DAROVI DUHA SVETOGA

U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova: Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.

 

DAR POBOŽNOSTI

 

 

Kada je riječ o daru pobožnosti netko bi lako mogao pomisliti kako ovim darom Duh Sveti krijepi nekoga da moli pokoju krunicu više. Ipak, nije to tako. Dar pobožnosti ne odnosi se ne neki poseban način moljenja, već na ODNOS ČOVJEKA PREMA BOGU.

 

 

Gospodin Isus nas je poučavao svoje učenike: “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojim mnogih riječi. Ne povodite se za njim! Jer zna vaš OTAC što vam treba prije nego ga zamolite. Ovako molite: OČE NAŠ...” (Mt 6,7-9). Drugim riječima, od samih prošnja koje ćemo iznijeti pred Boga u svojim molitvama, važniji je naš ODNOS SPRAM NJEGA. Isus nas poučava da prava pobožnost prema Bogu izranja iz SINOVSKOG STAVA. Tako I dar pobožnosti razultira OSJEĆAJEM SINOVSTVA SPRAM BOGA.

 

 

Kada čovjek u sebi ima takav stav, onda se može moliti Bogu kao što se DIJETE MOLI SVOJEM RODITELJU; s nježnosti I naklonosti dobroga sina prema svome ocu. Jednako tako, ovaj dar potiče u nama da u drugim osobama gledamo svoju braću I sestre stvorene od istoga NEBESKOG RODITELJA.

 

 

Bog želi da mu se obraćamo s punim povjerenjem; onako kako to djeca rade sa svojim roditeljima. DIJETE ZNA DA ĆE MU RODITELJ PRIPRAVITI SVE POTREBNO ZA ŽIVOT. Nijedno dijete ne razmišlja što će skuhati ili tko će oprati odjeću; tko će mu kupiti knjige ili igračke. DIJETE ZNA I IMA SIGURNOST KAKO ĆE TO OTAC ILI MAJKA UČINITI. Upravo takva sigurnost spram BOŽJE PROVIDNOSTI rađa se iz ovog sinovskog odnosa prema Bogu. Čovjek koji se prema Bogu postavlja kao dijete prema roditelju, ima sigurnost kako će BOG SVE IZVESTI NA DOBRO. Upravo kako RODITELJI ZNAJU ŠTO DJECI TREBA I PRIJE NEGO SE DJECA DOSJETE SVOJIH POTREBA, TAKO I BOG ZNA ŠTO NAMA TREBA I PRIJE NEGO IZUSTIMO I JEDNU JEDINU PROŠNJU.

 

 

Tako dar pobožnosti razvija u nama sinovski odnose prema Bogu iz kojeg raste POVJERENJE U PROVIDNOST I PO KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA NA BOGA U SVOM DJELOVANJU. “Jer zna Otac što vam treba I prije nego ga zamolite” (Mt 6,8). Ovim riječima Gospodin pokušava poučiti svoje učenike o POBOŽNOSTI PREKO SINOVSTVA. Nastavlja s poukom o POUZDANJU U PROVIDNOST: “Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život: što ćete jesti I što ćete piti; ni za svoje tijelo, u što ćete se obući” (Mt 6,25)... “Ne budite tjeskobno zabrinuti I ne pitajte: Što ćemo jesti, što ćemo piti, čim ćemo se odjenuti? Za sve se to brinu pogani. A VAŠ OTAC NEBESKI ZNA DA VAM SVE TO TREBA. Tražite najprije Božje Kraljevstvo I njegovu pravdu, I sve drugo će vam se nadodati. Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe” (Mt 6, 31-34).

 

 

Dar pobožnosti potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomož u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.

 

 

Nadalje, sinovski stav utječe na našu molitvu. “Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh zauzima za nas neizrecicim uzdasima” (Rm 8,26). Onaj koji se ponaša kao SIN BOŽJI, koji pazi I traži to sinovstvo u svom životu, BIVA VOĐEN DUHOM SINA BOŽJEG- DUHOM SVETIM. Kada ne znamo što I kako moliti- JEDINO ŠTO JE VAŽNO JEST NASTAVITI MOLITI. Naime, ako imamo Duha Svetoga koji nas zagovara, ako nam on proniče srce- onda je svaka naša riječ suvišna.

 

 

Zato se od nas ne traži da molimo “savršeno” ili da naša molitva uvijek bude neka poezija. Od nas se traži USTRAJNOST U MOLITVI I SIGURNOST DA ĆEMO BITI USLIŠANI. SIN MOLI OCA SA SIGURNOŠĆU ONOGA KOJI ZAN DA ĆE GA USLIŠATI, PA KADA SE TO NE DOGODI ODMAH, SIN “MOLJAKA”, NE PRESTAJE MOLITI. Mi naravno ne trebamo “moljakati” jer zna Bog što nam treba, ali NJEGOVATI JEDAN STALAN ODNOS S BOGOM PREKO USTRAJNE MOLITVE- to je ono što Bog očekuje od nas.

 

 

Među plodovima koej dar pobožnsoti stvara u dušama koje su poučljive za mislot Duha Svetoga, vidi se vedrina u svim okolnostima, povjerljivo prepuštanje Providnosti, jer ako se Bog brine z asve stvoreno, još veću nježnost pokazat će prema svojoj djeci. “Neka nitko ne čita tugu ni bol na tvom licu, dok svijetom širiš slatki miris svoje žrtve. Sinovi Božji moraju uvijek biti sijači mira I radosti” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br. 59).

 

 

Dar pobožnosti potiče nas da se s velikim potštovanjem opdhodimo prema onima koji nas okružuju. Kada shvatimo sebe kao dijete Božje, tako ćemo prihvaćati I druge shvaćajući kako je I njih stvorio isti Bog I jednako ih voli kao I nas. Ovako ćemo u drugim osobama vidjeti DRUGOGA KRISTA, pa ćemo s lakoćom u svom ponašanju utjeloviti one dvije zapovijedi ljubavi.

 

 

Potaknuti ovim osjećajima, uvijek ćemo druge prosiđivati s dobrohotnošću koja proizlazi iz našeg sinovstva, a Duh će nam pomagati OPRAŠTATI uvrijede, osobito one bolne. Na ovaj način na nama će se ostvariti I treća zapovijed ljubavi, ona najteža: “Ljubite NEPRIJATELJE, MOLITE ZA one koji vas progoneda budete SINOVI OCA VAŠEGA KOJI JE NA NEBESIMA, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima I dobrima, I da kiša pada pravednicima I nepravednicima” (Mt 5,44-45).