Mt 25, 1-13
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'« »Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
ISUS IDE TAMO GDJE VIDI SVJETLO
“O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!'” Ovim riječima Isus želi upozoriti kako Bog IZNENADA može banuti u naš život I kako možemo biti NESPREMNI ZA NJEGOV DOLAZAK, baš poput onih djevica koje sa sobom nisu ponijele ulje za svijeće. One su ostale TAPKATI U MRAKU, dok su mudre djevice uljem napunile svijeće I pošle u susret zaručniku. U tradiciji Izraela, vjenčanje se odvijalo tako da je u jednom trenutku ženik pošao po zaručnicu koja ga je čekala sa svojim družicama u svojoj kući. One su morale biti spremne za njegov dolazak I ne opuštati se kako se ne bi predomislio I vratio. SPREMNOST djevojaka, bila je dobar znak LJUBAVI KOJA ČEKA NA SVOG DRAGOG. Čekanje je bilo znak ljubavi I poštovanja, a ne puki tradicijski izričaj.
Lako je prepoznati likove iz ove prispodobe: ZARUČNIK JE ISUS KRIST, DJEVICE PREDSTAVLJAJU CRKVU KOJA ČEKA SVOGA ZARUČNIKA. U toj Crkvi žive I spremni I nespremni na taj dolazak u kojem će se Crkva sjediniti potpuno sa svojim Zaručnikom. Djevice su zapravo VJERNICI koji sačinjavaju Crkvu. Oni koji nisu budni, koji nemaju ulja, to su oni koji NE ŽIVE JEDAN ŽIVOT U VJERI: njihova je vjera ostala SUHA KAO SVJETILJKA BEZ ULJA. Stoga njihovo ponašanje ničim ne podsjeća na ponašanje jednog vjernika. Takvi ljudi ne mogu drugima dati svoga svjetla. Sjetite se obaveze koju je Gospodin ostavio nama: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. (15) Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. (16) Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,14-16).
Zadatak nam je da vlastitom vjerom drugim (jednako kao I sebi) osvjetljavamo put prema Kristu. Pa I sam Zaručnik ide tamo gdje VIDI SVJETLO- On ne ide u tamu, gdje nema ni vjere ni života. Drugim riječim, milost se neće izlijevati tamo gdje nema svjetla u nekom životu. Ondje gdje se čovjek bori za sebe, za svoj ispravan put prema Bogu, kao da dolijeva stalno ulje u svijeću, koja će tada trajno gorjeti. Upravo se to očekivalo od djevica: da imaju dovoljno ulja, da ga doliju, da one učinu nešto što će Zaručniku pokazati mjesto na koje mu je doći. Kaže sveti Augustin: “Bdij sa srcem, sa vjerom, sa nadom, sa ljubavlju, sa djelima, (…); spremaj svjetiljke, čuvaj da se ne utrnu, nahrani ih NUTARNJIM ULJEM. Stalno ih dopunjaj tim uljem nutrine koje se izlijeva iz jedne ČISTE SAVJESTI; ostaj u zajedništvu sa Zaručnikom preko Ljubavi, kako bi te uveo na gozbu na kojoj se tvoja svjetiljka nikada neće ugasiti” (Sermones, 93,17).
SVJETILJKE- NAŠ ŽIVOT
Danas se možemo pitati što su to SVJETILJKE KOJE NOSE DJEVICE? SVJETILJKE su naši ŽIVOTI kojima upravljamo. U ono vrijeme, svjetiljke su trebale biti ispunjene ULJEM KAKO BI SVIJETLILE. Postoji sličnost sa našim životima. Svaki naš život, trebao bi, prije svega SVIJETLITI DRUGIMA poput svjetiljke I SVOJIM SVJETLOM POKAZIVATI PUT PREMA BOGU. Kako bismo mogli uopće svijetliti ŽIVOT MORA BITI ISPUNJEN poput svjetiljke.
Dvije stvari su vezane uz svjetiljke: najprije one moraju svijetliti mjesto na koje ima doći zaručnik; a s druge strane, moraju i drugima osvjetljavati put prema njemu. I jedno i drugo jako je važno pogledamo li kraj ove prispodobe. Na kraju priče lude djevice ostaju IZVAN SVEČANOSTI. Kada se vrata svadbene dvorane JEDNOM ZATVORE VIŠE SE NE OTVARAJU. „»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«” Tako je i sa našim životom nakon smrti: kada jednom umremo, ako nismo imali svjetla u sebi, Gospodin će zatvoriti putove prema sebi. Nakon jednog lošeg i nečestita života, života o kojem se nije vodilo računa, života koji je bio zapušten NIJE MOGUĆE NAPRAVITI NADOKANDU NAKON SMRTI: takvima se vrata zatvaraju. Potrebno je dakle malo truda u ovom životu, kako bi NAŠ ŽIVOT BIO ISPUNJEN SVJELTOM DOBROTE I LJUBAVI, i kako bi to Isusu sutra, nakon smrti to svjetlo pokazalo gdje smo- kako bi nas privukao k sebi.
ULJE
Postavljamo sebi pitanja: kako svijetliti I što je to čime mora biti ispunjene naš život? Što je to ulje?Kako o ovoj potrebi da se bdije nad svojim životom, u kojem ćemo paziti na savjest, na život u vjeri, govori sveti Josemaria Escriva de Balaguer: “Kršćanstvo nije stvar koja sebi dopušta komodan život: NIJE DOVOLJNO BITI U CRKVI. Prvo obraćenje, prva promjena ponašanja- to je stvarno jedini trenutak kojeg se netko sjeća- netko tko u tom trenutku shvaća što Gospodin želi od njega. To je jako važno. Ipak, važnije od toga, ali I teže, jesu ona STALNA OBRAĆENJA (stalne promjene u ponašanju koje nas vode Kristi, op. Autora). I za održati sebe u tim stalnim obraćenjima, potrebno je imati jednu dušu mladu, zazviati Gospodina, otkrivati u svom životu istinske vrijednosti, tražiti oprost,... (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 57).”
Drugim riječima, da bi se STALNO IMALO ULJA UZA SEBE, POTREBNO JE REZERVU DOPUNJATI: molitvom, isrpavnim životom, djelima ljubavi, velikodušćnošću,... Gospodin je jednom rekao: “Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15,14). Pvo se odnosilo na farizeje koji nisu živjeli ispravno svoju vjeru. SLIJEPAC NE VIDI SVJETLO, a SVJETLO KOJE VIDIMO-VIDIMO GA U SEBI. Dakle, potrebno je imati U SEBI NEŠTO ŠTO ĆE NAS U OVOM ŽIVOTU UPRAVLJATI BOGU. Potrebno je imati SVJETLO KOJIM ĆEMO SVIJETLITI, A ONDA ČE I DRUGI POĆI ZA NAŠIM SVJETLO.
“Imati ulja u svići” znači IMATI VJERE U SVOM ŽIVOTU, i to imati takvu vjeru koja će nas poticati da djelujemo u svijetu tako da SVIJETLE NAŠA DJELA DOBROTOM I LJUBAVLJU. Može Vam se učiniti da nekada uzalud “trošite ulje”, ali nije tako. Nikada ne znate kada će Vaše svjetlo druge potaknuti na razmišljanje O SEBI, O BOGU, O SVIJETU- O VJERI. ŽIVOT BEZ VJERE je poput SVJETILJKE BEZ ULJA; svjetiljku možete ulaštiti, očistiti izvana I iznutra I ona će biti sjajna. Uistinu bit će zgodna za oko baš poput ljudi čija ljudskost privlači pozornost svojom čistoćom I ispravnošću. No to je ono što se vidi po danu, onda kada ima svjetla. Drugim riječima, ovakva ljudskost je jasna I vidi se kod gotovo svih ljudi onda kada sve ide kako treba. Što je sa takvom svjetiljkom kada “padne mrak”, kada dođu tegobe?
U nevoljama ljudi nerijetko gledaju najprije sebe. Onaj koji IMA ULJA U SVIJEĆI, on se ne obazire previše na sebe, već gleda druge- dijeli svoje svjetlo sa drugima, svoju dobrotu usmjerava drugima. Tada nije dovoljno imati savršen život gledajući izvana- potrebno je biti ISPUNJEN NEČIM IZNUTRA- nečim što te potiče na nesebičnu dobrotu koja se vidi ali koja se čini bez pretenzija da se vidi. Ne zaboravite jednu stvar: ako je Vama trenutno dobro- ne znači da je svima dobro. Možda, dok Vi živite na “svjetlu”, netko prolazi kroz MRAČNU FAZU ŽIVOTA u kojoj ga pritišću obaveze, krediti, problemi u obitelji, nerazumijevanje okoline. TAKVI LJUDI TREBAJU VAŠE SVJETLO, trebaju Vašu dobrotu, toplinu Vašega srca. Nemojte im okretati leđa I skrivat svoje svjetlo kada ih vidite. Vama se ulje (vjera) dalo kako bi VAŠE SVJETLO SVIJETLILO DRUGIMA, A NE SAMO VAMA
Sada možemo isto pitanje postaviti drugačije: što je to čime mora biti ispunjen naš život, naše otvoreno srce kako bismo svijetlili drugima? Moramo razmišljati o tome koji je cilj tog davanja svjetla svojim životom. Cilj je drugima pokazati gdje je Bog. U tom smislu, moramo postaviti još jedno pitanje: kako ćemo drugima pokazivati na Boga, ako nemamo pojma o Bogu ili o vlastitoj vjeri?
Želim kazati kako SAMA LJUDSKOST NIJE DOVOLJNA KAKO BI OSVJETLJAVALI PUT PREMA BOGU. Naime, potrebno je da naši postupci koji izlaze iz tog našeg otvorenog srca, budu takvi da druge POTIČU NA RAZMIŠLJANJE O BOGU. Rekosmo kako postoje ljudi kojima okolnosti učine da svima mogu činiti usluge I čine ih. Čine li oni dobro drugim ljudima? Čine- ipak, postoji mogućnost da njihova ljudskost ne svijetli tako da pokazuje put prema Bogu, da potiče na razmišljanje na Boga.
Naše postupanje mora biti potaknuto VLASTITOM VJEROM. Drugim riječima, naša svjetiljka, naš život, naše otvoreno srce, mora biti ISPUNJENO VJEROM. VJERA U BOGA mora biti razlogom naših postupaka. Kada je vjera razlog svega, onda je sigurno kako ne činimo ništa za sebe, slobodni smo od samoga sebe I sve činimo za Boga. Naravno, u postupanju uopće ne bi trebali razmišaljati o tome, jer bi to onda nazivali kalkuliranjem. Takvo postupanje PLOD JE DUGOGODIŠNJEG ODGOJA U VJERI. Ovo je jedna od razloga zbog kojih Crkva zahtijeva od svojeg puka da dolazi na svete mise nedjeljom I blagdanima. Nije razlog milostinja, već pokušaj da se ODGOJI SRCE VJERNIKA ZA OTVORENOST PREMA DRUGIMA, TE ZA JEDNO POSTUPANJE KOJE ĆE POKAZIVATI SVIMA KAKO JE BOG JEDINI RAZLOG ZBOG KOJEG SE PONAŠAMO ONAKO KAKO BI SE TREBALI PONAŠATI.
Mudre djevice vode računa o svom ulju- o svojoj vjeri. Njihovo postupanje ravno je postupanju onog čovjeka koji je razloge svog ponašanja, razloge davanja dobra životna primjera našao u VJERI- U BOGU, a ne u sebi. Naša VJERA OPLEMENJUJE NAŠU LJUDSKOST I ČINI DA ONA SVIJETLI KROZ NAŠE POSTUPKE. Kada ostanemo bez vjere, svijetli ljudskost neko vrijeme, ali brzo se ostane bez svjetla. Svijetli u takvoj ljudskosti samo ono što je sukladno vjeri u Boga. Pa možemo kazati da čak I tada svijetli vjera koju čovjek ne poznaje. Stoga, nužno je Bogom oplemenjivati sebe u vjeri kako bi smo svijetlili drugima I pokazivali im svojim životom put prema Nebesima.
USPAVANE DJEVICE: ISPRAVNO KORIŠTENJE VREMENA
Običaj da djevice sa upaljenim svijećama dočekuju zaručnika na vjenčanju, Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2). Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, SPAVATI znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.
Stoga, za vrijeme ovog života moramo ispravno koristiti svoje vrijeme, jer ovaj život „nije ništa drugo nego jedan hod prema smrti” (Sveti AUGUSTÍN, La Ciudad de Dios, 13), odnosno prema susretu s Isusom Kristom nakon smrti. Vrijeme je ovog života dragocjeno i treba ga iskoristiti u potpunosti kako bismo „imali dovoljno ulja”, kako bi naš život i poslije smrti tako zasvijetlio da ga Gospodin jasno vidi.
Za one koji su poput ovih ludih djevica i žive uljuljkano i bezbrižno, ne hajući za vlastiti život, sveti Grgur Veliki veli kako će se i oni pokajati nakon smrti, ali će biti kasno, jer za tim nisu marili za života. Nakon smrti stanje koje sa sobom donosimo se ne može promijeniti: ili imamo ulja ili ga nemamo. Kano je za dopunjavanje svjetiljke: (koji su poput ludih djevica) „pokajat će se tada kada umru, ali njihova pokora neće imati vrijednosti niti će dati ploda, jer ne zadobivaju oprost za pokajanje oni koji sada gube vrijeme na gluposti, vrijeme u kojem treba zadobiti oprost” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 12 o evanđeljima). „Onaj koji je obećao oproštenje onima koji se pokaju, nije to obećao grešniku koji za pokajanje ne mari ili ga odgađa” (Isto).
Loše korištenje vremena, koje nas vezuje uz neizvršavanje obaveza, uz gubljenje vremena na gluposti, na grešne stvari, zapravo pokazuje nedostatak spremnosti da čovek promijeni svoj život. Kao i kod grešnika koji zna da se treba pokajati, ali stalno odgađa to. Djevice, i lude i mudre su sigurno znale kako će im trebati ulja, ali one lude nisu marile za to. Mislile su o drugim stvarima. Nisu vodile brigu o svom životu, o stvarima koje su im doista važne za tranutak vjenčanja. Valja nam ovaj život stoga cijeniti, jer „svaka je sitaucija u čovjekovu životu neponovljiva, plod je jednog istog poziva da se život živi intezivno, ostvarujući sve u njemu Kristovim duhom” (Sveti Josemaria EScRIvA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 112).
NE RASIPATI ULJE NA GLUPOSTI I ZLO
Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).
Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa svetim Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).
Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).
