U svjetlu trenutnih događanja u našem društvu, u kojem vlast ignorira mišljenje većine građana, ne poštujući niz zakona koji građanima otvaraju put legitimnom izjašnjavanju svoje volje i u kojem se "zaobilaznim" putevima nastoji izglasati ono što većina građana ove zemlje ne želi (bilo da se radi o referendumu za način glasovanja, bilo da je riječ o Istanbulskoj konvenciji, bilo da je riječ o radu civilnih udruga koje ne rade ništa osim što se hrane trudima poštenih ljudi, bilo da je riječ o nekim društvenim vrednotama koje protiv volje žele mijenjati, bilo da je riječ o civilnom odgoju, bilo da je riječ o kurikulumu obrazovanja) donosimo izvadak iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE u kojem se govori o NARAVI DRŽAVNIH VLASTI i načinu na koji se kršćani trebaju odnositi prema vlasitma. Prije čitanja samog teksta, dužnost mi je upozoriti na nekoliko činjenica. Kršaćnin je DUŽAN ponašati se kao LOJALAN ČLAN DRUŠTVA. Ipak, LOJALNOST BOGU IZNAD JE LOJALNOSTI DRŽAVI, STRANCI, NACIJI, EUROPSKOJ ZAJEDNICI, UJEDINJENIM NARODIMA,..... BOG JE NA PRVOM MJESTU.

 

 

Sukladno navedenom, mi moramo društvu doprinositi svojom čestitošću i poštenim odnosom prema dužnostima i zakonima države. Ipak, ta lojalnost državi, PRESTAJE ONOG TRENUTKA KADA SE OD KRŠĆANINA ZAHTIJEVA PODRŽAVANJE ZAKONA KOJI SU PROTUPRIRODNI, koji promiču NEMORAL, idu PROTIV NARAVNIH ZAKONA, ili SE IZRAVNO PROTIVE BOGU. Takvi zakoni u sebi uvijek idu PROTIV BOGA i TAKVE ZAKONE NISMO DUŽNI POŠTIVATI NI ISPUNJAVATI IH. U takvim situacijama kršćanin se može i mora prizvati na svoju savjest i poslušati je, a slijedom toga, pozvan je na građanski neposluh takvim zakonima uz svijest da tim činom može trpjeti izvjesne posljedice nametnute od strane državnih ustanova.

 

 

Budući da se Istanbulskom konvecijom RUŠE TEMELJI MORALA NASTALOG IZ PRIRODNOG ZAKONA, u drugom dijelu ovog teksta pojašanjava se uloga tog PRIRODNOG ZAKONA u životu čovjeka i zajednice i naglašava se kako je taj prirodni zakon odraz Božjeg zakona kojeg je sam Gospodin upisao u srce svakog čovjeka, te kako ni jedna vlast nema legitimitet poništiti takve zakone. U slučajevima kada se bilo koja vlast protivi prirodnim zakonima ili donosi zakone koji takve poništavaju ili promiču protunaravna ponašanja, onda se takva vlast drži NEPRAVEDNOM, NADILAZI GRANICE SVOGA DJELOVANJA, te je kao takvu smatramo IZRAZOM NEČIJE SAMOVOLJE.

 

 

Iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE

 

 

OSOBA I DRUŠTVO

 

I. Komunitarni karakter ljudskog poziva

 

(...)

 

1879 Ljudskoj osobi potreban je društveni život. To nije čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu.

 

1880 Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao društvo traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje "baštinik", prima "talente" koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno opće dobro.

 

1881 Svaka je zajednica odredjena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no "počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

 

1882 Neka društva, kao što su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza "ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili medjunarodni". Ta "socijalizacija" izražava takodjer i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zaštiti njezinih prava.

 

1883 Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra".

 

1884 Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoci o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajedničama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.

 

1885 Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono odredjuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose izmedju pojedinaca i društava. Tezi za uspostavom istinskog medjunarodnog poretka.

 

II. Obraćenje i društvo

 

1886 Društvo je nenadomjestivo za ostvarenje čovjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nužno je poštivati pravu ljestvicu vrednotâ koja "podredjuje materijalno i instinktivno nutarnjem i duhovnom":

 

Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čeznje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednički uživaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tudjega duha marno gledaju i sami prihvaćaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju.

 

1887 Zamjenjivanje sredstava s ciljevima, što dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome što je samo sredstvo za njezino postignuće, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekoga cilja, radja nepravednim strukturama koje "otežavaju ili stvarno onemogućavaju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima božanskog zakonodavca". (...)

 

1889 Bez pomoći milosti, ljudi ne bi znali "uočiti put, često uzak, izmedju kukavičluka koji popusta pred zlom, i nasilja koje, umišljajući da se bori protiv zla, samo ga otežava". To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva vršenje pravde i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje život koji postaje dar sama sebe: "Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, sačuvat će ga" (Lk 17,33).

 

Clanak 2.

 

SUDJELOVANJE U DRUŠTVENOM ŽIVOTU

 

I. Vlast

 

1897 "Ljudsko društvo ne može biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra".

 

"Vlašću" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja očekujući od njih poslušnost.

 

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo gradjanske zajednice. zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.

 

1899 Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: "Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. štoga tko se suprotstavlja vlasti, božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navući osudu" (Rim 13,1-2).

 

1900 Obveza poslušnosti nalaze svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

 

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi svidja; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja.

 

1901 Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali "oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji gradjana". Raznolikost političkih rezima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro narodâ kojima su se nametnuli.

 

1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti". Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.

 

1903 Vlast se vrši zakonito samo ako traži opće dobro odredjene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju".

 

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadležnosti, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo `pravne države', u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji".

 

II. opće dobro

 

1905 U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih.

 

1906 Pod pojmom `opće dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dodju do vlastitog savršenstva". opće dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a jos više od onih koji obnašaju službu vlasti. U njemu je bitno troje.

 

1907 U prvom redu, ono pretpostavlja poštivanje osobe kao takve. U ime općeg dobra javne vlasti su dužne poštovati temeljna i neotudjiva prava ljudske osobe. Društvo je dužno svakomu svom članu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, opće dobro sastoji se u uvjetima izvršavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: kao što je pravo "da (svatko) djeluje prema ISPRAVNOJ NORMI SVOJE SAVJESTI, pravo na ZAŠTITU PRIVATNOG ŽIVOTA te na OPRAVDANU SLOBODU, I NA RELIGIOZNOM PODRUČJU".

 

1908 Nadalje, opće dobro trazi društveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sažetak svih društvenih dužnosti. Dakako, na vlast spada da u ime općeg dobra prosudjuje izmedju raznovrsnih pojedinačnih interesa. No ona mora omogućiti svakome ostvariti što mu je potrebno za doista ljudski život: hranu, odjecu, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavještavanje, pravo na osnivanje obitelji itd.

 

1909 Konačno, opće dobro uključuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, poštenim sredstvima, jamči sigurnost društva i njegovih članova. Na općem dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajedničku obranu. (...)

 

1912 Opće dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini, izgradjuje se u pravdi, a oživljava ljubavlju.

 

III. Odgovornost i sudjelovanje

 

1913 Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u društvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe.

 

1914 Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva.

 

1915 Koliko je to moguće, gradjani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne uljudbe do druge. (..)

 

1916 Kao i svaka etička duznost, sudjelovanje svih na ostvarivanju općeg dobra uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života.

 

(...)

 

MORALNI ZAKON

 

1950 Moralni je zakon djelo božanske Mudrosti. možemo ga, u biblijskom smislu, označiti kao očinsku pouku, kao božju pedagogiju. Propisuje čovjeku putove, pravila životnog ponasanja koja vode k obećanom blaženstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.

 

1951 Zakon je pravilo ponašanja koje je nadležna vlast izdala na opće dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak što ga je medju stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoć, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vječnom zakonu. Razum proglasuje i odredjuje zakon kao svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. "Uredba razuma, evo, to se zove zakonom". Jedini se čovjek medju svim živim bićima može ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao živo biće obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlučivati, čovjek ce uredjivati svoje ponašanje služeći se svojom slobodom i svojim razumom - u poučljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio.

 

1952 Izrazi su moralnoga zakona različiti, a medjusobno su svi uskladjeni: vječni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon što obuhvaća Stari zakon i Novi ili Evandjeoski zakon, i napokon gradjanski i crkveni zakoni.

 

1953 Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savršenstva. On je dosvršetak Zakona jer samo on naučava i daje pravednost božju: "Jer dovršetak zakona je Krist - na opravdanje svakomu koji vjeruje" (Rim 10,4).

 

I. Prirodni moralni zakon

 

1954 Čovjek učestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo,što li istina a što laz: Prirodni je zakon upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh (...) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.

 

1955 "Božanski i prirodni" zakon pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bića, nego zato što je razum, koji ga proglašuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon te se upisuje u srce čovjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujući se u njega nego kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak, ne napustajući pečat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

 

1956 Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteze na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti: Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane cuvaju od zablude (...) ZLOČIN JE ZAMIJENITI GA PROTIVNIM ZAKONOM; ZABRANJENO JE NE IZVRŠITI MA I JEDNU NJEGOVU ODREDBU; NITKO NEMA PRAVA DA GA POSVE DOKINE.

 

1957 Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznoličju kulturâ prirodni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje medju sobom i nalaze im, uza sve neizbjezive razlike, opća načela.

 

1958 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društva: Kradju zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.

 

1959 Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nužni temelj za gradjanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmisljanjem koje izvlači posljedice iz načela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

 

1960 Zapovijedi prirodnoga zakona ne uočavaju svi jasno i neposredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati "svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude". Prirodni zakon pruža objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i uskladjen s djelovanjem Duha Svetoga.