvećeno Presvetoj Žrtvi na Oltaru.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 530.

Kada se približiš Svetohraništu, sjeti se da ON... na tebe čeka već dvadeset stoljeća.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 538.

 

 

 

Radi tebe je ostao na zemlji. - Nije poštovanje prestati pričešćivati se ako si se dobro pripravio.- Nepoštovanje je samo ako ga se ne primi dostojno.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 539.

 

 

 

Pričešćuj se.- Nije to nedostatak poštovanja.- Pričesti se upravo danas, čim izađeš iz one zamke. -Zaboravljaš što je Isus rekao: ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima?

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 536.

 

 

 

 

Pouzdanje u Boga

 

Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Članak o kršćanskom životu.

 

 

Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.

 

Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.

 

Borba i povjerenje

 

Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]

 

Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.

 

Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.

 

Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.

 

Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]

 

Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.

 

Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''

 

Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.

 

Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki  koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.

 

Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.

 

Prepuštanje

 

Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]

 

''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.

 

Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.

 

Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "

 

Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.

 

Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.

 

Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.

 

Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.

 

Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....

 

Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.

 

Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.

 

Početak iznova

 

Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.

 

Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.

 

Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.

 

Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.

 

Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.

 

 Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.

 

J Dieguez 

 

Fusnote: 

 

[1] Lk 5:5. 

 

 

 

[2] Kovačnica,br.. 416. 

 

 

 

[3] Jn 21:18. 

 

 

 

[4] Cf. Mt 26: 34-35. 

 

 

 

[5] Lk 5:5. 

 

 

 

[6] Lk 5:4. 

 

 

 

[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31. 

 

 

 

[8] Lk 5:6 

 

 

 

[9] Lk 5:8. 

 

 

 

[10] Lk 5:11. 

 

 

 

[11] Put, 292