PRIČA O BOŽJEM DJELOVNAJU
Često se u životu suočavamo sa neuspjesima. Nekada radimo sasvim uobičajene poslove koji nam naoko ničemu ne služe I postavljamo sebi pitanje kakvog to smisla ima? Čemu toliki rad bez nekih rezultata. Čovjek ide u tvornicu I radi jedan posao čiji uspjeh sam ne vidi: on radi nešto što je samo po sebi nebitno, ali u cjelini se bez tog malog poslića posao ne može obaviti.
To je kao na “tvorničkoj traci” na kojoj je svaka sitnica važna I bez nje se ne može sastaviti gotov proizvod. Ipak, ljudi koji rade jedan te isti posao po cijele dane, lako izgube volju za tim poslom, jer sami ne vide smisao svega. Znaju čemu služi to, ali stalno raditi jedan posao, bez da ti itko kaže da si jednako vrijedan kao I onaj koji proizvod završava, nije lako I zan se dogoditi da ljudi izgube motiv za rad.
Slično je I sa životom. Svaki se dan ponavlja ista priča. Posao, kuća, večera, spavanje, posao,... Sve se izmjenjuje u jednoličnom ritmu I nakon nekog vremena, moguće je da se netko upita, zašto mu se život ne mijenja?
Takav čovjek zapravo zaboravi kako on radi ono što mora RADI DRUGIH LJUDI. Sve što čovjek radi vrijedno je, ali naš je život takav da često mi NE VIDIMO KONAČNE REZULTATE NAŠEG DJELOVANJA I to zna umoriti čovjeka. Takav se prestane veseliti svemu jer mu život postaje “monoton” I “dosadan”, ali zaboravlja se pri tom osvrnuti oko sebe I zaboravlja kako ta njegova dosadna svakodnevica prehranjuje djecu, odgaja ih, olakšava život nekima,...
Zapravo, takvi ljudi ne vide baš dobro smisao svega što rade, I zaboravljaju kako su samo SREDSTVO U BOŽJIM RUKAMA. Kada bi oni vidjeli malo bolje druge, a ne samo gledali samoostvarenje, shvatili kako se Bog poslužio njima da se njihovim poslom “okoriste” bližnji.
Zato sada poslušajte priču:
Jedan čovjek je molio Isusa da mu pojasni njegov životni poziv. I Isus mu kaže kako je njegov životni poziv GURATI JEDNU VELIKU STIJENU. Čovjek rado prihvati to I krene s poslom. Gurao je stijenu godinama, ali je nije uspio pomaknuti ni za jedna jedini milimetar.
Nakon više godina, sve mu se to činilo besmislenim, I izgubio je volju za guranjem kamena, bez obzira što mu je Isus pojasnio kako je to njegovo životno ostvarenje, kako tim guranjem kamena on vrši Božju volju. Došle su napasti, čovjek je htio odustati, želio je promijeniti svoj život, tražio je izlaz iz svoje situacije, I konačno je odlučio da će prestati sa guranjem jer je sve ove godine to činio bezuspješno. Zapravo, cijeli njegov život mu se činio potpunim promašajem. Kako beskorisno, kako isprazno, kako nevažno bijaše sve što je radilo! Takav je osjećaj imao!
Ipak, prije nego je odustao potpuno, odluči se još jednom pomoliti Isusu. Pitao je Isusa zašto mu je dao taj poziv, zašto ga je učinio beskorisnim I tako ništavnim!? Više od svega, zanimalo ga je zbog čega mu je rekao da gura taj kamen ako je znao da ga ne može pomaknuti?!
Isus mu je odgovorio: “Dao sam ti da GURAŠ KAMEN, A NE DA GA POMAKNEŠ! JA ĆU POMICATI KAMEN ONAKO KAKO TREBA, A TI GA SAMO GURAJ. Osim toga, zar ne vidiš kako si gurajući kamen OJAČAO, POSTAO SI SNAŽNIJI I OTPORNIJI. NAUČIO SI KAKO PRILAZITI TOM GURANJU KAMENA NA VIŠE NAČINA, A I KAMEN POZNAJEŠ DOBRO. Imao si višestruku korist od guranja kamena. A, kada I kako će se kament pomaknuti- to ostavi meni- ti samo guraj.”
Ako niste primjetili, ovo je priča o SVAKODNEVICI ČOVJEKA koja se čini beskrajnim ponavljanjem istih stvari koje čine da nam izgleda kako se život ne miče s mjesta. Događa nam se, kao I kod čovjeka iz priče, da se zasitimo toga, jer ne vidimo smisao svega. Najradije bi potpuno promijenili svoj život jer nam se čini kao da “ne živimo”.
Mi zapravo ne vidimo najčešće smisao te svakodnevice. Uzmimo primjerice ODGOJ DJECE koji je dio te svakodnevice. Nekada se taj odgoj djece čini poput guranja ovog kamena kojeg ne možemo pomaknuti s mjesta. Učimo djecu, ali ona se mijenjaju. Nekada zna biti I gore od našeg silnog “guranja”. Naravno da ovakav posao čovjeka frustrira I potiče na postaljanje pitanja o smislu svega.
Kada bismo mogli živjeti sto godina više od ovog života kojeg živimo, vjerojatno bismo shvatili zašto smo “gurali kamen” u odgoju djece. Mi samo MISLIMO DA NIŠTA NE RADIMO, ali BOG DJELUJE U LJUDIMA, PA TAKO I U DJECI KOJU ODGAJAMO. BOG POMIČE STVARI NAPRIJED ONDA KADA STVARI TREBA POMAKNUTI, A NE KADA MI MISLIMO DA BI IH TREBALO POMAKNUTI. Vi odgajate svoju djecu I čini Vam se bezuspješno. Ipak, Vaše riječi ne nestaju u zraku, već se talože u duši djeteta. Kada ono počne odgajati svoju djecu, Vaše iskustvo “guranja kamena” javlja se u njima. Poučeni Vašim “neuspjesima”, oni će malo drugačije “gurati” u želji da još bolje odgoje svoju djecu.
Ipak, I oni će dijelit isti osjećaj bezuspješnosti kao I Vi. Njihova će djeca nastavit istim putem, I tako redom. Vaše “guranje kamena” zapravo nije ništa drugo nego DOBAR ODGOJ KOJI SU VAŠA DJECA PRIMILA I KASNIJE GA PRENOSILA NA SVOJU DJECU OBOGAĆENA VAŠIM ISKUSTVOM. Nakon nekoliko generacija, u obitelji se stvori “netko” na koga je takav odgoj toliko učinkovito djelovao da je postao društveno važna osoba. Ili još bolje, sva “guranja” iz prošlosti rezultirala su time da se stvori u obitelji generacija stabilnih I razboritih ljudi.
Sjetite se obitelji u kojima se u nekoliko generacija ponavlja isti životni obrazac: SVI SU VISOKO ŠKOLOVANI, SVI SU USPJEŠNI, SVI VODE MIRAN I STABILAN ŽIVOT, SVI LAKO PRONALAZE POSAO, SVI SE LAKO SNAĐU U BILO KOJOJ SITUACIJI,... Mislite li da je to slučajno?
Ta “uspješnost” stabilna I mirna života plod je GURANJA KAMENA KROZ VIŠE GENERACIJA. Mnogi su gurali kamen I nisu odustajali od čestita kršćanska života bez obzira što se to moglo činiti besmislenim. U jednom trenutku BOG JE POMAKAO “NEŠTO” U JEDNOJ GENERACIJI U TIH LJUDI I USPOSTAVILA SE JEDNA ZDRAVA NORMA: u takvoj je obitelji postalo normalno da se svi školuju ili barem pokušaju školovati, postalo je normalno da se svi trude svoje poslove obavljati najbolje što mogu, pa su svi uspješni; postalo je normalno da su svi moralni ljudi I da im ne padaju na pamet nikakve nemoralne gluposti primjerene mnogima; postalo je normalno da u svakoj situaciji poštuju istinu pa čak I onda kada im po ničemu to ne ide u prilog;... postalo je normalno zapravo biti normalan.
Pišem ovo kako se ne biste obeshrabrivali zbog svakodnevice koja Vam se čini bezuspješnim “guranjem kamena” koji se ne pomiče s mjesta. Sve isto, svaki dan isto- to nekoga zamara. Zapravo, zamara čovjeka koji ne shvaća kako se tim guranjem očvrsne, jer najteže je raditi ono što NE ŽELIŠ ili ONO ŠTO TI SE ČINI BESMISLENIM I BESPLODNIM. U takvim se uvjetim očvrsne. Čovjek naviknut da ne mora u svemu biti uspješan, lako se bori sa tegobama svakodnevice, za razliku od onoga kojem se sve događa po onom kako se njemu prohtije. Takav čovjek možda I jest uspješan u nečem, ali što kada se treba suočiti sa problemima? Nema se snage za “guranje”!
Osim toga, onaj koji ustrajno “gura” zna da NE TREBA ON POMICATI SITUACIJU, DA JE NE TREBA ON PROMIJENITI, VEĆ DA TO TREBA UČINITI BOG. Bog je taj koji treba DJELOVATI PO NAŠEM GURANJU. Kada bismo MI MIJENJALI ŽIVOT (micali kamen) PO SVOJOJ MJERI, tko zna kako bismo završili (kamo bismo kamen pomakli). No, Bog koji zna što je najbolje za nas, zna točno kada treba “pomjeriti kamen”- zna kada treba nešto promijeniti u našem životu. Ipak, do promjene neće doći ako NETKO NE BUDE GURAO KAMEN.
Nemojte se brinuti previše za svoju svakodnevicu. Neka Vas ne brine ako Vam se čini dosadnom, jednoličnom, ako se čini bezuspješnom. To nije bitno- bitno je da živite tu svakodnevicu pošteno I trudite se svim silama raditi sve ono što trebate raditi. Ustrajte u tome I Gospodin će po Vašoj ustrajnosti na čestitu I dobru životu mijenjati stvari u njemu.
Iz evanđelja po Mateju :
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 31-34)
