Sine Sole Sileo“: Umor i odmor (I)

 

Članak u dva dijela o potrebi odmora sinova i kćeri Božjih usred življenja teškoga rada.

 

Opus Dei - „Sine Sole Sileo“: Umor i odmor (I)

 



 

Posvećivanje rada

 

Među klasičnim zapisima o sunčanim satovima, jedan je ljupke jednostavnosti premda se čini kako iznosi očigledno: Sine sole sileo. „Bez sunca šutim.“ [1] Takvi bjelodani izrazi često prolaze neprimijećeni premda mogu sadržavati istine važne za naš život. Jednako kako sunčani sat bez sunca postaje tek dekorativan predmet, ili njiva lišena dnevnog sunca može usahnuti i umrijeti, tako i ideali koje nam je Bog utisnuo u srca mogu izblijedjeti ili čak nestati ako nam nedostaje „sunčeve svjetlosti“ odmora.

 

Sveti Josemaria je rekao da za ljude Opusa Dei rad predstavlja „kroničnu, zaraznu, neizlječivu i napredujuću bolest“.[2] Bog računa na stalan trud kršćana koji rade rame uz rame sa svojim bližnjima kako bi svijet privukli k Njemu. No on također želi da brinemo o sebi budući da nas naši dnevni napori mogu iscrpiti i nametnuti potrebu da povratimo snage. „Vaše tijelo je kao malo magare, a magare je bio Božji odabir za prijestolje u Jeruzalemu. On vas nosi božanskim putovima ove naše zemlje. No mora ga se kontrolirati da ne zaluta s Božjih putova. Mora ga se ohrabrivati kako bi mogao kasati živahno i radosno kako i očekujemo od jadne teretne životinje.“[3]

 

Poopćeno govoreći, postoje dva oblika umora, psihički i fizički. [4] Oba su usko povezana budući je svako ljudsko biće jedinstvo tijela , uma i duha. Jedna vrsta umora često utječe na drugu i sklona je postepeno pa i intenzivnije progresivno pojačavati iscrpljenost. Netko tko je fizički iscrpljen može se naći u situaciji da mu srce i um obamru i postanu bez reakcije. Osoba koja je psihički iscrpljena može se naći u situaciji u kojoj se umor izražava fizički, kroz bolove u tijelu koji naglašavaju unutarnji umor. Ovaj drugi silazno-zavojit put posebno je suptilan i dobro je na njega obratiti pozornost jer ga je lako predvidjeti od strane osobe koja od njega pati i osoba koji s njim žive. Bez uzbunjivanja, moramo biti pozorni na ovu pojavu budući je prevencija najbolji lijek. Povremeno se u životima ljudi mogu pojaviti teškoće koje ne nastaju uslijed nedostatka posvećenosti ili zanimanja, već zbog umora.

 

U ovom i slijedećem članku razmatrat ćemo aspekte umora i odmora koji čine dio naših života kao djece Božje. „ On koji je perfectus Deus, perfectus Homo – savršen Bog, savršen Čovjek i koji uživa svu sreću u Nebesima, odlučio se iskusiti iscrpljenost i umor, suze i trpljenje kako bi mi mogli razumjeti da ako želimo biti nadnaravni moramo biti i vrlo ljudski.“ [5]

 

Učiti kako se ne iscrpiti

 

Pojedine okolnosti u životu mogu biti posebno iscrpljujuće, posebice kada ih je potrebno uskladiti s ustaljenim životnim tijekom. Primjerice, bolest člana obitelji, rođenje djeteta, posebno zahtjevan dio studija ili posla, ili nakupina čitavog niza problema… takve situacije, posebice ako se protežu dulje vrijeme, zahtijevaju pronalaženje vremena i načina za odmor, makar i kratkog kako bi se spriječilo da umor i trošenje ostave trajan trag ili čak postanu kronična iscrpljenost. Presudna je podrška ljudi koji žive uz nekoga u ovakvoj situaciji. No jednako ključna je i pravodobnost u traženju pomoći budući da drugi mogu biti nesvjesni koliko iscrpljujuće je nešto za tu osobu.

 

Poslovica kaže da jedan šav u pravo vrijeme može uštedjeti njih devet odnosno spriječiti da se poderotina širi dalje. Stoga je prvi i najbolji način odmora naučiti kako se ne premoriti, kako se ne iscrpiti. U takvim situacijama možda ćemo morati ustuknuti na kratko i prepustiti drugima da vode bitku u prvim redovima iako nam to može biti teško prihvatljivo. To ne znači izbjegavanje obveza ili biti nepopustljiv. To jednostavno znači prepoznavanje naših ograničenja i s vremena na vrijeme odvojenost od rezultata naših nastojanja. Bog od nas očekuje da se trošimo za ljubav no ne da postanemo toliko istrošeni da nam ljubav postane ugasla i zgrada se uruši kao ona izgrađena na pijesku (Usp. Mt 7:24-27). „Fizički krah. Istrošen si….Obustavi te vanjske aktivnosti. Odmori se. Posjeti doktora. Poslušaj i ne brini. Brzo ćeš se vratiti svom uobičajenom životu i ako si vjeran, unaprijediti ćeš svoj apostolat.“ [6]

 

Uobičajena mudrost savjetuje nas da ne ostavljamo za sutra što možemo učiniti danas, budući je činjenica da ponekad odgađamo odluke i inicijative iz čiste lijenosti. No jednako je važno čitati poslovicu i obrnutim redosljedom. Usputno s marljivošću u odrađivanju poslova, trebali bi smo si reći „ostavi za sutra što ne možeš učiniti danas“. Nemojmo preopteretiti današnji dan s više no što možemo učiniti i nemojmo ostavljati za sutra preostalo što moramo učiniti. Kao što knjiga Mudrosti snažno kaže: Sine moj, ne preuzimaj previše poslova; ako ih umnožiš, nećeš proći bez kazne; ma koliko se žurio, nećeš stići, niti ćeš trkom uteći (Sir 11:10). Sveti Josemaria savjetuje: „Kad je riječ o meni, uvijek mi ostaju stvari za učiniti za slijedeći dan. Trebali bismo doći do večeri nakon dana ispunjenog radom s mnogo stvari ostavljenih za slijedeći dan. Trebali bismo doći do večeri izmoreni teretom rada kao mali magarčići Božji“.[7]

 

Stoga kad preuzimamo neku zadaću važno je razlikovati između raspoloživosti - uslužnog stava i biti otvoreni za što god se od nas zatraži – pretjeran osjećaj dogovornosti gdje pokušavamo preuzeti više od onoga za što smo sposobni. Ovdje kao i u drugim stvarima, važno je pokušati postići ravnotežu. Ne radi se o nepristupačnosti za neočekivane zahtjeve, koji su česti u svakodnevnom životu, no jednako tako nije riječ o prepuštanju, u mjeri u kojoj je to moguće,da nam život postane jedan nepredviđeni zadatak za drugim.

 

Umjeravanje vlastitih snaga

 

Neki vrlo oprezni i sposobni ljudi nalaze za teško odbiti zahtjeve koji se pred njih stavljaju. Ponekad radije preuzimaju zadatak premda znaju da nemaju vremena ni energije za njega kako ne bi nekoga razočarali ili ostavili loš dojam. Ponekad mogu preuzeti takav zadatak znajući da ga mogu odraditi bolje od drugih ne utemeljeno na pretpostavci, već na iskustvu. Postoje ljudi koji su jako osjetljivi na probleme drugih i koji mogu biti skloni preuzeti ih previše na sebe. Ima također i onih koji puno pažnje posvećuju detaljima i zbog toga im je teško završiti započeto i tako im se posao gomila i preplavljuje ih. Svi ovi ljudi loše umjeravaju svoje sposobnosti i mogu završiti kao pretrpana kola. Snažni konji od male su koristi ako se osovina savije pod težinom koju kola nose. Iako se na početku osovina okrene, završava iskrivljena ili slomljena.

 

Među ljudima koji svoj posao shvaćaju ozbiljno, moguće je naći neku od ovih osobina. Ponekad se tako može pojaviti iskrivljen učinak koji za cilj ima samo pogoršati nečiju izmorenost. Budući da takvi ljudi rijetko odbijaju zahtjev i iskreno nastoje vrijedno raditi, drugi su skloni tražiti ih više usluga. Netko može pokušati iskoristiti njihovu dobru volju dok drugima može promaknuti spoznaja (a ponekad i nema načina da spoznaju) o teretu koji ta osoba nosi. Kada zamor počne djelovati, osoba može eksplodirati ili odgovoriti ljutito, iznervirana na ostatak svijeta na iznenađenje drugih. Budući svaka osoba koja je postavljala zahtjeve zna samo za zadatke koje je sama zatražila, za to vrijeme osoba od koje se usluge traže nosi teret i svih drugih zahtjeva, stoga im se ovakva reakcija može činiti neshvatljivom. Tako netko s iskrenom nakanom da bude na raspolaganju i od pomoći može postati na neki način ogorčen i izoliran. I ovdje se mudrost Sirakova potvrđuje: Čovjek se trudi, muči i hiti, da bi još više zaostao (Sir 11:11). U odmjeravanju rada moramo razlučiti između velikodušnosti i „rasipništva“. S potonjim, pojedinac daje više no bi trebao čime iscrpljuje svoje kapacitete za daljnje davanje. Sadašnjost nam ne smije oduzeti pogled na budućnost, ček ni blisku budućnost.

 

Čitanje znakova umora

 

Moramo naučiti čitati znakove umora koji nas izdaju, kako kod nas samih, tako i kod drugih. Ne umaraju se svi iz istog razloga, ni istim tempom. No simptomi su slični: obrane koje podržavaju našu osobnost smanjuju se i ograničenja našeg karaktera dolaze do izražaja. Netko tko je umoran naginje pesimističnom viđenju stvari više nego inače, što može dovesti do toga da osoba sklona optimizmu reagira s apatijom koja se čini strana. Druga osoba s tendencijom zabrinutosti pronaći će mnogo razloga za uznemirenost i može završiti paralizirana, stoga joj je potrebno pomoći kako bi razumjela da na stvari ne gleda objektivno. Netko tko je inače umjerenog ponašanja može reagirati grubo što kod druge osobe može biti uobičajena karakterna crta.

 

Netko tko prolazi kroz period izmorenosti s pomalo zamagljenim pogledom, treba prijatelja uz sebe koji ga može savjetovati bez da se postavlja zaštitnički kako bi im pomogli da bolje upoznaju sami sebe. Tada sami mogu čitati znakove svoje izmorenosti, odmoriti se ili zatražiti promjenu tempa prije nego se iscrpe. „Znači uopće ti nije stalo? Ne zavaravaj se… nije istina da ti nije stalo. Jednostavno nisi neumoran i trebaš više vremena za sebe, vremena koje će također biti za tvoje aktivnosti jer na koncu, ti si instrument.“[8] Profinjen izraz prijateljstva je kada drugima pomažemo tako da se postavimo u njihovu situaciju i učimo ih sa stvarnom suosjećajnošću reći ne nekim zahtjevima bez da se osjećaju pokajnički. Tako i da ostave na stranu projekte koji ih mogu zateći ako je nerealno prihvatiti ih, ili promatrati stvari s gledišta gdje je neke zadatke možda moguće ostaviti dovršene manje svršeno nego bi smo to željeli. Moramo im pomoći da vide, osim onoga što imaju trenutno u rukama, ili novih pothvata koji ih mogu zateći, njihovu obvezu za odmorom.

 

Posljednjih se desetljeća sve se češće pojavljuju slučajevi „izgaranja“ ili stresa na poslu, posebice u uslužnim djelatnostima; liječnici, medicinske sestre, nastavnici, svećenici… To su ljudi koji strastveno pristupaju svojem poslu budući da nema ničeg tako dirljivog kao što je podati se u službu drugima, no nađu se preopterećeni zahtjevima sa svih strana. Isto se događa i sa električnim kabelom koji prima toliko signala sa svih strana iz svojih mnogobrojnih veza da na kraju završava izgaranjem.

 

Tri moguća signala „izgaranja“ su osjećaj praznine, iscrpljenost i preopterećenosti. Kako bi spriječili ovakve situacije i pružili pravodobnu pomoć, potrebno je posvetiti pažnju ovim osobama. Značajke osobnosti pojedinca koje mogu dovesti do „izgaranja“ su prekomjeran osjećaj odgovornosti, perfekcionizam, nesigurnost ili pretjerana zahtjevnost prema samom sebi. U kratko, imati nerealna očekivanja.

 

Radna okolina

 

Također moramo posvetiti pozornost radnoj okolini u kojoj osoba radi, kako se dodjeljuju zadaci, kako se koristi odmor, kave su stimulacije i nagrade, kako se usavršavaju djelatnici. Zanemarivanje ovih faktora radnog okruženja ili sklonost davanja prevelike odgovornosti mlađim zaposlenicima bez posvećivanja odgovarajućeg vremena njihovoj edukaciji, ili bez pružanja pozitivnog ohrabrenja, može predstavljati rizik.

 

Previše posla nije jedini uzrok koji može izazvati „izgaranje“, ono također može biti izazvano nedostatkom posla ili ne nalaženjem smisla u radu i osjećajem beskorisnosti ili u nedostatku osjećaja da je nečiji posao istinski vrednovan. Osjećaj smislenog rada nešto je što mora rasti u svakoj osobi. Nije dovoljno osobu površno podsjetiti na to kao kad nekoga povremeno potapšamo po ramenu.

 

Premda se podrazumijeva da su ljudi vrlo različiti današnji brz ritam života može povremeno voditi do nedovoljnog odvajanja vremena ili napora kako bi procijenili što od koga možemo očekivati. Pojedinci su primjerice, sposobni rješavati nepredviđene situacije koje često mogu nastati u radnom okruženju. Mogli bismo reći da čak i uživaju u tome. Kao i u sportu oni koji uživaju u riziku, neočekivani izazovi uzdrmaju ih iz njihove rutine i mogu se čak pokazati umirujući. Drugima je potrebno više stabilnosti. Ono što drugi nalaze za opuštajuće za njih je iscrpljujuće. Stoga je važno da su menadžeri u tvrtkama oprezni kako bi izbjegli da se nekome, tko može biti prilično sposoban, da zadatak koji ih iscrpljuje. Većina ljudi ima neki stupanj prilagodljivosti i mogu s iskustvom i savjetima nadvladati svoja ograničenja. No s drugima je uputnije potražiti nekoga drugog za zahtjevne zadatke. Svaki posao ima svoje neugodnestrane i ponekad nema alternative nego se prilagoditi situaciji. No kad je netko na pravom mjestu ta osoba doprinosi više i odmara se više.

 

 

 

Ponekad preopterećenost poslom nije uzrokovana samo-izazvanim zamorom koji nastaje od preuzimanja previše zadataka ili lošeg odrađivanja već zbog slabe organiziranosti posla u tvrtci. Primjerice, netko može imati više posla nego je razumno budući im prevelik broj ljudi može dati radne zadatke. Iako je u takvim situacijama važno da takvi pojedinci razgovaraju sa svojim pretpostavljenima kako bi prilagodili radno opterećenje, također je važan dio menadžerskih odgovornosti prepoznati takvu situaciju. Potrebno je brinuti o ljudimakako se ne bi slomili i pokazati zanimanje ne samo za učinkovitost već i za dobro svakog zaposlenika i njihovih obitelji. Ponekad međutim situaciju nije jednostavno popraviti kada su osoba i tvrtka jedno ili kada osoba nosi teret vođenja projekta koji može postati gotovo okrutan čime se otežava njegov oporavak.

 

Radostan umor

 

Ponekad umor može nastati iz frustracije neprihvaćanja da naša očekivanja od projekata i ljudi nisu uvijek ispunjena. „Problem nije uvijek u prekomjernoj aktivnostiveć loše odrađenoj aktivnosti, bez primjerene motivacije, bez duha koji bi ju prožeo i učinio ugodnom. Rezultat toga je rad koji postaje zamarajući više nego je potrebno vodeći tako povremeno i do obolijevanja. Daleko od zadovoljstva i radosnog umora, ovo je napet, tegoban, razočaravajući i na kraju nepodnošljiv umor“. [9] Postoje ljudi koji se iscrpljuju skačući u nerealne projekte i zbog nezadovoljstva da jednostavno rade ono za što su sposobni. Drugi, zbog nedostatka strpljenja da proces sazrije, očekuju da će sve „pasti s neba“. Neki drugi pak zbog uključenosti na nekoliko projekata ili uzaludnog sanjanja o uspjehu“. [10] Sukob naših ograničenih nada s realnošću može biti prigoda za predah u znatno većoj nadi. [11] O Crux, ave spes unica! „Zdravo križu, jedina nado“ kako pjeva himan Vexilla Regis. [12] Pravi odmor dolazi iz napuštanja nas samih i prepuštanja u Božje ruke, u zagrljaj Isusovih riječi: Oče u ruke tvoje predajem Duh svoj! (Lk, 23:46). „Napuštenost“, kako kaže sveti Josemaria, „ znači težiti za dobrim stvarima, koristiti sredstva da bi ih postigli i tada, ako se ne odviju kako smo očekivali, ostati u Božjim rukama govoreći: Nastaviti ću raditi kako bi se ostvarile“. [13]

 

„No što ako moj križ čini dosada i tuga? U tom slučaju ti kažem, Gospodine, s tobom ću drage volje biti tužan“. [14] Čak i tada kad smo iscrpljeni jer se nismo znali odmoriti na vrijeme, ili zbog naših osobnih ograničenja, moramo iznova otkriti i okusiti duboku sreću obećanu po riječima našeg Gospodina onima koji su tegobni, koji danas mogu biti neki od nas, a sutra drugi jer tko se u nekom trenutku ne umori na putu života? Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11:28-30).

 



 

Wenceslao Vial – Carlos Ayxela

 



 


 

[1] Sveti Josemaria tražio je da se ovaj zapis ugravira na sunčani sat u vrtu Villa delle Rose, konferencijski centar u Castelgandolfo u Rimu.

 

[2] Sveti Josemaria, Pismo, 15. listopad 1948. godine, broj 14 (naveden u Andres Vasquez de Prada, Osnivač Opusa Dei, vol.3, Žezlo, New York, 2005., p.294, nota 118).

 

[3] Sveti Josemaria, Prijatelj Božji, broj 137.

 

[4] Usp. F. Sarrais, Aprendiendo a vivir: el descanso, Pamplona, Eunsa, 2011.

 

[5] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 290.

 

[6] Sveti josemaria, Put, broj 706.

 

[7] Sveti Josemaria, Pismo, 15. listopad 1948, broj 10.

 

[8] Sveti Josemaria, Put, broj 723.

 

[9] Papa Franjo, Evengelii gaudium (24. listopad 2013.), broj 82.

 

[10] Ibid.

 

[11] Usp. Papa Benedikt XVI, Encyclical Spe salvi (30. Studeni 2007), 30-31.

 

[12] Ovaj se himan moli u Časoslovu tijekom Svetog Tjedna.

 

[13] Sveti Josemaria, bilješke tijekom obiteljskog okupljanja, 15. travanj 1974.

 

[14] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 252.

 

 

 

Upita jedan čovjek Boga: Bože, kako to tebi izgleda milion godina?

 

Bog odgovori: Pa, otprilike kao jedna sekunda, sine moj.

 

Čovjek nastavi: A kako ti onda izgleda milion kuna, Gospodine?

 

Bog uzvrati: Pa, otprilike kao jedna lipa.

 

Čovjek ga nato upita: Mogao si mi onda dati tu jednu “lipu”?

 

Bog mu sav radostan kaže: Naravno! Pričekaj samo sekundu...

 

Skriveni simbolizam na slici Naše Gospe Gudalaupske

 

Philip Kosloski | Dec 12, 2017

Antoine Mekary | ALETEIA

Čuveni lik je ispunjen duhovnim simbolima

Kada se je Blažena Djevica Marija javila Juan Diegu i otisnula mu svoj lik na TILMI, plaštu napravljenu od kaktusovih vlakana, učinila je nešto što je bilo prilagođeno lokalnim vjerovanjima Asteka. Ovo vodi ka liku Naše Gospe Guadalupske koja je puna simbola po kojima poučava Astečki narod u nakani da pojasni svoju blizinu lokalnom pučanstvu.

Lice i kosa – Umjestotipične “bijele” Madone, Gospa se pojavljuje sa obilježjima domorodaca. Ona djeluje kao mješanka- mestika, kombinacija meksičke i španjolske rase, pokazujući kako je ona Gospa svih ljudi. Njene oči gledaju prema dolje, a takav pogled simbolizira poniznost. Njezin pogled odaje majčinsku nježnost. Istovremeno, njezina je kosa raspuštena, što je znak djevičanstva i djevojčke nevinosti.

Ogrtač i tunika – Gospa nosi ružičastu tuniku sa cvijetovima od četiri listića, što simbolizira zemlju i četiri godišnja doba. Ružičasta boja može upućivati na svitanje, što označava novu eru. Oko ogrtača nosi plavkasto- tirkiznu kabanicu sa zvijezdama na sebi. Ovo je boja koja simbolizira kako nebo tako i kraljevsku čast. Ona možda i nije Bog, ali zasigurno stiže iz raja.

Traka – Crna traka oko stomaka ukazuje kako je trudna s djetetom u sebi. Neki vjeruju kako to dokazuje da je blizu dana kada ima roditi dijete.

Ruke – Oslikana je kako moli, poakzujući ponovo time kako ona nije bog ili božanstvo, već se moli nekome tko to jest. Njezino koljeno lagano je prelomljeno što ukazuje na živu molitvu, na zaigranosti u molitvi.

Medaljon – Kružni medaljon oko vrata ima ugraviran križ u sebi, što simbolizira posvetu Isusa Krsta.

Sunce – Iza Gospe nalaze se zrake sunca. Ovo znači da je ona puno veća od astečkog boga sunca.

Mjesec – Jednako tako, ona stoji na mejsecu, pokazujući superiornost nas astečkim bogom mjesecom, i pokazuje istovremeno kako je iznad noći i sve tame.

Anđeo – Vjerovalo se kako anđeo uzima astečku žrtvu i donosi je njihovu Bogu. U tom slučaju, Gospa sama prinosi žrtvu i shvaća se kao najsavršenija od svih prinosa. Također, samo osobe kraljevske časti bivaju uzdignute na ramena, što ponovo ukazuje na nebeski dvor. Anđeo ima krila slična krilima orla u astečkoj ikonografiji.

Sav ovaj simbolizam dobiva drugačije obličje ako ga sagledavamo u svjetlu Svetoga Pisma. Ona je zasigurno žena iz knjige Otkrivenja.

Veliko znamenje pokazat će se na nebu: žena zaogrnuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi kruna da dvanaest zvijezda; ona sa djetetom i plače u porođajnim bolima i patnjama. (Otkrivenje 12:1-2)

Kasnije u istom poglavlju se čita kako “žena dade dva krila velikom orlu kako bi je odnio od zmije u divljinu” (Otkrivenje 12:14).

Za narod Meksika, lik zaokružuje jedan simbolizam i govori izravno jezikom njihove kuture poučavajući ih istinama vjere kršćanstva.

Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da prihvačajući Božju prisutnost". Novi članak o liturgijskoj godini.

 



 

Opus Dei - Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Podaj svojim vjernima, molimo, svemogući Bože, odlučnost da idemo u susret Kristu pravednim djelima pri njegovu dolasku, tako da okupljeni njemu s desna, budemo dostojni ući u nebesko kraljevstvo". Ove riječi iz Zbirke za prvu nedjelju Adventa (Došašća) stavljaju naglasak na posebnost razdoblja s kojim počinje liturgijska godina. Odražavajući stav mudrih djevica u Evanđeoskoj usporedbi, koje su razumno uzele dovoljno ulja sa sobom kako bi dočekale dolazak Zaručnika, Crkva poziva svoju djecu da budu na oprezu, da ostanu budni kako bi mogli primiti Krista koji prolazi, Krista tko dolazi.

 

Vrijeme prisutnosti

 

Želja za hodom Njemu u susret, za pripremu Gospodinovog dolaska[2], potiče nas na razmatranje grčkog pojma parousia, latinski adventus, odakle dolazi riječ "Advent". U stvari, adventus se može prevesti kao prisustvo, dolazak i put. Ova riječ nije izmišljena od strane ranih Kršćana; u antici, obično se koristila za označavanje prvog službenog posjeta nekog važnog - kralja, cara ili nekog od njegovih službenika - koji dolaze preuzeti pokrajinu. Također se može koristiti za dolazak bogova koji dolaze iz tmine kako bi pokazali snagu ili da budu slavljeni od njihovih štovatelja. Kršćani su usvojili ovaj pojam kako bi izrazili svoju povezanost s Kristom: Isus je kralj koji je ušao u ovu siromašnu "provinciju", naš svijet, da posjeti sve muškarce i žene. On je kralj čiji je poziv na sudjelovanje u proslavi Adventa (Došašća) upućen svima koji vjeruju u njega, svima koji su sigurni u njegovu prisutnost među nama.

 

Pri upotrebi pojma adventus, Kršćani su podrazumjevali da je Bog ovdje: naš Gospodin se nije povukao iz svijeta, nije nas napustio. Iako ga ne možemo vidjeti ili dodirnuti, kao što to možemo sa osjetilno-opipljivim stvarima, on je zaista ovdje i dolazi nas posjetiti na mnogo načina: u čitanju Svetog pisma; u sakramentima, osobito u Svetoj Pričesti; u liturgijskoj godini; u životima svetaca; u mnogim događanjima, koliko god uobičajenim unutar naših svakodnevnim životima; u ljepoti stvaranja... Bog nas voli; On zna naše ime; sve o nama ga interesira i uvijek je prisutan pored nas. Sigurnost njegove nazočnosti na koju nas liturgija Adventa (Došašća) diskretno, ali neprekidno upućuje kroz ove tjedne, pred naše oči donosi novu sliku svijeta. "Tu sigurnost koju nam vjera daje, omogućuje nam gledati sve u novom svjetlu. I sve, iako ostaje identično, postaje drugačije, jer je to izraz Božje ljubavi."[3]

 

Zahvalna sjećanja

 

Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da upijamo Božju prisutnost. Ovo su dani kad možemo ponovno razmišljati o riječima sv. Josemaríje: "Moramo biti uvjereni da je Bog uvijek blizu nas. Živimo kao da je daleko, na nebesima visoko iznad nas, i zaboravljamo da je konstantno pored nas. On je ovdje kao otac pun ljubavi. Voli svakoga od nas više nego što sve majke na svijetu vole svoju djecu; pomaže nam, nadahnjuje nas, blagoslovom i oprostom."[4]

 

Ako uronimo u ovu stvarnost, ako o ovome razmišljamo često tijekom Adventa, osjećat ćemo se ohrabreni da u molitvi s Njim pouzdano pričamo kao i tijekom dana; pred Njega ćemo staviti sve patnje koje nas čine tužnima, nestrpljivost i pitanja koja se rađaju u našim srcima. Ovo je pravo vrijeme za osnaženje našeg uvjerenja da nas On uvijek sluša. "Tebi uzdižem dušu, O Bože moj. U tebe vjerujem; nemoj da se postidim."[5]

 

Također ćemo shvatiti da neočekivani događaji unutar dana, predstavljaju vrlo osobne Božje dodire, znakove njegove pažljive brige nad svakim od nas. Naša pozornost je često zaokupljena problemima i poteškoćama i ponekad jedva imamo snage vidjeti mnoge dobre lijepe stvari koje dolaze od Boga. Advent je vrijeme u kojem bismo češće trebali razmatrati kako nas je štitio, vodio i pomagao tijekom cijelog našeg života; zahvaliti mu za sve što je za nas učinio i nastavlja činiti.

 

Budemo li budni i pažljivi, uočavajući Božju ljubav u svakodnevnim malim stvarima, naše će srce biti prepuno djelima zahvaljivanja. Zahvalnost za dobre stvari koje nam je Bog učinio pomaže nam također i u mračnim vremenima poteškoća, problema, bolesti i patnje. "Radost evangelizacije", napisao je Papa, "uvijek proizlazi iz zahvalnosti: to je milost koju neprestano moramo unaprjeđivati."[6] Advent je vrijeme koje nas poziva da zadržimo, takoreći, unutarnji dnevnik Božje ljubavi za nas. "Zamišljam", rekao je sveti Josemaría, "da ćeš ti, poput mene, zahvaliti Gospodinu. Također znam da ćeš, bez lažne skromnosti, biti još više svjestan da ništa od ovog nisi sam zaslužio."[7]

 

Bog dolazi

 

Dominus veniet![8] Bog dolazi! Ovaj kratki uzvik otvara vrijeme Adventa i na poseban način je prisutan tijekom ovih četiriju tjedana i tijekom cijele liturgijske godine. Bog dolazi! Nije samo da je Bog došao u prošlosti, niti jednostavna obavijest da će Bog doći u budućnosti. To je nešto što se zaista događa; događa se sada i nastavit će se događati dok vrijeme prolazi. U svakom trenutku "Bog dolazi"; u svakom trenutku povijesti, naš Gospodin kaže: moj Otac još uvijek radi i ja radim.[9]

 

Advent nas poziva da postanemo svjesni ove istine i da u skladu s njom i postupamo. Sada je pravo vrijeme za buđenje iz sna. Bdijte cijelo vrijeme. Ono što kažem vama, kažem svima: bdijte.[10] Ovi pozivi iz Svetog pisma u čitanjima prve nedjelje Adventa podsjećaju nas na stalne dolaske, adventus našega Gospodina. Ne jučer, ne sutra, nego danas. Bog nije samo na nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest. On je zaista Bog koji dolazi. Pomno razmišljanje o tekstovima liturgije Adventa pomaže nam u pripremi kako ne bismo propustili njegovu prisutnost.

 

Za Crkvene oce, Božje "dolaženje" - stalno i dio Njegovog bića - koncentrirano je u dva glavna Kristova dolaska: njegovom Utjelovljenju i njegovom slavnom dolasku na kraju vremena.[11] Advent se nalazi između ove dvije točke. Prvi dani ukazuju na očekivanje Kristovog ponovnog dolaska na kraju vremena. I dok se Božić približava, sjećanje na događaj u Betlehemu, koji je donio puninu vremena, postaje stvarniji. "Zbog tih dvaju razloga Advent je vrijeme izrazite pobožnosti i radosnog iščekivanja."[12]

 

Prvi predgovor Adventa kombinira ovu dvostruku temu: "Prvorođenac je preuzeo niskost ljudske naravi, tako ispunio plan koji je davno stvorio i otvorio nam put vječnog spasenja da kad ponovno dođe u slavi i veličanstvu i kad se sve napokon ispuni kako je pisano, mi koji čekamo na taj dan možemo zadobiti dano obećanje kojem se sada usudimo nadati."[13]

 

Dani čekanja i nade

 

Temeljno obilježje Adventa je, dakle, čekanje; ali da se to čekanje dolaska našeg Gospodina pretvori u nadu. Iskustvo nam pokazuje da idemo kroz život čekajući i nadajući se. Kada smo djeca, želimo odrasti; kao mladići i žene čekamo u nadi da ćemo pronaći veliku ljubav koja će nas ispuniti; kad smo odrasli, nadamo se profesionalnom ispunjenju, razini uspjeha koja će oblikovati ostatak našeg života; kada ostarimo, nadamo se zasluženom odmoru. Ipak, kada se te želje ispune ili ne ispune, shvaćamo da stvar kojoj smo se nadali nije dovoljna. Trebamo nadu koja nadilazi ono što možemo zamisliti, koja će nas iznenaditi. I tako, iako imamo velike ili male nade koje nas drže od dana do dana, bez najveće nade od svih, rođene iz ljubavi koju je Duh Sveti stavio u naša srca[14], sve ostalo je nedovoljno.

 

Vrijeme Adventa nas potiče da se zapitamo: Čemu se nadamo? Od čega se sastoji naša nada? Odnosno da uronimo dublje: koji smisao ima moj sadašnji život, moje danas i sada? "Ako vrijeme nije ispunjeno na način da sadašnjost ima smisao", kaže Benedikt XVI., "očekivanje postaje nepodnošljivo; ako netko nešto očekuje, ali to u određenom trenutku ne dobije, odnosno, ako sadašnjost ostane isprazna, svaki trenutak koji prođe postaje iznimno dug i čekanje postane preteško jer budućnost ostaje potpuno neizvjesna. S druge strane, kada je vrijeme prožeto smislom i u svakom trenutku vidimo nešto osobito i vrijedno, onda radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenom."[15]

 

Kolijevka za našeg Boga

 

Naša sadašnjost ima značenje, jer se Mesija, očekivan stoljećima, rađa u Betlehemu. Zajedno s Marijom i Josipom i uz pomoć naših Anđela čuvara, dočekujemo Ga s novim uzbuđenjem. Po dolasku među nas Krist nam daje dar svoje ljubavi i spasenja. Za kršćane nada je ispunjena sigurnošću: naš Gospodin je prisutan tijekom cijelog našeg života, u našem radu, u našem svakodnevnim brigama; On nas prati cijelo vrijeme i jednog će dana obrisati naše suze. Jednog dana, ne tako daleko, sve će naći ispunjenje u Božjem kraljevstvu, kraljevstvu pravde i mira. "Vrijeme Adventa... obnavlja ovaj horizont nade, nadu koja ne razočarava, jer je utemeljena na Božjoj Riječi. Nada koja ne razočarava, samo zato što Gospodin nikada ne razočarava!"[16]

 

Advent je vrijeme prisutnosti i iščekivanja onog što je vječno; i vrijeme radosti, intimne radosti koju nitko ne može oduzeti. Ponovno ću vas vidjeti, Isus je obećao svojim učenicima, i vaša će se srca radovati i nitko vam vašu radost oduzeti neće. [17] Radost iščekivanja je dubok kršćanski stav koji možemo vidjeti u našoj blaženoj Gospi: od trenutka Navještenja "Djevica Majka čeznula je s ljubavlju iznad svake ljubavi"[18] za dolaskom svoga Sina, Krista Isusa. Marija nas uči da čekamo mirna srca dolazak Gospodina i dok se u nutrini pripremamo za taj susret, radosno pokušavamo "izraditi kolijevku za našeg Boga u našim srcima".[19]

 



 

[1] Cf. Mt 25: 1ff.

 

[2] Cf. I Thess 5:23.

 

[3] Krist je u prolazu, br. 144.

 

[4] Put, br. 267.

 

[5] Ulazna Antifona, prva nedjelja Adventa; usp Ps 24 [25]: 1-2.

 

[6] Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 24. studenog 2013., br. 13.

 

[7] Krist je u prolazu, br. 1.

 

[8] Rimski misal, utorak u tjednima 1-3 Adventa, ulazna antifona. Usp Zech 14: 5.

 

[9] Iv 5,17.

 

[10] Rim 13:11; Lk 21,36; Mk 13,37.

 

[11] Cf. Sveto Ćiril od Jeruzalema, Kateheza 15: 1 (2. čitanje Ureda za čitanja prve nedjelje Adventa).

 

[12] Rimski kalendar, Univerzalne norme za liturgijsku godinu, br. 39.

 

[13] Rimski misal, prvi predgovor Adventa.

 

[14] Cf. Rim 5,5.

 

[15] Benedikt XVI., Homilija, večeri prve nedjelje Adventa, 28. studenog 2009.

 

[16] Papa Franjo, Angelus, 1. prosinca 2013.

 

[17] Iv 16,22.

 

[18] Rimski misal, drugi predgovor Adventa.

 

[19] Sveti Josemaría bilješke iz meditacija, 25. prosinca 1973. (AGP, Library, P09, p. 199).

 



 

 

Biološki pokazatelji koji upućuju kako bi Isus mogao biti rođen u prosincu

 

Rebecca Salazar | Dec 10, 2017

izvor:

https://aleteia.org/2017/12/10/biological-evidence-that-jesus-actually-was-born-in-december/

Sigurno je kako je Jaganjac Božji rođen u isto vrijeme i na istom mjestu gdje i Pashalno janje.

Prije puno vremena, prihvaćala sam mogućnost kako 25. prosinca vjerojatno nije dan Kristova rođenja, te kako je pravi trenutak rođenja nepoznat i vjerojatno pada u proljeće. Jasno je kako stvarni datum rođenja nema utjecaja na liturgiju. To je samo jedna od onih tužnih stvari koja se tiče odraslih, jedan djelić čuda koje izmiče životu.

Od tada, se budi znatiželja u meni za povijesnim potvrdama koje će ići u prilog datumu rođenja od 25. prosinca. Taj se datum izvlači temeljem Zaharijina ulaska u Hram na službu paljenja tamjana. Također se može teološki izvući prema staroj tradiciji po kojoj prorok ima doći na svijet i otići s njega na isti kalendarski dan. Tako, Navještenje pada otprilike na sam dan razapinjanja, pa 25. prosinca dolazi devet mjeseci nakon 25. ožujka. Ovo su dobri argumenti, koji se čvrsto drže povijesnih istraživanja i logike.

Ipak, nijedan od ovih argumenata nije zadovoljio moje želje za konkretiziranjem datuma. Najvažniji prigovor vezan je uz pastire koji su na polju bili u noći vjerojatno čekaujući da se janjad ojanji. A janjad se nisu janjila u prosincu, već u proljeću, nikako u zimi.

Dake, kada netko upita: “Zašto slavimo Božić u prosincu ako su se janjad janjila u proljeće?”, umjesto da objašnjavam značenje 25. ožujka, valja mi isto pitanje postaviti drugačije: “Jesu li se janjad u Izraelu janjila u proljeće? Kako to mogu saznati?"

Awasi ovca je pustinjska ovca Srednjeg Istoka koja je tamo postoji već oko 5000 godina. To je jedina vrsta ovaca koja potječe sa onih prostora. Uzgaja se zbog vune, mesa i mlijeka. Ova se ovca pari u ljeto, a janjad donosi ZIMI kada je na pašnjacima dovoljno trave za ispašu koja potiče laktaciju u ovaca radi mlijeka. Tako u Izraelu, sezona janjaca traje od prosinca do kraja siječnja.

Ovo je činjenica koja se nalazi u praksi, To je stvar biologije.

Vrijeme u kojem se ovce “gone” (estrus ili vrijeme kada su ženke spremne za parenje) različito je od vrste do vrste. U vrsta sa sjevera, estrus započinje skraćivanjem danjeg svjetla nakon jesenskog ekvinocija. Stoga parenje započinje obično u listopadu i studenom, a janjci dolaze u ožujku i travnju. No kako se zemljopisno primičemo ekvatoru, dani se ne skraćuju u onoj mjeri kao na sjeveru. Stoga se ovce u subtropskim i tropskim krajevima (kakav je Izrael) obično tjeraju ranije, a janjce donose u zimskom razdoblju, ili ih ponegdje donose tokom cijele godine.

Ova slatka činjenica, meni je pojasnila druge stvari. Istina je kako se Isus, Jaganjac Božji, rodio u isto vrijeme kada i Pashalni janjci. Isitna je kako je to vrijeme bilo isto vrijeme Njegova ulaska u svijet i Njegova odlaska iz svijeta. Istina je kako je rođenje svetog Ivana Krstitelja u onaj dan koji potvrđuje i dan rođenja Isusa Krista.

Biologija tako uspostavlja simetriju u datumima rođenja, kojom obasjava moje razmišljanje uspostavljajući tako simetriju u meni između povijesti, teologije i biologije. Ranije sam mrmljala zbog nedostatka podataka kojima bi pojasnila moje djetinje znatiželje; sada na ovaj način dublje i više razumijem Božju providnost. Ustinu je dostojna i pravedna.

DODATNO POJAŠNJENJE:

Ovaj tekst pokušava pojasniti ne samo datum rođenja Isusa Krista, koji bi prema ovim činjenicama uistinu padao na dan 25. prosinca kada i slavimo Božić, već pokušava uspostaviti vezu Jaganjaca Božjeg- Isusa Krista, sa straozavjetnim Pashalnim jaganjcem koji se klao u večer Pashe.

 

Pasha naime pada u proljeće. Pogledate li na zemljopisnu kartu, shvatit ćete ovaj tekst: u Isusovo vrijeme, janjad se u Izraelu janjila u najbolje vrijeme za njih; u vrijeme progonstva u Egipat, janjad se u Egiptu janjila u, za to najbolje vrijeme, i to je vjerojatno kao i u Izraelu. U tom smislu, DATUM NE USPOSTAVLJA VEZU JAGANJCA BOŽJEG I PASHALNOG JAGANJCA, već vezu uspostavljaju DOGAĐAJ JANJENJA: janjci se u Egiptu i u Izraelu JANJE U ISTO DOBA GODINE.

 

Pa ako Isusa Krista- Jaganjca Božjeg, povezujemo s JANJCIMA KOJI SU ŽRTVOVANI U PASHI, postoji koincidencija u RAĐANJU: ZIMA, vjerojatno prosinac. Tako i teološki uspostavljamo vezu ISUSA SA PASHOM, KRIŽA SA PASHOM, SA PROLAZOM GOSPODINA KROZ OVAJ ŽIVOT KOJI JE ČOVJEKA OSLOBODIO ROPSTVA: u Egiptu je Izraelce oslobodio robovanja gospodarima, a u Izraelu je Gospodin nas oslobodio ropstva grijeha.

Postoji koincidencija i u UMIRANJU: Pashalni jaganjci su se klali u isto vrijeme kada je Isus bio razapet. JAGANJAC BOŽJI I PASHALNI JAGANJCI RAĐALI SU SE I UMIRALI U ISTO VRIJEME.

Osim toga, na Isusa možemo primjeniti sve one zakonske odredbe koje se primjenjuju na Pashalne jaganjce- one koji su žrtvovani u Pashi. Jaganjac mora biti zdav, bez mane- ISUS je bio SAVRŠEN, bez mane, bez grijeha na sebi. Jaganjac se uvodi u prostor u kojem će biti žrtvovan četiri dana prije žrtvovanja- ISUS ULAZI U JERUZALEM ČETIRI DANA PRIJE RAZAPINJANJA. Jaganjcu se ne smiju lomiti kosti- ISUS NIJE SLOMLJENA NIJEDNA KOST, kao što je to učinjeno razbojnicima koji su bili razapeti zajedno s njim, Jaganjcu se PROBADALO SRCE DA IZ NJEGA POTEČE KRV- ISUS JE BILO PROBODENO SRCE KOPLJEM I IZ NJEGA SU POTEKLI VODA I KRV.

Ne čini li Vam se kako je tu previše toga da bismo ovu sličnost Pashalnog jagajca i Jaganjca Božjeg Isusa Krista, mogli nazivati slučajnom?

 

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

 

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, ali radi se o dvije različite pojave

 

BDM

Foto: Shutterstock.com

 

Za ovaj marijanski blagdan mogli bismo reći da je lijep i nepoznat. Ni mnogi “bolji” kršćani ne znaju sadržaj blagdana, ne znaju reći što se tu zapravo slavi. A oni koji “sve znaju” obično ga “tumače” po svom (ne)znanju.

 

I jedne i druge zbunjuje prije svega ime blagdana, sastavljeno od dviju riječi: “bezgrešno” i “začeće”. Začeće novog čovjeka je čudesni događaj, crkveno bismo rekli trenutak ljudske suradnje s Bogom u stvaranju novog bića, veličanstveni trenutak.

 

Bezgrešnost i grijeh su, jasno, krajnje suprotnosti, dvije inkompatibilne stvarnosti.

 

S tim malim uvodom i predznanjem možemo ukratko reći, što znače izrazi i ime blagdana “Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije”. Znači crkveni nauk da na Mariju nije prešao, istočni (od glagola “isteći”), praroditeljski grijeh. Bog ju je od “istočnog grijeha” sačuvao već u krilu njezine majke Ane i to zato što je nju (Mariju) tako unaprijed odabrao da bude majka Isusu Kristu. Radi se, dakle, o jednoj duhovnoj stvarnosti, kažemo, otajstvu, i članku vjere. Teologija nastavlja da Marija nije učinila ni osobnih grijeha. – Upravo zbog tog nadasve uzvišenog sadržaja ovog nauka o Mariji, uveden je u kalendar opće Crkve uz druge i ovaj marijanski blagdan “bez istočnoga grijeha začete Djevice i Bogorodice Marije”.

 

Blažena Djevica Marija očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha.

 

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave.

 

Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

 

Evo što Katekizam Katoličke Crkve naučava o Bezgrešnom Začeću:

 

“Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je ‘bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom’. Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao ‘milosti punu’ (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću.

 

Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje:

 

Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.

 

Sav taj ‘sjaj sasvim jedinstvene svetosti’ koji Mariju ‘resi već od prvog časa njezina začeća’ dolazi joj potpuno od Krista: ona je ‘otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina’.[132] Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je ‘blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu’ (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, ‘prije postanka svijeta, da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi’ (Ef 1,4).”

 

(Katolici.org/Bitno.net)

 

Molitva Blaženoj Djevici Mariji

 

Majko Božja Bezgrešna Marijo,

 

posvećujem ti svoju dušu i tijelo,

 

sve moje molitve i poslove,

 

moje radosti i žalosti,

 

čitavu sebe i sve što imam.

 

Predajem ti se čitavim srcem

 

da budem rob tvoje ljubavi.

 

Predajem ti potpuno svoju slobodu

 

da se sa mnom poslužiš

 

u spasavanju ljudi i pomaganju

 

Svetoj Crkvi čija si ti Majka.

 

Od danas želim sve činiti s tobom,

 

po tebi i za tebe.

 

Znam da vlastitim snagama ne mogu

 

postići ništa, ali ti možeš učiniti sve

 

što je volja tvoga sina

 

i ti si uvijek pobjednica.

 

Zato te molim, Pomoćnice kršćana,

 

Majko Crkve, da moja obitelj,

 

moja župa, moj narod i čitava zemlja

 

budu uistinu Kraljevstvo tvoga Sina i Tvoje.

 

Amen.

 

 

 

 

 

GOSPA LORETSKA

 

Loreto – marijansko svetište izgrađeno nad svetom Kućicom koja je čudesno prenesena s Trsata

 

Prema predaji, anđeli su na današnji dan, 10. prosinca 1294., s Trsata prenijeli kućicu Blažene Djevice Marije u Loreto. Tamo je sagrađena bazilika i razvilo se veliko marijansko svetište, u kojem su se proteklih stoljeća dogodila mnoga čudesna ozdravljenja i obraćenja.

 

gospa loretska, loreto

Foto: www.metmuseum.org

 

Na početku smo svibnja 1291. godine. Turci su potpuno zauzeli Svetu Zemlju, gdje se u Nazaretu nalazi nastamba male konstrukcije koja je prema tradiciji iz prvih kršćanskih stoljeća, bila dom Blažene Djevice, gdje  je Ona došla nakon zaruka sa svetim Josipom. Tu je bilo mjesto gdje joj je Arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti po Duhu Svetom i gdje je živio Isus u Svetoj Obitelji. Nakon Uskrsnuća apostoli su se najvjerojatnije okupili u toj Kući, gdje je sv. Petar bio podigao oltar i na njemu slavio Lomljenje Kruha na spomen Isusov. Toga istoga dana na početku svibnja (10. svibnja 1291.) godine dvije tisuće kilometara dalje, na brežuljku Trsata, nedaleko grada Rijeke, radnici koji su radili u šumi našli su kućicu koje do tada nikada nije bilo na tom mjestu. Ta činjenica ih je jako iznenadila, jer se ovaj kraj spušta dosta strmo prema moru i tu ne postoje nikakve kolibe, a niti tu nema ni kuća. Malena konstrukcija, položena na teren, bila je duga 9,52 m, široka 4,10 m i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m. Nasuprot ulaza nalazio se kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu lik Kristov i natpis „Isus iz Nazareta, Kralj židovski“. Na oltaru je bio kip od drva, Madona s Djetetom u naručju. Dijete Isus je podigao desnu ruku kojom blagoslivlja. Nasuprot oltara je ognjište crno od dima, čiji izgled daje dojam da se nije dugo uporabljavalo. Nedaleko od ovoga prostora, jedan je ormar iskopan u zidu i u njemu pribor za blagovanje (zdjele i tanjuri): „Izgleda da je to kapela koja je bila nastanjena“, rekli su drvosječe. Župnik Trsata, pop Aleksandar Jurjević, bio je o tome svemu odmah obaviješten, ali je bio jako bolestan, štoviše i nepokretan. Njemu se u snu ukazala Madona koja mu je potvrdila da je to njezina kućica iz Nazareta, upravo ona kućica u kojoj je rođena, gdje joj je došao navijestiti Arhandeo Gabrijel i gdje je živjela s Isusom. Na oltaru je apostol Petar slavio prvo Lomljenje Kruha, a kip od cedrovine je djelo svetoga Luke. Kao potvrda ukazanja bilo je to da je pop Aleksandar odjednom ozdravio od od svoje oduzetosti. (Ovo je preuzeto iz znanstveno vrijedne studije objavljene 1893. godine, a čiji je autoro Guilleme Garratt sa Sveučilišta u Cambridgeu.)

 

A tada je gospodar Trsata bio knez Nikola Frangepani (Frankopan), upravitelj triju provincija: Dalmacije, Hrvatske i Ilirije (Slavonije), koji je o svom trošku opremio izaslanstvo – povjerenstvo od tri osobe, a među njima je bio i trsatski župnik. To povjerenstvo je trebalo ispitati kako je ova Kućica iz Nazareta, na veliko čuđenje Turaka, odjednom nestala. Takvu vijest prema zapisima, prije nego se je ovo povjerenstvo vratilo (putovali su dvije tisuće kilometara brodom) donijeli su hodočasnici koji su se vratili iz Svete Zemlje. Doznalo se da su muslimani imali znatno manju korist od smanjenja broja hodočasnika Svetoj Kućici. A onda 10. prosinca 1294. godine (točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa) kućica je nestala s Trsata i našla se na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujuću svjetlost koja je dolazila iz oblaka… Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike.

 

Loreto

Gospina kućica u Loretu

 

Prošlo je osam  mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla se kilometar i pol dalje na polju – zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva.

 

Ali jedne noći u prosincu 1295. godine, sveta Kućica se smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatija prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. I ovaj je put kao i svih prošlih Kućica položena na zemljište bez ikakvih temelja. Magistrat Recanatija je stoga morao pomaknuti cestu i zaobići Svetu Kućicu. Također je oformljena komisija od 16 plemića i mjesnih uglednika koja je otišla na drugi kraj Jadrana da provjeri činjenice.

 

Knez Frangepan (Frankopan), upoznat sa svim ovim događajima, pokazao je toj komisiji kapelu koju je on podigao na spomen boravka svete Kućice na Trsatu i u toj kapeli natpis (još uvijek postoji): „Sveta Kućica Blažene Djevice Marije došla je iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i otišla je 10. prosinca 1294“. Ovih 16 osoba kasnije su ispitale i stanje u Galileji i usporedili su te rezultate s rezultatima prve ekspedicije: iste dimenzije, istovrsno kamenje od kojega je Kućica sagrađena i potom su zaključili da se „datum odlaska Kućice za Iliriju poklapa s datumom dolaska Kućice na Trsat.“

 

Bazilika20u20Loretu

Bazilika u Loretu

 

Danas, na početku  XXI. stoljeća, velika Bazilika od bijeloga mramora koju je projektirao Bramante u XVI. stoljeću nadvila se dostojanstveno nad malom – velikom Kućicom. Tisuće hodočasnika svih ovih godina su ostavili svoja svjedočanstva u ovom Svetištu gdje su se dogodila mnoga i provjerena veličanstvena čuda. Mnoge poznate ličnosti su pisale o Loretu. Među njima je i Montaigne, koji je posjetio Loreto i opisao to u svojem „Journal de Voyage en Italie par la Suisse e l’ Allemagne“ u kojem se sjeća i činjenica koje su prije navedene i opisuje čudo ali i sve drugo što je važno a u svezi je s francuskim kraljem (rođenje Luja XIV.) (Cfr. A. Colin-Simard, Les apparations de la Vierge, Fayard-Mame, 1981, pp 32ss).

 

Također papa Ivan Pavao II. htio je dati odgovor o vjerodostojnosti svete Kućice, a kojega je dao u Loretu 8. rujna 1979. godine, na početku svojega pontifikata izjavivši: „Sretan sam što je jedna pitoma livada Loreta postala jedno od najslavnijih Marijanskih svetišta Italije“ i dodao je: „Dolazim potražiti Svjetlo, uz Marijino posredništvo i pomoć!“

 

Josip Antolović SJ

 

Molitva Gospi Loretskoj

 

Pod obranu se Tvoju utječemo, Sveta Bogorodice, Majko Božja Loretska! Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas uvijek oslobodi od svih pogibelji, Majko Božja Loretska, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Majko Božja Loretska, sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

 

Bitno.net

 

 

 

Liturgija ukorijenjena u Svetom pismu

 

Dvije stvari su me potakle da prenesem ovaj tekst. Prvi je razlog taj što mi se čini kako ovaj tekst pomaže shvatiti vjernicima (ali i mojim kolegama) kako liturgija ima svoja pravila koja su utemeljena na Riječi Božjoj, te ta pravila U SEBI NOSE SLIKU SVETOPISAMSKE RIJEČI.

Drugi je razlog NEPOZNAVANJE SVETOG PISMA. Naime, LITURGIJSKO ZNAČENJE STVARI NE MOŽETE PREPOZNATI AKO NE POZNAJETE SVETO PISMO. Knjiga koja u Svetom Pismu najljepše opisuje liturgiju preko NEBESKE ILI BOŽANSKE LITURGIJE jer Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa). Na žalost, živimo u vremenu u kojem mnogi koji to čitaju čine na krivi način, pa umjesto da se usmjere na LITURGIJU, NA MISU koju bi trebali prepoznati u riječima Otkrivenja, više se bave kojekakvim proročanstvima te čitamo po internetu i po novinama kako temeljem pročitanog "gataju" svakodnevno "prepoznajvajući" znakove Sudnjeg dana. Niti je to bitno, niti Bog želi da se bavimo time.

Puno je bitnije SUDJELOVATI SRCEM I DUŠOM U LITURGIJI koju nam je Gospodin ostavio. Stoga, Vam prenosim ovaj tekst kako bi Vam približio vezu liturgije i Svetoga Pisma.

Vjernici često nisu svjesni koliko je naša Sveta liturgija ukorijenjena u Bibliji. Arhitektura naših tradicionalnih crkava; uporaba svijeća, tamjana, i zlatnih kaleža; položaji stajanja i klečanja; oltar; pjevanje himni; svećeničke albe i tako dalje- sve je prikazano u Svetom pismu. Neki od tih detalja su obilježja drevnog židovskog hrama, ali većina njih je istaknuta u Knjizi Otkrivenja (Otkr), koja opisuje liturgiju Neba.

Liturgija ovdje na zemlji je slika liturgije u nebu; zato je ona toliko ozbiljna i ne smije se mijenjati kako kome padne napamet. Knjiga Otkrivenja opisuje nebesku liturgiju i usredotočuje se na svitak ili knjigu koja sadrži smisao života i odgovore na sve što tražimo. Također se fokusira na Janje Božje, koje stoji, ali s tragovima klanja koje je izvršeno na njemu. Zar to ne zvuči poznato? To je liturgija Riječi i liturgija Euharistije.

Dobro je biti svjestan biblijskih korijena svete liturgije, ne samo radi naše vlastite izgradnje nego i kao odgovor onim protestantskim kršćanima koji su u velikoj mjeri ove rituale ostavili po strani i kritiziraju njihovu upotrebu (tu bi se mogli ubrojiti i neki katolici).

Zbog takvih kritika moramo inzistirati na tome da su ti rituali, ispravno shvaćeni, mistično i duboko biblijski ukorijenjeni. Nadalje, oni predstavljaju nebesku liturgiju, jer gotovo svi se spominju kao aspekt bogoslužja ili liturgije koja se odvija na Nebu. U tom svjetlu, bila bi ozbiljna pogreška mijenjati ih ili imati odbojan stav prema njima.

Imajući to na umu trebali bi razmotriti biblijske reference za uobičajene elemente katoličke (i pravoslavne) liturgije. Komentari autora ovog teksta su u crvenom.

Svijeće

• Otk 1, 12-13 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji.

U tradicionalnim katoličkim župama, postoji šest svijeća na oltaru a sedma svijeća se iznosi kada je prisutan biskup.

• Otk 4, 6 pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih.

Oltar

• Otk 9,13 Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz rogova zlatnoga žrtvenika pred Bogom

Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem

Stolica

• Otk 4, 1kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede. 3Taj što sjede bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja dúga slična smaragdu…

Dn 7, 9 Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. … U svetoj liturgiji, istaknuta je stolica svećenika. No, kada on zauzme svoje mjesto, mi ipak ne bi trebali gledati don Antu, nego samog Gospodina koji stoluje u našoj sredini.

Svećenici (starješine) u albi

• Otk 4, 4 starješine, obučene u bijele haljine…

Biskupska mitra, svećenikova bireta –

• Otk 4, 4;10 sa zlatnim vijencima na glavi… I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

U liturgiji, biskup smije nositi svoju mitru u samo propisanim trenucima. Ali, kada ide pred oltar mora odložiti svoju mitru. Svećenik koji nosi biretu u Staroj misi je upućen da svoju biretu skine na spomen Svetog Imena i da je odloži po strani, kada ide pred oltar.

Usredotočenost na svitak (knjigu), Liturgija Riječi –

• Otk 5, 1- 5 I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju – knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: »Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?« I nitko – ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom – nije mogao otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče: »Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.«

U antičkom svijetu, knjige kakve poznajemo danas još nisu postojale. U 1. stoljeću knjige su se sastojale iz više komada pergamene jednake veličine, koji su savijani na sredini i spajani kožnom kopčom.

Tamjan, Zagovornička molitva –

• Otk 8, 3-4 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje….

• Otk 5, 7 i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih;

Himni –

• Otk 5, 8 pjevaju oni pjesmu novu:

»Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda;

• Otk 14, 1 I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! …Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje.

• Otk15, 3 Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!

4Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

Svet, Svet, Svet –

• Otk 4, 8 Bez predaha dan i noć govore: »Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!«

Prostracija (klečanje) –

• Otk 4, 10 dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu – Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

• Otk 5,14 A starješine padnu ničice i poklone se. U današnjem okruženju, rijetko ima mjesta kako bi svi mogli leći po zemlji u stavu prostaracije. Klečanje je nastalo kao praktično rješenje za nedostatak prostora, ali zahtjeva isto ponašanje poniznog klanjanja pred Bogom.

Jaganjče Božji –

• Otk 5, 6 I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac

Aklamacije –

• Otk 5,11 I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. 12Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!«

Amen! –

• Otk 5,14 I četiri bića ponavljahu: »Amen!«

Tišina –

• Otk 8, 1 Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata. (A vi ste mislili kako vaš svećenik čeka previše dugo nakon pričesti?)

Marija –

• Otk 12, 1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.

Sretni su oni koji su pozvani na Njegovu “večeru” –

• Otk 19, 6 I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih: »Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! 7Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!; … I reče mi: »Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!«

Zlatno posuđe, ruho

• Otk 1,12 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka

• Otk 1,13, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom;

• Otk 5, 8 A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune

• Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.

• Otk 5,16 Iziđe sedam anđela; odjeveni bijahu u blistav bijeli lan, oko prsiju opasani zlatnim pojasom.

• Otk 15,7 sedam zlatnih čaša

Vitraji

Otk 21,10 [nebeski grad] okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. (Slike vitraja u našim crkvama su ovdje pronašle svoj izvor.)

Izvor

(Članak iz arhive quovadiscroatia.com, prvotno objavljen 13. studenog 2014.)