Mt 19, 16-22

 

I gle, pristupi Isusu netko I reče mu: “Učitelju koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” A on mu reče: “Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Upita ga: “Koje?” A Isus reče: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Kaže mu mladić: “Sve to sam čuvao! Što mi još nedostaje?” Reče mu: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

 

 

 

ŠTO JE „DOBRO” ZA BOGATOG MLADIĆA?

 

 

 

U današnjem evanđelju, Gospodinu pristupa jedan mladić pun entuzijazma za slijediti Krista. Razmišljajući o njemu, shvaćamo kako imamo nekoga tko je uložio puno truda u svoj život u vjeri kako bi vjerodostojno živio ono u što vjeruje. Kada pristupa Isusu pita ga za DOBRO KOJE TREBA ČINITI U ŽIVOTU KAKO BI ZASLUŽIO ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Isus mu odgovara na način kojim pokazuje kako POSTOJI NEŠTO ŠTO NADILAZI DOBRO KOJE MI ČINIMO U ŽIVOTU. Stoga ga najprije propitkuje o ZAPOVIJEDIMA BOŽJIM. Mladić radosno odgovrara kako ih je sve čuvao u svom životu, ali ne shvaća zašto ga Gospodin pita o zapovijedima. Naime, DOBRO U SVOM ŽIVOTU ČINE SVI. Ipak, ne čine svi na jednak način I ne usmjeravaju dobro svi na jednak način u svom životu.

 

 

 

Dobro koje činimo, možemo činiti RADI SEBE, ali I RADI DRUGIH. Oba su puta legitimna. Ipak postoji suptilna razlika u NAKANI. Naime, prirođeno je čovjeku da sve što čini- čini jer misli da ČINI DOBRO. No, kada je CILJ TAKVOG DJELOVANJA U SEBI, onda to dobro ne zadobiva iste boje kao kada je CILJ DJELOVANJA U BLIŽNJEMU.

 

 

 

Primjerice, ovaj je mladić sve zapovijedi obdržavao RADI SEBE, RADI SVOJE TAŠTINE, SVOGA DOBRA GLASA. Zasigurno su mu godile hvale koje je primao zbog svoga načina života: tako bogat, a tako privržen vjeri! Uistinu za svaku pohvalu. Čini se kako su te pohvale bile ono što je njega zadovoljavalo. Kada bi ovaj mladić ispravno shvaćao svoju vjeru, onda bi NA PRVOM MJESTU SVE DOBRO ČINIO RADI BOGA I RADI BLIŽNJIH. A onda bi se na njegovu dobrotu dodalo s Božje strane sigurno u izobilju.

 

 

 

DAREŽLJIVOST U DOBROTI

 

 

 

Kažu filozofi kako se DOBROTA ŠIRI SAMA OD SEBE. Stoga Vam postavljam pitanje kakva je to dobrota koja za CILJ IMA ONOGA KOJI ČINI DOBRO? Nije li to čudno? Ne radi li se tu o sebičnosti? DOBROTA PRETPOSTAVLJA DAREŽLJIVOST- U NARAVI DOBROTE JE DA SE DAJE, DA SE PREDAJE DRUGOME! Takva se dobrota preimenuje u LJUBAV, a takav je Bog koji sve dobro ne čini zbog sebe već zbog nas. Bog je Ljubav!

 

 

 

Ovo “činjenje dobrih djela” koje je bilo usmjereno njemu samome, njegovu dobru glasu, zapravo je razlog zbog kojeg se silno RASTUŽIO kada je čuo Isusov odgovor na svoje pitanje: “Što mi još nedostaje?” Isus mu odgovara: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš I podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi I idi za mnom.” Isus od čovjeka traži da mu se PREDA CIJELI- DA MU SE DARUJE POSVE. I kao pokazatelj da to I može, govori mladiću da DARUJE SVE ŠTO IMA (a bio je imućan) kako BI SRCE OSLOBODIO ZA ISUSA. Isusa se ne može slijediti u škrtosti I sebičnosti, već u darežljivosti koja ne traži ništa za sebe- koja cilj ima u dobru bližnjega.

 

 

 

Što je dakle puno više od činjenja dobra? “Potpuno se predati osobi Isusa Krista, podijeliti s njim svoj život I svoju sudbu staviti u njegove ruke, sudjelovati slobodno I s ljubavlju u poslušnosti volji oca nebeskoga.” (Sveti Ivan Pavao II, Veritatis splendor, br. 19). Ne možemo se Bogu predati ako nam nedostaje darežljivosti u životu. Jer Bog traži da mu DARUJEMO SAV SVOJ ŽIVOT, NE DJELIĆE, NE MRVICE OD SEBE- VEĆ SEBE CIJELOGA. Pa, ako nismo u stanju darovati nešto materijalnoga svojim bližnjima, teško ćemo slijediti Boga.

 

 

 

Darivanje dakako nije samo materijalno. Više od toga je potrebno nekada darovati osmjeh, utjehu, svoju strpljivost, saslušati nekoga s ti se baš I ne razgovara, odvojiti vrijeme za nenadnog gosta, napraviti uslugu čovjeku kojega I ne poznaješ,.... Više od toga je darivanje Bogu preko svoga poziva kada obavljamo svoje DUŽNOSTI, bilo u kući, bilo na poslu. Radeći sve primjereno I uzorno pretvaramo se u svjetiljke koje drugima sivjetle pu prema Bogu. Dajemo im primjer pokazujući kako se preko svakodnevnih stvari koje nam nisu uvijek po volji, dolazi do Gospodina.

 

 

 

Kada smo umorni ili nes nešto boli, možemo biti darežljivi u strpljenju- nije nam potrebno druge zamarati svojim mukama. Ne mora cijeli svijet znati kako smo umorni I kako nas boli. Niz je primjera koji očituju na djelu jesmo li, ili nismo darežljivi. Ono što je najvažnije jest da neko SVOJE DOBRO U KONKRETNOJ ŽIVOTNOJ SITUACIJI, DARUJEMO DRUGOME; da drugoga ne opterećujemo svojim slabostima, manama, lošim karakterom, nervozom.... To je jedna posve konkretna darežljivost.

 

 

 

“Treba se znati darivati, izgarati pred Bogom poput svjetiljke koja se meće na svijećnjak da bi svijetlila ljudima uronjena I tamu; kao žižak svjetla koji izgara blizu oltara I koji se svijetleći, do kraja troši.” (Sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 44).

 

 

 

DARIVANJE UNOSI RADOST U DUŠU

 

 

 

Zašto govorimo o darežljivosti u svjetlu današnjeg evanđelja? DAREŽLJIVOST NAS POUČAVA KAKO SEBE IZBACITI IZ CENTRA SVIJETA; KAKO “SEBE NE VEZATI NA SEBE”, VEĆ DRUGIMA DAVATI BEZ POTRAŽIVANJA ŠTO IM TREBA; POUČAVA NAS KAKO DRUGE LJUBITI KRŠĆANSKOM LJUBAVLJU. Upravo u ljubavi je ključ za razumijevanje ponašanja ovog bogatog mladića. Kazali smo kako je činio dobra I kako je čuvao zapovijedi, ali cilj svega bio je on sam: sve je činio zbog sebe. Siguran sam kako je taj mladić puno puta darovao štošta ljudima. Ipak, pitanje je kolikoje bio RADOSTAN ZBOG TOGA.

 

 

 

Možda ga je darivanje ispunjalo ponosom jer je ON DAROVAO, A NE NETKO DRUGI. No tako danas rade mnogi- DARUJU DA BI SE ČULO ZA NJIH- DA BI ONI BILI GLAVNI, DA BI NJIMA PORASLA SLAVA MEĐU LJUDIMA. Takvi ljudi ne mogu biti radosni zbog darivanja, jer se TJESKOBNO BRINU ZA SEBE I ZA POSJED SVOGA SRCA. A posjed srca ovakvih ljudi nam je pokazao ovaj mladić- to je MATERIJALNO, TO JE PROPADLJIVO, TO JE PRAH I PEPEO. Posjed naših srdaca treba biti LJUBAV KOJA ISPUNJA SRCE DARIVATELJA.

 

 

 

LJUBAV JE ONO ŠTO NAS ČINI RADOSNIM: kada darujemo iz ljubavi onda smo sretni I radosni zato je VOLIMO ONOGA KOJEM SMO DAROVALI. Sretni smo zbog NJEGOVE SREĆE, A NE ZBOG SVOJE. Kada darujemo radi sebe, ova radost izostaje- I više ne može govoriti o darivanju (barem ne kršćanskom darivanju), već o poslovanju u kojem darovatelj očekuje NEŠTO ZAUZVRAT ZA DAR KOJEG JE DAO. To više nije dar, već ulaganje, posao- tu nema radosti.

 

 

 

To smo vidjeli I kod ovog mladića. Na Isusov zahtjev da sve proda I razdijeli potrebnima, “ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.” Vezao je svoje srce uz bogatstvo, nije bio sprman DAROVATI TO DRUGIMA I POKAZAO JE KAKO NIJE SPREMAN DAROVATI SEBE BOGU. Njegovo ponašanje komentira Bazilije Veliki: “Trgovac nije tužan kad na sajmu potroši sve što ima da bi nabavio robu, a ti si se rastužio (misli na ovog mladića) jer si trebao dati prah u zamjenu za život vječni.” (Sveti Bazilije Veliki, Catena aurea).

 

 

 

ŽALOST I TUGA UKAZUJU NA PREPREKE U DUHOVNOM ŽIVOTU

 

 

 

ŽALOST ovog mladića ŽALOST JE SVAKE OSOBE KOJA SE UDALJAVA OD KRISTA. Mladić je na Isusov prijedlog OKRENUO LEĐA KRISTU I OTIŠAO ŽALOSTAN. A mogao je biti jedna od apostola! Žalost se javlja uvijek kada nam nedostaje velikodušnosti I kada smo zatrovani jednom NEUREDNOM LJUBAVLJU PREMA SEBI- kada smo zatrovani sebičnom ljubavlju (pitanje je kolikoje to uopće ljubav). „Svi su vidjeli kako je odbio Gospodinovu ponudu punu ljubavi i otišao s tužnim izrazom na licu. Možda je mladić kasnije uspio naći lažna opravdanja za manjak velikodušnosti, opravdanja koja bi mu barem vratila izgubljenu staloženost (ali ne i mir, koji je plod predanja). (...) Koji propust! Koja neiskorištena prilika! Isusa, ili se slijedi- ili mu se gubi svaki trag!” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-83).

 

 

 

“Možemo biti umorni, možemo biti žalosni, možemo trpjeti, ali ŽALOST SRCA nešto je sasvim drugačije. Kao njezin izvor uvijek nalazimo oholost I sebičnost. Ako njen uzrok nije očit, iza žalsoti se može kriti taština ili nezadovoljene ambicije. Može se skrivati buntovništvo, da jednostavno ne želimo prihvatiti Božju volju. Bol možemo osjetiti, iznova vidjevši vlastite grijehe, ne toliko jer smo uvrijedili Gospodina, nego jer smo mi sami poniženi.” (Isto, VII-84).

 

 

 

Ako Gospodinu okrenemo leđa, nemojte misliti kako će trčati za Vama i vraćati Vas na pravi put. TO BOG PREPUŠTA SVAKOM OD NAS JER POŠTUJE NAŠU SLOBODU. Kada ljudi pogriješe glede svoga stila života, kada se odbiju od vjere i upadnu u razne grijehe, obično kasnije traže niz opravdanja za svoje greške i manjak velikodušnosti spram Boga. Bog od nas traži da mu DARUJEMO SVOJ ŽIVOT: DA ŽIVIMO KAO KRŠĆANI, POPUT SINA BOŽJEG, POPUT DJECE BOŽJE. To darivanje, baš kao i svako drugo pretpostavlja da mi SLOBODNO DARUJEMO SVOJ ŽIVOT. AKO NEMA SLOBODE U DARIVANJU- KAKO ONDA MOŽEMO GOVORITI O DARIVANJU?

 

 

 

Tako i kada odsutanemo od vjere- MI SMO ODUSTALI U SVOJOJ SLOBODI I NITKO NAM NIJE KRIV ZA TO. Nije potrebno tražiti razloge u drugim ljudima za naše okretanje leđa Isusu, već se traba stalno preispitivati I propitkivati riječima bogatog mladića: “Što mi još nedostaje?”

 

 

 

DAREŽLJIVOST RAĐA RADOST. Kazali smo kako darežljivošću rastemo u ljubavi, ali rastemo I u RADOSTI ŽIVOTA. To je radost koja razbija tuge I žalosti bogata mladića u nama. Žalosna je duša ostavljena na milost I nemilost napastima. Tako je niz grijeha nastalo u ljudima radi tuge koju nisu znali ili mogli odagnati od sebe. “Ako nas ponekad obuzme tuga, u molitvi se iskreno preispitajmo tražći njezin uzrok. Naći ćemo puno puta da je njen uzrok manjak velikodušnosti u odnosu prema Bogu ili prema drugima.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-86).

 

 

 

Osjetimo li tugu valja nam se preispitati u čemu to nismo bili dovoljno velikodušni? Jesam li pretjerano zabrinut za sebe, za svoje imanje, za svoj dobar glas, za budućnost, za glupe sitnice,...? “Kršćanska radost u potpunosti isključuje nezdravu I izmišljenu tugu: zavist, nezadovoljstvo, samosažaljevanje. Jedna od vrlina radosti jest da isključuje sve te muke pune otrova, iz kojih izvire smrt.” (M. Perrin, El evangelio da la alegria, Rialp, Madrid 1962, str. 59-60).

 

 

 

O ŽALOSTI UZROKOVANE GRIJEHOM I MANAMA KRŠĆANA

 

 

 

Sveti Toma Akvinski eli kako je „žalost jedan nedostatak nastao zbog neuredne ljubavi prema sebi samome, i taj nije jedan poseban nedostatak, nego je korijen mnogima koji iz njega niču” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 28, a. 4). Sveti Augustin kaže kako je „bol duše koju nazivamo žalost, zapravo jedna nelagoda zbog suprostavljenih stvari koje su nam se zbile” (Sveti Augustin, O Trojstvu, 1).

 

 

 

Žalost, slijedeći duhovne pisce uglavnom upućuje na postojanje problema u duhovnom životu. Kada to postane jedno trajno stanje, treba razmisliti postoji li neka prepreka između Boga i mene. Ipak, valja razlikovati između žalosti koja je uzrokovana vlastitim grijesima ili karakternim nedostacima, i žalosti koju bismo mogli svrstati u SUOSJEĆANJE, koja nema veze s prvim tipom žalosti.

 

 

 

O prvoj žalosti koja je vezana uz grijeh, „izvor nalazimo u LJUTNJI i BIJESU, i ona je posljedica štete koju netko jednom trpi, ili neke neuredne želje kojoj se ne opire” (Kasijan, Colaciones, 5). Tu možemo svrstati i kada se žalostimo radi neke iracionalne tjeskobe ili duhovnog pada. Jednako tako nalazimo korijene žalsoti u grijehu protiv Božjih zapovijedi, „jer takav stalno upada u grešnost požude i nikada ga ne obuzima radost” koja izvire iz zadovoljstva životom (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 100).

 

 

 

Nije rijetkost da „zavist postane teretom duši, da se žalosti zbog sreće i dobra bližjnega. Iz ovog obilja zavisti, niču redovito žalost, nevoljkost. Je plodna njiva susjeda? Njegova kuća obiluje životnim dobrima? (...). Sve je to hrana jednoj duhovnoj boleštini i uvećanju boli zbog zavisti” (Sveti Bazilije, Homilija o zavisti). Jednako tako bilo koji grijeh ili karakterna mana može lako postati teretom duši i izvorom tuge i žalosti za onoga koji u sebi ima neurednu ljubav, dezprijentiranu ljubav u mjeri u kojoj nije u stanju shvatiti što jest bitno za njegov život, što je dobro za druge i za njega samoga.

 

 

 

Što ovakva žalost može izazvati? Vidimo to po ovom mladiću: „ode mladić žalostan”!!! Ode mladić od Boga: lako se u žalosti udaljiti od Gospodina! Tako je svaki put kada se dogodi nešto neugodno čovjeku: zbog PRENAGLAŠENE TUGE moguće se osjetiti napušten, izgubljen, sam. I u takvu je stanu lako odlutati daleko od Boga! Kaže Origen kako, nakon što je počinio svoje zlo, đavao je „do te mjere PREUVELIČAO ŽALOST DA SE IZGUBIO U TOME. Nešto je slično bilo sa Judom, jer nakon što se pokajao za svoej grijehe, dopustio je da ga ŽALOST VODI U DJELOVANJU- žalsot koju je đavao naglašavao, i zbog koje se je Juda izgubio” (Origen, u Catena Aurea, vol. III, str. 346). Doista, čovjek u tuzi laka je meta za svakoga, a posebno za đavla, jer tuga čovjeka „je suhoparna, nestrpljiva, tvrda, ispunja dušu gorčinom i gađenjem, karakterizira je jedna vrst beznađa koje djeluje poput kazne. Kada se proširi po duši, takva je tuga odvaja od bilo kakva posla (...)” i stvarnosti u kojoj se živi (Kasijan, Instituciones,9).

 

 

 

Tako često stječemo dojam kako je žalostan čovjek odvojen od života, kao da živi neku svoju stvarnost. Tužan čovjek nerijetko se s drugima ophodi na loš način. Ne čudi to jer je u vlasti žalosti, i kao da gubi vlast nad sobom i svojim postupcima. „Ophodeći se zlo žalosti Duha Svetoga, koji je darivatelj radosti čovjeku. Potom, lako napravi nešto neprimjereno, jer se ne vodi poticajima Boga, niti ga više časti životom. Naprotiv, nikada se prošnje žalosna čovjeka ne penju na oltar pred Boga” (Pastir Herma, Zapovijedi, X. 3. 2,1. c. , Pp. 994-995). Prestaje se zapravo oslanjati na Boga i kao da zaboravlja kako je Bogu sve moguće i kao da ne mari za Božje milosrđe kojim Bog svima prašta sve vraćajući čovjeka na pravi put.

 

 

 

O ŽALOSTI ZBOG RANJENE LJUBAVI

 

 

 

Postoji dakako i tuga koja SUOSJEĆA S BOLIMA DRUGOG, tuga koja žali zbog ranjene ljubavi, tuga koja tuguje zbog nečije smrti,... i sve te tuge nalaze uzrok u LJUBAVI. Primjerice, žalost kada nekoga koga volimo i cijenimo povrijedimo: žalosti nas, ne više naš nedostatak, već činjenica da smo povrijedili onog kojeg volimo.

 

 

 

Takva je i žalost iskrenog kajanja, koje je „dobro i zdravo za jednu poslušnu, mirnu, poniznu, slatku, tihu i strpljivu dušu, i to u mjeri u kojoj ta žalost nalazi svoj izvor u Bogu. Tu se trpi jedna teška bol, kako tjelesna tako i duhovna, zbog koje raste duša u želji da se usavršava radi Boga. Također, raste se i u radosti koja očvrsne nadom u dobro, (...) i u konačnici se zadobiju plodovi Duha Svetoga” (Kasijan, Instituciones,9). Duša koja se žalosti jer je Boga povrijedila, i želi se Bogu vratiti (ne poput ovog mladića koji je beznadno odlutao od Boga), je duša koja NE PRETJERUJE U NAGLAŠAVANJU SVOJIH BOLI I TUGA, već zna kako je Bog taj koji ĆE VRATITI RADOST u život. „Onima koji unatoč svojim grijesima prošlih vremena, zbog kojih žale i tuguju, bace svoju dušu u ruke Boga, On sam ih ispunja radošću jedne duhovne spoznaje, koja je poput vina koje uzraduje ljudsko srce (Ps 103,15) (...). Ta pobožna tuga zasigurno je oblik suosjećanja koje se osjeća kao teret zbog mana i grijeha, ali SE ČOVJEK NA ZADRŽAVA NA NJIMA, NE ULAZI U NJIH, pa ga bol ne preuzima i ne uništava mu život” (Sveti Augustin, Govor, 2).

 

 

 

Na ovakve se mogu primjeniti riječi: „Blagoslovljeni oni koji tuguju, jer će biti utješeni. Plač ovakvih osoba nema nikakve veze sa tugom ovoga svijeta radi jedne vječne utjehe koja se obećava ovakvima. (...) Ova pobožna tuga zapravo je plač radi valstith grijeha (...)” (Sveti Lav Veliki, Govor o blaženstvima). Tuga ovakvih ljudi slična je onog dječjoj kada naprave glupost i bude im žao jer će se roditelj ljutiti ili žalostiti. Nije to tuga zbog sebe, nije to plakanje nad sobom i svojom situacijom, već žalost radi Boga i bližnjega.