Iv 8, 31-42

 

U ono vrijeme: Progovori Isus Židovima koji mu povjerovaše: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.« Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to govoriš: 'Postat ćete slobodni?'« Odgovori im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mjesta u vama. Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svoga oca.« Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus: »Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio! Vi činite djela oca svojega.«

 

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac — Bog.« Reče im Isus: »Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sam od sebe došao, nego on me posla.«

 

 

 

SINOVI I ROBOVI

 

Današnje evanđelje udara na korijen našeg odnosa s Bogom. Taj je korijen neizostavno vezan uz dvije stvari: ISTINU I SLOBODU. “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi”- ove su Isusove riječi krivo shvatili Židovi koji su svoju slobodu vezivali uz porijeklo Abrahamovo: “Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali”. Sebe su držali potomcima ABRAHAMA I SARE, dakle, potomcima ZAKONITA SINA IZAKA. Naspram tome, svi ostali bili su potomci ABRAHAMA I HAGARE, ROPKINJE, koja je sa svojim sinom Ismaelom protjerana u pustinju.

 

 

 

Ono što su židovi vidjeli u Hagari i Ismaelu, bilo je ROPSKO PORIJEKLO ISMAELOVA POTOMSTVA- Židovi su naime porijeklo uvijek vezivali uz majku. Ipak, zaboravili su jednu stvar. Ta ista ropkinja DOBILA JE PRAVO RODITI U IME SARE. Bio je običaj u Židova da žene nerotkinje dopuste odnos supruga i ropkinje kako bi ropkinja rodila dijete umjesto zakonite žene.

 

 

 

U času poroda, ropkinja bi sjela na ženu i tako bi rodila. Tim se slikovitim činom željelo kazati kako je rodila ŽENA, a ropkinja je postajala nevažna. Dakle, ropsko porijeklo NIJE SE PRENOSILO NA SINA u ovakvim slučajevima i SIN JE BIO SLOBODAN.

 

 

 

Problem je nastao kada je ropkinja i dalje odgajala svoga sina, pa ga je odgojila za sebe, a samu sebe je smatrala višom od zakonite žene, što izazvalo gnjev u Sare. Ona je pak kasnije rodila ZAKONITA SINA- IZAKA, pa je u strahu da SIN ROPKINJE ne naudi njezinu sinu, učinila sve da ih POTJERA OD KUĆE. Stoga Isus i podsjeća Židove kako “rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek”. Isus je rođen u Židovskoj kući i nije stranac nego je SIN SVOGA NARODA. Stoga, o sebi govori kao o SINU, misleći pri tom ne samo na svoje porijeklo, već prije svega na svoga Nebeskog Oca čiji je on Sin. Izak je odgajan za Boga, a ne za Saru.

 

 

 

Isus ne govori o sebi samo kao o SINU SVOGA NARODA, već kao o Sinu Božjem na koje je Bog Otac prenio sva prava. Pravo o kojem Isus govori jest pravo koje čovejk ne može imati: PRAVO OTPUŠTANJA GRIJEHA- pravo da razori grijeh kao Bog. Ovo pravo dozvoljava razlučiti "ovce od jaraca", odnosno vratiti čovjeka Bogu otpuštanjem grijeha i uvesti jadnog čovjeka preko otpuštanje grijeha u bašinu djece Božje, u život vječni.

 

 

 

SLOBODA ZA BOGA: prenošenje sinovstva na onog koji se prikloni Ocu

 

Židovi ne razumiju njegov govor i ne vjeruju mu, te opet podsjećaju na to kako oni imaju sva prava SINOVA ABRAHAMOVIH, i kako oni nisu sinovi Ismaelova potomstva koje je plod preljuba sa ropkinjom: “Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac — Bog”. Kako je Abraham primio svoje poslanje od Boga, kako je sklopio savez s Bogom po svojoj krvi, tako i Židovi sebe drže punopravnim sljednicima toga saveza, jer se drže Abrahamovim potomstvom. Drugim riječima, biti Abrahamov, znači biti slobodan, u konačnici znači Božji. Biti Božji, zapravo znači biti NEDODIRLJIV SVIMA (ovo razmišljanje primjećujemo i kod židova našega doba).

 

 

 

U Židovskom uređenju društva OTAC JE SVA SVOJA PRAVA PRENOSIO NA SINA. To je razlog zbog kojeg je Sara grčevito radila da se oslobodi Ismaela i majke ropkinje. Ukoliko bi Abraham prenio svoje pravo na Ismaela, taj bi sa njezinim sinom Izakom mogao učiniti što ga je volja.

 

 

 

Isus ne govori o sebi samo kao o SINU SVOGA NARODA, već kao o Sinu Božjem na koje je Bog Otac prenio sva prava. Židovi mu ne vjeruju i opet podsjećaju na to kako oni imaju sva prava SINOVA ABRAHAMOVIH, i kako oni nisu sinovi Ismaelova potomstva koje je plod preljuba sa ropkinjom: “Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac — Bog”. Kako je Abraham primio svoje poslanje od Boga, kako je sklopio savez s Bogom po svojoj krvi, tako i Židovi sebe drže punopravnim sljednicima toga saveza, jer se drže Abrahamovim potomstvom. Drugim riječima, biti Abrahamov, znači biti slobodan, u konačnici znači Božji. Biti Božji, zapravo znači biti NEDODIRLJIV SVIMA (ovo razmišljanje primjećujemo i kod židova našega doba).

 

 

 

Isus ih pak poučava kako, govoreći o slobodi ne govori o pravu koje se stječe potomstvom, već govori o slobodi kao o nečem što nam je svakome Bog utisnuo u biće. Pri tom misli na SLOBODU ZA BOGA, koja je za čovjeka opterećena grijehom moguća samo ako je to istovremeno SLOBODA OD GRIJEHA.Postoji samo jedno istinsko zlo kojega se trebmo bojati i koje, s pomoću Bje milosti, trebamo izbjegavati- grijeh. To je najgora vrsta ropstva, jedino istinsko poniženje ljudskoga roda i svakog pojedinog čovjeka” (Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 386).

 

 

 

SLOBODA ZA BOGA JEST SLOBODA OD GRIJEHA: tražiti istinu u svemu

 

Grijeh je takve naravi da nas smjerno veže uza zlo. I čini to podmuklo, prije svega PRIKAZUJUĆI NAM STVARNOST KAKVA NIJE, u težnji da neko zlo prikaže kao dobro. Svako dobro je PRIVLAČNO, a u korijenu čovjekova bića jest da TRAŽI DOBRO. Svaki čovjek zapravo tako traži Boga preko DOBARA OVOGA SVIJETA. Stoga je težina grijeha i veća jer nije riječ o nečem slučajnom: to je CILJANO ODVLAČENJE OD BOGA, i kada jednom grijeh uđe u dušu čovjeka, onda se u duši ponaša uvijek na isti način čineći sve da čovjek Bogu okrene leđa.

 

 

 

Prvi korak u tome jest PRIKAZATI KRIVO STVARNOST kako bi se čovjeka dezorijentiralo u njegovim postupcima i prosudbama. Drugi naziv za ovakvo što jest LAŽ. Isus stoga upozorava: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi”. ISTINA OSLOBAĐA, jer preko nje spoznajemo ŠTO JEST, A ŠTO NIJE DOBRO. A kada upoznamo ono što jest dobro, tada polako preko istine pronalazimo put prema Bogu. Taj PUT NAM JE UTRAO ISUS SVOJIM ŽIVOTOM. Taj put jest jedno imitiranje načina na koji je živio Isus. To je način života čovjeka koji pristaje BITI OTKUPLJEN, PRISTAJE PRIHVATITI ISTINU PA KAKVA GOD DA JE. Pristaje stvarnost gledati na pravi način.

 

 

 

Kada čovjek prihvati istinu i u temelje svoga života ugradi TRAŽENJE ISTINE U SVEMU kao početak našeg bivstvovanja, onda se sigurno nalazi na PUTU OSLOBAĐANJA OD ZLA, a taj put je uvijek vezan uz Isusa.

 

 

 

Današnje evanđelje udara na korijen našeg odnosa s Bogom. Taj je korijen neizostavno vezan uz dvije stvari: ISTINU I SLOBODU. “Sam Krist povezuje oslobođenje- slobodu, sa spoznajom istine: Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi (Iv 8,32). Ova rečenica pojašanjava kako je Krist istina koja nas oslobađa. Oslobađanje pretpostavlja nutarnju preobrazbu čovjeka, a odnosi se na SVIJEST O SPOZNAJI ISTINE. Ta preobrazba, jedan je duhovan proces u kojem čovjek sazrijeva u pravednosti i svetosti na različitim poljima društvenog života” (Sveti Ivan Pavao II; Opća audijencija, 21-02-1979).

 

 

 

 

 

OSLOBOĐENJE OD GRIJEHA

 

Isus je došao OSLOBODITI NAS OD ROPSTVA GRIJEHA, a za to je potrebno PLATITI OTKUPNINU ZA SVAKOG ROBA. To je Gospodin učinio PREDAVŠI SE NA KRIŽ. Cijena je bila ŽIVOT ZA ŽIVOT. Tako je Gospodin svojim životom, koji je NEPROCJENJIV, platio UNAPRIJED ZA OTKUPLJENJE ZA SVE ONE KOJI ŽELE IĆI NJEGOVIM PUTEM.

 

 

 

Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha”. U konetkstu ovog govora o slobodi, neizbježno dolazimo do IZVORA SVIH NESLOBODA, a to je GRIJEH. Kristove riječi na to upućuju: onaj koji čini grijeh BIVA ZAROBLJEN GRIJEHOM. Nevjerojatna je privlačnost grijeha koji čovjeka tako čvrsto može vezati uz sebe da se kasnije čovjek svojim snagama ne može lišiti grijeha.

 

 

 

Nakon ISTOČNOG GRIJEHA, nitko nije bio u stanju čovjeka osloboditi ove navezanosti. Nitko nije mogao u Nebo- NITKO, jer je GRIJEH I NAJVEĆE PRAVEDNIKE VEZAO UZ TAMNE PROSTORE ŠEOLA. Svi su bili povučeni u “podzemlje”, u pakao. Težina istočnog grieha prvog čovjeka bila je tolika da joj se ni jedna jedina duša sama po sebi nije mogla oprijeti. Taj grijeh je kao TEŽAK TERET KOJI NAS VUČE NA DNO ŽIVOTA, A OD NJEGA SE NE MOŽEMO ODRIJEŠITI.

 

 

 

Budući da je čovjek bio ROB ZAROBLJEN GRIJEHOM, bilo je potrebno PLATITI OTKUPNINU ZA NJEGOVO OSLOBOĐENJE. Nijedan čovjek to ne bi mogao. Nijedan život ljudski nije tako čist da svojom čistoćom može nadoknaditi ono što grijeh čini u duši ljudi. Ali “što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće”, pa Bog osobno želi platiti otkupninu.

 

 

 

ISUS KRIST je svojim ŽIVOTOM PLATIO CIJENU OTKUPLJENJA. On je BOG, A BOŽANSKI ŽIVOT IMA VEĆU CIJENU NEGO SVI LJUDSKI ŽIVOTU ZBOJENI U CIJELOJ POVIJESTI ČOVJEČANSTVA. Njegov je život bio dostatna cijena otkupljenja.

 

 

 

Đavao nije mogao znati TKO PLAĆA OVU CIJENU- NIJE MOGAO ZNATI TKO UMIRE NA KRIŽU, jer da je znao učinio bi sve da do Križa ne dođe, kako bi ljudi I dalje bili zarobljeni u grijesima. No, kada je Isus umro, već je bilo kasno: ISUS JE OSLOBODIO SPONA SMRTI SVE ONE KOJI SU ŽIVJELI “U MRAKU”, DUŠE SU KRENULE U NEBO!

 

 

 

Oslobodio je mrtve, ali I žive. Naime, ŽRTVA ISUSA KRISTA, njegov život, salazeći nad pakao u kojem je GRIJEH VEZIVAO LJUDE, ODRIJEŠIO JE LJUDE SPONA GRIJEHA. ŽRTVA ŽIVOTA ZA ŽIVOT BEZ GRIJEHA!V

 

 

 

Cijenom koju je platio za naše oslobođenje od grijeha, nas je poučio o TEŽINI GRIJEHA. Malo me zabavlja kada neki poučavaju kako postoje laki i teški grijesi: NEMA LAKIH GRIJEHA. Ima samo grijeha koji su toliko teški da nas odmah odvajaju od Boga, i onih koji su takvi da nas stavljaju u položaj u kojem smo Bogu okrenuli leđa, ali nijsmo krenuli posve tim putem odricanja od Boga.

 

 

 

Na nama je da se uključimo u to otkupiteljsko djelo svojim ponašanjem, da po uzoru na Krista slijedimo put istine i dobra, da se žrtvujemo za druge i redovito pristupamo onoj Žrtvi koja nam je otkupljenje i donijela: da redovito pristupamo svetoj misi.

 

 

 

OTKUPITELJSKO DJELO KRIŽA DOGAĐA SE U MISI: sudjelovati u otkupljenju

 

Ta ista žrtva OBNAVLJA SE SVAKODNEVNO U MISI. Drugi Vatikanski Sabor to ovako opisuje: “Svaki put kada slavimo žrtvu križa, žrtvu kojom je Krist ponudio sebe kao otkupninu za nas, obnavlja se djelo otkupljenja” (Lumen Gentium, 3). Ova otkupiteljska žrtva o kojoj govori Koncil zapravo je MISNA ŽRTVA, odnosno MISA KOJA SE SVAKODNEVNO SLAVI. To znači kako svaki onaj koji u svetoj misi sudjeluje, a osobito onaj koji se pričešćuje, UZIMA UDJELA U BOŽJEM OTKUPITELJSKOM DJELU. Otkupljenje je izvršeno JEDNOM, samo jednom I to na Križu na Golgoti, ali se posadašnjuje u misi I u svakom onom koji u misi sudjeluje.

 

 

 

Ovo bi značilo kako je Bog otvorio I nama vrata da sudjelujemo u Njegovu otkupiteljskom djelu. Naše sudjelovanje uvijek ide preko ŽRTVE. Ovaj put ide tako da SVOJE MUKE, TRPLJENJA I ŽRTVE, SJEDINIMO SA KRISTOVOM ŽRTVOM NA KRIŽU. ŽRTVA PODRAZUMIJEVA NAJVEĆU MOGUĆU SLOBODU ČOVJEKA, njegovo pristajanje uz ISTINU KOJA JE ZA NJEGA SAMOGA NEUGODNA, samo kako bi se psotupilo ispravno i vršila volja Božja. U kontekstu svete misne žrtve, TO JE DARIVANJE SVOGA ŽIVOTA BOGU PO PRIMJERU ISUSA KRISTA.

 

 

 

Sudjelovanje u otkupiteljskom djelu ide preko PRIKAZIVANJA SVOJEG TRPLJENJA I PREDAVANJA SVIH SITUACIJA SVOGA ŽIVOTA BOGU, UZ PRIHVAĆANJE SVEGA ŠTO ĆE NAS POGODITI, BILO DOBRO, BILO ZLO! Teško? Neugodno? Mučno? Neizvjesno? Užasno? Upravo takav je bio i Križ!

 

 

 

Govoreći o pobjedi nad grijehom, dajemo zasluge najprije za to Gospodinu: On je taj koji ga otpušta i uništava. Ipak, Gospodin ne želi da mi budemo pasivni promatrači jer nam je darovao SLOBODU. Stoga se od nas očekuje da SLIJEDIMO U SLOBODI GLAS SVOJE SAVJESTI U POSTUPANJU kako bismo se PO SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA SJEDINILI S KRISTOVOM MUKOM KOJA JE ZASLUŽILA OPROŠTENJE GRIJEHA. Tako postajemo SUOTKUPITELJI. Ivan Pavao II to pojašanjava riječima: “Grješnik kojemu je oprošteno može se vlastitom žrtvom, tjelesnom I duhovnom, dobrovoljnom ili barem prihvaćenom, SJEDINITI S KRISTOVOM MUKOM koja mu je zaslužila oproštenje” (Recontiliatio et Paenitentia, 31, III).

 

 

 

Ovo sjedinjenje najprije se očituje u SUDJELOVANJU NA SVETOJ MISI na kojoj ćemo Gospodinu prikazati svoj život i sve što nas u njemu prati; sa ljudima i sa potrebama. Tako ćemo svoje molitve sjediniti sa žrtvom Krista u misi. Jedna dobro obavljena ispovijed također pretpostavlja sudjelovanju i otkupiteljskom djelu Boga. “Patnja ponuđena Bogu kao zadovoljština za naše grijehe- koji zaslužuju puno veću kaznu- za vječno spasenje nas i cijeloga sivjeta, ČINI NAS SUOTKUPITELJIMA zajedno s Kristom. (…) Bolesnik u bolnici, majka suočena s problemima koji joj izgledaju nesavladivi, duboka pogođenost viješću o nekoj nesreći, problemi s kojima se svakodnevno susrećemo, dragovoljna mrtvljena- sve to služi za otkupljenje svijeta ukoliko je, zajedno s kruhom koji svećenik prinosi kao žrtvu prikazano Bogu. (…) tako će i naši prinosi i naša djela- čak i ona najneznatnija imati neprocjenjivu vrjiednost u Božjima očima, jer smo ih pridružili Kristovoj žrtvi” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-231).

 

 

 

Ovo SJEDINJENJE S KRISTOVOM ŽRTVOM jest DUHOVNO SJEDINJENJE, poput jedne DUHOVNE PRIČESTI u kojoj sve svoje želje, djela, nakane, probleme, muke, trpljena, potrebe drugih ljudi i nevolje koje od drugih dolaze, sjedinjujemo s Kristom na križu. Sjedinjujemo se s Njim tako što mu PREDAJEMO SVOJE POTREBE I TRPLJENJA U MOLITVAMA i po tome mu predajemo svoj život, a istovremeno SLUŽEĆI LJUDIMA, žrtvujemo sebe u svakodnevici pokazujući se pravim gospodarima koji svjesno rade nešto u korist drugih putem vlastitih žrtava.

 

 

 

Poznavati Isusa, znači shvatiti kako se naš život ne može živjeti drugačije nego preko PREDANJA DRUGIM LJUDIMA, STAVLJANJE SEBE U SLUŽBU DRUGIH LJUDI. Jedan kršćanin ne može se zaustaviti samo na svojim osobnim problemima, već mora živjeti zajednos s cijelom Crkvom, misleći na spasenje svih duša” (Sveti Josemaria ESCRIVÄ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 145).

 

 

 

DODATAK: O slobodi

 

 

 

 

 

Slušajmo malo Gospodinove riječi:”Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici: upoznat ćete ISTINU I ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI”. Ove riječi vjerojatno su bile nerazumljive Židovima, a pokazuju to jer ih sloboda odmah podsjeća na jednu stvar iz njihove povijesti: Abraham je s ropkinjom imao sina Jišmaela, dok su od sina prave žene proizašli Židovi- slobodni ljudi.

 

Isus ih brzo ispravlja podsjećajući ih kako ne govori o slobodi ili ropstvu koje je utemeljeno na porijeklu, već o onoj temeljnoj ljudskoj slobodi koja je ugrožena grijehom. Ovdje valja dobro razmisliti što je SLOBODA. Danas je uvriježeno razmišljati o ljudskoj slobodi kao o MOGUĆNOSTI ODABIRA. Drugim riječima, slobodan se smatra onaj koji po vlastitom odabiru može učiniti jednu ili drugu stvar. Ovdje valja malo zastati.

 

 

 

Ako se pred mene otvara mogućnost izbora I ako ta mogućnost izbora definira moju slobodu, onda sloboda nije bilo kakav odabir, već je uvijek odabir između DOBRA I ZLA DJELA. Nema nikakva smisla govoriti o odabiru između dva dobra djela, jer bi to bila svojevrsna redukcija slobode u kojoj ne možemo odabrati ništa osim dobra. Tada bi naše djelovanje unaprijed bilo određeno.

 

 

 

Sloboda donosi pred nas IZBOR: UČINITI DOBRO ILI UČINITI ZLO. Što se događa ako učinim neko zlo? Uzmimo na primjer nekog narkomana. Svi će se složiti da, kada jedan narkoman uzima drogu, ČINI ZLO SAMOME SEBI. Shvaćamo li slobodu samo kroz mogućnost izbora, onda ovaj čin narkomana nije problmatičan. Slobodan je I može činiti što ga je volja. Ipak nije tako.

 

 

 

Drogirajući se, narkoman čini sebi zlo. Time ugrožava svoj život, a ljudski život je svet. Osim ovoga događa se još jedno u duši narkomana- ZLO GA VEZUJE ZA SEBE- ON POSTAJE OVISAN O ZLU KOJE ČINI SEBI. Pitanje koje se postavlja ovdje: KAKO TAKAV ČOVJEK KOJI ODABERE ZLO KAO PRINCIP SVOG DJELOVANJA MOŽE ZA SEBE KAZATI DA JE SLOBODAN?

 

 

 

Kažemo li da “zlo vezuje uz sebe onog koji ga čini”, želimo reći kako onaj koji čini zlo “gubi slobodu”- postaje NAVEZAN NA ZLO ILI ZAVEZAN UZ ZLO. Sada možemo skratiti cijelu priču: SLOBODA SE NE MOŽE SHVAĆATI SAMO KAO MOGUĆNOST IZBORA. Jedini ispravna način za shvatiti ljudsku slobodu jest shvatiti da se SLOBODA OGLEDA U SPOSOBNOSTI ČOVJEKA DA UČINI DOBRO u određenoj situaciji. Ovo uvijek povlači za sobom da takva osoba ima snagu za odbaciti zlo kako bi činila samo dobro.

 

 

 

Sada se javlja još jedna problem: KAKO PREPOZNATI ISTINSKO DOBRO? Ili KAKO PREPOZNATI ŠTO JE ISTINA O DOBRU ZA MENE ILI ZA BLIŽNJEGA? Problem prepoznavanja dobra uvijek je problem ISTINE. Kada smo sposobni prepoznati ISTINSKO DOBRO ili ISTINU o tome što je dobro, a što je zlo u određenoj situaciji, moći ćemo odabrati ono dobro. Drugim riječima, za BITI SLOBODAN, ZA ČINITI DOBRO, POTREBNO JE SPOZNATI ISTINU.

 

 

 

Govori Gospodin: ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI. Istina o tome što je dobro, a što je zlo vodi nas prema tome da postajemo sposobni ODBACIVATI ZLO. Odbaciti zlo znači uvijek ODBACITI GRIJEH.

 

 

 

Koja je to ISTINA KOJA OSLOBAĐA OD GRIJEHA? Koja je to istina koja nas pomaže odbaciti zlo? Isus kaže: JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT. On za sebe kaže da je OSLOBAĐAJUĆA ISTINA. Kako nas Isus oslobađa grijeha čineći nas slobodnim?

 

 

 

Za spoznati to potrebno je INTIMIZIRATI SE S ISUSOM, upoznati ga bolje. Intimizirati se s nekim, ući u njegovu intimu znači DUBLJE UPOZNATI NEKU OSOBU. Upoznavajući Isusa Krista, intimizirajući se s njime, mi polako učimo o tome što je govorio, kako je postupao u određenim situacijama. Učimo njegove riječi koje poučavaju o tome kako se valja ponašati. Intimizirajući se s nekim, unosimo sebe u tu osobu I unosimo tu osobu u sebe.

 

 

 

Tako je i sa Isusom: ulazeći u njegovu intimu, MI ZAPRAVO UNOSIMO ISUSA U SEBE. Na taj način, preko tih dijelova njegova života koji sada žive u nama, preko njegovih riječi koje su postale dio nas, mi postajemo sposobni reagirati poput njega, prepoznavati bolje što je dobro u određenim situacijama. Tako se, preko INTIME ISUSA KRISTA UČIMO ISTINI- NJEGOV ŽIVOT JE PUT KOJIM VALJA HODITI DA SE DOĐE DO ISTINE O BOGU I SVIJETU, a ISTINA iznjedrena iz života Isusa Krista uvijek vodi prema dobru. A činiti dobro, čini nas slobodnima.

 

 

 

Slobodan čovjek nije onaj koji radi što ga je volja. To je iskrivljeno tumačenje slobode. Slobodan je onaj koji je sposoban činiti dobro I odbacivati zlo. Ovo voluntarističko tumačenje slobode utemeljeno na slobodi izbora, ne vodi uvijek na pravi put. Na žalost, danas se mnogi drže ovakva mišljenja vjerujući kako su slobodni samo onda ako rade ono što ih je volja. Ovakvi stavovi prevladavaju I u današnjem odgoju mladih. Mlade valja odgajati za dobro I to često zaboravljamo. Uvijek ih treba upućivati na to da prepoznaju istinsko dobro za sebe I za druge. Ovakav odgoj zapravo nikada ne završava jer se čovjek o ovome mora poučavati cijeli život.

 

 

 

 

 

 

 

Iv 8, 21-30

 

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Ja odlazim, a vi ćete me tražiti i u svojem ćete grijehu umrijeti. Kamo ja odlazim, vi ne možete doći.« Židovi se na to stanu pitati: »Da se možda ne kani ubiti kad govori: 'Kamo ja odlazim, vi ne možete doći?'« A Isus nastavi: »Vi ste odozdol, ja sam odozgor. 'Umrijet ćete u grijesima svojim.' Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.« a ja nisam od ovoga svijeta. Vi ste od ovoga svijeta. Stoga vam i rekoh: Nato mu oni rekoše: »A tko si ti?« Odvrati Isus: »Ta što da vam s početka opet zborim? Mnogo toga imam o vama zboriti i suditi; no onaj koji me posla istinit je, i što sam čuo od njega, to ja zborim svijetu.« Ne shvatiše da im govori o Ocu. Isus im reče: »Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac. Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo.« Na te njegove riječi mnogi povjerovaše u njega.

 

 

 

KRIŽ: ČAS ISUSOVE PROSLAVE

 

Isus najavljuue farizejima svoj odlazak: “Ja odlazim, a vi ćete me tražiti i u svojem ćete grijehu umrijeti”, istodobno najavljujući njihovu propast: “Umrijet ćete u grijesima svojim”. Ovo umiranje u grijesima povezuje s VJEROM U ISUSA KRISTA. Isus se predstavalja kao JA JESAM- riječima kojima se Bog predstavio Mojsiju i odabranom narodu, a sada Isus koristi to ime (JA JESAM, JAHWE) kako bi farizeji povezali Isusa Sina Božjeg sa Bogom Ocem: “Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.« Nato mu oni rekoše: »A tko si ti?« Odvrati Isus: »Ta što da vam s početka opet zborim? Mnogo toga imam o vama zboriti i suditi; no onaj koji me posla istinit je, i što sam čuo od njega, to ja zborim svijetu.« Ne shvatiše da im govori o Ocu”.

 

 

 

Kako nisu razumjeli o kome Isus govori i kako se predstavlja, daje im ZNAK: “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac. Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo.” Isus govori o svom razapinjanju na križ kao o ZNAKU UZGIDNUĆA- PROSLAVE. Upravo taj znak bi trebao poslije podsjetiti Židove na događaj iz pustinje u kojoj su Izraelci GLEDAJUĆI U ZMIJU UZDIGNUTU NA ŠTAP OZDRAVLJALI.

 

 

 

To u pustinji bio je ZNAK, a ISUS JE STVARNOST- novi Posrednik koji ne samo da se zauzima za svoj narod, već ga i ozdavlja od grijeha. ISUSOV ČAS- času njegove proslave je čas njegova UMIRANJA. Isus svojom smrću “ubija grijeh” I primjeniti ovo na nas značilo bi da je ČAS NAŠE PROSLAVE nastupio svaki put kada POBIJEDIMO GRIJEH U SEBI, kada na neki način umremo u svojim neurednim željama kako bi u nama ostalo samo ono što je čisto I ispravno.

 

 

 

Danas Isus koristi taj ČAS SVOJE PROSLAVE kako bi Židovima približio svoje poslanje I identitet: KADA UZDIGNETE SINA ČOVJEČJEGA, TADA ĆETE UPOZNATI DA JA JESAM. Ovaj izraz JA JESAM podsjeća na riječi kojima se Bog predstavio Mojsiju u gorućem grmu u pustinji. Tako se Isus predstavlja onako kako ga mi I poznajemo: PRAVI ČOVJEK- “Sin Čovječji” I PRAVI BOG-”Ja Jesam”.

 

 

 

U KRIŽU JE SPAS

 

Poslanje Isusa Krista vezano je uz naše SPASENJE. Kao što su se ŽIDOVI U PUSTINJI SPAŠAVALI POGLEDOM NA ZMIJU UZDIGNUTU NA STUPU, tako se I mi spašavamo VJEROM U ONOGA KOJI JE BIO UZDIGNUT NA KRIŽ. Kada UZDIGNETE Sina Čovječjeg U SEBI, kada Vam On postane onaj kojem ćete u svakom trenutku svog života upraviti pogled svoje duše, svoje misli, tada ćete lakše pronaći put k spasenju. Naš je spas u RASPETOM ISUSU. On je taj koji nas spašava od smrtonosna ujeda grijeha.

 

 

 

Židovi su se u pustinji spašavali pogledom na mjedenu zmiju uzdignutu na stupu. Pogledati na križ, za nas kršćane znači GLEDATI U BOGA. Tu na križu stoji odgovor na pitanje koji su Židovi postavili Isusu: RECI NAM TKO SI? Ovo isto pitanje često postavljamo I danas. Križ pokazuje IZMUČENA ČOVJEKA, ali istom otkriva MILOSDRNOGA BOGA koji nije štedio sebe, svoga Sina kako bi nas spasio od grijeha koji nas vodi u smrt.

 

 

 

Kao Izraelci koje su grizle zmije u pustinji, i mi kršćani moramo tražiti lijek i protuotrov, i to na jedinome mjestu gdje ih možemo naći: u Isusu Kristu i njegovu spasiteljskom nauku. Ne smijemo prestati gledati na križ želimo li doista stići u obećanu zemlju koja je na kraju ovog kratkog puta što se zove život. (…) Samo uz pomoć istinske pobožnosti ostat ćemo jaki pred napadima svijeta koji kao da se sve više želi odvojiti od Boga, povlačeći za sobom one koji nisu na čvrstu i sigurnu tlu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-220).

 

 

 

Ne bismo trebali odvajati pogled svoje duše od Gospodina, jer svijet lako može unijeti sovj otrov u nas. Stoga nam je misliti često o Bogu i poput svetog Mojsija graditi odnos jednog prisnog prijateljstva s Njim u molitvi. “Moramo tražiti snagu u prijateljstvu s Isusom, u molitvi, u nastojanju da živimo u Božjoj prisutnosti tijekom dana, u posjetima Prevetom sakramentu. Isus, lijek je za našu slabost, naša je ljubav” (Isto, II-221).

 

 

 

NA KRIŽU SU I BOG I CRKVA

 

Na Križu vidimo OSOBU SINA BOŽJEG RAZAPETU NA KRIŽU. Pojednostavmio li stvari, možemo kazati kako vidimo TIJELO KRISTOVO. Namjerno koristim ovaj izraz “Tijelo Kristovo”, jer taj isti izraz primejnjujemo na Crkvu.

 

 

 

NA KRIŽU NALAZIMO CRKVU; onu istu koja stoljećima ponavlja Isusove riječi, koja pokušava na sve načine svakog čovjeka dovesti spasenju. Ona je Tijelo kojoj je Krist Glava. U Tijelu se očituje ono što Glava “želi”, a Glava želi da se svi spasimo. Sigurno je kako Crkva nastavlja Božje djelo te po sakramentima I naučavanju želi svakog čovjeka dovesti Kristu koji spašava. Stoga valja razmišljati kako je Crkva danas “uzdignuta” da preko nje, preko svega što nam od Boga donosi, spasimo sebe od grijeha.

 

 

 

Bog se učinio čovjekom kako bi s njime postao SOLIDARAN U SMRTI, jer je preko svoje smrti, ušao u smrt kako bi smrt pobijedio i RASKINUO SPONE SMRTI I GRIJEHA KOJIM JE ČOVJEK BIO VEZAN uz smrt I udaljen od Boga. Krist je još je za života svoju vlast prenio na apostole, a s njih je ta vlast prenesena na novu Crkvu.

 

 

 

Stoga imamo pravo vjerovati kako je vlast ODRJEŠIVANJA OD SPONA GRIJEHA I SMRTI U MOĆI CRKVE. CRKVA U SAKRAMENTIMA POSJEDUJE SILU JAČU OD GRIJEHA, JAČU OD SMRTI, jer onaj koji prima ODRJEŠENJE OD GRIJEHA zapravo biva ODRIJEŠEN OD ONE SILE KOJOM GA SMRT VEZUJE UZ SEBE. Više nije vezan uz grijeh I smrt, već je slobodan za život.

 

 

 

Ovu silu nalazimo u sakramentu svet Ispovijedi: JA TE ODRJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH, izražava jasno tu vlast koju je Gospodin preda Crkvi I podsjeća nas kako onaj koji se utječe Bogu preko Crkve koju “vrata paklena neće nadvladati” može imati sigurnost kako je na pravom putu- putu prema Bogu.

 

 

 

OBRAĆANJE BOGU: ULAZAK U PRISUTNOST BOŽJU

 

Izraelci su u pustinju GLEDALI U ZMIJU NA STUPU I OZDRAVLJALI SU. Mi danas podsjećamo na potrebu GLEDANJA U ISUSA koji nas ozdravlja od zla. Ovo GLEDANJE, mora nas približiti Bogu. Ne smijemo biti kao Izraelci u pustinji koji su se BOGU OBRAĆALI SAMO KADA BI PADALI U NEVOLJE. I ne samo to, već su često i rogoborili u tim situacijama protiv Boga.

 

 

 

Da su kojim slučajem ČESTO SE OBRAĆALI BOGU, stekli bi sigurnost Božje prisutnosti u svom životu i ostali bi mirni. No kako je ta komunikacija bila samo po potrebi, jasno je kako nisu imali vjere i lako otpadali od Boga što je unosilo nemir i nesigurnost za vlastiti život u neugodnim situacijama. Zato su i govorili protiv Boga i Mojsija.

 

 

 

Pitam Vas, zašto volimo gledati slike svojih najmilijih? Zamislite da idete na neki put na duže vrijeme i odvojeni ste od obitelji. Vjerujem kako biste često komunicirali s njima, ali biste najsretniji bili kada biste ih mogli VIDJETI, GLEDATI. Stoga, ne čudi što ljudi izvan domovine rado gledaju i nose slike svojih dragih. Ne samo da ih podsjećaju na one koje vole, već i dovode u ŽIVU PRISUTNOST VOLJENIH OSOBA: sjećanja navru, riječi dolaze, u nama se stvara jedna drugačija komunikacija s ljudima koji nisu pored nas- jedan komunikacija bez izmjene riječi- komunikacija čiste ljubavi.

 

 

 

Ta se ljubav u trenutku gledanja možda i ne prenosi na rodbinu od koje smo rastavljeni, ali RASTE LJUBAV U NAMA PREMA NJIMA i STJEČEMO JEDNU ČUDNU SIGURNOST KAKO I ONI NAS VOLE I ČEKAJU DA SE VRATIMO.Tako ta GLEDANJA U SLIKE, postaju podsjetnik na LJUBAV koju nosimo u sebi i koju drugi nose za nas.

 

 

 

Stoga se treba ČESTO PRISJEĆATI ISUSA koji nas je spasio kako bismo se zadržali u Njegovoj prisutnosti često tijekom dana i kako bismo rasli, ne samo u ljubavi prema Njemu, već i u sigurnosti (koja neće doći od nas) kako je BOG STALNO S NAMA. Na tu nas prisutnost podsjećaju POGLED NA KRIŽ, NA SVETU SLIKU, NA NEKI NABOŽNI PREDMET. Ovi “podsjetnici” pomažu zadržati se u Božjoj prisutnosti i polako, s vremenom ta će prisutnost postati dio naše svakodnevice- jedna posve normalna stvar koja će nam pomagati izbjegavati one prigode koje bi nas mogle uvesti u napast.

 

 

 

TRAŽITI POGLEDOM ONOG KOJEG VOLIŠ- ONOG KOJI TEBE VOLI

 

Pogled na Isusa” u našoj duši treba razbuktati ljubav prema njemu koja će se opirati svim onim napastima svijeta. Ona će liječiti otrove koji su zaostali u nama od prošlih grijeha, i pomagat će nam da hitamo na ispovijed kada sagriješimo kako ne bismo dopustili da nas grijeh otruje i odvede tako daleko od Boga.

 

 

 

Ovo “gledanje Boga” u molitvi, prisjećanje na njegovu prisutnost, često me podsjeća na dane kada smo kao mladi ljudi izlazili na druženja među mnoštvo. I u tom mnoštvu POGELDOM SMO TRAŽILI NEKOGA TKO NAM SE SVIĐA, ili osobu za koju smo znali da se mi njoj sviđamo. Nismo bježali niti nam je bilo teško upinjati pogled tražeći tu osobu u mnoštvu. Taj pogled je bio više od samoga pogleda: on je odražavao naše misli i nakane, naše ljubavi.

 

 

 

Kasnije, kada se život oblikovao na drugačiji, zreliji način, nerijetko smo uzase imali slike onih najbližih. Zašto? Pa POGLED NA NJIH RAŽARIVAO JE VEĆ PSOTOJEĆU LJUBAV U NAMA.

 

 

 

Upravo to može biti dobar podsjetnik na Boga, Gospu, anđele, svece: zašto ne bismo imali neku sliku pored sebe, na radnom stolu? Zašto bi nam križ u kući bio samo ukras? Koji je to razlog zbog kojeg ne bismo ČESTO POGLEDALI NA KRIŽ, kako bi nas taj pogled podsjetio na Onog koji nas voli toliko da je radi nas i radi naših grijeha otišao na križ?

 

 

 

Tvoj Križ. Kao kršćanin trebao bi stalno imati jedan Križ sa sobom. I stavi ga na stol na kojem radiš. I ljubi ga prije spavanja i kada se probudiš. I kada se tvoje jadno tijelo pobuni protiv tvoje duše- opet ga poljubi” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Put, br. 302).

 

 

 

Oni zaljubljeni zemaljskom i prirodnom ljubavlju gotovo uvijek u svom sjećanju imaju podsjetnik koji potiče srce na gorljivost i usta na čašćenje onog kojeg se voli. Kada se nađu u odsutnosti voljene osobe, ne gube vrijeme kako bi očitovali svoju ljubav u pismima, i na svakom stablu ispisuju ime one osobe koju vole. Tako i oni koji vole Boga, ne mogu prestati razmišljati o Njemu, uzdisati za Njim, težiti Njemu, uzdisati za Njim, i dakako, ako je to moguće, upisati u svim srcima svijeta sveto i presveto ime Isusovo” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 11,13). Tako je i sa Križem: na tom drvetu stoji upisano IME ISUSOVO- INRI. Iesus Nazarenses Rex Iudeorum: Isus Krist Kralj Židovski! I to nas podsjeća na gotovo sve vezano iz Isusova života- na sve zbog čega je darovao svoj život na Križu.

 

 

 

Križ nas podsjeća na DAR: Bog je DAROVAO SVOJ ŽIVOT! Obično kada netko umre, velimo kako je taj IZGUBIO SVOJ ŽIVOT, ali gledajući Križ, podsjećamo se na DAR NJEGOVA ŽIVOTA: On je darovao svoj život ljudima kao nagradu. VJEČNI ŽIVOT je nagrada TRAJNOG BORAVKA U BOŽJOJ PRISUTNOSTI, u trajnom GLEDANJU BOGA OČI U OČI! “To je ujedno i glavni cilj svega što radimo, kao i našeg srca : naša duša se sjedinjuje s Bogom i sa božanksim stvarima. Sve što nas od toga odvaja, ma koliko god to bilo veliko, trebalo bi za nas trenutno postati sekundarno, ili posljednje na što bismo smo mislili, bez obizra na štetu koju bismo mogli zbog toga pretpjeti” (Kasijan, Colaciones, 1).

 

 

 

STRELOVITE MOLITVE

 

Ovi “pogledi” na Križ, ova podsjećanja na Boga i svece, zarpavo su male strelovite molitve koje Bogu upućujemo na drugačiji način. To su molitve koje nas na poseban način uvode u PRISTNOST BOŽJU: “Kada će doći čas njegove potpune prisutnosti? Onda kada ga budmeo GLEDALI LICEM U LICE, kako govori Apostol, jer upravo to obećava Bog kao nagradu za naše muke i rad. Kada radiš za ovu nagradu, onda radiš za ovu VIZIJU: da bi gledao Boga” (Sveti Augustin, Komentar Psalma 90).

 

Pomaže memoriji sjećati se Boga i stalno hoditi u njegovoj prisutnosti korištenjem onih malih molitava koje sveti Augustin naziva STRELOVITIM, jer one čuvaju kuću našeg srca i paze da se ne ugasi toplina naše pobožnosti” (Sveti Petar Alkantarski, O molitvi imeditaciji, II.,2). Ove su molitve poput STRIJELA UPUĆENIH U NEBO koje lete brzo i visoko i gađaju samo srce Boga. Zapravo, rekao bih radije kako BOG DOPUŠTA DA GA ONE PROBODU kako bi nas uslišio brzo, kako bi BIO S NAMA BOG.

 

 

 

U nekim su slučajevima dovoljne nekoliko riječi upućene Gospodinu poput STRIJELA: STRELOVITE MOLITVE, o kojima se poučavamo čitajući Sveto Pismo: Gospodine, ako želiš, možeš me očistiti (Mt 8,2 Mt 8,); Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim (Iv 21,17); Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri, osnaži me Gospodine (Mk 9,23), Gospodine, nisam dostojan (Mt 8,8), Gospodin moj i Bog moj (Iv 20,28),... Mogu se koristiti i drugi izrazi, kratki i brzi, koji pogađaju, koji izviru iz žara intime jedne duše, i koji odgovaraju konkretnoj situaciji u kojima se netko nalazi” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 119).

 

 

 

 

 



 

Iv 8, 1-11

 

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

 

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

 

UVOD

 

Isus PRSTOM PIŠE PO TLU. Što je pisao, to nitko ne zna- ostat će tajnom. Razmišljajući o njegovu prstu, pred oči mi je došla ona poznata MICHELANGELOVA SLIKA STVARANJA ČOVJEKA u kojoj Bog stvara Adama, a sam čin stvaranja prikazan je DODIROM PRSTIJU BOGA I ADAMA.

 

 

 

Isusovo pisanje PRSTOM PO TLU asociralo me na sliku NOVOG STVARANJA. Što je Isus pisao? Možda slova novog zakona o kojem je poučavao svoje učenike. To su slova ZAKONA LJUBAVI- zakone jedine prave STVARATELJSKE SNAGE. Stekao dam dojam da je Isus pišući prstom po tlu PODVUKAO CRTU, kao kada nešto pišemo, a onda želimo napraviti CRTU RAZDJELNICU između starog teksta I ZAPOČETI S NOVIM. Poslušajte ponovo riječi iz proroka Izaije: »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo. Ne podsjeća li Vas ovo na jedan ČIN NOVOG STVARANJA?

 

 

 

ISPRAVNA NAKANA- ČISTO SRCE

 

Što je to NOVO koje stvara Isus? O kakvom je novitetu riječ? Pogledajmo malo Židove: dovode ženu uhvaćenu u preljubu, ali ne dovode je samo kako bi nju eliminirali iz svoje sredine kao što nalažu židovski zakoni, već je dovode Isusu kako bi ISUSA UHVATILI U KRŠENJU ZAKONA. Drugim riječim, premda su obavljali ono što im zakon nalaže, SAKRILI SU PRAVE NAKANE IZA TOG ČINA. Njihovo SRCE NIJE IMALO ČISTE NAMJERE, VEĆ JE U SEBI SKRIVALO PAKOSAN PLAN. NAKANE OTKRIVAJU SRCE. Upravo to SRCE Gospodin svojim životom, svojim Riječima, svojim čudima, a iznad svega svojom LJUBAVLJU, želi OBNOVITI: NOVO SRCE STVORI MI BOŽE, pjeva psalmist izražavajući tako želju da Bog U NAMA STALNO ČINI ČUDO STVARANJA JEDNOG NOVOG SRCA. Želi da mu ga OTVORIMO kao bilježnicu po kojoj će On pisati svojim milosrđem.

 

 

 

Naša su SRCA POPUT PRAŠINE PO KOJOJ PIŠE BOG. Sjetite se kako je stvarao ADAMA. Ime Adam, koje prevodimo kao ČOVJEK, ima svoj korijen u riječi koja se prevodi kao ZEMLJA CRVENICA ILI PRAŠINA. Čovjek u sebi, u svom biću nosi KEMIJSKE ELEMENTE ZEMLJE U KOJOJ ŽIVI, I u tom smjeru treba razmišljati kada se govori o stvaranju Adama iz prašine. Bog konsolidira to ljudsko srce, čini ga čvrstim. Ipak, grijeh koji počini, čini Adamovo- ljudsko srce opet slabim. Poput VJETRA KOJI RAZNESE PRAŠINU SA ULICE, tako I GRIJEH RAZNESE DOBROTU ČOVJEČJEG SRCA.

 

 

 

Što dakle radi Gospodin? Mirno sjedi i piše po tlu. Mirno sjedi poput suca, ali ne presuđuje. Njegovo pisanje po tlu ostat će tajnom. Mistično gledano, njegov prst kojim piše podsjeća na PRST BOŽJI KOJI STVARA PO RIJEČI- SINU. Podsjeća i na PRST BOŽJI KOJI PIŠE ZAKONE MOJSIJU U KAMENU. Uistinu, to je PRST KOJI PIŠE BOŽJE ZAKONE U NAŠIM SRCIMA. ZEMLJA po kojoj piše naša su SRCA u kojima neizbrisivo stoji upisana svaka Riječ Božja, svi Gospodinovi zakoni. Kako je On taj koji je zakone ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu upisao u srca, kako je On taj koji je ta srca i stvorio, Isus ZNA SAVRŠENO DOBRO ŠTO JE U SRCIMA, kako židova koji mu dovode preljubnicu, tako i u našim srcima.

 

 

 

SRCE- MJESTO SUSRETA S BOGOM

 

Postupanje Židova koji dovode preljubnicu, nije vođeno ljubavlju prema Zakonu, već je vođeno LAŽI. NEMAJU ISPRAVNU NAKANU. ŽELE SE OKORISTITI GRIJEHOM PRELJUBNICE KAKO BI ISUSA OSUDILI. Njihovo srce bilo je OSVOJENO LAŽIMA, GRIJEHOM. U njihovim srcima nije bilo mjesta za Boga.

 

 

 

Židovski je Zakon propisivao kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu. Točnije, prema Levitskom zakoniku, propisano je bilo kamenovati oboje uhvaćene u preljubu: “Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću - i preljubnik i preljubnica.” (Lev 20,10). No, danas je pred Isusa dovedena samo žena preljubnica- nigdje nema preljubnika. Nije nam poznato zbog kojeg razloga nije bio prisutan I preljubnik, ali je sigurno kako krajnji cilj dovođenja ove žene pred Isusa nije bio ispunjenje pravde nad ženom I njezinim zločinom, već pokušaj da se iskuša Isusa po tko zna koji put.

 

 

 

Isus je svojim postupkom pokazao kako pravednost ne može biti zadovoljena jednom smrtnom kaznom. Ova bi žena platila, ne samo za svoj grijehe, već I za grijehe onoga koji je s njom ljubovao. Vjerojatno je I među onima koji su bili u razjrenoj gomili bilo onih koji su barem jednom u životu počinili preljub. Kako onda oni mogu biti izvršitelji pravde, ako I sami nisu pravedni? Sjetimo se kako je i Isus bio predan na osudu na sličan način: među njegovim progoniteljima, nije bilo pravedna čovjeka, pa ipak, nitko od njih nije platio za svoje grijehe, već Isus- JEDINI PRAVEDAN.

 

 

 

Očito je kako njihovo SRCE nije marilo za pravednost, već su se POSLUŽILI ZAKONOM kako bi kušali Isusa. Jer da su doista htjeli pravednost doveli bi i zaručnika pred Isusa. Njihovo srce NIJE ISKRENO KAKO PRED BOGOM TAKO I PRED LJUDIMA.

 

 

 

O GRIJEHU I SUDJELOVANJU U NJEMU PREKO OKRUŽENJA

 

Unatoč neiskrenosti reakcija farizeja, situacija se NE SMIJE UBLAŽAVATI. Upravo ova situacija sa ženom poučava kako je SVAKI GRIJEH- GRIJEH. I ne treba nitko misliti da je pravedniji od drugoga samo zato što je netko počinio na prvi pogled jedan grijeh teže naravi. GRIJEH JE GRIJEH! Bio on smrtni ili laki kako ga zovu; GRIJEH JE GRIJEH!

 

 

 

Razmišljajući o grijehu, pokušajmo ga usporediti s bolešću. Svaka bolest počinje sa nevidljivim bićem koje nas oslabi, ili nam se dogodi da se nevidljvie stanice našeg tijela počnu razvijati kako ne bi trebale I dolazi do raznih bolesti. NE VIDIMO UZORKE, ALI OSJEĆAMO POSLJEDICE.

 

 

 

Kod grijeha također NE VIDIMO UZROKE, ALI GORE OD TOGA JEST ŠTO SE LAKO MOŽE DOGODITI KAKO NE VIDIMO NI POSLJEDICE. Naime, ono što je na tijelu kao posljedica bolesti, VIDI SE I OSJEĆA PREKO BOLI. Ono što je na duši NE VIDI SE ODMAH I NAJČEŠĆE SE I NE OSJEĆA PREKO BOLI DUŠE. Problem grijeha jest u tome što često zanemarujemo POSLJEDICE I BOL. Tek kada nas netko teško rani, shvaćamo koliko jedna grijeh vrijeđa dušu čovjeka I koliku bol može prouzročiti.

 

 

 

Kada je grijeh u pitanju, postoji u ČOVJEKOVU SRCU jedna prikrivena SKLONOST DA SKRIVAJU VLASTITI GRIJEH, A ZA ISTO ILI SLIČNO OPTUŽUJU DRUGOGA. Često puta, ova se sklonost očituje preko OPTUŽIVANJA LJUDI. Naime, Isus nije bez razloga kazao : “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” On je dobro znao da su svi ovi ljudi, na ovaj ili onaj način ODGOVORNI ZA STANJE KOJE JE DOVELO DO TOGA DA OVA ŽENA UČINI PRELJUB. Mi smo svi dijelom jednog okruženja u kojem SMO ODOGOVRNI ZA MENTALITET, ZA OTVORENOST GRIJEHU, ZA SVE ONO ŠTO SE DOGAĐA. Ne postoji neki događaj izoliran od mog stanja. Pa ako ne griješim izravno, sigurno sam ODOBRAVAO ILI PREŠUĆIVAO NEKO GREŠNO PONAŠANJE U SVOJOJ OKOLINI. Tako sam sudjelovao, na jedan pasivan način u GRIJEHU DRUGOGA.

 

 

 

Da su ovi ljudi stvarno htjeli stvari izvesti na čistac, onda bi se davno pobrinuli za to da do preljuba ne dođe, da se ne stvore okolnosti koje tome pogoduju. Sada, svjesni da sudjeluju u grijehu ove žene, NITKO JE NE ŽELI KAZNITI, jer kazniti nju znači PRIZNANJE VLASTITE GREŠNOSTI.

 

 

 

Razumijete li zbog čega se kriminalci i grešnici razumiju bez prevelikih riječi: oni vide u drugome svoje grešno stanje i kako ga podržavaju u sebi, u želji da budu dosljedni, podržavaju ga u drugome. Jadne li dosljednosti!

 

 

 

MILOSRĐE KAO LIJEK ZA GRIJEH: Isus piše milosrđem po duši grešnika- novo stvaranje

 

U slučaju ove žene preljubnice, nitko ne može kazati kako je ona bila uzorkom grešna ponašanja. Možda je bila žrtva nečije požude, pa sada treba platiti cijenu I za sebe I za drugoga. Znate kako se to već u društvu zna dogoditi: kada netko sudjeluje u zajedničkom zločinu, želi li ukloniti svaki trag zločina, nastojat će ukloniti I sudionike.

 

 

 

Bi li to bilo pravedno? Teško da se ovakvi postupci mogu nazvati pravednim. Stoga Gospodin pokušava I probuditi svijest o grešnosti sviju; da se sjete koliko bi I oni sami zbog svojih grijeha voljeli biti pošteđeni posljedica. Drugim riječima, pravda koja se ne može ispuniti dosljedno, lako može prerasti u okrutnu nepravdu. Stoga Isus MILOSRĐEM NADOMJEŠTA ONO ŠTO PRAVDA NIJE U STANJU ISPRAVITI. Što je ispravnije: UBITI PRELJUBNICU I KAZNITI JE TAKO ili naraviti nešto što će PROMIJENITI NJEZIN ŽIVOT? Dakako, ovo drugo. Fra Louis iz Granade to komentira ovako: “Valja podjsetiti kako na Božje milosrđe ne smijemo gledati tako što ćemo ga promatrati isključivo krož pravednost, niti smijemo to činiti isključivo kroz milosrđe. Jer nema nade bez strepnji, niti ima strepnji bez nade” (Isusov život, 13). Svi se naime nadaju milosrđu kada počine grijeh ili neku pogrešku. Svi u tim trenucima strahovanja traže neku nadu koja će ih dovući do milosti.

 

 

 

Vjerujem kako ne postoji čovjek koji se nije našao u neugodnoj situaciji za koju je sam kriv. ZNA I SVJESTAN JE KAKO BI BILO PRAVEDNO DA ON SAM PLATI ŠTETU ZA POČINJENO, ALI UNATOČ TOME, NADA SE I OČEKUJE KAKO ĆE TO NETKO NADOKNADITI. Nadoknada može biti materijalna dakako, ali više od toga se OČEKUJE SMILOVANJE- OPROŠTENJE- ZABORAV.

 

 

 

Stoga, ovim svojim činom, Gospodin ne krši Zakon, niti se izgubilo iz vida ono zbog čega je Isus došao na zemlju- a Isus je došao SPASITI IZGUBLJENO. Sveti Augustin kaže: “Pogledaj koji odgovor pun pravednosti, velikodušnosti I istine! O istinska Mudrosti! Svi ste čuli- Potrebno je kamenovati preljubnicu da bi se ispunio Zakon-. Ali, kako ispuniti Zakon I kazniti ženu nekih grešnika? Pogledajte se svaki za sebe, pogledajte u sebe I stavite se na sudište svoga srca I svoje savjesti, I vidjet ćete kako ste I vi grešnici. Tako bi I ova preljubnica bila kažnjena, ali ne iz ruku pravednika, već iz ruku grešnika” (In Ioannis Evangelium 33,5).

 

 

 

NAKON ISPOVIJEDI

 

Nakon što je im je probudio savjest, rulja se razišla, a Isus govori preljubnici isto što govori I nama u ispovjedaonici: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti”. Možete li samo zamisliti RADOST ove žene. Spašen joj je život. Volio bih da I mi malo više ramišljamo o svojim izlascima iz ispovjedaonice. Osjećamo li radost ili barem olakšanje zbog toga što nema više grijeha na nama? Shvaćamo li kako nitko ne bi nas trebao osuđivati ako nam Bog prašta, ali ni mi ne bismo trebali druge osuđivati?

 

 

 

Ovu radost nećemo osjetiti ako nemamo svijest o šteti koju nam grijeh čini u duši. Stoga Vas podsjećam na bol koju bi trebali osjećati. Naravno, nećete sada bjesomučno gledati u sebe tražeći tu “bol”, već to samo treba biti poticaj na redovitost u susretima s Gospodinom. Bol će nestati kada se shvati da nas nitko ne osuđuje I rado ćemo ići na ispovijed.

 

 

 

Ipak, kada bi se kod ispovijedi zadržalo sve samo na boli I radosti, mogli bismo zapasti u jednu letargiju izmjene osjećaja. S vremenom bi svi ti osjećaji nestali. Stoga je možda I važnije os tih osjećaja STVORITI JEDNU ČVRSTU ODLUKU U SEBI KAKO ĆEMO SE BORITI DA SE ISPRAVE GREŠKE KOJE ČINIMO. U tome nam pomaže ZADOVOLJŠTINA ILI POKORA. Ona je prvi korak u naporima koji se očekuju od nas.

 

 

 

Naime, I nakon pomirenja OSTAJU POSLJEDICE GRIJEHA U NAMA; jedna klonulost volje da se prihvati dobro, određena sklonost pogrešnim prosudbama, nered na području sjetilnosti,... Te neuredne težnje našeg bića I dalje istječu iz rana grijeha. Piše sveti Ivan Zlatousti: “Ivan Krstitelj kaže- donosite plodove dostojne kajanja!- Pitamo se kako? Tako da vršimo djela protivna grijesima koje smo počinili... Da bismo ozdravili od naših rana nije dovoljno izvaditi strijelu iz tijela: potrebno je izliječiti I ozljedu koju je ona prouzročila. Jednako je I sa dušom: nakon primljenog oproštenja za grijehe, pokorom trebamo izliječiti anu koja je ostala” (Homilije na Matejevo evanđelje 3 1-6).

 

 

 

Sveti Ivan Pavao II dodaje: “I nakon odrješenja u kršćanima ostaje određeno tamno područje, prouzrokovano ranama grijeha, nesavršenom ljubavlju u pokajanju I oslabljenim duhovnim sposobnostima. U tom je području još uvijek prisutno žarište zahvaćeno grijehom kojjemu se stalno trebamo suprostavljati mrtvljenjem I pokorom. Eto, to je značenje skromne, ali iskrene zadovoljštine” (Apostolska pobudnica, Recontiliatio et paenitentia, 31, III).

 

 

 

NOVO SRCE

 

Ispovijed je poput pisanja Božejg prsta po prašini ljudskog srca: Bog u toj prašini želi probiti put prema svom milosrđu, kako bi srce dotaknuto Božjim milosrđem iz sebe izlijevalo milosrđe na druge. Stoga, po primjeru Boga, NEMOJMO OPTUŽIVATI LJUDE- to je đavolsko djelo koji želi ljude potaknuti da skrivaju vlastite grijehe optužujući druge.

 

 

 

Radije OPRAVDAVAJMO, TRAŽIMO RAZLOGE KOJI ĆE NAM POMOĆI RAZUMJETI NEČIJE POSTUPANJE, ZABORAVIMO NA GRIJEHE DRUGIH i OPROSTIMO. Tako, preko OPROSTA BOG OBLIKUJE NAŠE SRCE, stvara u nama svijest po kojoj više SUOSJEĆAMO S GIRJEHOM ČOVJEKA, bez da ga optužujemo kako je to običaj.

 

 

 

 

 



 

Iv 11, 1-45

 

U ono vrijeme:

 

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:

 

tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

 

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

 

 

 

MIJENJENJE PERSPEKTIVE

 

U ovim vremenima, mnoga su evanđelja aktualna jer sadržavaju tekstove o OZDRAVLJENJIMA, OŽIVLJAVANJU MRTVIH. Doista, tek kada nam prijeti neposredna opasnost za život, počinjemo razmišljati koliko je život vrijedan. I zanimljivo je kako svi (gotovo svi) promijene perspektivu gledanja na život. Više se počinje razmišljati o stvarima koje su zaista bitne, a manje se polaže vrijednosti na ono površno i prolazno.

 

 

 

Usitinu, ovo vrijeme prijetnje po život, vrijeme koje po bolesti donosi zadah smrt sa sobom, potiče razmišljati kako život ima jednu neugasivu i duhovnu vrijednost koja nadilazi raspadajuće tijelo. I današnje evanđelje o Lazaru kao da to i potvrđuje.

 

 

 

Što bismo danas dali da možemo pozdraviti iz blizine nekoga na ulici? Da možemo bez straha zagrliti ili poljubiti rođaka kojeg nismo vidjeli neko vrijeme? Da možemo bez maski skitati uokolo i radovati se životu? Tek sada mnogi uviđaju što su propustili i htjeli bi nadoknaditi to kada prođe ova pošast.

 

 

 

A što bismo tek dali da je Isus tu i da ozdravlja ponovo svakog kojeg mu donesu? Što bismo dali da je tu Onaj kojeg smo toliko ružili, vrijeđali, o kojem mnogi loše govore bez ikakva povoda,...?

 

 

 

STRAH

 

U Očeanšu molimo Boga da nas NE UVEDE U NAPAST. Možda sada o tome razmišljamo više nego ikada, suočeni sa zlom koje kruži oko nas. Za opisati sadašnju situaciju poslužio bih se scenom evanđelja u kojoj apostoli plove brodom koji upada u OLUJU! Njihova je reakcija prirodna: BOJE SE, UHVATIO IH JE SMRTNI STRAH. “Zbog straha, Krist im govori: Zašto se BOJITE?- Nada i strah se suprostavljaju jedno drugome. Strahovali su jer NISU IMALI NADE! Nadati se ne znači samo vjerovati, nedo VJEROVATI I BITI SIGURAN DA NAS BOG VOLI I TRAŽI SAMO NAŠE DOBRO. Zato je nada prava kršćanska milost. Nada bez vjere nije dovoljana za dovesti nas pred Krista. ĐAVLI VJERUJU I STRAHUJU. VJERUJU, ali NE IDU KRISTU JER NEMAJU NADE, VEĆ OČAJAVAJU” (Blaženi kardinal J. H. NEWMAN, Govor na IV nedjelja nakon Bogojavljenja, Katedrala od svetoga Chaud 1848).

 

 

 

Apostoli su u barci ostali BEZ NADE I SA STRAHOM. VJEROVALI SU U ISUSA, ALI U KONKRETNOJ SITUACIJI SU OČAJAVALI- nisu imali nade. Upravo ta scena je jedna scena u kojoj se otvara pitanje suočenja straha i nade u kršćanskom životu.

 

 

 

Danas mnogi očajavaju: neki od straha, neki jer nemaju nade. STRAH PARALIZIRA ČOVJEKA i nije u mogućnosti napraviti ništa sa sobom. Kada lopov uđe u kuću i zatekne čovjeka koji se plaši, lopov će lako oplijeniti kuću. Đavao želi upravo to: DA SE BOJIMO, KAKO BI STRAH UGASIO SVE NAŠE NADE DA ĆE NAM BOG POMOĆI U OVOJ SIUTACIJI. Mnogi se boje i sada traže oproštenja od onih koji su ih povrijedili. Volio bih vidjeti te ljude ponovo nakon ove pošasti i vidjeti jesu li doista odlučili promijeniti svoje stavove, jesu li doista odlučili djelovati ispravno spram drugih, ili je to bilo samo IZ STRAHA DA NE UMRU, STRAH OD PAKLA.

 

 

 

Ovaj je STRAH- strah od smrti, pokretač mnogih, pa i dobrih stvari. Ljudi opraštaju jedni drugima jer se boje smrti i boje se umrijeti s teretom na duši. Takav strah je dobar u jednoj mjeri, ali samo ako čovjeka dovodi do NADE U ŽIVOT, jedne nadnaravne nade koja upućuje na Boga. Ako je “strah bez nade” motiv za poravnavanje računa, onda će se sutra donijeti na naplatu ponovo sve ono što smo od straha radili.

 

 

 

Strah je ipak najčešće pokretač OČAJA U ČOVJEKU, A OČAJA potiče čovjeka da PRIJANJA UZ ZLO bez puno razmišljanja- ta on misli kako NEMA DRUGOG IZBORA! Stoga, mnogi IZ STRAHA ZA SEBE rade naopako. Prisjetimo se samo početaka ove krize: koliko kupovina, koliko trke po gradovima samo da BI OSIGURALI SVOJ ŽIVOT. Strah je dovodio (i dovodi i dalje mnoge) do OČAJA, a onda ljudi očajnički RADE BILO ŠTO, ne razmišljajući o tome je li ispravno ili nije, kako bi SPASILI SVOJ ŽIVOT!

 

 

 

Kako se suočiti sa strahovima koje nam vrijeme donosi? Zar Apostoli nisu umirali od straha nakon razapinjanja Isusa? Zar Petar od straha nije zanijekao Isusa? Zar se svi nisu razbježali i napustili Isusa pod Križem? Bojali su se za vlastiti život, bojali su se smrti i od STRAHA SU POBJEGLI!

 

 

 

BOJALI SU SE ZA ŽIVOT! To je čudna stvar, jer život i strah očajnika su nespojivi u kršćanstvu. “Ne boj se smrti, Prihvati je velikodušno.... kada Bog hoće,... kako Bog hoće,... gdje god Bog to hoće.- Ne dvoji o vremenu, o mjestu i načinu koji je zgodan za umrijeti..., ostavi to Ocu- Bogu. Blažena bila naša sestrica smrt!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 739). Za razbiti strahove od smrti, od nevolje, za rastjerati svoje očaje, RAZMIŠLJAJ O ŽIVOTU I ONOME KOJI TI GA JE DAROVAO! Razmišljaj o ISUSU! “Imaš li straha od smrti, ljubi život! A tvoj život je Bog, tvoj život je Krist, tvoj život je Duh Sveti. Propast ćeš budše li pristao na zlo. Bog ne obitava u razrušenu hramu, ne ulazi u nečist hram” (Sveti Augustin, Govor 161).

 

 

 

NADA KOJA VODI K BOGU: vjera bez nade u Marte

 

Kada u Očenašu molimo da nas Bog ne uvede u napast, zapravo mu želimo kazati kako smo NJEMU PREDALI SVE U ŽIVOTU, SAV SVOJ ŽIVOT. Predati svoj život u OPASNOSTI NEKOME U RUKE, osloniti se na njegovo djelovanje, nije samo stvar VJERE U NEKOGA. To nećete napraviti ako OČAJAVATE. Ovakvo što može napraviti samo čovjek koji IMA NADU DA ĆE ONAJ KOJEM JE POVJERIO SVOJ ŽIVOT IZBAVITI GA OD ZLA.

 

 

 

Tada, STRAH čovjeka koji doista VJERUJE U BOGA, dovodi čovjeka do NADE koja rasprši sve očaje i unese MIR U ČOVJEKOVU DUŠU. “Kakav nam onda strah može donijeti ovo vrijeme, ako imamo Boga za branitelja” (Sveti Ciprijan, u Catena Aurea, vol 1, str. 371-372). “Imate li povjerenja u Njega, i imate li živoga duha u sebi, onaj koji je naš velik Prijatelj, Njegovo Veličanstvo, neće dopustiti da vas zahvati strah ili da vam nestane nada” (Sveta Terezija Avilska, Statuti, Fundaciones,27,12).

 

 

 

Nada o kojoj govorimo ima IZVORIŠTE U VJERI- U ONOM U KOJEG VJERUJEMO, NA KOGA SE OSLANJAMO. Pogledajte samo Martu koliku je vjeru imala kada je govorila Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” Istim je riječima i Marija iskazivala svoju vjeru: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Isus je shvatio KAKO MARIJA IMA VJERU, ALI NEMA NADE, jer kada joj je navijestio kako će USKRSNUTI LAZARA, ona je odgovorila: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” Do nje kao da nisu dopirale Isusove riječi. Stoga joj je Isus pojasnio: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?

 

 

 

Malo poslije toga, pred grobom Lazara, Marta se snebiva i upozorava Gospodina kako je Lazar već četiri dana u grobu. Zato joj i govori Gospodin: “Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” I uskrsnu Lazara nakon toga!

 

 

 

Marta je IMALA VJERU, ALI BEZ NADE. Ona je vjerovala Isusu u mnogim stvarima, ali u suočenju sa životnim problemima koje nju samu pogađaju NIJE IMALA NADU. Nada o kojoj govorimo nije nade jednog zbunjenog optimiste, već nada koja počiva na VJERI U BOGA I LJUBAVI SPRAM NJEGA. Martu je njezin problem okrenuo prema NJOJ SAMOJ, PREMA NJEZINOJ BOLI, i pri tom je zaboravila tko je Isus i što je radio.

 

 

 

I danas se mnogi okreću preispitivanju samih sebe, ali to ostaje jedna ljudska razina promišljanja, često provedena bez Boga. TA OKRENUTOST SAMIMA SEBI, MOŽE ODVESTI ČOVJEKA U ZABORAV BOGA, a to onda redovito vodi ka očaju, beznađu u suočavanju sa smrću, bolestima,...

 

 

 

 

 

VJERA, UFANJE, LJUBAV

 

Teško je da možete VJEROVATI nekome, ne postoji li izvjesna doza ljubavi u vama prema toj osobi. A kada je ta ljubav silna, onda NIŠTA NE MOŽE POLJULJATI VAŠU VJERU- tada VJERUJETE PROTIV SVAKE LJUDSKE NADE. Poput Abrahama, primjerice koji je “POVJEROVAO I NADAO SE PROTIV SVAKE NADE” (Rim 4,8). “Kazat ćeš sada kako je to moguće? Moguće je jer se u čovejku učvrste tri istine: BOG JE SVEMOGUĆ, BOG ME LJUBI NEIZMJERNO, BOG JE VJERAN SVOJIM OBEĆANJIMA. I On koji je milosrdni Bog, On će upaliti sve moje nade, zbog čega se neću osjećati sam na ovom sviejtu, ni beskoristan, ni napušten, već će me ta nada upućivati na SPSENJE U RAJU jednoga dana” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 20-09-1978).

 

 

 

Naprotiv, čovjek opsjednut strahom, čovjek koji nema ljubavi u sebi prema Bogu, NE MOŽE IMATI OVAKVE NADE koja nije od ljudi. I premda doalzi na mise, i premda se moli kako se moli, taj nema ljubavi u sebi i nedostaje mu nade kako bi u ovim teškim trenucima ostao postojan u vjeri. OVAKVA NADA U BOGA NE POSTIĐUJE.

 

 

 

Ljubav je RAZLOG zbog kojeg Vas potičemo na stalnu molitvu. Duhovna pričest jest DUHOVNO ZBLIŽAVANJE koje vodi ka uvećanju ljubavi u Vama. I sve što se tiče molitvenog i sakramentalnog života ima svoj jedini CILJ: VIŠE LJUBITI BOGA! Ali ne samo LJUBITI BOGA, već da SE OSJETITE VOLJENI OD BOGA- jer tada možete imati sve.

 

 

 

Teško da možete staviti svoja očekivanje u nekoga koga ne ljubite. Teško da se išta možete nadati od nekoga koga ne ljubite. Tako je i sa Bogom. Stoga Vas potičemo na molitvu da VOLITE VIŠE, a ne da mislite kako će Vas ljudi zbog toga cijeniti kao kršćanina više.

 

 

 

Nije li Gospodin prije nego je otišao u Nebo i ostavio apostolsku zadaću Petru, upravo tog TVRDOGLAVCA NAGLE NARAVI PITAO TRI PUTA: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? … Šimune Ivanov, ljubiš li me?... Šimune Ivanov, voliš li me?

 

 

 

Još je teže OČEKIVATI nešto OD NEKOGA KOGA I VOLITE, ALI ZNATE DA NE VOLI VAS! Stoga, pravi cilj svega što radimo nije samo da volite, VEĆ DA SE OSJETITE VOLJENI OD BOGA.

 

 

 

Ovo je vrijeme možda upravo VRIJEME ZA TO: vrijeme koje nas može poučiti da smo VOLJENI OD BOGA, jer onda nam ništa na ovom svijetu neće smetati, ništa nam neće remetiti svakodnevicu, zant ćemo prihvatiti sve mirno. Jer, ako nas Bog voli, On je s nama. “31Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? 32Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8,31-32).

 

Za ohrabriti Vas u ovim teškim vremenima, poslužit ću se riječima proroka Izaije: “7Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz k’o kremen, i znam da se neću postidjeti. 8Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će se pravdati sa mnom? Iziđimo zajedno! Tko je protivnik moj u parnici? Nek’ mi se približi! 9Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi? (...)” (Iz 50, 7-9).

 

 

 

Isus je u današnjoj zgodi uskrisio Lazara: ako može mrtva vratiti u život, koliko ima smisla strahovati pred životom i pred smrću? Neka Vam današnje evanđelje ojača pouzdanje u Boga, neka u Vama umnoži osjećaj da ste voljeni od Boga, i neka Vas krijepi mišlju kako Bog svemogući svim pripravlja MJESTO KOD SEBE: “6I Jahve nad vojskama (...) 8 uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. 9I reći će se u onaj dan: »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu” (Iz 25,6-10)

 

 

 

 

 

Iv 7, 40-53

 

U ono vrijeme: Kad su neki iz naroda čuli Isusove riječi, govorahu: »Ovo je uistinu Prorok.« Drugi govorahu: »Ovo je Krist.« A bilo ih je i koji su pitali: »Pa zar Krist dolazi iz Galileje? Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova, i to iz Betlehema, mjesta gdje bijaše David?« Tako je u narodu nastala podvojenost zbog njega. Neki ga čak htjedoše uhvatiti, ali nitko ne stavi na nj ruke.

 

Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše. »Zašto ga ne dovedoste?« Stražari odgovore: »Nikada nitko nije ovako govorio.« Nato će im farizeji: »Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili od farizeja povjerovao u njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona — to je prokleto!« Kaže im Nikodem — onaj koji ono prije dođe k Isusu, a bijaše jedan od njih: »Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?« Odgovoriše mu: »Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok.« I otiđoše svaki svojoj kući.

 

 

 

NITKO IM DO TADA NIJE TAKO GOVORIO

 

Čitajući današnje evanđelje nalazimo ljude koji dvoje oko toga je li Isus Krist ili nije. Pokušavaju naći potvrdu za to i oslanjaju se na Pisma, ali puno toga zbunjuje u Pismima. Puno je toga što NE RAZUMIJU.

 

 

 

Kada su svećenici i farizejski glavari pokušali uhititi Isusa, stražari su se vratili bez njega. Na pitanje zašto ga nisu uhitili, odgovoriše: “Nikada nitko nije ovako govorio.” Upravo ove riječi stražara koji su ostali zbunjeni pred riječima Gospodinovim potiču razmišljati koliko mi danas ispunjavao svoju apsotolsku ulogu u svijetu.

 

 

 

Ne govorim samo o svećenicima, već i o laicima koji vjeruju, ali kod kojih nerijetko izostaje apostolski učinak. Često ljude zbunjujemo riječima, često ih odvraćamo od Isusa tvrdoćom srca, nepopustljivim stavovima, često govorimo i gluposti koje nismo naučili u Crkvi, nego stvaramo neko svoje vjerovanje temeljem nedostatna znanja. Nije rijetkost da NE DAJEMO JASNE ODGOVORE NA PITANJA LJUDIMA, i naravno, ljudi koji traže JASAN GOVOR O BOGU, A NE NALAZE GA KOD NAS, odlaze drugamo u svojim potragama.

 

 

 

POUČITI SE O VJERI I ŽIVJETI JE

 

Možemo sada malo razmišljati o tome KAKO JASNO GOVORITI O ISUSU? Na koji način približiti Isusa drugima.

 

 

 

Prije svega, za govoriti nešto o vjeri, moramo ZNATI MATERIJU VJERE, I MORAMO ZNATI GRANICE NAŠIH SPOZNAJA! Drugim riječima, pred nas se stavlja zadaća STALNOG OBRAZOVANJA U VJERI. Često puta ovo obrazovanje u vjeri, pouka koja se prima, zna napraviti BAHATE KRŠĆANE. Nije rijetkost da oni koji odjednom “prime” neku spoznaju pomisle kako znaju više od drugih ili su čak bolji vjernici. ZNANJE NAPUHUJE! Znanje može odvesti u pakao, baš kao što je odvelo i đavla. JER ZA POSJEDOVANJE ZNANJA NA JEDAN DOBRA KRŠĆANSKI NAČIN POTREBNA JE I PONIZNOST! BEZ PONIZNOSTI, SVO ZNANJE OVOGA SVIJETA JE NIŠTAVNO!

 

 

 

Treba znati, ali treba više od toga LJUBITI NA NAČIN KOJI ĆE NAS UČINITI PONIZNIM LJUDIMA na kojima se neće vidjeti neka “prednost” u spoznaji spram sugovornika.

 

 

 

Često puta znanje koristimo kako bismo PONIZILI SUGOVORNIKA, zar ne? Nerijetko se takmičimo u znanju kako bismo pokazali svoje “mišiće”. To nije ono što se očekuje od jednog kršćanskog apostola, a to smo svi mi.

 

 

 

Znanje koje primamo ne bi trebalo biti usmjereno DOCIRANJU, DRŽANJU PREDAVANJA, VEĆ OŽIVOTVORENJU VJERE U SVOM ŽIVOTU. Ono nam mora pomoći da NAJPRIJE MI SAMI BUDEMO KRŠĆANI U PUNINI, a ne da se hvastamo spoznajom.

 

 

 

Naime, nekada JASNIJE GOVORI ŽIVOT O VJERI NEGO TISUĆU RIJEČI. Nekada jedan jednostavan kršćanski život, ponizan život u kojem se ljubav spram Boga i bližnjega živi spontano, JASNIJE GOVORI od svih predavanja u vjeri. I tome treba biti usmjerena sva naša pouka: GOVORITI ŽIVOTOM, DJELIMA O BOGU!

 

 

 

Ova pouka zapravo u sebi stalno treba sadržavati MOLITVU I DRUŽENJE SA SVETIM PISMOM, preko kojeg valja tražiti nadahnuće. Osim toga, dobro je imati i asistenciju svećenika, dobro je potražiti savjete, a najvažnije od svega jest čvrsto prijanjati uz SAKRAMENTALAN ŽIVOT NA ISPRAVAN NAČIN.

 

 

 

Uvijek doboro dođe i neki vjeronauk, ili duhovne obnove. Kada smo kod te točke dobro je spomenuti kako te duhovne obnove rade mnogi, i rade ih često, ali puno puta ostaje NEVIDLJVIA PROMJENA NA NJIHOVIM ŽIVOTIMA. Možda je dobro zapitati se o tome je li to pravi put za čovjeka, možda treba potražiti pomoć na drugom mjestu, na drugačiji način,...?

 

 

 

ZNATI SVOJE GRANICE

 

Osim materije koja se tiče vjere, morali bismo znati GRANICE SVOJIH SPOZNAJA. Često puta dozvoljavamo sebi izlete u “nepoznata prostranstva čudnih spoznaja” koje dovode u pitanje vjeru. Puno puta u zadnje vrijeme čujemo od svećenika i laika kako ovaj ili onaj nema vjere zato što neke stvari radi drugačije od njih samih.

 

 

 

Nemojte postati PARAMETRI ZA VJERU DRUGIH LJUDI. Nismo pozvani suditi nikoga u vjeri. Radije preispitujmo sebe: jesam li prešao granice svojih spoznaja; trebam li i sam potražiti odgovore? Je li mi potrebna provjera vlastitoga znanja kako sebe i druge ne bi odveo u krivovjerje? Oslanjam li se na doktrinu Crkve, na crkvene dokumente ili izvore svojih spoznaja tražim po tekstovima čudnih autora?

 

 

 

Ovo preispitivanje je nužno kako ne bismo ušli u natjecanje u znanju i došli do ohola stava koji ne uvažava drugoga- pogotovo ako zna manje od mene. S jedne strane, spoznati granice svojih spoznaja ima nas POTICATI NA USAVRŠAVANJE ZNANJA, a s druge strane, treba nam pomoći da “RASTEMO” U PONIZNOSTI. Kako “rasti” u poniznosti? Pa taj izraz je već sam po sebi nelogičan: RASTI DA BI SE PONIZIO?!?!?!

 

 

 

GRANICE NAŠIH SPOZNAJA NEKA ODREDI LJUBAV PREMA BLIŽNJEM. Radije izgledajmo GLUPASTI PRED NEKIM NEGO DA MU POVRIJEDIMO DOSTOJANSTVO zato jer zna manje! Više za Boga vrijedi jedan čovjek ma koliko god on izgledao bijedan u mojim očima zbog svoga nezanja, nego svi moji fakulteti, diplome, doktorati. Stoga, neka pažljiva ljubav koja neće povrijediti dostojanstvo i dobar glas bližnjega bude GRANIČNIK VAŠIH SPOZNAJA.

 

 

 

To NE BI trebalo ograničiti vaše znanje- U ZNANJU TREBATE STALNO RASTI- jer je SPOZNAJA TEMELJ ISPRAVNE LJUBAVI SPRAM NEKOGA: ne možete naime ljubiti nekoga koga ne poznajete, što znači da, kako nekoga upoznajemo bolje- možemo ga više ljubiti! Tako, onaj koji raste u spoznaji o Bogu, trebao bi rasti u ljubavi prema Bogu, pa bi ga na DJELOVANJE- na ono kršćansko djelovanje u svakodnevici trebala POTICATI LJUBAV, A NE VELLIČINA NJEGOVE SPOZANJE, iza koje se zapravo često skriva jedan veliki ego ili taština.

 

 

 

Spoznaja naime može dovesti do oholosti. Stoga, GRANICA SPOZNAJE NIJE ZNANJE, VEĆ LJUBAV. Tek kada ZNANJE KOJE STE STEKLI KORISTITE S LJUBAVLJU, onda će to znanje od Vas načiniti jednu osobu koja je SAMOZATAJNA, TIHA, PONITNA, koja je NE NADIMLJE, NE HVASTA, SVE TRPI I PODNOSI, KOJA JE STRPLJIVA,.... Ne podsjeća li vas ono na Hvalospjev ljubavi svetoga Pavla?

 

 

 

Kada se uvećanje znanja o nekome prati s ljubavi prema toj osobi, tada se raste u ljubavi i u poniznosti. A ljubav zahtijeva jednu drugačiju spoznaju koja je sprema SEBE NE IZLOŽITI AKO JE TO NA KORIST ONOGA KOJEG VOLIŠ- koja je spremna sebe žrtvovati.

 

 

 

LAŽNI PROROCI, LAŽNO POUČAVAJU

 

Mnogi su krivo naučavali i danas krivo naučavaju. Lijepo pričaju, ali ništa ne donose, ne govore jasno, već privlačnim stvarima zamagljuju oči vjernicima dajući im lažne nade U BRZOM I ČUDENOSM RJEŠAVANJU NJIHOVIH PROBLEMA.

 

 

 

Problem krivog naučavanja ne stoji u nauku, već u čovjeku. Naime, nauk sam po sebi nije opasan dok ga čovjek na usvoji i prihvati. Kada je riječ o krivom naučavanju, onda opasnost predstavlja ljudska taština koja na suptilan način čovjeka potiče da USTRAJE U GREŠKAMA I NE PROVJERAVA IH ČAK I KADA NIJE SIGURAN DA JE SVE ISPRAVNO.

 

 

 

U situacijama u kojima se ustrajava na pogrešnom naučavanju, u čovjeku koji traži smisao svega i objašnjenje za sve, stvara se “kao neki oblak u njegovu umu, zbog kojeg više i ne može razlikovati u tolikoj zbrci svojih ideja, koja je ispravna i koji put treba slijediti” (Sveti VICENTE DE LERINS, Conmonitorio, br. 4). Tada se pribjegava korištenju svega što može podržati stavove takva čovjeka i ne biraju se doktrine kojima bi se potkrijepilo sve. To je lagano otklizavanje u krvovjerje umotano u jedno labavo kršćanstvo koje slijedi samo JEDAN OBRAZAC PONAŠANJA, i ne prepituje svoje stavove, već sve koji se NE SLAŽU ILI NE ŽIVE PO TOM OBRACU ISKLJUČUJE IZ VJERE.

 

 

 

Takvi postupaju poput onih koji “za ublažiti gorčinu lijekova djeci, mažu rubove čaše medom. Ali djeca jednom izvanrednom jednostavnošću svoje dobi, jednom probavši med, bez straha i dvojbi gutaju i ono što je gorko. Tako postupaju oni koji maskiraju pod imenom lijeka ljute trave i otrovne jarmove, kako, pročitavši etiketu, nitko ne bi mogao posumnjati da je riječ o nečem otrovnom, a nipošto nekoj medicini” (Isto, br. 25)

 

 

 

I čim se pojavi naznaka neke pogreške u njihovom naučavanju, “čim se počne širiti smrad nove greške, ovakvi ljudi (koji ustrajavju u krivom naučavanju, op.a.), za opravdati se, osnaže se ponekim stihom iz Svetoga Pisma, kojeg krivo pojašnjavaju zavaravajući druge (…)” (Isto, br. 28).

 

 

 

Sveto Pismo se ne mijenja i tko god ga čita- čita iste stvari. Problem dakle nije u nauci, već u ljudima koji to interpretiraju na svoj način u želji da se POKAŽU LJUDIMA VELIKE SPOZNAJE- veće no što je imaju drugi! Riječ je o taštini, o oholosti čovjeka, “a prava doktrina koja istini vodi, napušta ohole duše” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o evanđeljima). Problem leži U LJUDIMA koji zbog svoje grešnosti NE ŽELE priznati svoje pogreške i NE ŽELE ih mijenjati, jer bi time razbili savršenu sliku samih sebe ispred ljudi.

 

 

 

Na njihovu žalost, događa se upravo suprotno: kada netko prizna svoje greške, ljudi ga u konačnici više cijene, a on tada može počet ispunjavati na sebi ono što Bog od čovjeka želi: JASNO SVOJIM ŽIVOTOM, SVOJIM PRIMJEROM PONIZNOSTI GOVORITI O BOGU.

 

 

 

KRIVO NAUČAVANJA VODI K OTPADU OD VJERE

 

Ljudi koji ustrajavaju na krivim predodžbama o vjeri, NIKOME NE MOGU GOVORITI JASNO, ALI MOGU PRIČATI PRIVLAČNE I ZAVODLJIVE PRIČE KOJE ČESTO POTKRIJEPE PRIMJERIMA IZ SVETOGA PISMA (tumačeći ih pogrešno- onako kako njima to odgovara), LAŽNIM ČUDIMA. Moguće je da se koje i dogodi, ali sva ostala čuda su čista opsjena za ljude koje treba privući krivom naučavanju.

 

 

 

Ovakvi ljudi privlače druge POSEBNIM NAČINOM IZRAŽAVANJA koji izlazi iz uobičajenih okvira komunikacije. Ova privlačnost dolazi od LAŽNOG SJAJA: “Sjaje poput zlata, ali u stvarnosti njihov sjaj je lažan, prividan. Stoga dopuštaju sebi da ih zavodi ta prividna doktrina, koja na površini djeluje ispravna i istinita. Uskoro se svi nađu u potpunom jadu, poput ljudi koji pronađu neki vrijedan novčić i ustanove poslije da je lažan” (KASIJAN, Colaciones,1,20). Problem nastaje jer se NE MARI ZA GREŠKE koje ne razlikuju u sebi DOBRO OD ZLA, ISTINITO OD LAŽNOGA. Stoga se radije ovakvo naučavanje “pokriva” lažnim sjajem posebnih govora, emotivnih poticaja, i upitnih čuda kako bi se zanemarilo ono što je bitno (ISPRAVNOST SVEGA), a naglasilo ono što je potpuno nebitno.

 

 

 

Netko će kazati kako nije bitno kakva je doktrina ako pomaže ljudima, ako ljudi ozdravljaju,... Nije točno. Na takvu se doktrinu primjenjuje temeljni moralni princip po kojem NIJE DOZVOLJENO MORALNO IZOPAČENIM SREDSTVIMA DOĆI DO ISPRAVNA CILJA!

 

 

 

U konačnici, kod ovakvih krivih naučavanja, u korijenu stoji moralno izopačenja lažnog proroka koji zbog svojih slabosti nije u stanju priznati vlastite greške. Ovako ustrajati na krivim naučavanjima znači hodati u tami gdje se ne vidi dobro: prije ili kasnije spotaknete se o nešto i padate.

 

 

 

Istina je poput SVJETLA. NE VIDJETI (ne spoznavati) znači ostati u tami; ili znači gledati na jedan pogrešan način, pa zbog tame i svoga gledanja ostajete u dvostrukim pogreškama. Veći dio stvarnosti može se spoznati samo ako nam je Bog da spoznati. I ono što Bog daje spoznati naziva se DOKTRINA- nauk vjere. Tamo gdje nedostaje Doktrina, NEMA SVJETLA. Nastaviti svoj hod u tminama (…) značilo bi dopustiti da nas vodi tama poput slijepca” (F. J. SHEED, Teologija za svakoga, str. 14-15).

 

 

 

Od najveće važnosti u borbi (protiv nevjere) (…), jest uvećavanje teološkog katoličkog znanja na jedan precizan i potpun način. (…) Svako dijete, dobro poučeno, bez sumnje postaje jedan autentičan misionar” (Blaženi J. H. NEWMAN, Govor na inauguraciji Bogoslovije Svetoga Bernarda,3-X-1 873).

 

 

 

Razlog dobroj pouci pojašnjava Velika Terezija svojim sestrama: “Jer koji više poznaje o Bogu, lakše ga donosi drugima preko svojih DJELA” (SVETA TEREZA AVILSKA, Fundaciones,3,5). Cilj je dakle DJELOVATI, ali djelovati tako da se DJELIMA POKAŽE LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJEMU, jer ljubav ne smije ostati samo na riječima- mora se pokazati djelima!

 

Iv 5, 31-47

 

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?«

 

 

 

NEVJERA ŽIDOVA

 

Isus upozorava Židove kako će upravo one riječi Mojsijeva Zakona biti optužujuće za njih jer NISU VJEROVALI RIJEČIMA ZAKONA KOJI IM JE DAO BOG. A upravo u te riječi svjedoče za Isusa Krista. Te riječi Mojsijeva Zakona bile su SVJEDOČANSTVO JEDNOG VREMENA U KOJEM JE BOG POHODIO SVOJ NAROD. Stoga ih Isus podsjeća, ne toliko na riječi koliko na ono što te riječi evociraju. Da su kojim slučajem shvatili te riječi onako kako su trebali, razumjeli bi tko je Isus.

 

 

 

Sumnja je spriječavala Židove da ISUSA POVEŽU SA NJEGOVIM DJELIMA, jednako kao i sa riječima koje je Mojsije ostavio za sobom. Kaže im Isus: “Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac”. DJELA koja je činio Isus bila su BOŽJA- to je mogao činiti samo Bog. U tim djelima Židovi nisu znali prepoznati LJUBAV KOJOM BOG LJUBI ČOVJEKA darujući mu se nesebično kroz djela. U ovom su slučaju djela uglavnom bila čudesna, odnosno riječ je bilo o čudima koje je Isus radio ne bi li potakao Židove da U DJELIMA PREPOZNAJU DJELOVANJE BOGA, te da ih djela podsjete na POHOĐENJE BOŽJE O KAKVOM SU PISALI MOJSIJE I RIJEČI ZAKONA.

 

 

 

Što je to što Židovi nisu bili u stanju prepoznati u Mojsijevu Zakonu i primjeniti to na Isusa? U prvom čitanju iz Knjige Izlaska, nailazimo na scenu koja se dogodila nakon što je Bog dao Deset zapovijedi Mojsiju. Do tada je narod već obećao Mojsiju kako će ući u savez s Bogom I poštivati njegovu riječ. Vratimo li se unazad u vremenu, doći ćemo u Egipat, u vrijeme robovanja iz kojeg je Bog izbavio svoj narod čudesnim djelima. Gledajući ta djela, izraelci su obećali Bogu vjernost. No, malo im je trebalo da pogaze svoju riječ i okrenu leđa Bogu. Ovi Židovi koji su stajali pred Isusom, nisu bili u stanju POVEZATI ČUDESNA DJELA koja je Bog napravio Izraelu u Egiptu i u pustinji, sa ČUDESNIM DJELIMA koja je pred njihovim očima radio Isus. Bog djeluje i preko Mojsija, a Isus djeluje na isti način pred njima- kao Bog.

 

 

 

ISUS JE BOG MEĐU LJUDIMA

 

Pogledamo li Isusa i njegovo djelovanje, vidjet ćemo kako čini čudesna djela kao i Bog u Egiptu. I On svojim djelovanjem OSLOBAĐA IZ ROPSTVA, ALI NE IZ FIZIČKOG, VEĆ IZ ROPSTVA GRIJEHA. Tako, sve ono što se događalo u prošlosti, biva samo SLIKA ONOGA ŠTO SE IMA ZBITI SA ISUSOM. Robovanje u Egiptu, slika je ROPSTVA GRIJESIMA. Božje oslobađajuće djelovanje u Egiptu, bilo je stvarno, ali je istovremeno bilo i slika ovog Isusova djelovanja pri oslobađanju od grijeha.

 

 

 

Sjetite se samo Isusovih riječi kojima liječi čudesno. Nikome ne govori o bolestima, već kada izliječi čovjeka stalno upućuje na grijeh: “OTPUŠTAJU TI SE GRIJESI”. Pa kao što smo u slici bolesnika onemoćala od bolesti nalazili čovjeka onemoćala grijehom, tako smo u slici Isusova ozdravljivanja bolesnika prepoznavali oslobođenje iz ropstva od grijeha.

 

 

 

Isusova djela trebala su biti svjedočanstvo Židovima kako je BOG S NJIMA, kako ih je pohodio i kako je došlo vrijeme da Ga proslave. No, oni nisu to prepoznali, već su u svojoj nadmenosti koja je izrasla iz njihova poznavanja Zakona i Pisama, upadali u sumnje. Više im je naime bilo bitno tko zna više- Pismo i Zakon služili su njima, jer ih je znanje koje su imali izdizalo iznad drugih ljudi. Tako su preko poznavanja vjerskih propisa, stjecali slavu i podizali se u očima ljudi, ali su padali u očima Boga.

 

 

 

Isus ih stoga opominje: “Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!” U proučavanju Pisma, Židove pokreće sebeljublje, a ne bogoljublje. To je razlog što ostaju slijepi za Boga premda poznaju Pisma.

 

 

 

DJELO OTKRIVA BIĆE: jedinstvo Oca i Sina u volji i u djelovanju

 

Kaže Isus u današnjem tekstu: “ djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene”. O kakvim to djelima govori Isus? Kao da govori u futuru! Uistinu, djela koja je činio Isus dok je bio među Židovima nisu bila dovoljna da bi oni povjerovali. Stoga je ostalo JOŠ JEDNO DJELO: djelo koje će ostati VJEČNO MEĐU LJUDIMA- među onima koji će povjerovati.

 

 

 

To djelo OČITUJE POTPUNU PREDANOST ISUSOVA ŽIVOTA OCU NEBESKOM. Očituje zapravo POPUTNO JEDINSTVO U VOLJI. Upravo zbog tog JEDINSTVA, Isus nije htio odbiti Križ! Otac i On su jedno- i ništa ih ne može odijeliti. Stoga, ono što Otac želi, Sin vrši!

 

 

 

Smrt na Klavariji i uskrsnuće koje je uslijedilo, otkrili su pravu bit Isusa: on je bio Bog i Čovjek. Djela koja je činio, otkrivala su njegovo božanstvo. No geste sažaljenja nad ljuskom bijedom, plač nad prijateljima, radovanje sa radosnima,..., otkrivali su jednu ljudskost u Isusa. Ta se ljudskost posve razotkrila na Križu gdje je i UMRO.

 

 

 

To DJELO RAZAPINJANJA- zarpavo POTPUNOG PREDANJA OCU U RUKE, otkrilo je i pravu njegovu narav: ON JE BIO BOG-SIN! Kazati: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46), može samo SIN koji je SIGURAN KAKO ĆE GA OTAC IZBAVITI IZ NEVOLJE. IZBAVLJENJE IZ ŠAKA SMRTI pokazalo je kako je Isus SIN BOŽJI. To posljednje DJELO OTKRILO JE POTPUNO NJEGOVO BOŽANSTVO! Samo Bog može smrt pobijediti, a u ovoj pobjedi očitovala se i velika LJUBAV OCA KOJI SINA PODIŽE IZ ŠEOLA. OCA KOJI USKRIŠAVA SINA! Otac i Sin jedno su, kako u volji, tako i na djelu: Otac ne može bez Sina, ni Sin bez Oca.

 

 

 

To posljednje Isusovo djelo otkriva njegovo pravo biće: On je BOGOČOVJEK. Kao čovjek je umro, jer to je sve što čovjek može u srazu sa smrću. Ali kao Bog, pobijedio je smrt i uskrsnuo!

 

 

 

POISTOVJEĆENJE KALVARIJSKE ŽRTVE I SVETE MISNE ŽRTVE

 

Shvatimo li ispravno trenutak smrti na Križu, razumjet ćemo kako se ISUS DRAGOVOLJNO PREDAO U RUKE PROGONITELJIMA, JER JE TIME SEBE U POTPUNOSTI PODLOŽIO iz ljubavi OCU NEBESKOM.

 

 

 

Ovo što se dogodilo na Križu je ŽRTVA u kojoj se SJEDINJUJU OČEVA I SINOVLJEVA VOLJA. Kao i svaka druga žrtva ona u sebi mora nositi nekoliko elemenata: SVEĆENIKA koji prinosi žrtvu, ŽRTVU koja se prinosi, NUTARNJE PREDANJE ili NAKANU, te IZVANJSKI ČIN ili djelo koje se vidi.

 

 

 

U ovoj žrtvi prepoznajemo jedno NUTARNJE JEDINSTVO ŽRTVE NA KRIŽU: Isus je svećenik koji prinosi žrtvu; žrtva koja se prinosi jest sam Isus; njegovo predanje ili nakana jest vršiti volju Očevu; izvanjski čin jest bila smrt na križu! Zapravo sve se DOGAĐA U KRISTU, S KRISTOM I PO KRISTU! Možemo mirno kazati kako je u toj žrtvi na Križu, Isus Krist i svećenik,i žrtva, i oltar!

 

 

 

Ovo NUTARNJE JEDINSTVO po kojem je Isus Krist i svećenik i žrtva i oltar, prenosi se na ono DJELO koje nam je OSTAVIO ČINITI NJEMU NA SPOMEN: na SVETU MISU! Sveta je misa ISTA ONA ŽRTVA KOJU PODNOSI ISUS KRIST NA KALVARIJI. Ne ponavalja se ta žrtva na nov način, već se gubi vrijeme dok se slavi misa, “izlazi” se iz vremena i prostora i prodire u nebo u kojem se TRAJNO SLAVI KRISTOVA KALVARIJSKA ŽRTVA. Pred nama se Krist razapinje, nas dovodi k sebi na Kalvariju u misi, dovodi nas u onaj ISTI TRENUTAK SVOJE SMRTI NA KRIŽU.

 

 

 

Postoji JEDINSTO između ŽRTVE NA KLAVARIJI I MISNE ŽRTVE KOJA SE SLAVI: to je JEDNA TE ISTA ŽRTVA! To je MJESTO POSITOVJEĆENJA S OČEVOM VOLJOM za svakog vjernika koji donosi u svojim molitvama NAKANE! To je mjesto POTPUNOG JEDINSTVA S BOGOM! Možemo se preispitati znamo li se poistovjetiti s Božjom voljom? Vršimo li je i izvan mise u svojoj svakodnevici? Pogotovo kada nas spopadnu neugodnosti, križevi? Znamo li tada kazati: “Neka bude Tvoja volja! Neka mi bude po Riječi Tvojoj! U Tvoje ruke predajem život svoj!”

 

 

 

Nije čovjek taj koji mijenja prikazane prinose u tijelo i krv Kristovu, već je sam Krist koji je radi nas bio razapet na Križ. Svećenik, koji je samo lik Krista, izgovara one riječi pretvorbe, ali SNAGA I MILOST SU OD BOGA. Ovo je moje Tijelo, veli. I ova RIJEČ PREOBRAŽAVA prinose na oltaru” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o Judinoj izdaji, 1). RIJEČ PREOBRAŽAVA kaže sveti Ivan Zlatousti. Misli pri tom kako ne preobražavaju riječi po sebi, već ONAJ OD KOJEG TE RIJEČI DOLAZE I SAMO KADA IH IZGOVARA ONAJ KOME JE POVJERNEO DA ČINI TRAJAN SPOMEN- ČIN ISUSOVE MUKE. Riječi nose u sebi snagu onog koji ih je izgovorio, a ove riječi je IZGOVORIO SAM BOG.

 

Riječima Bog preobražava kuh u Tijelo i vino u Krv, pojašanjavajući kako se prinos preobražava u ŽRTVU KOJU JE ON ISTRPIO NA KRIŽU. Stoga i govori, OVO JE MOJE TIJELO- OVO JE MOJ KRV,...

 

 

 

Sveta misa i žrtva na križu, iako vremenski odvojene, jedna su te ista žrtva, ovdje ponovo izražena, ne u žalosnim i krvavim okolnostima kao na Kalvariji, nego kao ljubeća poslušnost našega Gospodina volji Očevoj. Ovo unutarnje predanje sebe kao žrtve isto je na Kalvariji kao i na misi: TO JE KRISTOVA ŽRTVA. Isti je Svećenik, ista Žrtva, isti prinos i poslušnost volji Boga Oca. Vanjska manifestacija te jedne te iste žrtve: na Klavariji se ona očituje preko Kristove muke i smrti; u svetoj misi kroz sakramentalno i nekrvno odvajanje tijela i krvi Kristove transupstancijacijom, pretvorbom kruha i vina” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-188).

 

 

 

MISA JE ŽRTVA ISUSA KRISTA

 

Budući je riječ o JEDNOM ISTOM ČINU, jednom te istom događaju, možemo kazati kako je MISA zapravo ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KALVARIJI! Krist je taj koji se ponovo razapinje prinoseći sebe kao žrtvu. Ponovo se s Njim uspinjemo na Kalvariju i ostajemo pod križem zajedno s Majkom, Ivanom i ženama koje su ga ustrajno pratile.

 

 

 

Krist dakle SEBE PRINOSI NA SVAKOJ MISI KAO ŽRTVU, i njegovoj žrtvi MI DONOSIMO NAŠE MOLITVE kako bi se zajedno s Njim razapele, kako bi ih sam Krist uzeo, čuo i PROMIJENIO POPUT KRUHA I VINA U NEŠTO SAVRŠENO. Stoga su NAŠE MOLITVE ZAPRAVO NAŠ ŽRTVENI PRINOS NA OLTARU NA KOJEM SE ŽRTVUJE KRIST.

 

 

 

Često, na žalost ovaj dio priče o misi, u kojoj se kao ćrtveni prinos donose molitve, narod uopće ne razumije. Misli se kako BEZ NARODA MISA NE VALJA! Nije dobro da se bude bez naroda! Zaustavimo se malo. Tko slavi u misi? Slavi CIJELI KRIST: a to znači cijela Crkva, kojoj je Krist Glava, a ona je Tijelo te Glave. Međutim, kada bi samo Tijelo bilo ono što je važno, postavili bismo pitanje, doista, gdje bi tu bio Krist? Bili takvo djelo bilo Božje, ili bi to bilo djelo pobožnog naroda, koji onda može raditi s misom što ga je volja?

 

 

 

Ne zaboravite: misa je ŽRTVA ISUSA KRISTA- Kalvarijski događaj. Prema tome, NAROD SUDJELOVAO ILI NE NA MISI- MISA JE VALJANA! U tradicionalnom slavlju, ova je činjenica bila puno jasnija. Bilo je jasno da je KRIST SREDIŠTE MISE, a ne ni narod, ni svećenik. Svećenik je imao POSREDNIČKU ULOGU: bio je puki POSREDNIK između naroda i Boga. S jedne strane, bio je posrednik jedinog i velikog Svećenika. Krist se i dalje prinosio na Kalvariji, ali ovoga puta PREKO SVEĆENIKA, koji je djelovao u NJEGOVO IME, U NJEGOVOJ OSOBI. S druge strane, svećenik je dolazio U IME NARODA pred Kristov oltar pod njegovu žrtvu i POSREDOVAO ZA NAROD.

 

 

 

Stoga, svaka misa, “čak i ako je slavi samo svećenik privatno, NIJE OSOBNO DJELO, NEGO DJELO KRISTA I CRKVE koja u žrtvi što je prinosi, PRINOSI SAMA SEBE kao sveopću žrtvu, prinoseći za soasenje cijeloga svijeta jedinstvenu i neizmjernu otkupiteljsku zaslugu Žrtve križa” (Blaženi Pavao VI, Enciklika Mysterium fidei, br. 4, 03-09-1965). “Prinos žrtveni je isti, bez obzira tko ga prinosi, Petar ili Pavao: to je ista žrtva koju je naložio prinositi svojim učenicima sam Krist, a sada je ostvaruju svećenici. Nije ni u čemu manja od one na Kalvariji, jer NISU LJUDI KOJI TU ŽRTVU ČINE SVETOM, već Onaj koji ju je posvetio. Naime, same Riječi koje je izgovorio Bog, sada izgovara svećenik, pa velimo da je to isti prinos” (Sveti Ivan Zaltousti, Homilija o Drugoj Poslanici Timoteju).

 

 

 

Kada slavim svetu Misu sa samo jednim čovjekom, onim koji me pomaže, također se u njemu nalazi cijeli narod. Tu su svi katolici, svi vjernici, pa i oni koji ne vjeruju. Svo Božje stvorenje je tu prisutno- nebo i zemlj, more, životinje i biljke- sve Stvorenje pod nebom daje salvu Bogu u misi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Homilija Svećenik za vječnost, 13-41973). “Sveta misa raduje sav nebeski zbor, cjeliva jadne duše u čistilištu, donosi blagoslov na zemlju, i daje više slave Bogu nego sve patnje mučenika zajedno, nego sve pokore usamljenih, nego sve suze prolivene za Njega od početka svijeta, i nego sve koje će se proliti do kraja vremena” (Sveti Župnik Arški, Govor o svetoj Misi).

 

 

 

NEIZMJERNA VRIJEDNOST MISE: Krist preobražava naše prinose na oltaru

 

U takvu situaciju MI MOŽEMO DONIJETI SEBE I SVOJE MOLITVE BOGU, i prikazati ih kao žrtvu koja se stavlja zajedno na oltar s Kristom; koja je spremna razapeti se s Njim. Budući da je riječ o istovjetnoj žrtvi na križu, sveta misa ima neizmjernu vrijednost.

 

 

 

Sve što se PRINOSI NA MISI- sve ima neizmjernu vrijednost, bilo da je riječ o našim molitvama, bilo da je riječ o nama samima koji sudjelujemo na misi.

 

 

 

Ovo je sada pravi trenutak za razmišljanje: KAKO DOLAZIM NA MISU, JESAM LI SE PRIPRAVIO PRAVO NA NJU, IMAMA LI NAKANU BITI NA MISI SRCEM, makar me mučimnoštvo stvari, ILI DOLAZIM JER MI JE TO OBIČAJ,...??? Nikada u potpunosti čovjek ne može biti svjestan čemu i kome prilazi na svetoj misi, kao što ne može biti svjestan koliko on svojim “stajanjem” na misi postaje vrijedan.

 

 

 

Dolazimo na misi kako bismo postali “dio misnog prinosa Isusa Krista”, kako bismo donijeli svoje molitve, potrebe, te IMALI UDJELA U MISNOJ ŽRTVI. Imati udjela u toj žrtvi, znači IMATI UDJELA I U PLODOVIMA TE ŽRTVE. “U svakoj misi, klanjanje, zahvala i zadovoljština bivaju neizmjerni prinosi, neovisno o konkretnoj raspoloživosti prisutnih kao i svećenika koji misu služi, jer Krist je Svećenik koji prinosi i Žrtva koja se prinosi. Zbog toga NEMA SAVRŠENIJEG NAČINA ZA KLANJATI SE BOGU NEGO PRIKAZUJUĆI MISU, u kojoj je njegov Sin Isus Krist Žrtva i Svećenik” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-189).

 

 

 

Od nas se očekujemo da SU-DJELUJEMO u misi. Prije svega se sudjelovanje očituje u DOLASKU I MOLITVI NA MISI. Svaki put kada na misu dolazimo, zbog beskrajne vrijednosi mise, MI VIŠE DOBIVAMO NEGO ŠTO DONOSIMO. Mi svojim prinosima, ne možemo uvećati vrijednost Kristove žrtve, već samo MOLITI DA PREOBRAZI ONO ŠTO MU U MOLITVAMA DONOSIMO. U tom smislu, KRIST SJEDINJUJE NAŠE MOLITVE, NAŠE POKORE, NAŠA ZHAVLJIVANA SVOJOJ ŽRTVI, TAKO PREKO KRISTOVE ŽRTVE POSTAJEMO SJEDINJENI S BOGOM- ulazimo u jedinstvo s Bogom!

 

 

 

Svaki put u misi se zbog beskrajnog dostojanstva Isusa Krista, opraštaju grijesi svijeta. U Isusovu žrtvu u misi “upisuje se ono najdublje što posjeduje život svakog čovjeka: život oca, majke, djeteta i starca, mladića i djevojke, profesora i studenta, zemljoradnika i radnika, obrazovanog čvojeka i običnog čovjeka, redovnika i svećenika. Svakog pojedinog, bez iznmke. Evo, čovjekov život biva upisan, posredstvom euharistije u otajstvo živoga Boga” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija 21-05-1983). I u svojoj žrtvi, po svojoj žrtvi Isus to usavršava i POSVEĆUJE.

 

 

 

Crkva nježnom brigom, nastoji da kršćani ne prilaze ovom otajstvu vjere potput stranaca i nijemih gledatelja, već shvaćajući dobro to otajstvo vjere preko obreda i molitava, da SUDJELUJU SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO U SVETIM ČINIMA” (II Vatikanski koncil, Konstitucija Sacrosanctum Concilium,48).

 

 

 

OSVRT NA VRIJEME U KOJEM ŽIVIMO

 

Od vjernika se traži da SUDJELUJE SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO u svetoj misi. Ovo se odnosi i na svećenike: da SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO SLAVE MISU. Ne izostaje li ovo često? Možda u ovoj neizmjernoj vrijednosti mise leže razlozi zbog kojeg treba danas malo “zaustaviti vrijeme”?

 

 

 

Možda pretjerujem, ali je li potrebno “pogađati” se s vjernicima oko toga kada će se misa slaviti u kojoj će biti uključena neka nakana? Zar nije svejedno kada će to biti? Zar misa ne izlazi izvan vremena i prostora? Zašto moramo opominjati puk da moraju POBOŽNO PRISTUPATI SVETIM SAKRAMENTIMA? Zbog čega mnogi ne slušaju kada im govorimo da se trebaju ČESTO ISPOVJEDITI ZA ČESTO PRIČEŠĆIVATI? Zbog čega mnogi ne mare za ništa već sami sebi daju za pravo kazati kako nemaju grijeha? Zašto se mnogi oglušuju o Crkvene zakone pa pristupaju pričesti premda im je to zabranjeno? Zbog čega se neki oglušuju na govor svećenika i rade po crkvi što je njih volja, mole kako ih je volja? Često koriste svete stvari kao talismane, a zbog vjere?

 

 

 

Zašto ljudi žele onom što je Crkva propisala za svoje obrede dodati nešto svoga? Zašto se ne posluša svećenik koji pazi na čistoću obreda- koji pazi da se u obrede ne unosi ništa što vjeri ne pripada? Zašto smo tvrdoglavi kada su u pitanju pjevanje u crkvi, na vjenčanjima, sahranama i zašto se tvrdoglavo žele unijeti gluposti koje se vide na mjestima koja nemaju veze sa Crkvom?

 

 

 

Nejasni su razlozi onih koji privatno žive raskalašeno, a onda traže sakramente kao da su sveci? Mnogi danas žive razvratno. Odaju se drogama i alkoholu, nemoralu. Od nas zahtijevaju da im udjeljujemo svete stvari kao da je to njihovo pravo? Ili još gore misle kako sve mogu platiti u Crkvi? Drugi pak kritiziraju sve što Crkva govori, a onda dolaze i zahtjevaju da se njima udijeli sve što i drugima? Zašto ljudi misle da imaju pravo raditi sve što ima padne na pamet u Crkvi?

 

 

 

Nije li vrijeme da se to zaustavi???

 

 

 

Nemojte misliti da je sve u puku! Često sebi postavljam pitanje zašto svećenik ne drži do mise i brže je završi nego je započne? Zašto ponekad na misi nitko ne razumije ni jednu jedinu riječ koju izgovori? Zašto se dolazi na misu nepripravljen? Zbog kojeg razloga sveto posuđe stoji nečisto, a oltarnici djeluju kao se nisu promijenili još od 19. stoljeća? Zašto su nam knjige odrpane, a misnice poput neuglednih haljina umjesto da one budu posebno svečane i lijepe? Zašto je potrebno dvadeset- trideset godina da e popravi neka sitnica u crkvi?

 

 

 

Zašto mi svećenici kritiziramo narod, a sami često ne živimo po Božju? Zbog čega propovijedamo o siromaštvu, a kupujemo skupocjene automobile, satove, najnovije pametne telefone? Zašto taj novac kojeg trošimo na sebe, ne podijelimo sirotinji ili od njega kupimo nešto za crkvu? Zašto se ne daje primjer u umjerenosti i siromaštvu?

 

 

 

Zbog čega uvijek razgovaramo s ljudima s visine? I kada to radimo ponekad djeluje kao da ih se želimo riješiti što prije, bilo da je riječ o duhovnoj pomoći, bilo da je riječ o dogovoru za misu! Možemo li biti strpljiviji s ljudima? Znamo li ponekad popustiti kako ljude ne bismo povrijedili nepotrebno? Znamo li istrpjeti nekada “mušice” vjernika ili se uvijek prepiremo s njima? Zašto ne znamo jednako gledati na sve vjernike, pa neke favoriziramo, a druge zanemarujemo?

 

 

 

Zašto neki od nas svećenika zaboravljaju da bi trebali biti “drugi Krist” ili “isti Krist” u svome vremenu? Živjeti sveto?

 

 

 

Nije vrijeme da se i ovo promijeni????

 

 

 

Vidite, u ovaj trenutak ušli smo kao Crkva opterećena neprimjerenim stvarima i kada je puk u pitanju, i kada su svećenici u pitanju.

 

 

 

Stoga, stječem dojam kao da Bog želi da MALO STANEMO i RAZMISLIMO. Puk da promisli koliko mu nedostaje misa, Crkva, sakramenti, Krist,... Je li ovo vrijedno svih naših tvrdoglavosti? Ili je došlo vrijeme da postanemo krotki i ponizni poput jaganjaca?

 

 

 

I svećenici trebaju stati i razmisliti. Od čega i za za koga žive? Zar ne za Krista? Neka se sjete kako u misi slavi TOTUS CHRISTUS- CIJELI KRIST: Isus Krist u Glavi, cijela Crkva u Tijelu! A gdje nam je sada TIJELO! Gdje nam je narod? Samo nesretnik može kazati kako mu ništa ne nedostaje! U župama u kojima je malo naroda, u kojima je i na misu dolazilo malo svijeta, svećenici su se uvijek žalili kako je MALO LJUDI U CRKVI. Tko onda pametan može kazati kako je ovo dobro sada?

 

 

 

OVO JE VRIJEME POKORE, VRIJEME ZA PROMIŠLJANJE O SEBI! O SVOJIM POSTUPCIMA! OVO JE VRIJEME ZA PROMIŠLJANJE O TOME KAKO DOISTA TREBAMO BITI KROTKI I PONIZNI, jer to od nas očekuje Bog.

 

 

 

Shvatimo kako ovaj svijet može postojati i bez nas. Nije stoga potrebno živjeti kako je nas volja, jer sve što stvaramo brzo može propasti. Vrijeme je da promislimo kako ŽIVJETI PO BOŽJU, kako bi rekao stari narod. Ovo je vrijeme da shvatimo kako se ništa neće dogoditi ako umremo- doći će novi svećenik na moje mjesto- ta Bog će ga providjeti. Ode li narod iz crkve, Bog će providjeti druge ljude kojima će trebati svećenik. NEĆE PROPASTI SVIJET AKO NE BUDE “PO MOME”! Zemlja će se i dalje okretati, Sunce će i dalje sijati!

 

 

 

OVO JE TRENUTAK DA ZAUSTAVIMO SVOJE ŽIVOTE I POGLEDAMO SEBE U OČI I PITAMO SE: KOLIKO SAM BIO BLIŽNJI LJUDIMA OKO SEBE; KOLIKO SAM BIO ČOVJEK SVIMA BEZ RAZLIKE; KOLIKO SAM STVARNO BIO VJERNIK KOJI JE VJERU ŽELIO ŽIVJETI SVIM SVOJIM SRCEM? KOLIKO SAM DOISTA ŽELIO VRŠITI VOLJU BOŽJU, a koliko sam tvrdoglavo stvarao svijet u kojem sam ja bog i u kojem nije bilo drugih bogova osim mene?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iv 7, 1-2.10.25-30

 

U ono vrijeme: Isus je obilazio po Galileji; nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. Bijaše blizu židovski Blagdan sjenica.

 

Ali pošto njegova braća uziđoše na blagdan, uziđe i on, ne javno, nego potajno. Rekoše tad neki Jeruzalemci: »Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu. Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist? Ali za njega znamo odakle je, a kad Krist dođe, nitko neće znati odakle je!« Nato Isus, koji je učio u Hramu, povika: »Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.« Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas.

 

 

 

BLAGDAN SJENICA jedan je od tri velika židovska blagdana koji podsjeća Židove na njihov boravak u pustinji, gdje su živjeli u šatorima ili u laganim kolibicama od šiblja pod kojima su tražili zaklon od jakog sunca. Blagdan, židovski zvan SUKOT, obilježava se u jesen, petnaestog dana mjeseca TIŠRIJA , što odgovara rujnu ili listopadu. Traje osam dana I u tom vremenu boravi se u sjenicama napravljenim od nepostojana materijala (uglavnom šiblje određenih biljaka), a podsjeća Židove kako spas ne trebaju tražiti u tvrdim zidovima i krovovima, već spas dolazi od ruke Božje. Ulaskom u Obećanu zemlju na Blagdan sjenica utjecali su običaji naroda koji su tu ranije živjeli. Židovi su bili pastiri, dok su se narodi koje su zatekli oslanjali ne samo na stočarstvo, već na poljodjelstvo. Tako je ovaj blagdan poprimio obilježja poljdjelske svečanosti I postao izraz zahvalnosti za žetvu I dobar urod.

 

Židovi su vrebali na Isusa, ali “nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas”. Isus je u svom djelovanju nailazio na niz prepreka, ali ih je uvijek svladavao. On je došao kako bi POKAZAO KAKAVO JE BOG i OTVORIO PUT PREMA BOGU PREKO SEBE. Stoga i veli kako njegovo poslanje NIJE NJEGOVO, već dolazi od Boga Oca: “ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.” Isus je djelovao sigurnošću osobe kojoj je pripravljen put, koja se ne boji ljudi. Ipak je pazio da ne izazove slabalzan. Zato je nastojao doći POTAJNO NA BLAGDANE. Unatoč tome, njegov boravak nikada nije prolazio neopažen među Židovima: “Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu.” Čak i kada je potajno doalzio na blagdane, ljubav prema Ocu koji ga je poslao, tjerala ga je da propovijeda, da naviješta kraljevstvo nebesko.

 

 

 

Isus govori o svom poslanju: “Za to sam se rodio i za to sam došao na svijet: kako bi posvjedočio za istinu” (Iv 18,37). “Isus ima jasnu svijest o svojoj misiji koja je podržana ISTINOM KOJA IZVIRE IZ BOŽANSKOG IZVORA. Postoji snažna poveznica sa odgovorom kojeg je uputio Pilatu: -došao na svijet: kako bi posvjedočio za istinu- (Iv 18,37), i njegove izjave ljudima: -moja nauka nije moja, nego onoga koji me je poslao- (Iv 7,16). Ta veza koja sjedinjuje ove i druge izjave Isusa o “ovlasti koje dolaze od istine” s kojima nastupa, jest SVIJEST O SVOJOJ MISIJI KOJU JE PRIMIO OD BOGA OCA. Isus ima svijest o tome kako su U NJEGOVOM NAUČAVANJU OČITUJE VJEČNA MUDROST. Stoga i naglašavao onima koji ga slušaju kako (…) – ovdje ima i više od Salomona- (Mt 12,42). Zna i očituje otvoreno kako riječi koje dolaze od Vječne Mudrosti neće proći: - Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi neće nikada proći- (Mk 13,31). Zapravo, on ima svijest da njegove riječi imaju SNAGU ISTINE koja je NEUNIŠTIVA I VJEČNA. To su riječi ŽIVOTA VJEČNOGA (...)” (Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 04-05-1988).

 

 

 

Kako su Isusove riječi odraz ISITNE KOJU DONOSI BOG NA ZEMLJU, nije čudo što smetaju, provociraju, ojađuju sve one koji svoj život temelje na laži, na svojim ambicijama koje pokrivaju pobožnošću. Nije čudo što te riječi smetaju svećenicima koji su se “slizali” s politikom, ili učiteljima koji su zarađivali na vjeri, ili farizejima kojima je vjera podizala status u društvu, pa će isti pokušati osuditi ga kako bi ga uklnonili iz javnog života. Istina o njihovu poslanju, koje se bitno razlikuje od onoga što donosi Isus, SMETA, jer je lako shvatiti koje naučavanje dolazi od Boga, a koje nije.

 

 

 

Ovo nas podsjeća na riječi iz Knjige Mudrosti: “Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, mučno nam je i pogledati ga. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti.” Isus smeta svojim sunarodnjacima. I danas smeta, jer njegove riječi, premda nikoga ne optužuju, PROVOCIRAJU. Provociraju savjest ljudi koji preko istine spoznaju svoje devijacije. Kako ne žele odustati od njih, ISITNA IM SMETA I BOLI IH.

 

 

 

Obrazac ponašanja ovih Židova i danas se primjenjuje u društvu u kojem vlada nepravda većma negoli pravda. Ljudi koji su do svojih položaja, moći i bogatstva došli na nepošten način, SEBE UVIJEK POKUŠAVAJU PRIKAZATI PRAVEDNIM, ISPRAVNIM. Kada im netko KAŽE ISTINU O NJIMA, najprije SEBE ŽELE PRIKAZATI ŽRTVOM NEČIJE MRŽNJE. Tako žele potaknuti sažaljenje koje će PRIJEĆI PREKO ISTINE i iz kojeg će se roditi NEPRIJATELJSTVO PREMA ONIMA KOJI GOVORE ISTINU.

 

 

 

Ne upali li prikazivanje sebe kao žrtve, onda će krenuti u napad s UCJENAMA, POLUISTINAMA, PODMETANJEM, a ne bude li i to dovoljno, krenut će sa KAMPANJOM PREPUNOM LAŽI KOJE ĆE ZAMASKIRATI U STVARNE POTREBE LJUDI ILI U NEKU ISTINU KOJA JE OPĆE PRIHVAĆENA. Cilj je uglavnom OCRNITI PROTIVNIKA, I SKRENUTI POZORNOST SA ISTINE NA NEKE STVARI POSVE NEBITNE. Prepoznajete li ikoga u ovom? Pa cijeli naš politički život djeluje otprilike na ovakava način. Razlike su u nijansama.

 

 

 

Lopova smeta kada mu kažete da je lopov, lažova smeta kada mu kažete da je lažov, dilera droge smeta kada mu kažete da je diler, jednog čovjeka koji se bavi ucjenama i reketom smeta kada mu kažete kako je to nepošten posao, jednog korumpiranog policajca smeta kada mu kažete da je korumpiran i da ga plaćaju kriminalci,... Nečasne ljude smeta ISTINA O NJIMA. Ubojice (lijeve i desne) smeta kada im kažete da su ubijali- žele to prikriti, zar ne!? To je bilo u Isusovo vrijeme, tako je i danas!

 

 

 

ISTINA PROBADA SRCE ČOVJEKA POPUT STRELICE i ne da se izvući dokle god čovjek sebi ne prizna istinu o sebi: ISTINA OSLOBAĐA ČOVJEKA OD SEBE SAMOGA. Izvlačenje stijele iz srca jest prihvaćanje i priznanje istine koja boli, koja nam smeta. Tako se čovjek oslobađa ZA BOGA preko prihvaćanja istine.

 

 

 

 

 

U Isusovu propovijedanju nalazimo potpunu predanost Ocu koji ga je poslao. To je posebno naglašeno u njegovim riječima koje govore kako Isus nije tu zbog sebe, radi svoje slave, već radi onoga za što ga je Otac posalo: “Moja nauka nije moja, već onoga koji me posla”. (Iv 7,16). Došao je POSVEJDOČITI ZA OCA, ZA VJEČNU ISTINU, A ISITNA KOJU NAM ISUS DONOSI JE ZAHTJEVNA: ona je od Isusa tražila da trpi za nju i da se žrtvuje, da pođe na križ.

 

 

 

Nije li tako i danas? Želite li živjeti u istini, valja nam trpjeti: njaprije u sebi dok sebe ne prihvatite takvim kakvi jeste, a ne preko lažnih slika o sebi; a potom i istina o društvu u kojem živimo nije uvijek ugodna za kršćane- ali valja je prihvatiti, živjeti u takvom društvu i trpjeti zbog svoje vjere koliko je god potrebno.

 

 

 

I mi bismo trebali POSVJEDOČITI ZA ISITNU O BOGU. Ne bi nas trebale uznemiravati laži koje ljudi govore o nama, o Crkvi, o Isusu, o vjeri,... Sve je to nebitno za čovjeka kojeg zanima samo ISTINA. Takvog privlači ono SJAJNO U ISTINI, ono LIJEPO ŠTO ISTINA O NEKOME DONOSI, i takav se ne zanima za prljavštinu nečija života ili za nečije zlo. Netko će kazati kako je to “zabijanje glave u pijesak”! NIJE, to je samo okretanje glave od zla i prijanjanje uz dobro, jer onaj koji razumije istinu i prihvaća je, razumije i ono što je isitni suprotno. Samo se ne zanima za to već isključivo za isitnu.

 

 

 

Onaj kojeg istina ne zanima, bavi se spletkama, intrigama, pokušava iznijeti nečije “prljavo rublje” na vidjelo dana,... Pokazuje kako ga više zanima prljavština nego sjaj. Takvi su Isusa razapeli.

 

 

 

I premda je ovaj put Isitne zahtjevan za čovjeka, onaj koji je istinoljubiv ne treba se plašiti. Psalam govori o ljudima koji su ojađeni jer prijanjaju uz pravdu i istinu, uz Boga. Takvi često u svijetu ostaju nemoćni da svojim snagama sebe izbave iz nevolja. Upravo takvima Bog stoji blizu i pomaže im. On djeluje ondje gdje pravednik nije u stanju: “Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava. Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja. On čuva sve kosti njegove: ni jedna mu se neće slomiti. Gospodin izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe.

 

 

 

U današenjm smo evanđelju čitali o tome kako je Isus uzišao u Jeruzalem o blagdanu Sjenica. To je bio blagdan koji je Židove trebao podsjetiti kako se ne trebaju uzdati u sebe, u svoje rukotvorine, u tvrde kuće koje će podići, već u Boga. Oni su naime pravili sjenice od šiblja na taj blagdan, kako bi se podsjetili da nemaju ništa osim Boga, da im je Bog sve providio i darovao u zemlji u koju ih je On uveo. Tako ih j eBog htio poučiti da se ne boje nevolja koje će ih spopasti od nepravednih ljudi ako prijanjaju uz Boga, uz Istinu, već da se na Boga oslanjaju pri tome i ustraju na ispravnom životu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Problem: Živimo li posljednje dane na Zemlji? Kažnjava li nas Bog? Zašto nam daje ovolike muke?

 

 

Uvodno pitanje zapravo sažimlje razmišljanja mnogih koji se danas preispituju u svjetlu događaja kroz koja prolazimo. Mnogi žele znati SMISAO SVEGA ŠTO NAM SE DOGAĐA. Unatoč svim dobrim nastojanjima da sami sebe prikažemo u dobrom svjetlu i nerijetko razloge svega zla tražimo izvan sebe, trebali bismo biti svjesni kako U TOM ZLU PARTICIPIRAMO I MI SAMI, i stoga se treba osvijestiti i shvatiti kako se SVE OVO DOGAĐA NAMA, A NE NEKOME DRUGOME!

 

 

Normalnog čovjeka ova situacija pogađa bez obzira događa li se njemu nešto ili ne. Naime, među ljudima koji će se razboljeti ili koji pate na ovaj ili onaj način, nalaze se mnogi koje VOLIM. Ne mislim pri tom samo na bližu ili daljnju rodbinu, već na sve ljude koje cijenim i poštujem. Teško mi je zamisliti da čovjek koji DRUGOME ŽELI DOBRO, a to je onaj kojeg LJUBAV pokreće u životu, može ravnodušno proći pored nečijeg problema. Tako, preko LJUBAVI PREMA OSOBI, PROBLEM OSOBE KOJU VOLIM POGAĐA I MENE. Stoga, kao početne točke ovog razmišljanja možemo postaviti slijedeće:

 

  • imamo problem kojeg sami ne možemo riješiti, koji nadilazi naše ljudske snage

  • taj problem je enigma za sve i može pogoditi kako mene, tako i moje voljene

  • što ga prije prihvatim kao svoju stvarnost, naučit ću se živjeti s tim problemom mirno

  • kada se prihvati ova neugodnost i nemogućnost djelovanja, mogu shvatiti kako je Bog onaj koji u svojim rukama drži moj život

  • Bog je dobar i ne radi ništa za moje uništenje, već je i najgora stvar u mom životu usmjerena mom spasenju

  • ovo otvara prostor za žrtvu i činjenje pokore prihvaćanjem neugodnosti

 

Ovo su točke koje nas vode preispitati se je li moguće kako je ovo što nas je pogodilo u ovoj Korizmi prigoda za pokoru? Činjenica da moramo biti disciplinirani (a na to nas potiče kršćanska ljubav spram bližnjih), dovodi nas do toga da NE MOŽEMO ŽIVJETI KAKO BISMO HTJELI. Prihvaćanje samo ove činjenice i sprovođenje u život može za nas biti izvaredna pokora u ovom vremenu. Dozvolite da do toga i dođemo u ovom razmišljanju.

 

 

 

NEBESKO KRALJEVSTVO- BOŽJE KRALJEVSTVO

 

Krist je svoje javno djelovanje počeo najavljivanjem PRIBLIŽAVANJA KRALJEVSTVA BOŽJEG. Mnogi su to u njegovo vrijeme shvatili onako kako to danas neki shvaćaju i ovo: kao Sud svijeta. U Novom Zavjetu postoji svojevrstan znak jednakosti između riječi NEBO I BOG.

 

 

 

Riječi KRALJEVSTVO BOŽJE (grč. βασιλεία τον θεού; basileia ton theou) i KRALJEVSTVO NEBESKO (grč. βασιλεία τωυ ούρανών; basileia ton houranon) ponavljaju se u Novom Zavjetu 122 puta,od čega 99 to čine sinoptici (Matej, Marko, Luka), a u 90 navrata te riječi čujemo iz Isusovih usta. Činjenica da 90 PUTA TO IZGOVARA ISUS, kao da nam govori kako su Bog i Nebo jedna stvarnost. To pokazuje kako su se BOG I NEBO shvaćali istoznačno i NEBO postaje riječ koja mijenja riječ BOG za ljude koji iz strahopoštovanja i dalje ne izgovaraju Božje ime.

 

 

Za razumjeti ovo izjednačavanje Neba i Boga, pregledat ćemo malo proročko i rabinsko shvaćanje kraljevstva.

 

 

 

PROROČKO SHVAĆANJE KRALJEVSTVA: βασιλεία, savršeno vladanje svime u duši

 

Iz proročke perspektive, ovo KRALJEVSTVO ne odnosi se na područje NADLEŽNOSTI i nema ograničenja u vidljivom prostoru, već se odnosi na AKTIVNU STVARNOST, STIL VLADANJA ILI UPRAVLJANJA. Nije riječ o prostornom- vidljivom ograničenju kraljevstva koje iza svojih granica isključuje pripadnost.

 

 

Izraz Božje kraljevstvo opisuje BOŽJI ODNOS SPRAM SVIJETA u kojem je Bog kralj koji MUDRO UPRAVLJA SVIME; Bog ima ŽIVOTNU MOĆ NAD SVIJETOM i njegovo vladanje NIJE OGRANIČENO VREMENOM I PROSTOROM.

 

 

 

To je kraljevstvo čija VLADAVINA NADILAZI VRIJEME- ono je VJEČNO. Tako se za kralja Davida se očekivalo kako će njegovo kraljevstvo trajati vječno. Naime, on je odgovarao u određenoj mjeri mesijanskim očekivanjima, ali je brzo postalo jasno kako kao grešan čovjek on ne može biti Mesija. Prorok Natan ta očekivanja vječnog kraljevanja opisuje svojim riječima: “12I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. 13On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. 14Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. 15Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. 16Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda” (2 Sam 7,12-16). Ovim riječima prorok zapravo želi kazati kako će se Izraelovo kraljevstvo ostvariti na SAVRŠEN NAČIN, a kraljevanje Davida i njegova potomka jest BOŽJI ZAHVAT. To je zapravo smisao prorokova govora.

 

 

 

David je zapravo POSREDNIK- SLIKA MESIJE KOJI IMA DOĆI za čijeg će se vladanja to savršenstvo upotpuniti VREMENSKOM NEOGRANIČENOŠĆU. Potvrdu ovoga nalazimo i kod drugih proroka. Tako u proroka DANIELA nalazimo govor o “Čovjeku u lanenim haljinama” koji dolazi u sili i moći. Prorok Izaija govori o Božjem Sluzi koji ima dođi o Sudu. Zaharija pak govori o Mesiji koji donosi spasenje.

 

 

 

Ovaj život na zemlji je svojevrsna etapa puta u Nebo, kod Boga. Kraljevstvo Božje je dakle stanje duše koja živi u Božjoj prisutnosti- STANJE BLIZINE BOGA na jedan način posve drugačiji od onog kojeg sada živimo u ovom životu. To je ŽIVOT S BOGOM.

 

 

 

U takvoj se duši Bog ne stavlja kao UPRAVITELJ, već kao KRALJ- VLADAR. Postoji razlika, jer UPRAVITELJ SAM UPRAVI NEŠTO UMJESTO GOSPODARA. Tako i kralj daje ZAKONE po kojima se PODANICI VLADAJU. Oni dakle, SLOBODNO PRISTAJU DA KRALJ VLADA U NJIMA PO SVOJIM ZAKONIMA koje će PODANICI PROVODITI. U tom smislu, kada ČOVJEK VRŠI SVE BOŽJE ZAKONE, BOG VLADA NJEGOVOM DUŠUM: čovjek je upravitelj, a Bog je Kralj po čijim zakonima upravitelj upravlja svojim životom.

 

 

 

Za razumjeti ovaj proročki možda je dobro prisjetiti se Isusovih prispodoba o UPRAVITELJIMA: O budnom upravitelju: “Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? 46Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! 47Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«48»No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ 49pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, 50doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; 51rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî” (Mt 24, 45-51; Usp. Lk 12,41-48). Razumljivo je kako je upravitelju- sluzi dana sloboda upravljanja. On može postupati tako da sve bude u skladu sa voljom vladara, ili po vlastitoj volji. Ako upravlja svime sukladno VOLJI VLADARA, on je poput budnog i vjernog sluge, razboritog upravitelja, koji, poštujući volju i zakone svoga gospodara, DJELUJE TAKO KAO DA GOSPODAR SAM VLADA SVIME.

 

 

 

U ovom je znakovito kako KRALJ ili gospodar iz prispodobe IZNENADA DOLAZI. Sadašnje je vrijeme prepušteno upraviteljima, pa Proroci tako KONAČNU REALIZACIJU ovog Kraljevstva smještaju u BUDUĆNOST koja će se ostvariti tek kada dođe kraj vremenima i životu kakvog poznajemo. Kraljevstvo dolazi KADA DOĐE KRALJ. Svi proroci stoga donose idilične slike tog kraljevstva koje su nespojive sa životom na zemlji, jer na zemlji ŽIVOTOM često UPRAVLJAJU NEODGOVORNE SLUGE koje NE POŠTUJU ZAKONE I VOLJU SVOGA KRALJA.

 

 

 

RABINSKO SHVAĆANJE KRALJEVSTVA

 

U rabinskom shvaćanju kraljevstva nalazimo odmak od proročkog. Početna točka ovog shvaćanja kreće od toga da je BOG Gospodar svijeta i vlada njime, bez obzira na stanje u kojem se svijet nalazi. OČEKUJE SE DA BOG JEDNOM IZIĐE IZ SVOJE SKROVITOSTI i da se OČITUJE, ali On i sada vlada. Dakako, ovo je točno, ali shvaćanje ovih pretpostavki podijelilo je Židove u dvije struje.

 

 

 

Jedna je bila ZELOTSKA koja podrazumijeva političko rješenje stvari pri čemu je VJERA U BOGA temelj političkog djelovanja. Drugim riječma, kraljevstvo se očekuje SADA- U OVOM VREMENU. Dužnost jednog zelota jest DJELOVATI kako bi se omogućila uspostava tog kraljevstva. Ovo je POLITČKO GLEDANJE NA KRALJEVSTVO NEBESKO. Riječ je o perspektivi koja kraljevstvo stavlja u zemaljski prostor. Ne čudi stoga žar kojim su se zeloti vodili u nastojanjima da ostvare to kraljevstvo pa makar zbog toga morali i ubiti druge, što je dakako neispravno. Ova opcija nije isključena i među mnogim kršćanima, a radikalizirana je među islamistima.

 

 

 

Druga je opcija bila strogo RABINSKA. I oni govore o Bogu koji svime vlada već sada. Ova opcija otvara pitanje : ako Bog svime vlada, ostaje nejasno zašto dopušta nevolje, zašto dopušta nepravdu, zašto dozvaoljava da pravednik trpi, zašto tolike boli i smrti u voom životu?

 

 

 

Rabinska predaja ostaje vjerna proročkoj i odmiče se od zelotske. Naime, ova predaja podržava vjerovanje da BOG SVIME VLADA, ali uvažava i proročki stav da to VLADANJE IDE VEĆIM DIJELOM POSREDNO- na žalost, često preko nepravednih upravitelja.

 

 

 

Nepravedni upravitelji- ljudi, često odmiču ovaj svijet od Boga, stoga je vjernik pozvan DJELOVATI UMJESTO NJEGA- DAVATI NADOKNADU I ZA NJEGOVE GREŠKE; na nekin način OTKUPLJIVATI GLUPOSTI NEPRAVEDNOG UPRAVITELJA time što će PRAVEDNIK PLATITI NADOKNADU ZA ŠTETU KOJU ČESTO POČINI NEPRAVEDAN ČOVJEK. Ovo dakako ne ide bez SLOBODNOG PRISTANKA na trpljejne i otkupljivanje. Pravednik treba svijet približavati Bogu.

 

 

 

Pravednika će, baš kao i nepravednika prije ili kasnije zadesiti nevolja. Uludo se nadaju oni koji misle kako se ČOVJEKU BAŠ NIŠTA NE MOŽE DOGODITI NA OVOME SVIJETU. Ne postoji čovjek kojeg nepravda ne pogodi. TO NE DOLAZI OD BOGA, VEĆ OD ĐAVLA! I svi mi na ovom svijetu smo tome izloženi kao “mete na streljani”; i sve će nas taj “metak zla” jednom pogoditi!

 

 

 

To, da će i nas pogoditi neko zlo uopće nije upitno, već je u pitanju KAKO ĆEMO MI POSTUPITI U TOM TRENUTKU KADA NAS POGODI ZLO?! To je pravo pitanje na koje čovjek mora dati odgovor svojim životom.

 

 

 

Rabinska je predaja držala kako se ovo OTKUPLJIVANJE VREMENA vrši POKOROM, VRŠENJEM ZAPOVIJEDI, DOBRIM DJELIMA. Ovakvo djelovanje u nevolji dovodi nas do toga da NIJE BITNO TKO JE KRIV ZA NEKU NEVOLJU, VEĆ JE BITNO DA SE POSTAVIMO ISPRAVNO U NEVOLJI. Na ovakva način, čovjek se može ISPRAVNIM POSTUPANJEM U NEVOLJI PRIBLIŽITI MESIJINIM DANIMA. Time se NADA PRETVARA U PRAKSU.

 

 

 

ISPRAVNO SHVAĆANJE POKORE U RABINA: približavanje Kraljevstva Božjeg

 

Ova rabinska predaja može odvesti na krivi put u kojem će čovjek početi misliti kako TRPI PRAVEDAN, i lako može čovjeka odvesti u POBUNU. Sve POBUNE nastaju tamo gdje NETKO PRAVEDAN TRPI, ali pobune u pravilu odvedu čovjeka na put prema zlu, prema nasilju. Tako je bilo sa zelotima.

 

 

 

I premda je pravedan, može čovjek POČINITI ZLO. TO JE ŠTO BOG NE ŽELI U TRENUCIMA KADA ĐAVAO ili možemo kazati  KADA NEKO ZLO POGAĐA ČOVJEKOV ŽIVOT. ĐAVAO ŽELI DA SE ČOVJEK POBUNI, da se u pobuni zbog svoje nedužnosti i pravednosti POČINI ZLO KAKO BI SEBE ZAŠTITIO.

 

 

 

Bog želi čovjeka SPASITI, i ponekad DOPUŠTA DA PRAVEDNOGA ČOVJEKA POGODI NEKO ZLO- ne da bi Bog to želio ili učinio, već da ga pogodi neko zlo koje ga NEĆE UBITI, kako bi PRAVEDNIKA DOVEO U KRIZU, da on PROMISLI O SVOJEM POSTUPANJU I DONESE ODLUKU KOJA ĆE GA JOŠ VIŠE PRIBLIŽITI BOGU.

 

 

 

Ova ODLUKA KOJA ĆE ČOVJEKA PRIBLIŽITI BOGU, kod ljudi koji stalno griješe zapravo je POTICAJ NA OBRAĆENJE, a kod PRAVEDNA poticaj na TRPLJENJE KOJE ĆE PRIKAZATI KAO ŽRTVU iz ljubavi prema nekome (ali to je već jedna druga tema).

 

 

 

U tom smislu, TEŠKA VREMENA, KRIZNA VREMENA, čovjeka potiču na NUTARNJU PROMJENU, na preispitivanje, nekoga na OBRAĆENJE- metanoju, potpunu promjenu u stavovima, a nekoga na svojevoljno prihvaćanje trpljenja koje možda i nije zaslužio. Bilo kako bilo, rabini kao VANJSKI ZNAK PRIHVAĆANJA TAKVOG STANJA IZ KOJEG SE MOŽE IZRODITI NEŠTO BOLJE navode POKORU.

 

 

 

Okrenemo li stvari i usmjerimo ih od POKORE, razumjet ćemo kako rabinsko shvaćanje pokore podrazumijeva VIDLJIVI ZNAK PRIHVAĆANJA VOLJE BOŽJE, odnosno POKAZUJE ŽELJU DA SE MOJ ŽIVOT PRIBLIŽI BOGU, da BOG POSTANE DIO MOG ŽIVOTA, da u konačnici BOG VLADA U MENI KAO KRALJ! Pokora postaje VIDLJVI ZNAK da SE PRISTAJEM PONAŠATI PO ZAKONIMA KRALJA- BOGA! Stoga, POKORA zapravo DOVODI KRALJA U MOJ ŽIVOT!

 

 

 

Tako rabin Johanan (+279. god.), dovodeći sve u kontekst DOLASKA KRALJEVSTVA BOŽJEG, govori kako se dolazak Mesije NE VEZUJE UZ ČINJENJE POKORE: MESIJA ĆE DOĆI ČINILI ILI NE ČINILI POKORU. Ipak, ako netko bude ČINIO POKORU i veli, samo jedan dan prije, DOPUSIT ĆE BOG DA MESIJA DOĐE IZVAN (PRIJE) ODREĐENOG VREMENA: DA DOĐE KRALJEVSTVO BOŽJE- upravo to molimo u Očenašu!

 

 

 

Po tom razmišljanju, POKORA NAS PRIBLIŽAVA BOGU! Ova izjava mnoge bi mogla sablazniti. Kazat će kako je NEPRAVEDNO DA SE GREŠNICI I ONI KOJI SU GRIJEŠILI CIJELI ŽIVOT SADA SPASE KAO I PRAVEDNICI KOJI SU SE BORILI STALNO. Neka se takvi preispitaju: neka pogledaju imaju li stvarno Božje ljubavi u sebi, ravnaju li se po ZAKONIMA KRALJA, ili su oni kraljevi koji se ravnaju po svojim zakonima.

 

 

 

IVANOV NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA: poziv na činjenje pokore radi promjene u srcu

 

Za razumjeti ovo malo ćemo pogledati u Ivanov i Isusov navještaj kraljevstva. Ivan je vikao: Ispunilo se vrijeme! PRIBLIŽILO SE KRALJEVSTVO BOŽJE! Obratite se (ČINITE POKORU: μετανοεϊτε) i vjerujete evanđelju. Ovim se riječima poticalo ljude u kojima je već postaojalo RABINSKO SHVAĆANJE MESIJANSKIH VREMENA da ČINE POKORU kako bi KRALJEVSTVO KOJE JE BLIZU, OTVORILO NJIMA VRATA I PRIJE VREMENA.

 

 

 

Ivan je prethodio Kristu, i imao je PRIPRAVITI SRCA LJUDI ZA DOLAZAK KRALJA. Upravo Ivan govori otoj potrebi čista srca koje je uvjet za ulazak u kraljevstvo. Tome dakako pomaže POKORA koja čovjeka dovodi u KRIZI u kojoj se čovjek PREISPITUJE I MIJENJA.

 

 

 

ISUSOV NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA: ZNAK JONIN

 

Isus pak nadgrađuje sve dotadašnje navještanje svojim navještajem dolaska kraljevstva. Prije svega, Isus upozorava kako se DOLAZAK KRALJEVSTVA NE VIDI NA UOBIČAJEN NAČIN. Kraljevstvo Božje NE DOLAZI PRIMJETLJIVO (μετα παρατέρεσεως; meta paratereseos). To razumijemo iz Isusovog odgovora fariezjima: “Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!«” (Lk 17,20-21). Ta evo, Kraljevstvo je Božje MEĐU VAMA (εντος ύμων εστιν; entos umon estis): nije dakle riječ o tome da se kraljevstvo JASNO VIDI i ne može se njegov dolazak PROMATRATI. Ono se gleda na drugačiji način. Mora se gledati poput medicinskog GLEDANJA SIMPTOMA BOLESTI. Mora se gledati IZA STVARNOSTI KOJU VIDIMO, po ZNAKOVIMA. TO NIJE OBIČNO PROMATRANJE!

 

 

 

Razlikujemo TRI PESRSPEKTIVE VIĐENJA DOLASKA KRALJEVSTVA. Prva podrazumijeva kako je kraljevstvo NUTARNJA STVARNOST ČOVJEKA. Kraljevstvo Božje je nešto NUTARNJE, u čovjeku, i nutrina je MJESTO POTRAGE ZA BOGOM ŽIVIM.

 

 

 

Drugo je ESHATOLOŠKO TUMAČENJE gdje je riječ o prevratničkom događaju u BLISKOJ BUDUĆNOSTI koje će donijeti uspostavu kraljevstva nebeksog. Tada bi ispravno bilo prevesti Isusove riječi kako će se Kraljevstvo Božje IZNENADA pojaviti među vama. To bi bio nagao, iznenadan događaj, po svemu sudeći iznimno potresan, neugodan. Ovo uklanja mogućnost PROMATRANJA, jer IZNENADNI DOGAĐAJ dolazi neprimjetno, bez nazanka. Pri tom sve ostaje IZVANJSKO, ostaju samo vanjski znakovi PROMJENE. Tekst NIGDJE NE SPOMINJE OVAKVO ŠTO; nema NIČEG ŠTO BI DOŠLO ODJEDNOM. Sve biva praćeno određenim znakovima.

 

 

 

Treće je KRISTOLOŠKO TUMAČENJE po kojem je Kraljevstvo PRISUTNO MEĐU ONIMA KOJIMA KRIST GOVORI. Ono je U OSOBI ISUSA KRISTA, u njegovoj RIJEČI, u njegovoj PRISUTNOSTI,u njemu samome. U tom smislu, kraljevstvo Božje je NEPRIMJETLJIVO i ne može se PROMATRATI OČIMA KAO I DRUGE STVARI.

 

 

 

Kraljevstvo nebesko je U OSOBI ISUSA KRISTA (αύτσβασιλεια; autobasileia): “AKO JA IZGONIM ĐAVLE, ZBILJA VAM JE DOŠLO KRALJEVSTVO NEBESKO (Lk 11,20). ISUSOVO KRALJEVSTVO NIJE U FIZIČKOJ PRISUTNOSTI, VEĆ U DUHU SVETOME. Fizička prisutnost Isusa Krista u Tijelu Kristovu, u pričesti, dovodi nas u PRISUTNOST DUHA SVETOGA, a preko Duha u trajnu prisutnost OSOBE ISUSA KRISTA, u BLIZINU KRALJEVSTVA BOŽJEGA. Zapravo, po svome Duhu Svetom ISUS USPOSTAVLJA BOŽJU VLADAVINU MEĐU LJUDIMA; U LJUDIMA; PO LJUDIMA!

 

 

 

Kazali smo kako ovo promatranje dolaska kraljevstva NIJE OBIČNO GLEDANJE U SVIJET. To je poput gledanja SIMPTOMA NEKE BOLESTI. Po nekakvim znakovima koji nisu uobičajeni valja nam gledati U PRISUTNOST KRALJEVSTVA BOŽJEG. Ovo gledanje obično ISKLJUČUJE NEKE POSEBNE ZNAKOVE, NEKA ČUDESA. To zapravo i danas mnogi očekuju, baš kao i u vrijeme Isusa Krista. ZNAK- DOKAZ DA JE DOŠLO KRALJEVSTVO BOŽJE!

 

 

 

ZNAK JONIN, poziv da se POKOROM UĐE RANIJE u kraljevstvo koje je blizu

 

Od Isusa su tražili da im dadne znak da krlajevstvo Božje dolazi, da je Isus Mesija, baš kao što mnogi danas traže znakove. Stoga pročitajmo ponovo tu zgodu u kojoj traže dokaz od Isusa da je kraljevstvo blizu: “Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak39A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. 40Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. 41Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!” (Mt 12,38-41). “4Naraštaj opak i preljubnički znak trâži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.« Tada ih ostavi i ode.” (Mt 16,4). “Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. 30Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«” (Lk 11,29-30). O kakvom znaku Isus govori?

 

 

 

NINIVA je grad koji je zbog svoga ponašanja proigrao spasenje i zaslužio uništenje. Bog šalje proroka Jonu da upozori Ninivljane kako im se bliži propast. JONA im govori kako trebaju ČINITI POKORU KAKO BI SE SPASILI. U tom trenutku, pokora koja dolazi kao PONUDA SPASENJA shvaćala se olako kod Židova. Mnogi tu pokoru nisu uzimali previše ozbiljno. Ona je bila ugrađena u vršenje Zakona.

 

 

 

No, NINIVLJANI PRIHVAĆAJU PONUDU, shvaćaju ozbiljno poziv proroka Jone. SPASENJE KOJE IM DOLAZI OD BOGA JE NEZASLUŽENO, jer, cijelu su povijest radili zlo, a sada se spašavaju u zadnji čas s malo pokore. To djeluje nepravedno!!! I Ninivljani to razumiju: razumiju kako NISU ZASLUŽILI TAKVU MILOST. Jednako tako RAZUMIJU DA JE U POKORI SADRŽANO SVO MILOSRĐE BOŽJE. Ovo je čisto MILOSRĐE, i ono djeluje nepravedno samo u onih koji nemaju ljubavi u srcu. Kako ne biste krivo shvatili: pokora sama po sebi nije milost, već je ZNAK po kojem Bog prepoznaje onoga koji PRIHVAĆA SPASENJSKU PONUDU, koji je spreman prihvatiti milost- koji je promijenio srce i pripravio ga za Boga!

 

 

 

POKORA SE OVDJE PRIKAZUJE KAO ZNAK PO KOJEM ĆE DOĆI MILOST OD BOGA: neočekivana i nezaslužena milost. Grad je pošteđen, a za Jonu je to skandalozno, jer prorok Jona to drži nezasluženim i nepravednim. Bog ga kori zbog tvrda srca i poučava kako je njegovo MILOSRĐE NEIZMJERNO i kako ga je uvijek spreman dijeliti, samo da ČOVJEK POKAŽE MALO VOLJE I ŽELJE ZA BOGOM! POKORA KOJU SU ČINILI NINIVLJANI, BILA JE UPRAVO TO: TO JE NIŠTAVAN ČIN SPRAM ZLA KOJEG SU ČINILI! Kome se više oprosti, više cijeni oproštenje! To su shvatili Ninivljani, ali Jona nije!

 

 

 

U svjetli židovske tradicije, ova pokora trebala je POMOĆI DA SE BOŽJE KRALJEVSTVO približi Ninivljanima. Nama je to za pouku kako i ova pokora može biti ZNAK PRIBLIŽAVANJA BOGA U NAŠ ŽIVOT, AKO OVO VRIJEME PRIHVATIMO KAO POKORU.

 

 

 

ZNAK JONIN: križ kao izvor nezaslužene i neočekivane milosti

 

40Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.” (Mt 12,40). Sin Čovječji biti u zemlji tri dana, a nakon toga MILOST ĆE SE DIJELITI PO NJEGOVOJ POKORI: Isus po KRIŽU POSTAJE DONOSITELJ NEZASLUŽENE MILOSTI LJUDIMA.

 

 

 

NINIVA POZIVA DA SE POKORA NE ODGAĐA: SADA JE VRIJEME SPASENJA! Ninivljani NISU GUBILI VRIJEME I ODGAĐALI POKORU, odmah su PRIHVATILI PONUDU I SPASILI GRAD I SEBE. Tako nas i Isus poziva da ODMAH prihvatimo sve od njega i SPASIMO SE PO PLODOVIMA MILOSTI S NJEGOVA KRIŽA! Prihvatimo ovo vrijeme- prihvatimo ga kao prigodu za pokoru i računajmo po pokori sa nezasluženim milostima.

 

 

 

SMISAO POKORE: primanje nezasluženog

 

POKORU valja shvatiti kao PRISTUP MILOSTI NA IZVAREDAN NAČIN! MILOST KOJA SE DOBIVA PO POKORI NIJE SAMO STVAR INDIVIDUALNIH ZASLUGA, NIJE SAMO STVAR ETIKE ILI TRADICIJE. To je stvar SU-DJELOVANJA S BOGOM U OTKUPLJENJU: čineći pokoru, odnosno prihvaćajući neugodnost kakva god da je, čovjek se se SOLIDARIZIRA S BOGOM U MUCI. S druge strane, Bog se SOLIDARIZIRA S NJIM U POKORI i dijeli nezaslužene i neočekivane milosti.

 

 

 

To je razlog zbog kojeg Isus poziva na POKORU, A NE NA ČINJENJE ČUDESA. Isus zapravo time odbija bilo kakvo drugo rješenje za pristup kraljevstvu: nema politike u tome, nema sile, nema pobune- samo pokora i djela milosrđa. To su znakovi približavanja kraljevstva- to su znakvi da KRALJ VLADA SVOJIM ZAKONIMA U JEDNOJ DUŠI!

 

 

 

POKORA se javlja KAO IZVOR NOVE- NEZASLUŽENE MILOST. Zapravo javlja se kao novi izvor ljubavi. Ona postaje PARADIGMA PRAVEDNOSTI. Nije dakle riječ o nečem što je dostupno čovjeku, već o nečem što BOG DARUJE BEZ OBZIRA NA LJUDSKE ZASLUGE. POKORA POSTAJE IZVOROM MILOSTI. Sjetimo se rabina Johanana: ČINILI MI POKORU ILI NE, MESIJA ĆE DOĆI; ali ako je činimo, doći će brže, skratit ćemo vrijeme dolaska i svoga susreta s Njim! Ovaj SUSRET SE DOGAĐA U DUŠI PO DUHU SVETOM i skraćuje se i intezivira pokorom!

 

 

 

POKORA se javlja kao ZNAK BLIZINE KRALJEVSTVA! Ona zapravo pokazuje kako Bog milošću izokreće red pravednsoti i stavlja sve u RED LJUBAVI, RED MILOSRĐA. Kazali smo kako plodovi pokore nadilaze pravednost po kojoj bismo bili kažnjeni. POKORA NAS IZ REDA PRAVEDNOSTI, iz jednog sudačkog odnosa Bog- vjernik, uvodi u RED MILOSTI I MILOSRĐA, u jedan očinski Otac- Sin.

 

 

 

Milost koja se dobiva po pokori najprije PREOBRAŽAVA NAŠ ODNOS S BOGOM. Potom i nas same osposobljava da RAZUMIJEMO I DRUGE ZNAKOVE PRIBLIŽAVANJA KRALJEVSTVA. Ako se kraljevstvo u nama približilo POKOROM kojom smo sebe bacili na koljena, ponizili, shvatit ćemo kako se BOŽJA POBJEDA u svijetu očituje po LIKU NEUGLEDNOSTI.

 

 

 

Kraljevstvo se pojavljuje u znakovima koji očituju Božju blizinu na različite načine: po radosti, svečanom, lijepom. Istovremeno to očitovanje ide i po NEMOĆI I MALENOSTI- po Križu. Sjetimo se samo brojnih prispodoba koje o kraljevstvu govore preko MALENOSTI koje izrasta u nešto veliko, ili MALENOSTI koje U SEBI ima veliku vrijednost i snagu (gorušičino zrno, siromaštvo, biser, kvasac,...). To nisu neki posebni znakovi. Nisu čuda, nema tu nekih potresa. Sve se događa (transformira) NEPRIMJETNO. Kraljevstvo se približava u sredini u kojoj čovjek živi i ono uvažava sve ljude u svojim životnim situacijama.

 

 

 

SAM ISUS STOJI U SREDIŠTU GOVORA O KRALJEVSTVU, jer Križ je Boga stavio u prostor neuglednosti, malenosti, siromaštva, bolesti, nemoći, smrti, ranjenosti, bijede, odbačenosti, ogoljenosti, pogođenosti nepravdama,.... U tome pronalazimo onoga koji je bio TRI DANA U UTROBI ZEMLJE, i nakon ZNAKA kojeg je dao svima i nas poziva da sebe POKOROM UČINIMO MALENIMA, NEUGLEDNIMA, kako bi po toj malenosti, siromaštvu duha, po neuglednosti zadobili nezaslužene milosti i kako bismo svoj život PRIBLIŽILI BOGU.

 

 

 

Prihvatimo ovo vrijeme kao pokoru! Ako sam jasno pisao o pokori, onda ste mogli shvatiti kako POKORA pretpostavlja PRIHVAĆANJE NEKE NEUGODNE SITUACIJE NA SEBE. Prihvatiti u našem slučaju znači SVJESNO ŽIVJETI OVAJ NEUGODAN TRENUTAK PONIZNO I POKORNO, malo nestati iz svijeta. Pa ako danas ne možemo neke stvari koje smo inače mogli, možda je to izvaredna pokora za nas. Možda će to intezivirati naš odnos s Bogom!

 

 

 

Vrijeme u kojem proživljavamo neugodnost poziva nas da ga živimo kao svojevrsnu pokoru. Poput Ninivljana. Danas mnogi u sebi proživljavaju ista pitanja koja nalazimo u psalmima: “6Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; 7razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: 8»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek, i hoće li ikad još biti milostiv? 9Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja? 10Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«” (Ps 77,6-10).

 

 

 

Neka Vas utješe riječi drugog psalma: “13Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. 14Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina” (Ps 103,13). Zavapijmo stoga Gospodinu: “14Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluješ – sada je čas!” (Ps 102,14). Pozivam Vas da ovo neugodno vrijeme prihvatite kao pokoru po kojoj će se Gospodin smilovati i izliti svoje milosrđe na nas po riječima proroka Malahije: “9Sada umilostivite lice Božje da nam se smiluje” (Mal 1,9)