Roditeljsko pravo na obrazovanje njihove djece (II)
Roditelji nisu jedini koji imaju legitimnu ulogu u pitanjima vezanim za obrazovanje. I država i Crkva, iz različitih razloga, također imaju neizbježne obveze na ovom području.
Ovaj članak pokušava pojasniti koja je uloga države I Crkve u odgoju djece, a do koje mjere roditelji mogu prepuštati odgoj svoje djece institucijama.
Već smo imali jedan članak koji se bavio naravnim temeljem prava roditelja na obrazovanje vlastite djece, te univerzalnom i neopozivom prirodom toga prava. Ovo razmatranje nas lako dovodi do poimanja škole kao produžetka oblikovnog djelovanja koje bi se trebalo odvijati u obiteljskom domu. Ipak, trebamo također shvatiti da roditelji nisu jedini koji imaju legitimnu ulogu u pitanjima vezanim za obrazovanje. I država i Crkva, zbog različitih razloga, također posjeduju neizbježne obveze u ovom području.
Uloga države u obrazovanju
Interes javnih vlasti u obrazovanju je opravdan mnogobrojnim valjanim razlozima. S praktičnog gledišta, efektivan rast slobode te društveni i ekonomski napredak društava nužno ovise o sposobnosti javnih vlasti da osiguraju određenu razinu kulturnog razvoja. Složeno društvo može pravilno funkcionirati samo uz prikladnu razdiobu informacija i znanja među njegovim građanima, te temeljito razumijevanje krjeposti i normi koje građanski suživot čine mogućim.
Ovdje bi se, primjerice, mogla spomenuti važnost borbe protiv nepismenosti kao sredstva za poticanje društvene pravde. Stoga država ima određena neodreciva prava i moć u pitanjima vezanim za obrazovanje, na koje svaki muškarac i žena imaju neotuđivo pravo.[1] Ovo opravdava, kao poseban zahtjev općeg dobra, državne pravilnike kojima se traži određena razina obrazovanja kako bi se dobio pristup određenom sveučilišnom programu ili drugim tipovima profesionalne aktivnosti.
U ovom kontekstu, može se postaviti pitanje je li se uloge roditelja i države u ovom području sukobljavaju i jesu li neuskladive, ili se, pak, mogu nadopunjavati. Važna pitanja ovdje su: u kakvom su međusobnom odnosu te brige? Do koje mjere smije država propisivati uredbe bez narušavanja prava roditelja? U kojim okolnostima država smije reagirati kako bi zajamčila prava djece u odnosu na njihove roditelje?
U stvarnosti, ova pitanja ne dotiču se uloge vlastite državi u obrazovanju. Ipak, suprotno onome što bi bilo poželjno, moguće je primjetiti sklonost među javnim vlastima u mnogim zemljama, počevši najkasnije od osamnaestog stoljeća, da preuzmu sve isključiviju ulogu u pitanjima obrazovanja. Ovo ponekad dostiže razinu gotovo potpunog monopola na obrazovanje uspostavljenog od strane škola.
U korijenu ovog interesa je zahtjev na pravo za nametanjem jedinstvenog etičkog pogleda svima, koji se sastoji od građanskog morala temeljenog na minimalnom skupu univerzalno valjanih etičkih principa prihvaćenih od strane sviju. U najekstremnijim slučajevima, ovo je dovelo do gotovo totalitarističkog pogleda koji nadomješta građansku odgovornost za oblikovanje vlastite savjesti i moralnih sudova, čime ometa pothvate ili načine življenja koje javno mnijenje, stvoreno ili podržavano od strane države, ne promiče.
Ovi ciljevi su bili podržavani pretjerano „neutralnim“ obrazovanjem u tzv. javnim školama, izolacijom ili ekonomskim gušenjem obrazovnih inicijativa rođenih unutar srca građanskog društva, ili neizravno, uspostavnom (kroz državno zakonodavstvo o akreditaciji i razvoju kurikuluma) zahtjeva koji su toliko određeni i iscrpni da uklanjaju mogućnost određenih obrazovnih alternativa. Ovo u praksi dovodi do monopola nad obrazovanjem ili do obrazovnog „pluralizma“ koji je čisto nominalan.
U ovom kontekstu, važno je shvatiti da je tzv. „neutralnost“ državnih programa samo prividna, budući da ovi programi uvijek sadržavaju određenu ideološku predrasudu. Osim toga, iskustvo pokazuje da je ova vrsta inicijative često povezana sa željom „emancipiranja“ ljudske kulture iz svakog vjerskog okvira, ili pokušajem podrivanja određenih temeljnih moralnih vrijednosti, poput uistinu ljudskog pogleda na bračnu ljubav, majčinstva, te prava na život od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.
U posljednjih nekoliko godina ovo je bilo pojačano širenjem principa u školama koji su primjereniji sveučilišnom okruženju, poput akademske slobode i slobode izražavanja među prosvjetiteljima. Sloboda u obrazovanju je tako ograničena na pretpostavljenu slobodu učitelja na izražavanje vlastitih ideja i oblikovanje učenika u skladu s njihovim vlastitim predrasudama, kao ustupak koji im je dodijeljen od strane države. Temelj takvog poimanja slobode je često dubok pesimizam o sposobnosti roditelja, i društva u cjelini, da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u krjepostima i društvenoj odgovornosti. Ove poteškoće je moguće nadići ako se ima na umu da škole nadopunjuju roditeljsku odgovornost za obrazovanje njihove djece, te da „javne vlasti imaju dužnost jamčenja ovog roditeljskog prava i osiguranja stvarnih uvjeta za njegovo vršenje,“[2] tj. trebale bi biti vođene „principom supsidijarnosti.“
Sloboda obrazovanja
Obrana roditeljskih prava u odnosu na njihovo školsko obrazovanje, bila ona protiv prekoračenja nadležnosti javnih vlasti ili indoktrinacijskih nagnuća učitelja, može se nazvati slobodom obrazovanja. To je jedno te isto naravno pravo roditelja gledano iz perspektive njihovog odnosa prema državi ili drugim obrazovnim činiteljima. Sloboda obrazovanja je dakle ljudsko pravo kojeg posjeduju roditelji na obrazovanje vlastite djece u skladu sa svojim uvjerenjima.[3] Ovo može uključivati pitanja vezana uz kurikulum (odabir jezika ili sportskih aktivnosti), ali i metodološka odnosno pedagoška pitatnja (primjerice, mogućnosti za jednospolno obrazovanje ili pitanja discipline).
Naravno, ovo područje također uključuje i vjersko opredijeljenje. Roditelji prirodno žele obrazovati svoju djecu u vlastitoj vjeri, u skladu sa svojim vlastitim uvjerenjima i djelovanjima. Ovo nije ideološko ili vjersko pitanje, već pitanje vezano za naravno pravo roditelja. Ova sloboda osigurava da će oni biti ti koji će preuzeti zadatak obrazovanja svoje djece, bilo samostalno ili odabirom škola i drugih sredstava koje smatraju prikladnim ili potrebnim, ili čak i osnivanjem vlastitih obrazovnih centara. „Država ima jasnu dužnost u pogledu poticanja, upravljanja i nadzora nad obrazovanjem. To zahtijeva jednake mogućnosti, kako za privatne tako i za državne inicijative. Nadzirati ne znači ujedno i priječiti, odnosno ometati ili ograničavati slobodu.“[4]
Ovo pravo također ispunjava i legitimno nametnutu obvezu od strane javnih vlasti na pružanje minimalnog stupnja obrazovanja maloljetnicima, tj. djeci, sve dok su pod paskom svojih roditelja. Samim time, sloboda obrazovanja se odnosi na obrazovne aktivnosti koje imaju određenu društvenu važnost, utoliko ukoliko je obrazovanje koje prima maloljetnik pravno valjano. Ova sloboda podrazumijeva priznavanje činjenice da državne škole nisu jedine sposobne za potvrđivanje usklađenosti s minimalnom razinom obrazovanja pravno uspostavljenom od strane javnih vlasti.
Dok su djeca još maloljetnici, aktivnost učitelja nije upravljena slobodnim prijenosom znanja niti akademskom slobodom prikladnom sveučilišnom okruženju. Učitelji prvenstveno djeluju s autoritetom dodijeljenim od strane roditelja, čime stavljaju svoje profesionalne talente u službu roditelja, kako bi im pomogli u pružanju onog obrazovanja kakvo roditelji žele da im djeca imaju. Unutar okvira škole, učiteljska aktivnost se najbolje može opisati kao „roditeljska“ i nikako ideološka. Sloboda obrazovanja protivi se promjeni okvira koji dovodi do zamjene načela da škola treba djelovati kao namjesnik roditelja predrasudom da je škola ideološki „agent“ državne vlasti.
Dužnost uključivanja u obrazovna pitanja
Svi građani, a posebno roditelji, bilo pojedinačno ili kao članovi udruga, imaju pravo i dužnost uključiti se u javnu sferu kada je u pitanju obrazovanje kao temeljni dio javnog dobra. „U životu naroda dvije su stvari uistinu bitne: zakoni koji se tiču braka i zakoni koji se tiču obrazovanja. U ovim područjima djeca Božja trebaju čvrsto stajati te se snažno i pošteno boriti za dobrobit cijelog čovječanstva.“[5]
Ova čvrstina u branjenju obitelji i braka je utemeljena na moći koja nije odobrena niti od strane države niti društva, već im prethodi, jer je utemeljena na ljudskoj prirodi. Roditelji se, stoga, trebaju boriti za priznavanje njihovog prava da sami odgajaju vlastitu djecu, ili za pravo da povjere ovu djelatnost onima kojima vjeruju. Ova prava su obrana suverenog položaja obitelji u odnosu na druge centre moći koji bi mogli pokušati umiješati se u obrazovne aktivnosti.
Ovaj stav od strane roditelja zahtijeva istovremeno snažan osjećaj za odgovornost i inicijativu. Kao što je sv. Josemaria savjetovao: „Pratit ćete svaki korak djece koju vam je Bog darovao, i shvatit ćete da vam je najvažnija zadaća u životu dobro odgojiti svoju djecu. Nije dovoljno donijeti ih na svijet; to čine životinje. Morate im prenijeti svoju duhovnost, svoje kršćanske ideale, svoju ljubav prema Bogu, svoju pobožnost prema Blaženoj Djevici.“[6]
J.A. Araña - C.J. Errázuriz
Fusnote:
[1] Usp. Sv. Ivan Pavao II, Obraćanje UNESCO-u, 2. lipnja, 1980.; Kongregacija za nauk vjere, Uputa Libertatis conscientia, br. 92.
[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2229.
[3] Usp. Isto.
[4] Sv. Josemaria, Razgovori, br.79.
[5] Sv. Josemaria, Kovačnica, br. 104.
[6] Sv. Josemaria, Bilješke zapisane tijekom druženja, 18. studenog, 1972.
Pouzdanje u Boga
Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Za takvo je što potrebno PREPUSTITI SVOJ ŽIVOT BOGU, a to uvijek podrazumijeva OSTATI NEMOĆAN SPRAM NEKE SITUACIJE, ALI VJEROVATI I OČEKIVATI POMOĆ OD BOGA. Takav stav vodi nas prema stalnom djelovanju u kojem se učimo oslanjati na Boga, a ne na svoje sposobnosti. Ovaj članak o kršćanskom životu donosi Vam J. Diuegez.
Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.
Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.
Borba i povjerenje
Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]
Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.
Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.
Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.
Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]
Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.
Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''
Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.
Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.
Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.
Prepuštanje
Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]
''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.
Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.
Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "
Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.
Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.
Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.
Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.
Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....
Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.
Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.
Početak iznova
Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.
Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.
Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.
Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.
Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.
Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.
J Dieguez
Fusnote:
[1] Lk 5:5.
[2] Kovačnica,br.. 416.
[3] Jn 21:18.
[4] Cf. Mt 26: 34-35.
[5] Lk 5:5.
[6] Lk 5:4.
[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31.
[8] Lk 5:6
[9] Lk 5:8.
[10] Lk 5:11.
[11] Put, 292
TEMPLUM DEI, TEMPLUM DEI
Pljeskanje u crkvi? Odgovara sv. Ivan XXIII.!
Na četvrtu korizmenu nedjelju 1963. godine papa Ivan XIII. posjetio je vjerničku zajednicu u Ostiji. Oduševljeno mnoštvo vjernika u crkvi ga je dočekalo gromoglasnim pljeskom i klicanjem. Evo kako je papa Ivan XXIII. komentirao ovakav doček svojih vjernika.
“Sretan sam što sam došao k vama. Ipak moram izraziti želju da u crkvi ne bučite, ne plješćete i ne pozdravljate čak ni papu. Zašto? Templum Dei, templum Dei (Hram Božji, hram Božji)!
Ako ste sretni što ste u ovoj prelijepoj crkvi, morate znati kako je i papa također sretan što vidi svoju djecu. Ali kad vidi svoju dobru djecu, on im sigurno neće pljeskati u lice. A onaj koji stoji pred vama nasljednik je sv. Petra!”
Napomenimo kako je papa reagirao iako se nije radilo o pljeskanju za vrijeme liturgije, što je u našim crkvama u posljednje vrijeme sve češća pojava. Pljeskanje tijekom liturgijskog slavlja papa Ivan XXIII. vjerojatno nije mogao niti zamisliti. S ovom pojavom suočio se jedan od njegovih nasljednika – papa Benedikt XVI. – koji u svojoj knjizi “Duh liturgije” ovako komentira pljeskanje u liturgiji:
“Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogu da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.”
Spomenimo kako je o neopravdanosti pljeskanja u crkvi nedavno progovorio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. U razgovoru za Nacional, mons. Puljić je komentirao pljesak upućen predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac i pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, te zvižduke na račun predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke koji su odjekivali novom kninskom crkvom Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta.
– Nisam čuo zvižduke u crkvi, već selektivno pljeskanje. Ali moram reći da nije uopće prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika. No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete mise, voditelj programa najavljuje: “Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.” To je uveo papa u miru Benedikt XVI. U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise – izjavio je mons. Puljić.
Sapienti sat!
M.V.|Bitno.net
P. MARKO GLOGOVIĆ O NEPRIKLADNOM OBLAČENJU
Otvoreno pismo golaćima u crkvi
Prenosim Vam tekst patera Marka Glogovića koji na simpatičan način progovara o temi koja ne muči samo Vašeg župnika već I svakog savjesnog svećenika koji barem malo drži do dostojanstva hrama Božjeg I do svete misne žrtve. Kao obrazac neprimjerena odijevanja pater Marko uzima Krizmu. Jasno je kako Krizma nije jedini trenutak u kojem bismo mogli primjeniti njegove riječi. Uživajte!
__________________________________________________________________________________
Progovorit ću sada, odnosno propisati, o temi koja neke kršćane boli, neke ljuti, a neke zabavlja. Neki su od nas iskreno zabrinuti, neki uopće ne vide problem, a poneki opet u svetom gnjevu malo lude ili malo padaju u depresiju. Riječ je o golotinji u crkvi. Presnažan izraz? Oni koji posljednjih godina i desetljeća prisustvuju podjeli sakramenata svete potvrde odnosno krizme, znaju vrlo dobro o čemu pišem.
Nažalost, mi toliko smo već navikli na te prizore, da se polako, ali sigurno privikavamo na ono što vrijeđa i čovjeka i Boga.
No, ima nas zabrinutih za vlastito spasenje i za budućnost Crkve. Ima nas koji razmišljamo i koji plačemo nad oskvrnućem svetih prostora, još više nad oskvrnućem svetosti ljudskog tijela… Ne u kafićima, ne na plažama, ne u javnim kućama već u – crkvi. Osjećam dužnost i potrebu da se osvrnem i na to, jer možda niknu neke nove ideje ili nove metode suzbijanja nedoličnosti i nemorala pred samim svetohraništem, koje skriva Janje Božje, golo razapeto na križu. Dakle, pozvan sam, po stoti put, na jedno slavlje krizme u jednoj župnoj crkvi u jednom našem gradiću jednog svibnja. Šest svećenika, đakon, tri bogoslova, biskup, tridesetak krizmanika, toliko kumova i oko dvjesto članova rodbine i gostiju, ne računajući one vani. U čitanju Riječi odzvanja:
“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja…” a u evanđelju đakon pjeva: ” On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem…” Mislim da je u psalmu rečeno: “Kako će mladić sačuvati čistim put svoj? Čuvajući riječ tvoju…” Prekrasna poruka, raspjevana liturgija, miris tamjana, uglancana crkva, skladnih boja buketi ruža na oltarima, dojmljivi pozdravi i govori mladića i djevojaka, propovijed o potrebi molitve i Duha koji dolazi s velikom snagom, da promijeni srce čovjeka i suobliči ga Kristu…
Sve sjajno i za pamćenje. Dolazi trenutak samog krizmanja, mladi ustaju, polako praćeni himnom “O, dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika” prilaze ocu biskupu da im udijeli “pečat dara Duha Svetoga”. A onda, sve se ruši. Tamjan počinje gušiti, pjesma zavijati, cvijeće venuti a jadni svećenici naglo počinju meditirati o freskama u svodovima crkve, na stropu, obasjanim blagom svjetlošću vitraja koji, nota bene, prikazuju nekakvu njuejdžovsku Gospu kojoj ne može prepoznati ni glavu ni ruke, ali ipak je riječ o “krasnim suvremenim, neopterećenim formom, potezima renomiranog autora koji unosi novu perspektivu u klasični sakralni prostor”, kako piše u letku o crkvi (župnik kaže, pedeset tisuća kuna). Gospo, oprosti im.
Bikini moda
Dok koncelebranti bezglasno promatraju zidove i plafone, bogoslovi se jedva primjetno smijulje, ministranti namiguju, nemirno se gurkaju i raširenih zjenica gotovo ne trepćući rade pubertetske grimase, jedino monsinjor ostaje hladnokrvan i ozbiljan, gledajući ravno u čelo mladeži, koje će uskoro biti pomazano svetim uljem. Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi.
Osim štiklica. “Strahota opet isto”, pomislih skidajući naočale da barem malo zamutim svoj klero-svevid koji je od silnih krizmi rezultirao akutnim konjunktivitisom. Trudio sam se ne razmišljati, ne komentirati, ne gledati i ne suziti. Ali, u jednom milosnom trenutku, kao grom iz vedra neba, probijajući onaj grozan blasfemičan vitraj, na moj mali mozak pada velika zraka sunčeve svjetlosti i donosi mi neočekivano rasvjetljenje! Slava Bogu! Pa kako se toga nisam ranije sjetio! Tolike godine kukamo i na dernecima iza krizme utapamo bol u janjetini i sivom pinotu, razbijajući glavu kako spriječiti neukusno razgolićavanje pred Isusom i pred biskupom, a eto, u sekundi vidjeh cijelo rješenje ove mučne diskusije i dileme! Ma brate, neću se ja više sramiti, nek´ se srame i crvene oni koji dolaze na ovakav dan i na ovakvo mjesto ni u čemu! Znam da ću šokirati, a možda neke i sablazniti; no vjerujte, nakon duga razmišljanja, vidim da je to jedini mogući put. Naime, treba te bikini-mode jednostavno – ismijati!
Zašto? Zato jer ako ništa ne poduzmemo, valja nam očekivati da će za desetak godina “vjernici” zaista dolaziti u kupaćim gaćicama u crkvu. Kako? Objasnit ću više metoda, kako sam transcendentno spoznao toga dana, ali ja sam osobno učinio sljedeće: jedna kuma, plus-minus 35 godina, s frizurom od 850 kuna, s mirisom od kojeg smo svi zalelujali prezbiterijem, na sebi nosi 40 cm veliku, usku haljinu i… i to je to.
Gore sve golo, dolje sve golo, k´o na modnoj pisti ili na plaži na Pagu. Preplanula, našminkana i razdragana kreacijom svoje krizmanice, koja se u velikoj mjeri ugledala na svoju kumicu, osim što je oko vrata objesila lančić s djetelinom. Za sreću. Možda je to jedan od darova? Hvala Bogu, samo je djetelina, nije lik sunca od jednog našeg poznatog “iscjelitelja” oko čega sam se prije same mise zakačio s orguljašicom (nosila je taj znak, a svira u crkvi Gospodinu; no na moj protest i zamolbu da baci taj amulet i da se ne igra s demonima, odbrusila mi je da to nije moja briga, itd.)
Neuobičajena gesta
Dakle, gledam i ne mogu vjerovati ni prizoru ni sebi: naime, zapljeskao sam i fućnuo, te glasno izrekao “Bravo, to je kultura, to je ljepota!” Čak se i gospodin biskup lecnuo i kao malkice zakašljao, dok su ostali svećenici gledali u mene čudom se čudeći i pripisujući moju sasvim neuobičajenu gestu vrućini koja je toga dana bila strašna. Idemo korak dalje: kuma se okrenula, pogledala me kao dijete koje krade kolače i zacrvenila se od tjemena do peta izmučenih visokom potpeticom!
“Pobjeda!” pomislih samoljubno i ponosno i nasmijah se ovoj lukavštini koja mi je otkrila da u meni ima i, priznajem monaški ponizno, diskretne zloće koju sam uspješno godinama ubijao teškim postovima o integralnom crnom kruhu i zelenom čaju, bez šećera. Začudo, u sakristiji su mi svi uputili riječ hvale i konstatirali da “ovo više ovako nema smisla, prijeđene su sve granice” i “trebamo nešto radikalno učiniti”. Cijelo vrijeme post-krizmaničkog žvakanja reš pečenog jareta i nešto preslanih telećih medaljona s njokima i kupus-salatom, komentiralo se moje pljeskanje i njezino crvenilo. Je li mi žao? I nije.
Pa zašto bih više morao trpjeti to iživljavanje, to svođenje tijela na meso, to krajnje neukusno, gotovo bludno prenemaganje u Božjem hramu? Žena mora imati svoje dostojanstvo i želim da poštuje Boga i ljude, na mjestu koje je za to određeno. Ta ni na posao ne dolazi tako odjevena! Nas svećenike u medijima prikazuju kao ne znam kakve razbludne manijake, a ne smijemo zucnuti o neprikladnosti i neozbiljnosti odjevnih navika na krizmama, dok istovremeno moramo propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti? Ne, dosta mi je toga licemjerja. Hoćemo li uskoro dopustiti da krizmanici dolaze u kratim hlačama i potkošuljama? Ta i njima je vruće. Ta i oni imaju pravo. A ja jadan s habitom, albom i misnicom, kuham se za oltarom.
No, nije najvažnije kako se ja osjećam, već kako se osjeća Isus Krist živi u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Čudi me i to, kako nitko od vjernika u crkvi ne reagira na takve, već posvuda prisutne i kao šaka-u-oko bolne prizore u našim bogomoljama? I opet ću ja ispasti neki bauk, neki nazadnjak i konzerva, kontroverzni diskriminator i šokantni terminator. Neka, hvala Bogu. Ovo je moj papir i moja priča.
Osim ovog jadnog, ail inovativnog načina da skrenemo pozornost na nedolično odijevanje tijekom (ne samo!) krizmi, možemo upotrijebiti i ostale metode koje sam kasnije razradio i koje nudim kao moguće rješenje okončanja ove blasfemične mode:
Pred crkvu stavimo velike plakate s natpisom, npr.: “Posudba dugih haljina u sakristiji. Besplatno. Obvezatno i nužno samo za katolike.”
U molitvi vjernih možemo dodati ovakav zaziv ili slično: “Bože, danas posebno molimo za one među nama koju su toliko siromašni i bijedni da nemaju ni za pristojnu odjeću. Providi im po svojoj velikoj brizi i ljubavi za svakog čovjeka, molimo te..”
Prije sakupljanja milostinje, župnik bi mogao pročitati: “Današnjom ćemo milostinjom sakupiti novčana sredstva za dolične haljine onim kumovima i krizmanicama koje čak ni za ovu svetu priliku nisu mogle naći dobre ljude da im posude.
Crkva se brine i za njih, pa, braćo i sestre, udijelite koju kunu više, da im kupimo odgovarajuću odjeću za ovo sveto mjesto, da se ne osjećaju odbačenima i osramoćenima.”
U pozdravu biskupu ili delegatu na krizmi, mogli bismo zamoliti krizmanike da pročitaju: “Preuzvišeni, molimo Vas i ovoga puta da oprostite sramotno razgolićavanje nekih danas u crkvi, te da za njih prikažete ovu svetu misu, kao što i mi žarko molimo za njihovo obraćenje.”
U oglasima nakon mise, župnik bi mogao reći nešto poput: “Hvala dragom Bogu, u našoj crkvi svi su odjeveni kako se priliči ovom mjestu i ovoj svečanosti. Nažalost, ponekad se čuje da nije tako u drugim župama. Naši krizmanici i kumovi ipak dobro znaju da golotinja vrijeđa i vjeru i moral i čovjeka i Boga, pa ih pohvaljujem na njihovoj zrelosti, odgovornosti, ozbiljnosti”.
Ako je stanje već katastrofalno, predlažem da jedan od župnih vijećnika ili ministranata ili, još bolje, neka ženska osoba, one polugole slika mobitelom ili fotoaparatom, upadno, izbliza, nametljivo. To će i najtvrđoj i najnerazumnijoj osobi biti jasan znak da nešto nije u redu. Fotografije (bez lica) možemo staviti na internetske stranice župe.
Subraći svećenicima predlažem da kod svake te golotinje počnu pljeskati ili se glasno i nedvojbeno zgražati, ili neka upiru prstom glasno se smijuljeći. Ili neka se sakriju u sakristiju.
Odrediti dvoje starijih ljudi, koji će u blizini čekati biskupa s jednom debelom, teškom dekom. U trenutku invazije i ataka golotinja-showa, neka brzo prekriju noge i prsa, i prije nego se dotični snađu. Pa onda neka imaju lijepu fotku-uspomenu.
Krajnje će neugodno biti svima onima koje se, zbog golotinje, stavi na kraj reda…Pa neka poslije svojima objašnjavaju zašto je to tako.
Možemo ih smjestiti i u posebnu klupu, negdje sa strane i sl.
Mjesto molitve, a ne cirkusa
Sigurno bismo mogli izmisliti još poneki trik. Nismo protiv ljudskog tijela! Ne, nego smo protiv ovog institucionaliziranja golotinje, protiv stvaranja tradicije da je golo-dobro i lijepo, a sakriveno ružno i zastarjelo. Ne trebaju naše kume i krizmanice nositi feredžu, ili biti pokrivene od glave do pete. Ali treba biti jasno, apsolutno i 101 posto jasno da je crkva mjesto molitve i bogoštovlja, a ne cirkus.
Ako ne poštujemo sami sebe, kako ćemo tražiti od drugih da nas poštuju? Ajde neka probaju tako razgolićene ući u, na primjer, džamiju. Nema šanse, šućur dragom Allahu! Ili što bi bilo da u prozirnoj mini-minici neka poznata političarka uđe na zasjedanje Sabora RH? Zar ne bi to izgledalo patetično i glupo? (Osim ako bi štiklom gađala neke naše tamo…Šala!)
Također, zar je moguće plesati i normalno se kretati u takvom uskom, super-kratkom kostimiću, kad nakon krizme kreće fešta? Ili se, ne daj Bože, kasnije presvuku u dulju, “plesnu” haljinu, koja doliči Sali za feštanje?
Kako te osobe ne shvaćaju da kad su sakrivene, onda su tajnovite i privlačne, kad poštuju svoje tijelo, onda i mladići i muškarci poštuju njihovo tijelo, kad su pristojne, i oni će biti pristojni! Naprotiv; ako su razgolićene, požudne, besramne, naprasito zavodljive, bezobrazno otkrivene, tada to drugoj strani šalje poruku: žderi. Golotinja + alkohol + cajke (“Tvoje tijelo biće moje, moje tvoje, poslije ću da ubijem oboje”, i sl.) rezultira nasiljem, preljubom, abortusom!
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:
Zar ćemo tako i mi, kršćani? Zar nam ništa ne znači obnaženo sveto Tijelo Isusovo izmaskirano na krvavom mučilištu – križu? To isto Tijelo blaguješ! To isto Tijelo tvorimo mi, vjernici: Mistično Tijelo Kristovo, Crkvu! Znam jedno; onako obnažene, kad na krizmama pristupaju svetoj pričesti, kako da pokleknu, kad ne smiju od haljinice? Ćapaju svetu hostiju, razmazujući ruž po Njezinoj bjelini.
Golotinja u crkvi, molitva, pobožnost i svetost iz crkve. O, ja sam feminist, itekako!
Pravo na samopoštovanje
Sve ovo pišem upravo zato jer neobično cijenim žene i djevojke! I zato, jer svakodnevno susrećem iste, uplakane, ostavljene, prezrene, oskvrnute, isprebijane, osramoćene, izbačene, usamljene, depresivne. Pravi je feminizam ovo: žena ima pravo na samopoštovanje, žena ima pravo na reakciju na nasilje, žena ima pravo dignuti glas protiv pornografije, žena ima pravo na rađanje…Gola ili polugola zasigurno gubi sva prava i podvrgava se đavolskim igricama koje preko uništenja tijela, unište i dušu i duh. Ovo je već postalo tako neopisivo vulgarno, da nam krizme postaju događaji kad svećenici dobivaju psorijazu a pristojni i normalni vjernici želučane grčeve i čireve. Ako pretjerujem, kajem se i sve povlačim. Ako pišem istinu što nam je činiti? Ili više ništa ne možemo? Jer toliko smo upali u pasivnost i bezvoljnost da ništa ni ne pokušavamo promijeniti; to nas nadilazi, takvo je vrijeme, mladost – ludost, ne smijemo se nikome zamjeriti, demokracija je, bojimo se za išta reći, goli su sebi goli…. Za kraj, silno bih želio da mi netko objasni kako to da pred papu žena mora doći glave prekrite velom i u dugoj haljini, a pred Isusom u tabernakulu toleriramo “erotiku uživo”? Još nešto:
Drage kume, najdraže krizmanice, nitko vas ne osuđuje! Isus prvi to ne čini!
Siguran sam da u svakoj katehezi prije krizme svećenik lijepo moli i zaklinje: dođite pristojno odjevene. A zašto onda sva ta nakaradnost i primitivština, taj čobanluk u crkvi? Ako ste vi prkosne i bahato radite sasvim suprotno molbama i zdravom razumu, zar i ja ne postajem suučesnik ako ponizno šutim i trpim? Dajte malo shvatite i nas.
Godinama se trudimo, trčimo na vjeronauk, dajemo sebe, trpimo i mučimo se da vam dokažemo kako ste predivne u Božjim očima i kako zavrjeđujete sve najbolje i kako imate ogromnu odgovornost jer će vaše tijelo biti sklonište jednom malenom tjelešcu u budućnosti…Poštujte taj trud i povucite haljinu ispod koljena. Ne vodite se ljudskim obzirima i shvatite da ne morate izgledati kao Lejdi Gadna; budite svoje, budite lijepe, budite pristojne!
Gledajte u Mariju, gledajte u svoje majke, gledajte u svoje srce.
Nekad se i svetohranište prekrivalo velom (svećenik otvara taj veo kao da miče veo sa Zaručnice) kao i onaj ciborij za hostije. Danas toga više nema. Nema ni pričesnih ograda. Ali ima nešto što se ne da izbaciti: to je onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo.
“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja”.
Marko Glogović
KARIZME
Potaknut poplavom novostovrenih pokreta u Crkvi, koji svoje postojanje opravdavaju djelovanjem Duha Svetoga u vjernicima preko KARIZMI, pokušat ću prenijeti u kratkim crtama ono što bi karizme trebale biti.
ŠTO KAŽE KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O KARIZMAMA?
U točki 688 govori se kako je “Crkva, živo zajedništvo u jveri apostola, koju ona prenosi, mjesto naše spoznaje Duha svetoga:
-
u Svetom Pismu koje je On nadahnuo
-
u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci
-
u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi I znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom
-
u molitvi u okjoj nas On zagovara
-
u KARIZMAMA I SLUŽBAMA KOJIMA SE CRKVA IZGRAĐUJE
-
u znakovima apostolskog I misionarskog života
-
u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve I nastavlja djelo spasenja”
Slijedeći Katekizam KC slijedeće poglavlje o karizmama nalazimo unutra naslova “CRKVA- HRAM DUHA SVETOGA”. Već sam naslo upućuje kako su KARZIME vezane usko uz ŽIVOT CRKVE, a tekst u nastavku to I potvrđuje: “On (Duh Sveti) na različite načine izgrađuje cijelo Tijelo (misli se na Crkvu) u ljubavi; po (…) MILOSTI DATOJ APOSTOLIMA, a koja zauzima prvo mjesto među njegovim DAROVIMA; po KREPOSTIMA koje čine da se DJELUJE U SKLADU S DOBRIM; po mnogobrojnim POSEBNIM MILOSTIMA (zvanim KARIZME) po kojima on vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798).
U nastavku KKC produbljuje pojašnjenje: “Bile izvaredne ili jednostavne, KARIZME SU MILOSTI DUHA SVETOGA koje, izravno ili neizravno, KORISTE CRKVI, a imaju za svrhu IZGRADNJU CRKVE, DOBRO LJUDI I POTREBE SVIJETA” (KKC, br. 799).
“Karizme su doista divno bogatstvo milosti za apostolsku životnost I za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga I da se upotrebljavaju I skladu s istinskim poticajima toga istoga Duha, to jest u skladu s LJUBAVLJU koja je pravo mjerilo karizmi” (KKC, br. 800).
“U tom smislu je uvijek potrebna PROVJERA KARIZMI. Nijedna karizma ne oslobađa od navezanosti I podložnosti crkvenim pastirima. Na njih napose spada da ne gase Duha, nego da sve ispituju I zadrže ono što je dobro, tako da SVE KARIZME, svojom raznolikošću I upotpunjavanjem, SURAĐUJU U OPĆEM DOBRU” (KKC, br. 801).
U nastavku ćemo se usmjeriti na dva obilježja karizmi: one su MILOST, one KORISTE CRKVI I OPĆEM DOBRU. Ne smijemo zaboraviti kako se među karizme ubraja I KARIZMA NEZABLUDIVOSTI koja se odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, a proteže se na sve dijelove nauke, uključujući I moral, bez koje se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati (KKC, br. 2035).
KARIZME KAO MILOST
Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi I kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi I života vječnoga (KKC, br. 1996).
Milost je sudjelovanje u Božjem životu koja nas uvodi u intimnost trojstvenog života. To je nezaslužen dar kojom nam Bog daruje svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je OZDRAVI OD GRIJEHA I POSVETI. Ovo je POSVETNA, POSVEĆUJUĆA ILI POBOŽANSTVENJUJUĆA MILOST, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja (KKC, br.1998, sl,). Unutar nje treba razlikovati TRAJNU I DJELATNU milost.
Cilj djelovanja Milosti jest da nas UČINI PRAVEDNIMA I DA NAS POSVETI. Ipak, postoje POSEBNE MILOSTI koje podrazumijevaju DAROVE DUHA SVETOGA koje Duha daje da nas PRIDRUŽI SVOM DJELOVANJU te nas OSPOSOBI da SUDJELUJEMO U SPASENJU DRUGIH I U RASTU TIJELA KRISTOVA.
U tu grupu spadaju SAKRAMENTALNE MILOSTI vlastite različitim sakramentima, ali I KARIZME (po grčkoj riječi XARIS koju koristi Pavao, a označava blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo). Koja im god bila narav, KATKAD I IZVAREDNA, kao što su dar čudesa ili jezika, KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, A CILJ IM JE OPĆE DOBRO CRKVE. ONE SU U SLUŽBI LJUBAVI KOJA IZGRAĐUJE CRKVU (KKC, br. 2003).
Među posebne milosti spadaju I STALEŠKE MILOSTI koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života I u službi u krilu Crkve (KKC, br. 2004).
Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red I tek se vjerom može upoznati. Stoga SE NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Ipak, po riječi Gospodinovoj: “Po njiovim plodovima ćete ih prepoznati” (Mt 7,20), promatranje BOŽJIH DOBROČINSTAVA U NAŠEM ŽIVOTU I U ŽIVOTU SVETACA pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje I potiče nas na sve veću vjeru I na stav zaufana siromaštva (KKC, br. 2005).
KRATKI OSVRT
Karizme spadaju u milosne darove koje sami nismo zaslužili. Nekada su to izvaredni darovi poput dara čudesa, ozdravljivanja, jezika,.... Ovaj dio priče sa karizmama danas je posebno naglašen, tako da imamo velik broj onih koji za sebe I druge drže kako su posebno nadareni od Duha Svetoga.
Na ovom mjestu valja istaknuti kako su SVI POSEBNO NADARENI- svi koji su KRŠTENI, ali se ti darovi ne realiziraju u svakome. Ovisno o načinu na koji živimo, darovi rastu u nama. Živimo li pobožno I čestito, možemo očekivati plodove. No ti plodovi se vide na razne načine, ne samo u čudesima ili jezicima.
Kada je riječ o tim izvarednim darovima karizmi, onda se naglašava kako su ti darovi “KATKAD IZVAREDNI”. Crkva jasno upozorava kako to nisu darovi koji se javljaju svakodnevno I svugdje. Drugim riječima, valja biti oprezan, jer je teren “karizmi” sklizak I lako se upadne u zamku bilo nečastivoga, bilo vlastite taštine koja stalno prijeti. U Katekizmu se jasno govori kako se NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Kada je riječ o karizmama one bi trebali služiti upravo tome, da nas I druge uvode u službu Crkve I uprave nas putem spasenja. No PROCJENA o ISPRAVNOSTI ILI ISTINITOSTI TIH KARIZMI IZVAN JE NAS SAMIH I NE MOŽEMO SE OSLONITI NA LIJEP OSJEĆAJ “počivanja u duhu” ili nešto sličnoga što se pri tom događa.
Ovo je put kojim idu mnogi I ponekad ne vide kako traže samo senzaciju ili rješenje problema bez križa. Razumijemo ljude koji pokušavaju ozdraviti čudesno "preko noći", razumijemo one koji žele olakšati dušu na nekom mjestu gdje su ljudi koji ih razumiju, razumijemo I one koji traže svoj put prema Bogu na ovakav način, ali ih sve zajedno podjećamo kako je Isus o sebi govorio kao o USKOM PUTU kojim nije lako hoditi, I kao o VRATIMA KROZ KOJA PROLAZE SAMO SILOVITI, dakle oni koji se žestoko BORE i koji znaju podnositi terete svakodnevnih križeva.
Odlazak u karizmatski prostor često je odlazak u prostor u kojem se zaboravlja svakodnevica. A kada završi “obnova” povratak u stvarnost zna biti bolan. Pa se opet traži “doza obnove” I tako unedogled. Ono što se lako zaboravlja kada su karizme u pitanju jest da su one mnogobrojne POSEBNE MILOSTI po kojima Duh vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798). Kada se naš vjernički život svede na odlazak I dolazak sa duhovnih karizmatskih obnova, onda polako reduciramo svoju vjeru na OSJEĆAJ LAGODE što je potpuno pogrešno. Čini mi se kako Isus nije imao tog osjećaja na Križu.
Stoga, ako “obnova” ne obnovi naš duh tako da se znamo suočiti sa stvarnošću, a ne bježati od nje tražeći čudaštvo, onda se valja okrenuti I potražiti Duha na drugom mjestu. Duh puše gdje hoće I kako hoće, a ne tako gdje mi mislimo ili osjećamo da “puše”. Ne puše kako se nama prohtije, već ondje gdje je to POTREBNO CRKVI ZA NJENU IZGRADNJU I OBNOVU, I GDJE JE KORISNO ZA DRUŠTVO.
KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, a ne na čudno ponašanje! To znači da bi nam trebale pomagati da OSTVARIMO SVETOST U SVOM STALEŽU, U MJESTU U KOJEM ŽIVIMO, NA POSLU, MEĐU PRIJATELJIMA. Više od toga, poticale bi nas da susrećemo Gospodina stalno u SAKRAMENTIMA. Tamo se izlijevaju milosti svima koji im pristupaju na doličan način. Podsjetit ću vas kako KARIZME NISU VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA već POMOĆ koja nas treba voditi svetosti I uvesti u službu korisnu Crkvi I općem dobru.
Jednako tako, karizme bi naš život trebale USMJERAVATI ONOM ZBOG KOJEG JESMO KRŠĆANI- ISUSU KRISTU. Često karizme okrenu stvari, pa ljudi više pričaju o nekom karizmatiku nego o Bogu. Podsjećam kako je EUHARISTIJA IZVOR I VRHUNAC SVEGA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. Ostali sakramenti, kao I sve crkvene službei djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom I prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista- našu Pashu. Euharisitja primjereno označuje I ČUDESNO OSTVARUJE ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA S BOGOM I JEDINSTVO BOŽJEG NARODA, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako I bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu I po njemu Ocu u Duhu Svetom (KKC, br. 1324-1325).
Bilo koja karizma trebala bi čovjeka usmjeriti Gospodinovoj ŽRTVI, tada neizostavno čovjeka vodi na SVETU MISNU ŽRTVU. I ne treba ga dovesti bilo kako, već tako da PONIZNO I TIHO, SA PRIMJERENIM POŠTOVANJEM PRISTUPA OLTARU BOŽJEM; da se u crkvi ne ponaša jednako kao I u svojoj kuhinji ili kao na ulici, već da svojim STAVOM POKAŽE DA VJERUJE DA JE DOŠAO U BOŽJU PRISUTNOST, DA JE BOG TU, DA GA VIDI, DA GA ČUJE.
Vjerujem kako postoje razni načini iskazivanja pobožnosti na svetoj misi, ali teško mi je prihvatiti način BUKE I NESABRANOSTI koji govori o duši čovjeka koji nema izgrađenu svijest o tome gdje se I pred kim se nalazi i koji se protivi svemu onom što Crkva poučava o ponašanju na misi.
Ovo što ću sad napisati subjektivno je zapažanje: sveta misa zahtijeva od vjernika posebno ponašanje. Tako je bilo uvijek u crkvi I vjerujem kako će tako I ostati. To posebno ponašanje podrazumijeva posebnu TIŠINU KOJA OMOGUĆAVA DA SE SVI PRISUTNI SABERU, posebno PJEVANJE KOJE NE POTIČE OSJEĆAJE RAZDRAGANOSTI ILI RAZNJEŽENOSTI, VEĆ UZDIŽE DUŠU BOGU RAZMIŠLJAJUĆI O NJEGOVOJ VELIČINI I SLAVEĆI JE, posebno ODIJEVANJE KOJIM POKAZUJEMO POŠTOVANJE ONOME KOJEM DOLAZIMO U SUSRET, poseban ODNOS ULASKA U INTIMU SVOJE DUŠE U KOJOJ ĆE SE NAĆI PRAVI BOŽJI POTICAJI ZA ŽIVOT.
U ovom posljednjem valja razlučiti jedno: MNOGI BRKAJU POTICAJE U DUŠI SA OSJEĆAJIMA! Poticaji u duši nisu samo osjećajnost, već SVE ONO ŠTO NALAZIMO U SVOJEM UMU, SVA SNAGA VOLJE KOJA NAS POTIČE NA DJELOVANJE, SVA LJUBAV KOJA NAS OTVARA DRUGIM LJUDIMA I MIJENJA NAS SAME. Osjećaj često ne promijeni ništa I ostane osjećaj ugode. To ne znači da je riječ o ljubavi ili o poticajima Duha.
