Poštovani,

započinjemo radove oko promjene OSVJETLJENJA u crkvi.

Svu dosadašnju rasvjetu razmjestit ćemo tako da se lako mogu promijeniti dotrajale žarulje.

Od stare rasvjete zadržat će se ono što je lako razmjestiti i što daje dostatno svjetla u crkvi.

Dodat će se i nove bočne svjetiljke.

Promijenit ćemo ploču da prekidačima kako više ne bismo palili rasvjetu na osiguračima i rasteretiti dosadašnje osigurače od opterećenja.

Na kraju će se postaviti novi LUSTER u crkvi.

Obavještavamo Vas kako je i stara čoka poslana na restauraciju u Italiju, pa se nadamo kako će se uspjet spasiti i sastaviti.

 

Hvala svima koji su svojim donacijama pomogli da ovo i ostvarimo, kao i svima koji potrebe naše mjesne crkve stavljaju redovito u svoje molitve.

 

S poštovanjem,

Vaš župnik

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

-iz shematizma Splitsko- makarske nadbiskupije, don Mile Vidovića-

Župa obuhvaća veliko područje od Vrulje na istoku do Čeline na zapadu, odnosno mjesta Stanići na istočnoj strani grada Omiša. Rogoznica se prvi put spominje, koliko je do sada poznato u povijesnoj listini kneza JURJA ŠUBIĆA II. iz 1315. godine, u kojoj se spominju Rogozničani pod latiniziranim nazivom ROGOSNICEN/SES/ kojima knez udjeljuje razne povlastice, kao i ostalim stanovnicima omiške općine. Poslije toga župa se navodi u raznim dokumentima. Središte i najveće naselje u prošlosti bilo je LOKVA ROGOZNICA, koja se nalazi ispod brda (Omiška Dinara). Do 18. stoljeća župu je sačinjavalo samo to selo koje je dobilo ime, čini se, po velikoj lokvi i trstici (rogoz) koja je oko nje rasla. Za župnika don PETRA KUZMANIĆA 1757. godine ta je lokva bila ograđena, a mali rezervar za vodu napravila je državna vlast tek 1907. koji se 1920. počeo povećavati i završen je tek 1931. godine. Već u 18. stoljeću stanovništvo je počelo napuštati staro selo, kao i neka sela iza brda, i spuštalo se prema moru. Proces preseljavanja bliže moru nastavljen je u 19. i poglavito u 20. stoljeću, poslije Drugog svjetskog rata i izgradnje jadranske ceste. Rogoznica se kao samostalna župa spominje prvi put 1495. godine pod latinskim nazivom PAROCHIA SANCTAE DOMINICE DE ROGOSNICA, a to je don LOVRO KATIĆ preveo: župa sv. Nedjeljice, što je neobično kada se zna da je župa uvijek bila naslovljena na Gospu, kao što je i danas. Župa se osammostalila vjerovatno nešto prije te godine, ali svakako poslije 1461. kada nadbiskup LOVRO ZANE piše omiškom župniku, da Rogožđani sami trebaju uzdržavati svoga kapelana, ukoliko ga žele. Tada je Rogoznica potpadala pod omišku župu. Organski dekret austrijske vlade iz 1849. godine Rogoznicu je i nadalje ostavio kao samostalnu župu zbog njezina položaja i dovoljnog broja duša. Prvi put Rogoznica je došla pod tursku vlast 1475. godine i pod Turcima se zadržača nekoliko godina, jer se već 1481. godine navodi da je pod mletačkom vlašću. Krajemo 1498. ili poččetkom 1499. godine ponovo je došla pod Turke i pod njihovom vlašću ostala sve do 1684. godine. U međuvremenu doživjela je u par navrata privremeno oslobođenje. Prvi put bila je oslobođena nakon pobjede kršćanske mornarice kod Lepanta 1571. godine, kada su se stanovnici Rogoznice, kao i sva sela Makarskog primorja sve do Neretve, dragovoljno pridružili Mletačkoj Republici, ali je to osobođenje bilo kratkoga vijeka, jer su već 07. ožujka 1573. Mlećani morali prepustiti Turskoj Rogoznicu i cijelo Makarsko primorje. I na početku Kandijskog rata 1646. godine Rogoznica je s ostalim primorjem dragovoljno stupila pod meltačku vlast, ali je i to oslobođenje trajalo samo do 22. studenoga iste godine. Do konačnog i trajnog oslobođenja došlo je 18. travnja 1684. godine, pa nadbiskup COSMI 1687. godine navdi Rogoznicu među župama splitske nadbiskupije koje nisu pod turskom vlašću. Župna kuća se nalazi u Lokvi Rogoznici nedaleko od župne crkve. Godine 2001. kuću je temeljito obnovio župnik don IVAN BABIĆ. Zalaganjem župnika don Ivana Babića i samih župljana, godine 2015. dijelom je obnovljena i župna crkva.

 

CRKVE

 

  ŽUPNA CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Župna crkva sagrađena je u Lokvi Rogoznici 1867, a posvećena je od splitskog biskupa Nakića 22. lipnja 1900. Tlocrt joj je u obliku grčkog križa koji u rasponu krakova ima dimenzije 15,50 x15,50 metara. Sagrađena je od lijepo klesanog kamena na mjestu stare srušene crkve koja se spominje još od 1495. godine. Pročelje je okrenuto prema zapadu. Portal je nešto istaknut i na njemu ima mali kameni križ. Poviše križa je veliki okrugli prozor kroz koji dolazi svjetlo na pjevalište. Nad sjecištem lađa je niska četvrtasta kupola. Niski zvonik s velikim otvorima na luk sa sve četiri strane i kamenim stupićima nalazi se na jugoistočnoj strani crkve. Crkva je bila stradala od posljedica bombardiranja za vrijeme Drugog svejtskog rata, pa je 1955. godine za župnika don Ćire Žamića bila popravljena. Novo oštećenje crkve je doživjela u potresu 1962. te je popravljena 1965. godine, također za župnika Žamića. U crkvi su oltari: Presvetog Sakramenta, Velike Gospe i sv. Ivana i Pavla. Glavni oltar je bio u nekoj zapuštenoj crkvi u Cresu i kupili su ga rogoznički mornari 1800. godine. Oltar sv. Ivana i Pavla, mučenika, nabavljen je milostinjom župljana i podignut je iz zavjeta u vrijeme žpnika don Josipa Perasovića (1888-1903), izradio ga je majstor Bilinić iz Splita.Gospin oltar izgražen je za župnika don Josipa Škarice 1867, a Gospin je kip nabavljen 1885. godine. Današnja krstionica nabavljena je 1921. godine. U kupoli se nalaze freske četiriju evanđelista, rad Podolskog 1937. godine.

 

CRKVA SVETOG ROKA U MIMICAMA

Sagrađena je 1913. godine na mjestu manje starije crkve sagrađene 1857. godine. To je jednobrodna građevina s četvrtastom apsidom od klesana kamena. Nad vratima je kameni križ, a na sredini pročelja velika osmerokraka rozeta. Kameni zvonik s piramidom nalazi se kod apside. Crkva je u potresu 1962. godine bila oštećena i za župnika don Dušana Vukovića popravljena. Sredstvima iz ostavštine pok. LJUBICE MIMICA godine 1987. sagrađen je mramorni oltar i ambon. Oltar je podignut i posvećen sv. Roku 24. kolovoza 1987. Kip svetog Roka i drugi kipovi obnovljeni su 1989. godine. U crkvi se nalazi više slika, pa je 1990. godine župnik don Stipe Žuro u njoj otvorio galeriju sakralne umjetnosti. Na tome se nije ostalo, pa su se tu našle i druge slike koje ne odgovaraju sakralnosti prostora (opaska don Mile Vidovića).

 

CRKVA SVETOG MARKA, EVANĐELISTA U PISKU

 

Crkvu je u 18. stoljeću podigla obitelj FRANCESHI PERINOVIĆ iz Omiša. To je jednobrodna građevina s malom uglatom apsidom do koje je sagrađen zvonik 1906. godine. Kao i ostale crkve u župi tako i ova ima prozore sa završetkom na luk. Iznad proćelja se nalazi kameni križ. Na oltaru je slika sv. Marka, evanđelista. Crkva je bila oštećena od potresa 1962. godine, ali je zauzimanjem župnika Vukovića temeljito popravlejna. Zbog oštećenosti krova crkva jeposljednjih godina naglo počela propadati, pa je župnik don Ivan Babić do blagdana sv. Marka 1999. godine temeljito obnovio krov i unutrašnjost crkve, a novčana sredstva su prikupili župljani.

 

CRKVA GOSPE LURDSKE U MARUŠIĆIMA

 

Sagrađena je 1909. godine od klesanog kamena. Iznad vrata s polukružnim završetkom nalazi se kameni križ, a iznad njega okrugli kameni prozor. Nad pročeljem je zvonik na preslicu za dva zvona. Svi prozori imaju završetak na luk. Crkva je s apsidom duga 14,50 i široka 7,50 metara. Crkveno dvorište ograđeno je kamenom. Na prozore su u novije doba postavljeni vitraji s likovima raznih svetaca. Za 90. obljetnicu izgradnje župnik don Ivan Babić crkvu je 1999. iznutra obnovio i elektrificirao zvono.

 

CRKVA SVETOG KUZME I DAMJANA NA GORICI

 

Crkva se nalazi na Gorici gdje je i staro groblje. To je jednobrodna građevina bez apside. Dimenzije zidova su različite, pa je prosječna dužina 8,50, a širina 4,50 metara. Svod je prelomljen. Iznad vrata je ploča, vjerojatno iz rimskog vremena, a bila je nadgrobna ploča. Iznad te ploče je u kamenu isklesan otvor u obliku četverolista. Nad pročeljem je zvonik na jednu preslicu za jedno zvono. Crkva je bila ožbukana izvana i iznutra. Na njoj se mogu vidjeti elementi gotičkog, renesansnog i baroknog stila. Oltarna kamena menza 160 x 85 cm postavljena je na zidani četvrtasti stup. Crkva se prvi put spominje 1461. godine, što znači da je sagrađena prije te godine. Turci je nisu srušili prigodom okupacije, jer je navodi nadbiskup Andrija Corner 1527. godine. Godine 1689. na oltar je postavljena slika na drvu, triptih, s likom Velike Gospe u sredini, a sa strana su sv. Kuzma i Damjan. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1972. crkvu je proglasio spomenikom kulture treće kategorije, što znaći da crkva kao kulturni spomenik ima regionalno značenje. Početkom 2004. godine započela je obnova crkve uz pomoć Ministarstva kulture RH. (Navedeni triptih sada se nalazi u prostorijama župne kuće kako bi ga zaštitili od daljnjeg propadanja).

 

CRKVICA SVETOG VIDA

 

Sagrađena je na samom vrhu planine iznad sela Lokve-Rgoznice. Podignuta je na 639 metara nadmorske visine. Sagrađena je na mejstu stre crkve, koju nadbiskup Cosmi spominje 1687. godine, neposredno nakon oslobađanja od Turaka, što bi moglo značiti da je podignuta prije turske okupacije, vjerojatno u 15. stoljeću kako to drže stručnjaci Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Polubačvasti svod nekada je bio pokriven kamenim pločama, a u novije vrijeme cementom, kao što je slučaj i s apsidom. Duga je 7, a široka 3,80 metara, donji zid je 20 cm kraći. Bila je oštećena za vrijeme Drugog svejtskog rata, a zbog svog položaja više je puta stradala od groma, kao i od potresa 1962. godine. Djelomično je popravljena 1992. godine, za župnika don Jure Žure, da bi s eu njoj mogla govoriti misa, a potpuna obnova je izvršena 1998. godine, za župnika don Ivana Babića, kada je postavljen novi krov, podignuta nova kamenapreslica za jedno zvono, te uredila unutrašnjost, okoliš i prilazni put, a sve to uz pomoć većeg broja donatora i helikoptera Hrvatske vojske iz Divulja koji je dovozio materijal. Svečev kip, koji se prije obnove crkve nalazio u župnoj crkvi, sada je vraćen u obnovljenu crkvu. Crkvica je od 1972. godine proglašena spomenikom kulture četvrte kategorije, što znači da ima lokalno značenje.