Uz Dan domovinske zahvalnosti

 

 

 

GENI

 

 

 

Kada se rodimo, naš se život utemelji i razvija na GENIMA koje primamo od RODITELJA. Ova riječ GEN u korijenu je riječi GENERE- roditi, pa je jasno kako su geni koje imamo naslijeđeni od roditelja, od oca i majke. U rimskoj mitologiji postojalo je i božanstvo GENIUS čijoj se zaštiti u trenutku rođenja povjeravao svaki čovjek. Istu riječ GEN nalazimo u korijenu riječi GENIJALAN, koja se odnosi na osobu sa iznimno razvijenim sposobnostima.

 

 

 

Sve što u sebi nosimo,naslijedili smo od oca i majke i poslije razvijali kroz život. Nitko pri tom nema pravo sebi pridodjeljivati isključive zasluge za neki uspjeh u životu, jer premda se čovjek razvija, da nema te genetike, da nema gena, nikada ništa ne bismo napravili. Da nema naslijeđa, bili bismo nitko i ništa, ljudi bez identiteta koji se ne mogu razviti kao osobe. Bili bismo stranci sami sebi. Identitet je nešto što smo primili- na neki nam je način darovan naslijeđem.

 

 

 

Otac i majka, od kojih sve nasljeđujemo, pa tako i gene, govore mi tko sam i što sam. Pa čak i ako sam genijalan, u velikoj mjeri to sam zbog roditelja od kojih sam naslijedio gene, koji su nešto od sebe prenijeli na mene. Tako roditelji uokviruju moj život, i ako jedno od njih izostane- šteta je nenadoknadiva.

 

 

 

OTAC I MAJKA

 

 

 

Riječ OTAC, u latinskom se veli PATER. U korijenu ove riječi nalazimo PATEO, riječ koja malo bolje pojašnjava stvari oko identiteta koji se dobija po roditeljima. Pateo tako znači „biti otvoren, pristupačan; biti na pogledu, vidljiv drugima”. Tako bismo oca mogli povezati s nekim koji prema drugim ljudima stoji kao predstavnik obitelji. Obitelj se vidi i prepoznaje po ocu. On je onaj koji je izložen svijetu, i svi koji pripradaju istom ocu, po njemu se prepoznaju, po njemu se nazivlju. Ukoliko tome dodamo srodnu riječ PATIOR, shvatit ćemo oca kao nekoga tko je spreman podnositi sve radi obitelji, koji se opire nevoljama i trpi ih na sebi,...

 

 

 

Riječ koja je srodna riječi PATER jest PATRIA- OČEVINA. Za nas je taj izraz uvijek prevođen kao DOMOVINA. Slijedeći razmišljanja o ocu, domovina je netko tko nas određuje, donosi namu naslijeđe nešto što nas oblikuje iznutra. Jednako tako, domovina treba biti prostor u kojem postoje uvjeti da se razvijamo, kao u nekoj obitelji. Kao što od oca baštinimo prezime, od domovine dobijamo naionalni identitet unutar kojega sebe prepoznajemo.

 

 

 

No, što je s majkom? U latinskom MATER jako sliči riječi MATERIA, pa djeluje doista kako majka- mater jest ona od koje se dobiva tijelo po kojem se prepoznajemo. To je roditeljica, ona koja nas donosi na svijet. U grčkom jeziku koristi se riječ METER. Jedan od oblika ove riječi temelj je stvaranja druge riječi: METROPOLIS. U izravnom prijevodu, METROPOLIS nije metropola kako je mi danas zamišljamo, već MAJKA MNOGIH, MNOŠTVA.

 

 

 

Metropole su u grčkoj bile ono što mi danas smatramo državama. Riječ je o GRADOVIMA- DRŽAVAMA u kojima su se SLOBODNI LJUDI ODGAJALI. Izvan metropole, život je bio ropski, nesiguran, bijedan, nije vrijedio ništa. Metropola je osiguravala sigrunost i slobodu svojim građanima. U metropoli je svatko mogao naći sebe i svoj životni put na jedan miran način, tu se školovao, tu je zasnivao obitelj.

 

 

 

Slično je i sa majkom. Majka nas odgaja poput metropole koja odgaja svoje građane. Majka nas štiti i u najvećoj mjeri oblikuje našu osobnost. Od majke se učimo toplini i ljubavi, od nje se odgojem dobiva sva finoća u karakteru. Izostane li to, osoba ostaje uskraćena za veliko blago koje mora naći na drugom mjestu, s drugim ljudima.

 

 

 

DOMOVINA

 

 

 

Slijedom ovih misli razumijemo zašto su latini domovinu zvali OČEVINOM (Patria), a grci MAJČEVINSTVOM (Metropolis). I jedni i drugi, svoju su domovinu shvaćali svojim naslijeđem- nečim što su od roditelja primili i što moraju paziti kao „oči u glavi”. Za domovinu se davao život, zbog domovine se ratovalo, imenom domovine resili su se kao najljepšim ukrasom osobe.

 

 

 

Znali su kako su bez domovine svi zajedno jedno veliko „ništa”! Kada netko ostane bez roditleja, na neki je način uskraćen za dio svoje osobnosti. On je A-PATRID, čovjek bez oca, bez roditelja i svoj identitet mora pronaći na drugom mjestu. Takav zapravo sebe mora pronaći negdje.

 

 

 

Domovina je poput oca i majke, i trebamo je shvatiti kao darovano naslijeđe koje moramo paziti i unaprijeđivati. Problem genetike i naslijeđa jesu negativne osobine. Imamo toga i kada se naslijeđuje nešto po domovini, baš kao i od roditelja. Te se osobine mogu i moraju mijenjati. Stvari u domovini treba poboljšavati, usavršavati, čini sve ljepšim, ispravljati greške prošlosti i ne ponavljati ih,...

 

 

 

Kao što se u jednoj obitelji, ono naslijeđe koje se pošteno stječe, uvećava generacijama, tako je i sa domovinom. Ona se generacijama poboljšava i obogaćuje. Svaka je generacija dužna iza sebe ostaviti neki dodatak onome što je primio. Što ostaviti?

 

 

 

Čini mi se kako danas za sobom ostavljamo nešto u naslijeđe što nove generacije ne žele pihvatiti. Izgleda kako nismo sve napravili najbolje. Nove generacije danas bježe od svoga naslijeđa. Kao da se mnogi odriču domovine! Zašto to čine? Puno bi razloga pronašli koji bi bili ispravan i dobar odgovor na ovo pitanje. Ipak, samo je jedan pravi: izgleda kako nismo naučili voljeti domovinu ove mlade, ili smo ih učili na krivi način! VOLJETI SE UČI- ZA LJUBAV SE ODGAJA ČOVJEK. Ne možete sami odrediti okvire ljubavi. Za ljubav se odgaja.

 

 

 

Stekao sam dojam kako smo odgojili djecu koja ne zanju ljubiti svoju domovinu. To je kao i sa obitelji: ne učite djecu voljeti naslijeđe- učite ga ljubiti svoju obitelj, i unutar obitelji se uči o ljubavi. Kada nismo djecu naučili voljeti domovinu, ne možemo očekivati da će biti zahvalni na naslijeđu. Onaj koji ne voli domovinu, ne razumije čemu i ovaj Dan domovinske zahvalnosti.

 

 

 

Ljubav se na poseban način izražava zahvalnošću. Koliko puta smo se Bogu zahvalili za našu domovinu, u kojoj smo slobodni, imamo mir, imamo uvjete za razvoj? Koliko smo se puta zahvalili na roditeljima, na onome što nam ostavljaju. Puno se puta zahvaljujemo za koješta, a najvažnije zaboravljamo.

 

 

 

Ova domovina koju imamo nije nam samo dar od predaka. Ona je i dar od Boga. Kolike su generacije čekale trenutak kojeg smo mi dočekali? Koliki su ljudi žrtvovali svoje života za slobodu koju mi uživamo? Zahvalimo Bogu danas na domovini koju nam je darovao. Nemojmo govoriti protiv domovine, jer ne govorimo samo protiv živih koji se mogu braniti, već i protiv mrtvih, poginulih koji su sve kazali onog časa kada su dali svoj život- za domovinu, za mene i tebe. Ne govori se nikada loše ni o ocu ni o majci, pa tako ni o svojoj domovini. Ako ne shvaćate, pitajte ljude koji je nemaju.