Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga

 

_____________________________________________________________________________________________

 

Upravitelj iz prispodobe jest netko NEODGOVORAN spram svoga posla i svoga položaja kojeg je stekao isključivo milošću gospodara. Gospodar naime, može dati službu upravitelja kome želi. Stoga, onaj koji tako službu primi, mora biti ODGOVORAN- mora ODGOVORITI NA PRAVI NAČIN ZA ONO ŠTO JE MILOŠĆU PRIMIO.

 

 

Svaki muškarac i svaka žena služe u Božjoj vojsci. Čuvaju neki dio njegove utvrde u svijetu. Neki su vojnici smješteni u zidinama, a drugi u unutrašnjosti dvorca. Svatko treba vjerno obavljati svoju dužnost i zadatak. Nitko ne može napustiti svoj položaj. Kada bi se to dogodilo, onda bi utvrda bila izložena napadima pakla” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII- 312).

 

 

Drugim riječima, ODGOVORITI NA BOŽJI POZIV uvijek je vezano uz TRENUTAK KOJI SE ŽIVI. Ono što je potrebno UČINITI U TOM TRENUTKU- VALJA UČINITI NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE: “Ako si bio izabran, pozvan od ljubavi Božje da ga slijediš, dužan si mu odgovoriti, …, a i ništa manje, dužan si i druge voditi, doprinositi svetosti i ispravnu putu ljudi, tvoje braće” (Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 360).

 

 

Naš se odgovor Bogu ne tiče samo nas samih, već i svih koji nas okružuju. Svojim ponašanjem, ne samo da odgovaramo Bogu na sve što nam je u životu dao, već i druge potičemo na razmišljanje o Bogu. Izostane li ovo drugo, naš se apostolski zadatak neće do kraja izvršiti. Drugim riječima, naša se osobna odgovornost ne odnosi samo na nas, već uvijek i na ljude kojima smo okruženi. “Papa Ivan Pavao I. jednom je govorio o obavezama učitelja. Naveo je primjer jednog poznatog sveučilišnog profesora iz Bologne, koji je jednom otišao u Rim sudjelovati na nekim proslavama. Susreo se i s ministrom obrazovanja, koji mu- kad je profesor morao poći- kaza neka još ostane, neka bude njegov gost. Profesor mu odgovori da ne može jer sutra drži predavanje na sveučilištu i studenti ga očekuju. - Ja te oslobađam ove obaveze- kaza mu ministar. -Vi me možda oslobađate, ali ja sebe ne oslobađam- odgovori profesor, koji je imao visoku svijest o školi i o đacima. Bio je od one vrste ljudi koji su govorili- Za poučavanje Johna latisnkom, nije dovoljno samo znati latinski, treba također poznavati i viljeti Johna- ili – Vrijednost neke lekcije ovisi o njenoj pripremi (Usp. Ivan Pavao I. Angelus, 17. rujna 1971.). Ovaj je čovjek duboko ljubio svoje zvanje. Koliko puta samo trebamo kazati sebi- Ja ne oslobađam sebe, čak i kada okolnosti možda nude oslobađanje od dotične obaveze” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-313).

 

 

Za biti odgovoran potrebno je IMATI SVIJEST O TOME KAKO SMO SVE ŠTO U ŽIVOTU IMAMO ZAPRAVO PRIMILI KAO DAR OD BOGA, TE JAČATI VOLJU DA SE SVOJE DUŽNSOTI VRŠE REDOVITO UNATOČ NEPRILIKAMA NA KOJE PRI TOM NAILAZIMO. Kada čovjek shvaća kako nije on sam zaslužan za ono što ima, već je sve što je radio zapravo oplemenjeno milošću Božjom, takav shvaća koliko je pred Bogom malen. Shvaćajući kako je na NJEGOVU MJESTU MOGAO BITI BILO TKO DRUGI, kako JOŠ POSTOJI NA OVOM SVIJETU LJUDI KOJI RADE KAO ON ILI MOŽDA BOLJE OD NJEGA, A IPAK ON JE TAJ KOJI JE “ISKOČIO” PO NEČEM, takav čovjek pokazuje kako je PONIZAN I ZAHVALAN.

 

 

To je početna točka jednog zdravog apostolata u kojem čovjek neće koristiti svoj položaj da bi se još više izdizao, već da bi izdignut pomagao i drugima da se izdignu.

 

 

Trebaš priopćiti drugima Ljubav Božju i revnost za duše kako bi oni opet upalili mnoge druge koji stoje na trećem mjestu, a svaki od tih posljednjih da upali svoje kolege s radnog mjesta. -koliko duhovnih kalorija trebaš!- I koliko velika odgovornost ako se ohladiš! -A- ne želim ni pomisliti- kako strahovit zločin, ako pokažeš loš primjer” ((Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 944).

 

 

Ova poniznost i malenost ne znači beznačajnost. Biti ponizan i malen ne zanči biti neki bezveznjaković koji nikome ne znači ništa. Čest je slučaj da ljudi postanu malodušni u svom kršćanstvu i pomisle kako ništa oni ne mogu promijeniti, jer, kao oni nikome ništa ne znače. Potpuno krivo! Upravo to želi onaj koji nam stavlja svakodnevne prepreke na putu prema Kristu! Želi da postanemo malodušni i da odustanemo JAVNO OD SVOG KRŠĆANSKOG ŽIVLJENJA VJERE, DA NE POKUŠAVAMO NIŠTA, DA SE UMRTVIMO. Želi da se suobličimo svijetu, da postanemo kao drugi, da pobjegnemo od problema, da ne rješavamo ništa niti da se upinjemo promijeniti išta jer, čini se kako to sve skupa nema smisla,.... Razmišljati treba upravo na suprotan način. Nisu bitni naši planovi, već Božji planovi za nas. A oni se neće moći ostvariti ako mlako pristupamo životu i vjeri, ako svoje poslove i dužnosti obavljamo tako da nas nije briga za ništa, misleći kako to nema nikakve važnosti za ovaj svijet ili u Božjim očima djeluje maleno i beznačajno.

 

 

Tek kada se shvati kako je MALENI ČOVJEK VELIK I BITAN U OČIMA VELIKOG BOGA, može se dobro razumjeti VAŽNOST ODGOVORNA PONAŠANJA U DRUŠTVU JEDNOG KRŠĆANINA, JEDNOG OBIČNOG, MALOG ČOVJEKA: “Ne budi... bedast. Istina je da u najboljem slučaju, igraš ulogu jednog malog vijka u tom velikom Kristovom pothvatu. Ali znaš li što znači ako vijak ne steže dovoljno ili ako iskoči iz svog mjesta? Popustit će komadi većeg obujma ili će se slomiti zupčanici. ZASTAT ĆE S RADOM. Možda će se pokvariti cijeli ustroj. Kako je veika stvar biti maleni vijak!” (Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 830)