Joseph Ratzinger (Benedikt XVI) o budućnosti Crkve

 

Govoreći na jednom njemačkom radiju 1969. godine, kardinal Ratzinger nije želio predviđati budućnost, već dati jednu perspektivu mogućeg razvoja Crkve.

 

“Budimo prije svega oprezni u našim prognozama. Ono što sveti Augustin kaže i dalje vrijedi: čovjek je ponor; ono što će ga iz ponora podići, nitko ne može vidjeti unaprijed. Onaj koji vjeruje kako Crkva nije omeđena samo onim ponorom koji je čovjek, već i drugim neizmjernim bićem koji je Bog, bit će onaj koji će prvi ustuknuti pred ovakvim predviđanjima i koji će odbiti ovako naivne želje iz kojih se vidi jedna povijesna nezrelost.

 

Unatoč tome, ovaj vijek koji donosi jednu egzistencijsku opasnost, politiki cinizam i moralni otpad, žudi za odgovorima na ova pitanja. Katolička Crkva, moralna je uzdanica i čvrsto tlo u burnim vodama života, nedavno je iskusila izvjesne promjene na sebi koja su otvorila nova pitanja i čuđenja: “Što li će biti od Katoličke Crkve u budućnosti?”

 

Tako, na radijskom prijenosu u Njemačkoj, te 1969. godine otac Ratzinger želio je ponuditi jedan odgovor vrijedan razmišljanja. Ovdje stoje bitni zaključci:

 

“Budućnost Crkve može i bit će stvar čiji se korijeni nalaze duboko u stvarnosti onih koji žive puninu svoje vjere. To nije stvar onih koji prilagođavaju sebe trenutku u kojem žive ili onih koji su skloni kritizirati druge i sebe smatrati nepogrešivim; niti je to stvar onih koji idu lakšim putem odmičući se od hoda u vjeri, proglašavajući krivim i istrošenim, tiranskim i legalističkim sve one zahtjeve koje vjera stavlja pred čovjeka, povriješujući tako i odmičući čovjeka od potrebe da žrtvuje sebe.

 

Sagledajmo ovo malo pozitivnije: budućnost Crkve, kao i uvijek, bit će oblikovana SVETIM LJUDIMA, čije će razmišljanje ići dalje od dnevnog slogana (kao na bocama vode Jane ili Studene, opaska prevoditelja), koji će gledati dalje nego što to drugi vide, jer će njihovi životi obuhvaćati stvarnost na jedna širi način. Nesebičnost koja čovjeka čini slobodnim, moguća je jedno preko malih dnevnih negacija samih sebe, preko malih žrtava. Živjeti svoju svakodnevicu ovako strasno, otkriva koliko je svaki čovjek zarobljen vlastitim egom, pa će ta strast (za žrtvama) i čovjek sam po sebi, polako otvarati oči pred stvarnosti koju živi.”

 

“Čovjek u pravilu vidi samo ono što sam proživljava i trpi. Kada bi danas samo malo postali svjesniji Boga, to bi bilo zato jer ga je lako naći preko nas samih, preko napuštanja nas samih, tako što ćemo odletjeti iz dubina svoga bića, od vlastitih ugoda ili privatnih “narkotika”. Tako bi naša nutrina zatvarala svoje dubine pred nama samima. Ako je istina da čovjek vidi samo sa svojim srcem; o kako je onda slijep!”

 

“Kako nas pogađa ovaj problem? Ovo sve znači kako su velike riječi onih koji vide Crkvu bez Boga, zapravo isprazne. Mi ne trebamo Crkvu koja će slaviti kult političkih molitava. To je posve površno, i takvi će uništiti sami sebe. Ono što Crkvi ostaje jest Isus Krist, jer Crkva vjeruje u Boga koji je postao Čovjekom obećavši nam život poslije smrti. Tip svećenika koji nije ništa više od običnog socijalnog radnika može se lako zamijeniti psihoterapeutom ili drugim specijalistom; ali svećenik koji nije specijalist, koji ne stoji “sa strane, izvan aut linije gledajući utakmicu” dajući čovjeku službeni savjet, već u ime Boga sebe stavlja na raspolaganje čovjeku, koji stoji iza čovjekove tuge, iza njegove radosti, u njegovoj nadi i u njegovim strahovima; kao jedna svećenik kojeg će trebati u budućnosti.”

 

“Pođimo korak dalje od ovog. Iz krize moderne Crkve izronit će jedna Crkva koja je dosta toga izgubila. Postat će mala i morat će se osvježavati prije ili kasnije započevši sve iz početka. Neće biti u stanju ispuniti ljudima sve što je u obilju izgradila. Kao što će izgubiti broj svojih vjernika, tako že izgubiti i nmoge društvene pogodnosti. U suprotnosti sa prošlim vremenima, izgledat će više kao jedno društvo volontera koji tome pristupaju po svojoj slobodnoj odluci. Kao i u drugim malim zajednicama, bit će uočljivija potreba za pojedinačnim inicijativama vjernika. Zasigurno će se otkriti novi oblici služenja i ređenja svećenika onih kršćana koji su svoju vjernost potvrdili već u nekom civilnom zvanju. Tako će se pastoralna skrb za vjernike voditi u manjim društvenim grupama koje su nastale iz potrebe ili u manjim kongregacijama. Pored ovog, trajna služba svećenika ipak neće biti tek stvar prošlosti; i dalje će biti nepohodna. Unatoč svim promjenama o kojima bismo mogli nagađati, Crkva će pronaći svoj bitak osvjžena i posve sigurna u sebe prići onome što se uvijek nalazilo u njezinom središtu: vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, i u prisutnost Duha Svetoga sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, Crkva će ponovo u sakramentima prepoznati obožanjave Boga i to ne kao stvar školske liturgije, već stvarne vjere.”

 

“Crkva će biti više duhovna i neće biti podložna političkim vlastima u svom koketiranju, malo s lijevima, malo s desnima. Bit će teško ići u Crkvu, a procesa kristalizacije i pojašanjavanja stvarnog kršćanstva, koštat će Crkvu puno izgubljene energije. To će Crkvu učiniti siromašnom i postat će Crkva krotkih. Ovaj će proces biti otežan sektama (unutar Crkve, op. prev.) koje će svojim uskim gledanjem na vjeru i pompoznim naglašavanjem samo onoga što one propovijedaju, odbaciti Crkvu. Čini se kako će za ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je to bio koji je počeo sa krivim napretkom Crkve u zoru Francuske Revolucije- kada se biskup smatrao pametnim ako se izrugivao istinama vjere ili, čak kada dovodio u pitanje postojanje Boga- a završio je obnovom u devetanestom stoljeću. Ali kada ovo filtriranje Crkve završi, velika će snaga izbiti iz produhovljene i pojednostavljene Crkve. Ljudi će se u posve planiranom svijetu osjećati posve sami. Izgube li iz svoga vidokruga Boga, život će im se pretvoriti u jedan užas samoće. Potom će otkriti jedno malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ih kao i nadu koju će oni donositi, otkrit će jedan odgovor za kojim su potajno tragali cijeli svoj život.”

 

“Čini mi se sigurnim kako se Crkva nalazi pred teškim vremenima za nju. Stvarna kriza tek je počela. Bit ćemo svjedovi teških prevrata i promjena. Unatoč tome, siguran sam što će biti na kraju: Crkva neće biti mejsto političkog kulta, koji je odavno mrtav, već će biti CRKVA VJERE. Možda neće više biti jedna dominantna socijalna snaga kao što je bila donedavno; ali će uivati u novom procvatu i osjećat će se kao ljudski dom u kojem će čovjek pronaći život i nadu iza smrti.”

 

Katolička Crkva opstat će unatoč pakosti ljudi. Bilo kako bilo, mi moramo imati udjela u njoj. Moramo moliti i njegovati nesebičnost, žrtvu, vjernost, pobožnost sakramentima i po toj pobožnosti stavljati Krista u središte svoga života.

 



 

Izvor: Aletheia. org

prijevod: župnik

 

Ovaj razgovor sa kardinalom Josephom Ratzingerom pod naslovom “Kako će Crkva izgledati u drugom tisućeljeću”, u cjelovitom obliku je objavio 2009. godine Ignatius Press, a može se pronaći u knjizi pod naslovom “Vjera i budućnost”.